Učahurena stvarnost
31.10.2009., subota
A quickie...
|
Bless me, father, for I have sinned. Again… And again… Ne, ne mogu, žao mi je, doktorice. Uzmite mi bilo što but please, I implore don't take the sugar away from me! Opet sam zgriješio. Navalio sam na milketinu maloprije kao da u životu čokoladu nisam osjetio. Ne smijem, stvarno ne smijem jer mi je glukoza povišena i ne bi bilo zanimljivo da si navučem dijabetes na grbaču koja je i ovako dovoljno povijena. Ne, ne smijem. Ali kad moram!!! Kažu da čokolada ima isti učinak na CNS kao dobar seks. Budući da su mi raznorazne milke, dorine i ine table trenutno jedini izvor seksualnog zadovoljstva, nema šanse da ih se odreknem. Uostalom, čemu štedjeti serotoninske receptore? Neka rade. Doduše, time ubijam Langerhansove otočiće, slušam gušty kako cvili pod sve većim narudžbama inzulina… Jbga, trebam nekako pronaći područje zlatne sredine. Jao, kako teta Sharon predivno pjeva! :) Skinuo sam si prije nekoliko minuta njihov novi album, „An Acoustic Night at the Theatre“, i sada jednostavno umirem u ekstazi… Ta žena ima božanstven glas, svete glasnice i predivnu rezonantnu komoru ispod njih ;))  Blago njezinoj djeci sad dok su mala, mogu svaki dan slušati mamin heavenly voice dok ih uspavljuje… Stvarno joj se divim kako uspijeva identično zvučati i na live i na studijskim snimkama… Točno čuješ da joj nitko nije reparirao glas u nekom nadriprogramu na kompu… Album se mahom sastoji od već poznatih pjesama no izvedba je drukčija. Izbačeni su električni instrumenti, ubačeni glasovir i puno violine. I tempo je sporiji. Ma predivno. Jedva čekam otići do grada i vidjeti koliko im album stoji. Mislim da mi se isplati ne jesti dva dana :))) Nego. Sinoć smo bili na French Kissu. Kao što sam i pretpostavljao, bilo je spektakularno i stvarno sam uživao, iako nisam gotovo ništa razumio. Sve skupa je trajalo oko tri sata, sasvim pristojno za 50 kuna koliko smo platili (cijene su inače bile 70/90 no mi smo imali discount kao profesorovi, well, učenici) te za kalibar izvođačica. Sve tri su mlade francuske kantautorice u usponu, a sudeći po onome što sam vidio i čuo uspon im ne bi trebao biti strm i čupav :) Jedino što mi je sinoć dizalo tlak bilo je konstantno glasno žamorenje faking „publike“. Stajao sam gotovo na dva metra od žene i jedva sam je čuo. Cura je nekoliko puta molila ljude (onako, usred pjesme), da se stišaju! Pa mislim! Došlo mi je da krenem dijeliti šamare po Tvornici no ipak mi se nije dalo izlijetati vani jer sam htio uživati. I uživao sam, što u izvedbama, što u činjenici da se nalazim u Tvornici, a nitko me ne gnječi, prska znojem, gura ili zabija u napuknuto staklo. Naime, zadnji put sam tamo bio na In Flamesima i rulja je bila naprosto strašna. Nisam imao pojma da se iz Tvornice nakon koncerta može izaći za trideset sekundi :) Zadnji put izlaženje je trajalo cca 15 minuta i tri puta sam skoro bio kolateralna žrtva :) Ove acoustic izvedbe Within Temptationa su tako prokleto dobre i sive da bih mogao komotno umrijeti nakon što ih sve odslušam. There's no more reason to live after that :) No neću, jer ako se koknem onda ih ne bih mogao opet slušati, hehehehehe :)))) No, budite bez brige, nisam ja takav. Iako, primijetio sam da u zadnje vrijeme moram sve češće napominjati kako se radi o dvosmislenoj rečenici, sarkazmu ili nečem trećem. Ne znam jesam li postao previše uvjerljiv ili su ljudi počeli gubiti smisao za razlučivanje… Uglavnom, ljudi Božji, kod mene je sve još uvijek dvosmisleno (ponekad i trosmisleno), sarkastično, cinično, groteskno, pitoreskno i slatkasto (najnovije, potvrđeno by krvna slika). Eto vas, idem uživati u previewu novog albuma (ovo definitivno kupujem)… Baš sam si cool, ovako sav „fanast“, inače ne slinim ni za kim toliko… Pušek! |
- 21:07 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (2) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
29.10.2009., četvrtak
Šok, nevjerica, radost i ushićenje :)
|
Nekoliko zanimljivih (kako kome) stvarčica… Within Temptation će za tjedan dana izdati novi album. U biti, radi se o live acoustic verzijama starih stvari, a vjerojatno će biti i koja nova (nadam se). Već neko vrijeme nisu izdali ništa novo (ako se ne računa DVD kojeg sam si jedva uspio kupiti, a da nisam, propucao bih se) pa će to biti baš lijepa promjena u mom životu. Najnoviji single možete pogledati i poslušati ovdje. Oni su JEDINI bend zbog kojih sam u stanju dati određenu svotu novca za original CD ili DVD. Inače me ni najmanje ne peče savjest prilikom desanta na torrent stranice. Kažu da je to krađa. Eto, ja to tako baš i ne osjetim, što ću mu ja. Kad smo već kod krađe, instalirao sam si Windows 7. Ostao sam ugodno iznenađen brzinom rada jer sam bio uvjeren da moj jadni kompić neće biti u stanju ni okašce otvoriti nakon što ga opteretim s tim razvikanim i „teškim“ operativnim sustavom. Ono što mi se kod nove generacije operativnih sustava sviđa jest nečija očita namjera da računala s Windowsima približe i krajnjim korisnicima (pri tom misleći na babu u Gračacu ili tetu Friziku iz Predečeva Lijevog). Instalacija je tekla u dva jednostavna pitanja: kako i gdje. Točnije, „želite li upgrade ili čisti install“ te „gdje želite instalirati“. Nakon toga, samo jednom su me Windowsi pitali gdje živim kako bi znali prilagoditi format datuma, vremena, vremenske zone i tipkovnicu mojim potrebama (ipak nisu svemoćni). Nakon toga, preuzeli su kontrolu nad mojim sirotim Fujitsuom i rade to savršeno pristojno. Sami se pobrinu za drajvere koji nedostaju, ne daju mi da opterećujem sistem s Aero efektima (oni koji su ikada vidjeli Vistu na JAKIM računalima vjerojatno su primijetili da su prozori prozirni i mutnjikavi, da se sve nekud presijava, migolji, skakuće, leprša i valjucka = Aero) koji, iskreno, samo odvlače pažnju. No ipak su mi ostavili dovoljno vizualnih poslastica u obliku tečnih i raskošnih animacija, zanimljivih promjena u sustavima datoteka i organizaciji informacija. Najbolje otkriće je redizajnirani pasijans :) Tako. Igram se sa Sedmicom, ona se igra mnome; igramo se zajedno i baš nam je lijepo. Jedino se nadam da mi se neće zaključati nakon nekog vremena jer iako divlji aktivator za sada radi i oni se predstavljaju kao aktivirani i „sasvim ok“ Windowsi uvijek se može dogoditi da dundo Gates zapapri preko Interneta nekim zlim dodatkom koji će me baciti u očaj. Sorry, Billy, ipak nemam 1200 kuna za tu ljepotu zvanu Windows 7. Sviđaju mi se. There I said it. Toliko o novotarijama. A sada. NEĆU