Ah, dakle, nova godina... Do sada najviše stresan početak ikada! Prvi put zabrinut zbog nekoliko kilograma viška (koje sam nakupio zahvaljujući i odveć ukusnoj materinoj kuhinji, naravno), ne po prvi put zabrinut zbog ispita no definitivno uplašen njihovom količinom. Pa zatim stres uzrokovan kolokvijem već prvi radni dan (moj) u 2009., učenje vražjih vertebrata kada iza kantuna čeka još petsto stvari koje treba dovršiti... Uglavnom, najgori početak so far.
No dobro, da ne pomisle ljudi da je sve tako crno, nije. Opet sam sretan. Da, znam da sam kao barometar u izrazito nestabilnoj atmosferi, no to samo dokazuje koliko mi je karakter labilan. Sjećate se kad sam vam pričao o koncertu Within Temptationa koji su održali u veljači prošle godine? O koncertu koji sam skinuo s neta i uživao u njemu svaki Božji dan? E, pa, sada ga posjedujem, legalno i opet u njemu uživam samo u full 5.1 zvuku, potencijalno kristalno čistoj slici (u stvarnosti relativno mutnoj, zahvaljujući nenadmašnoj kvaliteti moje bezimene televizije) i dodatnom DVD-u punom popratnih reportaža s njihovih turneja, zatim spotova etc. Hence the source of my happiness. To i to što se od mog dolaska u Zagreb stan ne prazni i vječito mi netko pravi društvo, a kao što znate, ostaviti mene samog je ravno ubojstvu malog crnog Židova zato što je mali crni Židov.
Duboko se ispričavam svim svojim čitateljicama i čitateljima (da imam polidaktiliju, dalo bi vas se izbrojati na prste jedne ruke) što ne pišem tako često, veoma sam zauzet opetovanim pokušajima učenja što rezultira sporadičnim htijenjima ili da se bacim s balkona (18. kat, napomena) ili da zabijem glavu u pijesak i izvadim je tek kad prođe drugi mjesec. U slučaju odabira druge opcije svejedno me čeka bacanje s balkona jer ako zabijem glavu u pijesak, DEFINITIVNO padam sve ispite u veljači! A to je nedopustivo.
Eto, usrećilo me nekoliko ljudi svojom prisutnošću te dva komadića plastike na kojima je digitalno obrađena žena fenomenalna glasa, dvojica ludih gitarista, poremećeni basist, klavijaturist upitne seksualne orijentacije i bubnjar koji svojoj frontwomanici ponekad čuva dvogodišnje dijete. Volio bih da opet dođu u Zabreg, ovaj put bih se potrudio stajati bliže bini.
Anyway... Je suis fatigue. Trebao bih ići spavati ali mi se još ne spava. Spomenuti koncert sam danas već dva puta odslušao i jednom odgledao, ne da mi se opet. Mislim, da mi se ali susjedi će se buniti, a jednostavno nije to to kad slušaš preko slušalica. Stupid.
Nekidan na znakovnom trebovali smo otpantomimirati dvije knjige, tj. ulomke iz dvije knjige. Moja grupa i ja odradismo Šegrta Hlapića i Zločin i kaznu. U Hlapiću sam bio Mrkonja i pošteno sam „iscipelario“ jadnog Hlapića jer je napravio nevaljale čizme. U drugom slučaju bio sam baba koju je „RasToljnikov“ upravo namjeravao zatući sjekirom. Uglavnom, poanta ove nepotrebne digresije je ta da se moja malenkost malo previše uživjela u glumu pa je pala kao kosom (ili bolje rečeno sjekirom) pokošena kad je kolegica zamahnula na me svojom nevidljivom alatkom. Pošteno sam roknuo na pod, nabio ruku na radijator i usput si spržio desni dio face. Svi su bili oduševljeni performansom, nikome nije ni palo na pamet pitati me jesam li dobro! Baba se, bogme, pošteno ubila, a ljude baš briga... Instruktori (i ne samo oni) mi konstantno govore da sam rođeni glumac i da bih se trebao pozabaviti glumom. I ja stvarno bih, što je najtragičnije, ali NEMAM KAD još i TO! Ali što ne bi bilo zabavno uključiti se u kakvu amatersku glumačku skupinu? Aaaah, da mi dan traje 36 sati, našao bih nešto što u njega ne bih mogao nagurati! A, uostalom, onda bih trebao žrtvovati svoju karijeru kao profesionalni gitarist, da! :) Jea, rajt. A kad sam već kod gitare, uglazbio sam komadić „kralježnjaka“. „Je-dna ri-ba kol-ko pe-ra-jaa? . . . . Paaar-niiih? Iliti, (H žica): D D H D E D C D H . . . . D C. Ma, kažem vam, karijera mi se smiješi, sve svoje rupičaste zube iskesila i oči izbečila!
Eto, fermaj Linđo, dobro je bilo... Ide Linđo spat, a vi mi ostajte pri sebi...
|