SE TAKO IGRATI!!! Danas sam na predavanju iz animalne fiziologije doživio istovremeno i prosvjetljenje i razočaranje. I ekstazu i tešku depresiju. Pitam se sada ima li uopće smisla biti živ. O čemu se radi? Učili smo o akcijskom potencijalu, prenošenju električnih impulsa kroz tijelo preko živčanog sustava. S početka je sve bilo u redu i gladnim ušima sam pratio predavanje, upijajući sve detalje fiziologije živčanih stanica. Nisam ni primijetio da se tri pasja skota najčešće spominju. Natrij. Kalij. Kalcij. Tri prokletinje zbog kojih mi se više ne živi. Evo zašto. Imamo stanicu. Živčanu. Nekakvu. Miruje. U određenom trenutku ona proizvodi akcijski potencijal. Što je to? To je osnovni način komunikacije u živčanom sustavu. Akcijski potencijal ovisi o tri bitne stvari. Prvo, mora postojati koncentracijski gradijent iona. Laički, s jedne strane membrane mora biti više iona, a s druge strane manje tih istih. Kao direktan rezultat toga, te kao druga bitna stvar, proizlazi elektrokemijski gradijent. Kao što svi vjerojatno već (ne) znate, ioni su negativno ili pozitivno nabijene čestice. Stoga, ako imamo KONCENTRACIJSKI gradijent, logično je da ćemo imati i razlike u nabojima s jedne i druge strane. Dobro. Treća važna stvar za akcijski potencijal su ionski kanali u membranama koji čitavu stvar uopće i omogućavaju. No da skratim ovu inače veoma zanimljivu i uzbudljivu pričicu i da prijeđem na stvar koja mi se nimalo ne sviđa. ZAŠTO neuron prenosi impuls? Zašto? Zato što natrij ulazi u stanicu, a kalij iz nje izlazi = akcijski potencijal = podražaj… Koji se širi preko aksona do drugog neurona, pa do trećeg, četvrtog, inog. Nije bitno. Poanta je u tome da je osnovni razlog zašto je neuron proveo električni impuls migriranje iona natrija i kalija (i kalcija, koji djeluje kao „potiskivač“ balončića s neurotransmiterima u sinapsama, a to su vam mjesta gdje dva neurona međusobno komuniciraju, a komuniciraju preko neurotransmitera koje na komunikaciju tjeraju ioni kalcija). Da nema izlaženja natrija iz stanice te ulaženja kalija u stanicu, naši neuroni ne bi provodili impuls. Vidite, SVE što jedan neuron u našem mozgu radi čitav svoj život jest izmjena koncentracije natrija, kalija i kalcija. NIŠTA VIŠE!!! Sad vi meni recite možete li vjerovati da sve što vi jeste, sve što vas definira, sve što vas veseli, rastužuje… Sve što vas tjera da volite ili da se ljutite. Vaša sposobnost da percipirate tekst koji čitate, da čujete umirući promet na ulici, da osjetite kako vam je vruće… Vaše umijeće lijepog govorenja, vaš talent u crtanju ili skladanju. Osjećaj ugode kada vaša osjetila dodira osjete kožu voljene osobe… Kada se puknete u nožni palac i u svome umu krešete sve poznate i nepoznate osobe… SVE TO REZULTAT JE IZMJENE JEBENOG NATRIJA, KALIJA i KALCIJA!!! Volite jer je natrij ušao, a kalij izašao. Vidite jer je natrij ušao, a kalij izašao. Sanjate jer je natrij ušao, a kalij izašao! KAKO JE TO MOGUĆE??? Kako je moguće uzeti JEDAN neuron, staviti ga sa strane, izoliranog, i promatrati ga te shvatiti da on sam nema pojma što radi. Taj jedan neuron NEMA POJMA što radi, što je on, što se događa… No uzmite sve vaše neurone i odjednom ćete znati tko ste, što ste, kako ste i gdje ste??? Kako je moguće da čista SUMA izmjene natrija i kalija ima sposobnost samosvijesti??? Gdje se to dogodilo nešto i na kojoj su razini živčani impulsi prestali biti akcijski potencijal i pretvorili se u osjećaj usamljenosti ili depresije? Pitao sam to isto pitanje profesoricu nakon predavanja koja je do sada već valjda shvatila da će do kraja semestra morati odgovarati na filozofska pitanja… Rekla mi je da će mi u jednoj rečenici odgovoriti na moje pitanje. Rekla je: „Odgovor na vaše pitanje ja predajem na idućoj godini čitav semestar!“ Eh, upisujem neurofiziologiju dogodine bezuvjetno! :) Recite mi vi, možete li uopće vjerovati da se sve svodi da izmjenu natrija i kalija te gurkanje kalcija? SVE! Sve ono što vas čini osobom… Ma sve što vas čini sposobnim da reagirate na vanjske ili unutarnje podražaje! SVE se svodi na natrij, kalij i kalcij. Još uvijek sam u šoku. Ne znam hoću li se ikada oporaviti. Moram saznati kako… Gdje je izmjena natrija i kalija prestala biti izmjena i pretvorila se u sliku, zvuk, osjećaj? Grozno… Zar nije biologija DIVNA? =) :D |
- 22:43 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
24.10.2009., subota
Something musical...
|
Ovo bi se trebalo slušati u Tvornici, 30. listopada... Hehehehe, između ostalog, naravno. Naš dragi Francuz nas je pozvao na hepening, pod nazivom "French Kiss" koji organizira Institut Français i odazvali smo se (Alenich, Ulfuz i ja), zajedno s dobrim dijelom grupe s francuskog. Istina Bog, nikad prije nisam čuo za ove curke (Claire Denamur, Zaza Furnier, Oshen) koje predstavljaju najnoviji krik francuskog pop-rocka. Bacio sam se malo u potragu po YouTubetu i našao nekoliko klipića zadovoljavajuće kvalitete (čitaj: nije VGA uradak nekog polupijanog manijaka s koncerta). Ono što sam čuo so far zvuči baš zanimljivo i uzbudljivo, iako online translator radi prekovremeno :)) No... Nerijetko mi se dogodi da se zalijepim za jednu dobru stvar, poskidam hrpu albuma dotičnog ili dotične i onda otkrijem da je ostalo čisto sranje... Jedan od razloga zašto je dobro znati više jezika jest i uživanje u glazbi u kojoj do tad nisi mogao uživati. Dobro, kažu iskusnici kako za slušanje glazbe jezik nije barijera i da naslutiš prave osjećaje iz melodije samog jezika no ipak je zanimljivije slušati nešto i actually razumjeti. Na primjer, veoma malo domaće glazbe slušam, 99,999% onoga što slušam je na engleskom. Kako bi mi u životu dosadno bilo da ne znam engleski i pokušavam samo kroz melodiju naslutiti o čemu pak ta teta pjeva... Za treću curku vam moram ponuditi njenu stranicu službenu, budući da je ima veoma malo po Tubetu i skoro nigdje na torrentu (što me nervira jer sam namjeravao počupati pjesme s neta da ih barem triput čujem prije nego u Tvornjaču odem). Eto, veoma se veselim iako neću ništa razumjeti i iako ovo nije primarno područje na kojem se pronalazim u glazbi. Dobro, ja se ne pronalazim ni u jednom području (meaning: u playlisti mi nakon Soilworka i In Flamesa slijede Albinoni, Tereza Kesovija i Pink) pa mi je zato Jango (a thousand thank you's, aquasilens) savršeno mjesto za ispucati svoje glazbeno kurvanje... Ja se više volim zvati eklektikom, ne kurvom :)) |
- 22:11 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
23.10.2009., petak
Let it be heat!
|
Vaaaaaau.... The beginning of a new era! Konačno, nakon tristo godina muke, teškog rada, znoja i svačijih suza, uspio sam se spojiti na PMF-ov wireless na Odsjeku! Daaaa! I što je još bolje, uspio sam svoju CARNet-ovu lozinku promijeniti u nešto suvislije i povezano s višim moždanim funkcijama :) Sada se okorištavam uslugama besplatnog interneta tako što, well, imam otvoren Gmail i blogeditor... Da, znam da ću na taj način faks koštati tisuće i tisuće terabajta no što ćete, besplatno je :P Eto, sjedim na faksu, ništa se ne događa, učim animalnu preventivno (čitaj: nije mi preša, nemam kolokvij za tri minute, a svejedno učim!), odgovaram (ili ne, ovisno o endogenom raspoloženju) na glupava pitanja, savladavam se da ne zadavim određene primjerke populacije kada mi priđu, bace oko na ekran kompjutera i onda tobože počnu rigat kad vide da proučavam svojstva vode. Mislim, ono, klanjam ti se duboko jer si to dala prije mene godinu dana i sada si na diplomskom no taj lijepo ******* u troskocima i pusti me da živim. Nije da sam te pitao za mišljenje. Prokleta zima u Zagrebu! AAAH! Šok! Pa što on to govori? On, koji kuka kako mu je vječito prevruće te se kurči hodajući uokolo oskudno obučen pri temperaturama koje su bliske onima na površini Mjeseca. Da, nerviraju me zime u Zagrebu iz samo jednog jedinog razloga: grijanja! NAIME... Kod mene u stanu vlada ugodnih 21° i ne trudim se povećavati temperaturu ni za živu glavu. Ljudi koji me posjete obično se tresu kao Jamajčani na Aljaski. Meni je zanimljivo gledati kako se svi ukrute od hladnoće koja šije mojim stanom. Problem, naprotiv, nastane kada izađem iz te kontrolirane i ugodne atmosfere u vanjski svijet. Kontinentalci su navikli da im je sve ugrijano. Sve. Kuhinja, dnevni boravak, zahod, čarape, jetra, autobusi, zgrade, uredi, predavaone, kava, zrak u ušima, apsolutno sve... Čudi me što zimi ne čuvaju sirovo meso u zagrijanim rernama umjesto u frižideru. Čudi me što ne prodaju frižidere čim dođu malo niže temperature! Morate shvatiti da je to vjerojatno individualni problem, to što ja mrzim zagrijani zrak. Kod nas doma se grijao samo dnevni boravak. Zahod je vječno bio hladan, soba nikad nije grijala, pa zašto i bi kad se tamo samo spava, pod hrpom krepatura i deka. Vani brije spektakularnih +4° u kombinaciji s burom (čitaj: osjet hladnoće je nekih -10°), a u sobi ti vlada čisto stupanj viša temperatura! :) Pa što to nije krasno? Ovdje mi se totalno izgubio taj čar zime jer kada legnem u krevet zimi u Zagrebu, čisto navike radi navučem na sebe nekoliko slojeva raznoraznih pokrivala. Prvih deset sekundi sve je u redu, a onda odjednom počnem gorjeti i vrištati! Zaboravim da je sve vrelo tako da se pokrijem tek ujutro kada pogase radijatore i grijanje općenito. Izađem potom vani, lijepo zabundan jer je hladno. Naravno da i ja osjetim da je hladno, pa mehanoreceptori mi još uvijek pristojno funkcioniraju, hvala lijepo. I tako ja zabundan uđem u autobus i tu počinje jad. Vruće, vruće, VRUĆE!!! Još mi je gore kada uđem u tramvaj, stanem iza vozača i primijetim da je podesio temperaturu na 27!!! Ionako je milijun ljudi unutra, još on zapali grijanje kao da je tramvaj velik poput čitavog Balkana! Naravno, ocijedim se, probije bi znoj skroz kroz zimsku jaknu vani... Onda izađem vani iz tog paklenog grotla i opet me strefi sva sila hladnoće i znoj se na meni trenutno skrutne. Baš zdravo. Jedva da prijeđem petsto metara, eto opet faksa i temperature pred kojom bi se i Sahara posramila! Slobodno bih se mogao skinuti u kratku majicu i kakav šorc, da ih kojim slučajem imam sa sobom.. Mislim da to nije zdravo. Zašto se stanovi moraju toliko grijati da u siječnju po njemu hodaš u kratkim rukavima i skoro gol? Čovječe, gore mi je u prvom mjesecu nego u sedmom, što se vrućine tiče. I nikakvog efekta nema što ja zavrnem radijatore kad sama instalacija potkuruje kao da joj je to zadnje u životu.... Osim toga, nekoliko radijatora odbija suradnju glede vrćenja ventila, a ne bih baš htio primjenjivati preveliku silu da što ne odleti u 3.14čku strininu. Predavaonice na faksu se toliko griju da nakon sat vremena postane gore nego u predvorju Pakla. Mislim, zar nije logično očekivati da će 80 tjelesa zagrijati prostor oko sebe i da im NE TREBAŠ pomagati s još 30 stupnjeva u radijatorima i klimama? I autobusi... Isto vrijedi. Plus, milijun puta je manji prostor pa stvarno ne znam čemu vrući zrak mora sukljati iz svih ventilacijskih otvora kad smo naslagani jedni na druge kao sardine i kondukcijski prenosimo toplinu jedni na druge... Grozno... Nije ni čudo što su ovdje svi vječno zimi bolesni. Kako i neće biti bolesni kada od stana do radnog mjesta deset puta šokiraju organizam temperaturnim skokovima. I taj Importanne Centar. Čovječe Božji, idem ja tako u kaputu, vani lijepih -8° mislim da je tad bilo, zađem ništa ne sluteći u pothodnik i odjednom me strefi val užarenog, smrdljivog zraka! Jedva se nekako dovučem do drugog kraja i vidim razlog zašto je sve tako. Sačuvaj Krišna da bi one male tetice koje rade po butigama u Importanneu obukle na sebe kakve zimske hlače i podstavljenu majicu dugih rukava. Ne, ona mora u veljači paradirati u bikiniju po radnom mjestu, pa joj zato temperatura mora biti na +umiremodvrućine. Uglavnom, mislim da je sve to bolesno i da su se ljudi previše razmazili te da im je hladno samo u glavama. Evo primjera. Predavanje. Nas milijun u predavaonici, radijatori kure, znoj se cijedi. Je li netko samo krenuo rukom prema kvaki od prozora, koke počnu cvičat: "JAAAAAAAO, kak' je hlaaaaaaaaadno, daj zatvori tooooooooo!!" Pa kako ti može biti hladno kad hladni zrak nije ni stigao do tebe, znam jer sjetim ispred tebe, tuko glupa! Ili ako je slučajno profa preko pauze otvorila prozor, još dok prilazi predavaonici kuka kako je unutra hladno... Krasno... Well, zato ja nosim jaketu preko majice kratkih rukava :)))))) I cannot seem to reach you Although you're so close now I'm moving 'round in circles Come to me I cannot seem to leave you I'll reach out to you now You're moving way to fast, love Stay with me Now I know it is time to move on And I know that I should forget you now But I can't change, no The way I feel about you I cannot understand this The change in your emotions And why you cannot love me The way I am Now I know it is time to move on And I know that I should forget you now But I can't change, no The way I feel about you I cannot find the right words Why don't you understand them How much I really want you To change your mind Now I know it is time to move on And I know that I should forget you now But I can't change, no The way I feel about you |
- 10:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
19.10.2009., ponedjeljak
Joj, kako ne volim kad imam planove... Ajme, kuku lele!
|
Danas je dan bio... zanimljiv. KONAČNO sam doživio predavanje iz geologije. Prva dva sam propustio čisto zato jer su Geološki i Biološki odsjeci SVJETLOSTNIM GODINAMA udaljeni jedan od drugog pa obavijest o početku predavanja nije niti stigla. Vjerojatno će stići tamo negdje 2077. kada budem uspavljivao petnaestog praunuka svog prvog retrivera. Kao da putuje is Andromede, a ne s Horvatovca, kvragu i oni... No, kao što rekoh, „prvo“ predavanje iz geologije. Prvo što mi je roknulo u oko jest činjenica da profesor očito obožava „prinčevsku gestu“ jer ne vadi ruku iz džepa. Iskreno, ne znam kako može hodat i vitlat trskom držeći jednu ruku u špagu no eto ga tamo. Ja bih se vjerojatno prevrnuo na mjestu ili bih se osjećao kao hendikepirani morž. Ne znam, gestikulacija mi je veoma važna kada pokušavam nekome nešto prenijeti usmeno. Ali pustimo mi neobične manire (po bontonu držanje JEDNE ruke u džepu se ne smatra nepristojnim), nije to jedina. Nagledao sam ih se kroz ove tri godine na ovom Sve(m)učilištu i previše. Općenito gledajući, čovjek ni sam ne zna što bi htio reći, pa se polovica predavanja sadrži od iskrzanih rečenica bez glave i repa, nastojanja da se odjednom izgovore tri različite stvari te opetovanih pokušaja da nam se da do znanja kako su geologija i biologija dvije toliko odvojene znanosti i da je između nas jaz veći od četiri Grand Canyona. Predivno, uzevši u obzir da su mi to isto ponovili i matematičari i fizičari i kemičari. Stvarno, biologija kao da nema pojma o životu! ;) A onda sam svršio na kavi s Neko-chan. Neko-chan je, naime, moja kolegica i prijateljica s druge godine i gluha je, tako da joj treba prevoditelj na predavanjima. Igrom slučaja ima kolegu (i.e. mene :))) ) koji je tečaj znakovnog jezika završio i može uskočiti kada njeni prevoditelji ne mogu. U roku od nekoliko minuta ugovorio sam već tri gaže za sutra i prekosutra pa ćemo vidjeti kako će to teći. Uz malo sreće, preklopit ću nastojanja da pomognem curki s činjenicom da bih u „Dodiru“ trebao odvolontirati 60 sati... Još samo prstohvat il' dva hokus-pokusa i primaknut ću se korak bliže dobivanju drugog stupnja u „Dodiru“ :))) Nakon toga, samo su sudnice i HRT granica! :)) To sve potaknulo me je na razmišljanje o budućnosti i poslu. Naravno, uvijek u rezervi imam prevođenje gluhima i gluhoslijepima te rad u „Dodiru“ no ipak me malo više zanimaju biologija i teren od znakovnog jezika. Just a little bit :)) Imam nekoliko opcija za kasnije proganjanje event. zaposlenja. Na primjer, mogao bih se vratiti doma i zaposliti u Nacionalnom parku „Mljet“. Zašto ne? Bio bih blizu doma, a opet ne toliko blizu da živim sa svojima. Život na otoku gdje je civilizacija dovoljno razvijena da mogu imati internet i signal od mobitela, a opet stravično nazadna pa nema vodovoda ni normalne opskrbe i povezanosti s kopnom predstavlja savršeno radno mjesto za nekoga poput mene. Mogao bih po čitave dane obilaziti Nacionalni park i ostatak otoka, uživati u prirodi, maziti mungose, čavrljati s jelenima, utrkivati se s divljim svinjama i hraniti cipole veličine omanjeg psa. Mogao bih i doktorat tamo napraviti. Dovoljno bi bilo da nađem pristojno opičenog i ludog profesora na svom faksu (a takvih, Providnosti hvala, ne nedostaje u ovoj ludari gdje studiram) i uvjerim ga kako je upravo to njegov životni san: imati doktoranta negdje usred najzelenijeg otoka Mediterana. Možda bih mogao ići dražiti one prastare meduze u Malom jezeru. :)) Ili nešto treće. No to bi bilo zanimljivo radno mjesto, pogotovo zato što nikad nisam vidio Mljet zimi (inače smo tamo skoro svako ljeto) i vjerujem da je prekrasan kada ga šibaju orkansko jugo i stravična kiša! :)) Zamislite kakvi bi tek postovi TAMO nastajali! :) Naravno, nije mi to jedina ideja koja mi je naumpala u posljednje vrijeme. Ne znam koliko je vas čulo za otok Lokrum ispred Grada no on postoji (već dosta dugo :p) i proglašen je rezervatom. U posljednje vrijeme se intenzivno uređuje i već se pretvorio u pravi mali raj gdje hrle tisuće stranaca u potrazi za malo divljine nadomak centra i gradskih mira. Dotični otok ima i botanički vrt koji je, istina Bog, užasno zapušten i vidi se da nema tko ni otpalu koru eukaliptusa pograbljat. Sve što trebam napraviti jest izabrati botaniku na diplomskom i nakon dvije godine samo suptilno upitati bih li mogao raditi tamo! :) Zamislite tu mogućnost! Bio bih još bliže obitelji, radio bih na otoku i imao ogroman vrt pun egzotičnog bilja (mahom sukulenata) koji VAPE za malo pažnje. Vrt je stvarno u očajnom stanju, što je žalostno jer bi lijepo upotpunio turističke „sadržaje“ Grada. Da ne govorim tek o fantastičnim mogućnostima suradnje s Arboretumom u Trstenom, nabavkom određenih biljnih vrsta iz zagrebačkog Botaničkog vrta te poticanjem obnove botanike te vrtne arhitekture u Dubrovniku. Sve bi se to dalo napraviti kada bi bilo financija. Za početak bi bilo dovoljno dohvatiti grablje te ponekad i zaliti pokoju biljku. Treća opcija mi se malo manje sviđa jer uključuje dvije stvari kojima baš nisam oduševljen. Prva podrazumijeva potezanje bivših profesora za rukav, a druga more. Ne biste vjerovali ali STVARNO nisam fasciniran morem, ribama i ostalim monstruoznim stvarima koje dolje žive. More mi ide na živce, ribe su mi dosadne, a proučavanje njih oboje mi se stvarno ne da. No zlu ne trebalo, uvijek se mogu pokušati uguziti u Institut. No ne da mi se ići studirati ekologiju mora ili zoologiju samo zbog „mogućnosti“ kojom čak ni nisam zadovoljan! Ozbiljno. Četvrta i posljednja opcija koja se tiče struke mi je ujedno i najmanje draga. Naime, uvijek je moguće položiti razliku i preko noći postati profesor. Sad, koliko god da me privlačila mogućnost davljenja mladih i neskvarenih duša pojmovima koji im znače otprilike jednako kao i vrtnom patuljku informacija da je Crobex pao ispod 11, preuranjena demijelinizacija aksona i gubitak samokontrole su mi ipak mali preveliki turn off. U Vrapču namjeravam završiti tek nakon 60. godine, molim lijepo. Naravno, prvo moram preživjeti dva infarkta (jedan u 38. te potom drugi u 42.), jednu aneurizmu (u razdoblju zatišja između dva infarkta) i četiri čira na želucu (koji će mi izgledati kao cjedilo za pastu nakon kure u školstvu). Sve to pod uvjetom da ne bacim i sebe i nekog bezobraznog srednjoškolca kroz prozor, zajedno sa stolicom na koju su me zalijepili. Ozbiljno, jebakanje sa školarcima mi je zadnje na listi. POGOTOVO zato što sam mišljenja da bi se biologija u osnovnim i srednjim školama trebala malo revidirati i poboljšati, obraćajući pažnju na učenje te jadne djece da je ovaj planet JEDINI kojeg imamo i da bi bilo čisto PRISTOJNO odnositi se prema njemu kao prema nečemu živome i vrijednome poštovanja. Osim toga, elementarno znanje iz biologije je sve gore i gore svake godine. Mislim, ipak si živo biće i bilo bi lijepo da znaš kako funkcioniraš, zar ne? Ako se informacija da je XY mlatimudan u polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu xxxx godine u mn minuti zabio x-ti gol i pri tom pokazao lijevo jaje smatra OPĆOM KULTUROM, onda bi se valjda i informacija da čovjek ima 46 kromosoma trebala takvom smatrati. Jer, oprostite svi nogometni fanovi, ipak nas malkice više definira naših 46 kromosoma nego ime mužjaka vrste Homo sapiens koji je uspio nadmudriti drugog istog takvog i protjerati mu loptu kroz noge. Da ne spominjem kako kod mene djeca NE BI prolazila jer su im tate „netko“ ili samo zato „da ih više ne gledam“... Ne, nema dvojke ako ništa ne znaš, sorry. Vidimo se na popravnom, vidimo se dogodine ako ništa drugo. Nikome ne činim uslugu ako nerad nagradim (ma vidi ti mene, kako li sam dvoličan, toliko da boli!), ponajmanje djetetu. Oprostite, ali za 2 svatko može naučiti, osim ako imaš kromosom manjka ili viška pa si razvio tešku mentalnu retardaciju. Stoga, jbga. Takav „živac-tretman“ ne želim ni sebi ni drugima pa se iskreno nadam, for children's sake, da to mog profesorovanja nikad neće ni doći :)) No da kojim slučajem završim u školi, na prvom mjestu bi ipak trebala biti dječurlija, zar ne? Nije poanta koliko ću zaraditi (dobro, mislim, jest jer ipak OD NEČEGA treba živjeti no...) nego koliko ću dobro prenijeti svoje znanje drugome. Ako barem jedno derište usvoji moje oduševljenje transkripcijom i translacijom ili osjeti ushićenje pri pogledu na skriveni svijet u objektivu mikroskopa, onda moj posao profesora ima smisla. U biti, jedan mali dio mene zapravo i želi "vrbovati" barem jednu neiskvarenu dušicu i potaknuti je da u pojavi zvanoj život vidi, kao u mutnom zrcalu, nešto više. Nešto više od puke sume dijelova. Da shvati i da ostane zaprepašten strahopoštovanjem koje pruža kompleksnost života, pa makar i obične amebe. Da se zapita. Da pokuša zavoljeti sve što puže, raste, leti, papa, rađa i umire. Da osjeti želju za istraživanjem neistraženog. Da uvidi kako je biologija, zapravo, najvažnija :))))))))))))))))))))))))))))))))))) Eto, imam ja opcija, nu viđ' kol'ko! A sad oprostite no ukoliko ne odem spavati i obnoviti izmoždeni mozak, sutra ću pasti prvi kolokvijić ove akademske godine, a tako STVARNO ne želim započeti semestar... :)) Ostajte mi čili i obli. |
- 23:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.10.2009., srijeda
"Memories"
|
Eto, budući da si još nekoliko dana mogu priuštiti eksesivno ljenčarenje po stanu i promatranje prašine kako se organizira u velike amorfne nakupine diljem poda, zaključio sam kako bi bilo lijepo baciti pokoji look na stare postove, čisto da vidim kako sam disao prije godinu ili dvije. Da, znam da sam to nedavno radio ali nisam ja kriv što me neopisivo uveseljavaju vlastiti braindead ostvaraji. Ono što svakome tko ima barem jedno poluzdravo oko u glavi može upasti u dotično pri pregledavanju moje arhive jest neobična pojavnost određenih motiva. Broj a) faks. Broj b) još malo faksa. Broj c) sve ostalo što ima veze s faksom a nije matematika ili kemija. Broj č) pižđenje kako sam debelo usamljeno prase koje nikad u životu neće okusiti čari partnerstva s drugim Homo sapiensom. Broj ć) faks. Bili moji motivi širokog ili bolno uskog spektra, da se primijetiti kako generalno uvijek pizdim bez veze jer se svaki problem uvijek ispravi, i to na bolje. Stoga stvarno ne vidim zašto me kozmos obdario tako očitim manjkom sposobnosti da učim iz vlastitog iskustva. Vjerojatno zato jer obojica imamo uvrnuti smisao za humor. No... Koliko sam samo puta prokleo matematiku, sve izrode koji su mi je predavali ili držali iz nje vježbe, sve proklete stvorove koji su taj nečisti predmet dali prije mene te sve povijesne ličnosti koje su zaslužne za njen razvoj, a koje bi u ekstatičnom zadovoljstvu polako nabijao na neobrađene kolce da već nisu dugo vremena hrana crvovlju... Da, ispričavam se svima vama koji osjećate nešto više i pozitivno prema toj grani, well, znanosti, no ja si ne mogu pomoći. Jednoga dana kada riknem i dođem pred Svevišnjega prvo što ću ga zamoliti jest to da me nauči matematiku once and for all. I ne samo to nego neka mi usadi i ljubav prema njoj. Stvarno... Tek ću ga nakon toga pitati hoće li me pustiti da se pokušam provući kroz Ševeningen ogradu u Raj ili će me frknuti u grotlo Pakla da vodim Kerbera u šetnju i glumim Luccyju francusku sobaricu. Vjerujem da dolje ima poprilično prašine i pepela koji lete svud uokolo. Jao, pa tko to sve čisti??? Eto ti Pakla za mene, ne treba mi nikakav kotao ili trozubac (also know as The USB sign, što je samo još jedan dokaz da je sva ta tehnologija ravno iz Pakla pobjegla). Da. Također sam maltretirao jezik i psovkama na račun kemije. I anorganske i organske, potom obje zajedno, pa onda sve one kemije koje nikad nisam (niti ću) učio, pa sve one za koje niti ne znam da postoje... Uglavnom, popriličan zbroj megabajta je otišao na planiranje ubojstava dotičnih profesora, dizanje u zrak laboratorija ili smišljanje opakih planova kako potrovati svakoga tko je tu zlu znanost dao u roku. Eto... Nakon toga pizdio sam o faksu općenito, kako aktivno djelujem u svrhu uništavanja svog jedva niknutog akademskog života, kako imam autodestruktivne porive i potajno želim da čitavo Sveučilište izgori u napalmu, moji kolege i ja zajedno s njim. Veoma zanimljiva tematika, složit ćete se. Potom sam kukao kako sam vječito sam, kako me nitko niti štapom jebavo ne bi, čak ako bih za to vrijeme nosio i papirnati saket na glavi. Cvilio sam kako želim nekoga stiskati za vrijeme oluja ili gledanja „Dadilje“, kako želim biti dodirnut ili dodirivati... Blaaa blaaa blaaa... Truuuć, truuuć, truuuć. Zatim sam čitav svijet (i šire) pokušavao uvjeriti kako sam toliko deprimiran da pišam depresiju, kenjam pesimizam i kroz pore izlučujem rezignaciju... Uzroke svojih zala pronalazio sam u akademskom neuspjehu, žalosnoj spoznaji da se nikad nisam ni s kim zažvaljio, još žalosnijoj činjenici što sam actually zavidio drugima na tome... Well, all I can say is... I WAS SUCH A MORON! Trenutno se valjam po podu, satrt gušećim smijehom pri pogledu na post u kojem uvjeravam bilo koji par očiju kako ja ŽEEEEELIM nekoga, ne kako ja želim nekoga jer svi nekoga imaju. :))) Joj, fala jarcu kako nikoga nisam niti našao jer bih sada bio u takvoj nedoumici otrovati sebe ili to nedužno biće! :) Ah, kad se samo sjetim da sam znao kukati kako sam sam :) Eh, baš sam budala bio... Čekaj malo! Pa opet radim istu stvar (vidite, Kozmos je zao i to se nikad neće promijeniti)! Za godinu dana ću ovo čitati i umirati od smijeha na činjenicu da sam ŽELIO biti i ostati SAM :)))) Baš sam si smiješan :) No barem sam evoluirao to te mjere da već mogu predvidjeti svoju reakciju za godinu, dvije, deset, whenever... Da. I taj faks prokleti. Pa kemijice moje mile, niste vi tako strašne jednom kad vas čovjek prođe. :) Ne, sad su na križ razapeti prokleti i gnjusni beskralježnjaci koje prezirem zajedno sa svim njihovim člankovitim nogama, ljepljivim krakovima ili hitinskom kutikulom! Gamad prokleta, sve bi ih trebalo na vile nabost i ispeć u sumpornoj kiselini, stoka neodgojena, što se sama naučit neće... Da. A i ta-koju-spominjati-ne-želim-osim-ako-si-poslije-toga-neću-jezik-iščupati-i-na-tri-dijela-nožem-s-dvostrukom-oštricom-podijeliti. Dao sam je, odmatričio svoje, izderivirao jednom zauvijek i zakopao u grobnicu bolnih sjećanja, ostavljajući svaki trag da umire u agoniji zaborava koji nikako da prispije iz Šume prisjećanja. Da, ta-koju-spominjati-ne-želim-osim-ako-si-poslije-toga-neću-jezik-iščupati-i-na-tri-dijela-nožem-s-dvostrukom-oštricom-podijeliti mi je stvarno pobila dovoljno neurona za napuniti olimpijski bazen. S Kožuljem bez speedosica u njemu. Erlenmeyer. (Gle kako imam smisla za prijelaz naprav't, nu viđi.) Danas smo kupili i treću te dva staklena štapića. Žena u Hospitaliji će postat sumnjičava, mislim da moramo promijenit butigu. Ima ih još dovoljno po Zabregu da možemo pokupovati dovoljno za set za čaj :) A što je najbolje, tikve mogu i u mikrotalasnu :) Da imam mašinu za suđe vjerojatno bi i u nju mogle na vožnju ili dvije. Svaki put kada si nešto u jednoj spravim podsjeti me na moju prvu titraciju (praktikum iz opće i anorganske). Za neupućene, titracije se izvode tako da dodajete kiselinu u lužinu (ili obratno) KAP PO KAP, nakon svake kapi protresajući tikvicu ne biste li primijetili promjenu boje. NIKAKO se ne izvode tako da se odjednom u tikvicu ispusti deset litara kiseline i onda pobjedonosno otrči tehničarki dok otopina u tikvici proizvodi onozemaljske zvukove, napadno pulsira u nijansama crvene i prijeti da će baciti u zasjenak Černobil i Hirošimu zajedno. Niti se sadržaj biločega provjerava na način da istegnete vrat poput žirafe koja očajnički želi dograbiti zadnji list s vrha baobaba, zabijete glavu na vrhu tog vrata duboko u digestor gdje se, boca do boce, nalaze etidij bromid (KANCEROGENO AS HELL!!!) te otčepljeni eter (the way to make yourself high during lab practice) te duboko udahnete sadržaj epruvete, ispitujući kakvoću mirisa, jer biste mogli opako opizditi zatiljkom o rub staklene stijene koja zatvara digestor u trenutcima požara, eksplozija i inih laboratorijskih nedaća, nakon što saznate što se actually nalazi u dotičnoj. Vjerujte, nije ni malo zanimljivo. Također, ni gašenje gorućeg staklenog štapića u litri etanola nije zanimljivo, pogotovo ako to radite pod asistentovim znatiželjnim nosom. Niti igranje s konc. sumpornom kiselinom te pravljenje zahtijevnog rupičastog uzorka na vlastitoj kuti jer bi vas asistentica mogla vidjeti pa biste za kaznu mogli morati još jednom krivotvoriti podatke o temperaturi tališta. A baš je morala naići u trenutku kada sam se grčio u naporu da rupama dočaram svoj skorašnji prolaz na nadolazećem kolokviju.... Enivej... memories. Odavno već nije bilo praktikuma vrijednog pamćenja. Svi su se pretvorili u nastojanja da ne padnem u duboki trans ili hipnozu dok asistent/ica drobi o stvarima koje smo već čuli i pokazuje leševe koje smo već vidjeli. A ukoliko počneš očijukati s otvorenom žabom pred sobom svi te gledaju kao da si silovao svinju dok je kihala pa možda imaš neki novi soj gripe ŽNJ. A samo sam htio objasniti formaliziranoj jadnici koja joj je koja arterija te koje bi joj organe napajala krvlju, da je kojim slučajem življa nego što je bila. Jebiga, više se ni zajebavat ne možeš. Ljudi su postali tako neinteresantni i zatupljeni, nitko ni humor više ne razumije. Bzvz. Aaaah... How lovely. Vid' mene kako se zajebajem, a trebalo b' praš'nu otafrnjat. Malo morgen, nemam ja i pametnijeg posla! E, btw, znam da sam obećao ekskluzivne slike pripravljanja čaja u tikvici ali taman kada sam sad krenuo u fotoshooting, crkoše mi baterije. Ostavljam to za sutra. Eto vas, čili mi i obli bili, a ja idem pogledat i poslušat Within Temptation one more time :)) P.S. Semmy, čestitam na dospijevanju na Almost Cool listu :))) |
- 19:26 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.10.2009., utorak
Crtica
|
Ah, eto napravio sam to. Opet sam formatirao C:. Jednostavno nije bilo drugog izlaza. Već se danima vukao kao krepaloština na kiši i zapinjao toliko da mi je bilo zlo i najradije bih bio izašao i pogurao ali nisam imao iz čega izaći! Dobro, da sam kojim slučajem JUČER odlučio izaći i pogurati vjerojatno bih izgubio glavu negdje između Zadra i Karlovca jer upravo nas je na tom potezu kiša mlatila kao da joj je to zadnji neispunjeni zadatak prije nego ode u mirovinu. Naprosto strašno. Autocesta je plutala u hektolitrima vode i mislio sam da ćemo se utopiti. Najgore je bilo to što se prednje staklo autobusa toliko zamaglilo da ja ne znam kako je onaj jadničak uopće vidio kuda vozi. Vjerujem da je većina toga prošla „na sluh“. I iako se drugi vozač grčevito borio sa staklom i non stop ga čistio i brisao, koristeći neku smjesu koja bi trebala (kažem, trebala) držati zamagljenje podalje, nije uspijevalo ništa. Toliko se bilo smračilo i u tri popodne je izgledalo kao da je ponoć na Aljaski u vrijeme šestomjesečne noći. Naprosto prestrašno. I tako, dok se određeni updatei te poneki program polako vraćaju na svoje mjesto i dok kompjuter još uvijek leti kao da je ispod čekića maloprije izašao, ja negodujem. Negodujem zato jer su idiotska predavanja iz geologije s paleontologijom počela još prošli tjedan i danas sam ČAK imao i praktikum no nigdje proklete obavijesti!! K tome, nigdje ni na kakvom popisu nisam pa sam onda danas na blef otišao na jedan od praktikuma i pitao asistenta da dobro koji je vrag. Uvalio me u jedan praktikum i sve je na tome stalo. O izletu na Medicinski fakultet neću niti pisati, a pogotovo neću spominjati neopisivu neupućenost lokalne referade u afere koje se ne tiču nikoga tko u doglednoj budućnosti neće vitlati stetoskopom. Naprosto prestrašno. Zgrada Zavoda za anatomiju se raspada i u renoviranju je. Tamo sam otišao u pratnji Uluzinog dragog i Ulfuz koji su se ponudili da me otprate gore kako bi mi on mogao pokazati gdje to uopće je. Aaaabrrrr.. Zgrada izgleda kao da je pobjegla iz sanatorija. Ako tamo budem morao imati predavanja iz anatomije neka me odmah spreme u formalin. Danas smo si Ulfuz i ja kupili dvije Erlenmeyer tikvice s ravnim dnom koje će nam služiti umjesto šalica za kavu/čaj te kao čaše za ovo ili ono. Veoma je zanimljivo praviti čaj u erlenmajerici, moram priznati, a još zanimljivije pokušati i piti dotičnu supstancu iz nje. Da su barem svi moji pokusi iz kemije ispadali tako savršeno obojani kao čajeki danas. :) Odlučio sam upotpuniti svoju policu s čašama još nekim probranim primjercima laboratorijskog posuđa tako da si moram kupiti i koju menzuru, stakleni štapić (ne biste vjerovali koliko je teško miješati šećer običnom žlicom s dugim vratom kroz USKI vrat erlenmajerice)... Uglavnom, Semmy, ukoliko želiš ne biti out, savjetujem ti da skokneš do Hospitalije i za 27 kuna zbaviš jednu tivkicu od 300 mL kako bi se uklopila u crowd. :))) Mislim da ću si kupiti i jednu s okruglim dnom te potom natjerati Ulfuz da napravi glineni tronožac u kojem ću je držati (tikvicu, ne Ulfuz). U svakom slučaju, kupite si jednu erlenmajericu, doživljaj ispijanja čaja će vam se totalno izmijeniti. Sutra ću slikati kako to izgleda, čisto da vidite koliko je uvrnuto :)))) Sada idem u krpe jer mi se spava (zahvaljujući Ketonalčeku glava mi se više ne raspada, sunce moje plavobijelo...), a sutra treba na MUP srediti prijavu prebivanja te proždrijeti nešto u Socijalnom Centru prije odlaska do referade i zahtijevanja objašnjenja zašto mi prokleti indeks nije gotov kad već skoro dva tjeda stoji na upisu. Why me? Oh, Wahahahahahay it's always meeee? P.S. Uvijek sam za berbu? kestena (nije li ih lakše jednostavno skupljati s poda te event. tresti kesten da sami pootpadaju? :)))))) ) Kad smo već kod međusobnih zivkanja, Neko-chan, ti i ja, ponedjeljak negdje poslije pet, kava ili čaj, a može i kakao? Što kažeš? |
- 23:21 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.10.2009., subota
Expanding troubles...
|
Nema ništa gore od buljenja u new document u Wordu, Writeru ili nekom trećem pisalu i čekanja da ti padne na pamet što napisati. Pogotovo je teško ako inače možeš sipati sve i svašta kao iz rukava. Bezveze… Jučer sam bio u gradu u potrazi za novim hlačama. Naime, iako ste vi svi vrlo dragi i govorite mi kako uopće ne izgledam ogromno, kako nisam debeo te kako bih trebao prestati pizditi oko tih stvari, pogled na etiketu ili na vagu ne laže. Naime, u jednom ludom trenutku prije tri godine, u Dubravi, vaga je pokazala 93 kilograma. Danas pokazuje preko 110. Etiketa na hlačama je prije tri godine pokazivala 52/54, sada pokazuje zacementiranih 58. Istina Bog, ne pokazuje više 62 i nadam se da nikad ni neće no činjenice su tu. Upravo zbog tog shifta morao sam u šoping jučer jer, iskreno, nemam što obući. Jedne jedine hlače. Ulfuz je imala veoma zanimljivu ideju te mi predložila da ne kupujem ništa nego da odem opet natrag u teretanu. Iako namjeravam obnoviti članstvo čim se vratim u Zagreb (iako ću osjetiti tih 200 kuna svaki mjesec) i ponovo krenuti na cardio vježbe, nešto u međuvremenu ipak moram nositi, zar ne? Nije baš da ću izgubiti 15 kila u tjedan dana :)) Dakle, ovo nije some sorto f self pity nego iznošenje činjenice. Udebljao sam se ko svinja u veoma kratkom roku i to se treba popraviti. Samo preko ljeta skupio sam 10 kila. Nažalost, sesilni život koji sam navikao voditi te genetska podloga kojom me obdarila moja familija učinili su svoje i poprilično mi otežali posao. Činjenica da uz sve to također i obožavam žderati ko nilski konj nimalo ne pomaže. Sreća je u tome što mi je satnica takva da ću svaki drugi dan moći ujutro odlaziti u Dream Gym. Jedno vrijeme sam savršeno funkcionirao s rasporedom složenim oko teretane i faksa (prošli zimski semestar) no čim je nastupio ljetni semestar nekako sam počeo odlaziti sve neredovitije te na koncu i prestao. Time to change that. Nego, dosta o mojoj težini, pričajmo malo o sutrašnjem mamutskom objedu koji me čeka. Naime, nekoliko stvari se tako lijepo poklopilo pa je za sutra najavljena opća opasnost, red alert, code black, whatever. Prvo, je reviens a Zagreb lundi. Drugo, l'ami de grand-pere vient de Split jer moraju auto đedovo sredit. Treće, zbog svega toga, ma grand-mere a invité ma tetka i čitavu tu stranu obitelji na sarmu koju je namjeravala spravit. Zbog povećanja preživača, đede je odlučio uz sarmu i zapalit vatru. Pod kakvim mesom, podrazumijeva se. Eto vidite. :))) Autobus mi kreće u ponedjeljak u sedam ujutro. Najavljeni su kiša, grmljavina i olujna bura. Jedva čekam :) Nema ljepšeg od putovanja po nevremenu, po danu. Mrzim putovati noću autobusom, sav se polomim i ujutro izgledam kao vampir koji je proveo tri dana okupan s tri sunčeve zrake. Ovako ću lijepo naspavan i odmoren sjesti u bus i dokarocat se do Kajlanda negdje navečer. Zenich je prepun novih pjesama koje samo čekaju kada će biti puštene po prvi put na njemu. Knjigu imam. I drugu. Što mi više treba? :)) Onaj osjećaj Božića se izgubio. Sada imam feeling kao da Zagreb nikad nije ni postojao te kao da u ponedjeljak moram na test iz grčkog za koji nisam učio. Srećom, postoje sitnice koje mi govore da to nije tako. Da nema Zena pored mene, tristo posto više dlaka na mojim obrazima te šortkata do foldera „Faks“ na desktopu, trenutno bih fakat bio uvjeren da opet imam 17 godina. Vrijeme je zaleđeno u ovoj sobi. Vjerojatno će ovako izgledati i kad budem imo umirat. Hehehehe, baš interesantno. Nego, idem ja nastavit slušat Delain, nekako su mi se stvarno uvukli pod kožu, ko svrabac :) |
- 21:05 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.10.2009., srijeda
|
Standing in the shadow of our lies To hide our imperfections Doing anything we can to hide Eyes wide open but still blind To see what really matters And insecurity won't go See me in shadow Standing by the ruins of your soul That cries for some more meaning Wondering when you have Become so cold So cold And all the pictures of your past are gone So cold, so cold Forget yourself And who you are Another life is not that far Standing by the paintings of your dreams But you have awoken And all the purples and the greens Have turned to black And the ruins of your soul Have died, no more meaning I wonder when you have Become so cold So cold And all the pictures of your past are gone So cold, so cold Forget yourself And who you are Another life is not that far Not that far |
- 14:07 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.10.2009., ponedjeljak
Jede mi se narančin...
|
Za početak, draga Ulfuz, onaj mali iritantni glasić je vrišteći umirao u agoniji dok sam ga zatucao svakim novim zalogajem kasne večere… Jbga, znam da će se to sutra odraziti na moju liniju (točnije, krivulju) u obliku deset centimetara visokokvalitetnog sala ali trenutno mi je tako svejedno. Još jednom sam se uvjerio u činjenicu da pun želudac znači i blaženo katatonično stanje u kojem me ni za što na ovom svijetu nije briga. Da, Župa je veoma pitoreskna u ovo doba godine. Ljudi hodaju uokolo obučeni u nevjerojatne ljetne kreacije kao da namjerno prkose nadolazećoj hladnoći. Evo, upravo danas sam na svoje oči vidio (poslije toga su bile neupotrebljive jedno dva sata dok dotična slika nije izblijedjela s mrežnice) ženu tatina rođaka kako hoda vani u dominđosu toliko kratkom da joj je skoro kovrčava vaginalna punđa ispadala vani, gore pokrivena valjda muževom majicom koja ne bi zagrijala ni kap vode. Budući da dotičnu ženku krasi ljepota s kojom se može mjeriti samo odavno sprešana i lijepo povijena žena Ramzesa II., prizor je bio hororističan. Za ne falit, TO me htjelo i izljubit za dobrodošlicu… Toj prijetnji sam vješto izbjegao uputivši joj ubojit pogled koji je govorio: „Dotakneš li me, počupat ću ti nokte i nahraniti te njima!“ Shvatila. Inače, uživam u činjenici da sam more vidio samo onda kada me je vozač autobusa naprasno probudio, govoreći kako se spuštamo prema Gradu. Mašala… I to je to. Od trenutka kada sam stigao pa sve do jučer, kiša i vjetar šibali su ubavim krajolikom Župe, hladeći slanu vodenu masu do poprilično zanimljivih temperatura. A ionako me ne privlači kupanje nešto posebno, pa ja sam već veliki… Sve u svemu, ljudi su sveudilj znatiželjniji nego što bi trebali biti i to mi neopisivo diže turgor. Mislim, što jednu babetinu od petsto godina koja niti ne zna što je fakultet zanima kako mi ide… Ide mi spektakularno, crawl somewhere and die, ono! Jedini razlog zbog kojeg uopće otvara svoju gubavu gubicu je potencijalna mogućnost da dozna pokoji sočni trač i onda ga širi uokolo kao sifilis, nadajući se da će nanijeti štetu meni ili mojima. Neš ti razbibrige…. Sreća moja pa se meni živo jbe za te i tima slične priče. Što se mene tiče, mogu pričati i da sam pomahnitali serijski ubojica koji pedofilira bogate dečkiće i njima hrani njihove mrtve majke… Baš me briga. Još samo kad bih mogao istrenirati i ostatak moje familije da se prema raznoraznim glasinama (koje se mogu ticati apsolutno bilo koga) ne obazire… Sjedim u sobi i osluškujem kako Pixie dobiva još jednu bitku protiv Patera. Nevjerojatno kako mu svaki put dopusti da ga nadmudri i pobijedi mačka čiji moždani kapacitet ni u najboljem slučaju ne može prijeći inteligenciju dvogodišnjeg djeteta. Pixie, budući da zna više o nama nego što se mi usuđujemo priznati, uvijek pronađe načina kako Pateru triput dnevno dignuti tlak. Mene može iznervirati samo ako me uspije iznenaditi, ali ne padam na njegove sačekuše više tako olako. Naime, obožavam kada mi skoči na leđa kada se sagnem po nešto. Nigdje ga nema na vidiku, no čim se sagnem eto mi ga na leđima i junački se drži svim raspoloživim čaporcima kako ne bi spuznuo. Trenutno operira po balkonu, pružajući Lady posljednji trk po kući prije spavanja… Da… Spava mi se… Mrtvi iritantni glasić se pretvorio u interesantnu bol u predjelu dvanaesnika i čini mi se da ću veoma skoro morati do Karla. Sinoć sam išao kod Karla pet puta. Činjenica da smo danas za objed imali zapečeni grah niti malo ne pomaže… Jao, idem, Pixie je upravo skočio na ormar i namjerava odozgo pobacati probrane tomove enciklopedije drevnih civilizacija… Zajedno s umjetnim božićnim borom… I mojim modelom Lufthanse… AH, DAMN, i registratorom punim kartica sa savjetima za njegu računala… I stiropornom stropnom oblogom… |
- 23:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.10.2009., nedjelja
"See Me In Shadow"...
|
Evo, očistit ću paučinu… I ispričati se što nisam obavijestio čitav svemir (i šire) da putujem doma. :) Ali jesam. Otputovao doma. I sjedim trenutno doma i razmišljam kako bih trebao spavati jer mi se spava… Enivej. Ne znam zašto ali čini mi se kao da je sutra Božić! Možda to ima veze s činjenicom da doma inače putujem po ustaljenom redoslijedu Božić-Uskrs-ljeto i ovaj vanserijski odlazak u rodni kraj me totalno izbacio iz takta jer moj izdresirani mozak očekuje (i ne pronalazi) okićeni bor, miris nekakve mesine u rerni i sveopću, za-sise-štipajuću zimu. Stvarno mi je neobično. Dakle, otputovao sam doma. U međuvremenu sredio antropologiju i laboratorijske (sjećate se onog seminara kojeg je „samo“ trebalo napisati i kojeg smo pisali eonima te naposljetku predali zadnji dan?) i spektakularno ne dao beskralježnjake ali zato barem dao zbirku (the kamen spoticanja). Davši sve to ostalo je samo da se upišem. I upisao sam se. Budući da mi faks počinje tek za tjedan dana, sjeo sam na bus i otputio se put juga, kao lastavica (od tri tone). Sad lastavičim po kauču i proždirem sve što nije dovoljno inteligentno da me odgovori od namjere da ga proždrem. U tu kategoriju spada i mrtvo meso, bilo ono u obliku salama ili pak bliže svojoj izvornoj varijanti (čitaj: šnicel). Došavši doma otkrio sam da sve stoji točno tamo gdje sam sve i ostavio nekih 29 dana prije. Tko bi rekao da će mi se tih gotovo mjesec dana u Zagrebu odužiti kao milenij. Doma sam se morao i upisati preko studomata jer je dan prije (dok sam još bio u Zg-u) sustav tako masno pao da je to bilo za anale. Putem do autobusnog kolodvora nije bilo studenta koji nije rogoborio protiv tog đavoljeg djela od izuma. No, sutradan, nakon što su FER-ovci popravili nedaću te nakon što sam (pod prijetnjama trovanjem i čerečenjem) uspio nagovoriti adminicu da mi netko upiše vražju ocjenu iz antropologije u sotonsku zamisao od ISVU-a, veličanstveno sam obavio „ponovni“ upis treće godine, upisavši animalnu fiziologiju, geologiju s paleontologijom te anatomiju čovjeka. Da, znam da će me apsolutno svaki student pogledati kao osmo svjetsko čudo kada na pitanje „što sam upisao“ odgovorim „… i anatomiju“ ali BAŠ ME BRIGA! Pustite me neka sam procijenim! Svi mi govore kako je to mazohistički predmet, da je profesor katastrofalan i da ima puno za štrebat. Pa naravno da ima, to je anatomija čovjeka! Što ste očekivali, „Voćku poslije kiše“ ili nešto slično? Naravno da ne, nego tri milijuna latinskih naziva živaca, mišića i kostiju te kako je sve to povezano u funkcionalnu cjelinu. Nekako se najviše veselim predavanjima iz anatomije, vidjet ćemo. Uglavnom, sjedim doma, čudim se što niđe nema uobičajenih božićnih dekoracija te se osjećam nekako down. Ne zbog nedostatka ukrasa nego onako generally down. Uvijek se ovako osjećam prije pročetka novog semestra, ne znam zašto. Možda zato što ću samo jednu trećinu predmeta slušati s nekim poznatim (Semmy), na geologiju i anatomiju odlazit ću bez pratnje stare postave. Stvarno mi nedostaju vremena kada smo svi četvero bili na istom predavanju. To se nije dogodilo…well, odavno. Mislim od kraja prve godine, nakon što smo svi (osim Ulfuz) u manjoj ili većoj mjeri zasrali stvar. Da, ovaj put smo se totalno raspali jer nas je Ulfuz napustila i otišla među bakalare na diplomski… Imam osjećaj da se nešto u potpunosti promijenilo zbog toga. Da, baš se osjećam šugavo čekajući da počne novi semestar. Iskreno, nikad manje briga nisam imao, nikad više ispita dao i nikad zanimljive predmete čekao no svejedno se osjećam kao da nešto nedostaje… Nešto je negdje umrlo, a ja ne znam što… No, utučenost oko novog početka ubijam downloadom muzike. Yeah, screw the authors' rights, baš me briga. Otkrio sam još nekoliko novih i (za sada) interesantnih bendova. „Delain“ te „Nemesea“. Točnije, za mene ih je otkrila stranica www.last.fm koja ima fenomenalnu mogućnost uspoređivanja bendova i pronalaženja ostalih temeljeno na sličnosti u ostvaraju. Ova dva su veoma slična Within Temptationu i zbog toga su zaslužila pokusni dowload. Polako zamjenjujem stvari na playeru koje su mi dosadile, poput nekakvih nekategoriziranih pjesmica i kljastih albuma. „Delain“ zvuče veoma obećavajuće stoga sam skinuo oba albuma (wau, jesu plodni i stari) i testirat ću ih čim operem zube i spremim se u postelju. Da… Neobično mi je biti doma u desetom mjesecu. Nisam početak listopada doživio doma otkako sam se na faks upisao. Stvarno neobično… :)))) |