Eto, budući da si još nekoliko dana mogu priuštiti eksesivno ljenčarenje po stanu i promatranje prašine kako se organizira u velike amorfne nakupine diljem poda, zaključio sam kako bi bilo lijepo baciti pokoji look na stare postove, čisto da vidim kako sam disao prije godinu ili dvije. Da, znam da sam to nedavno radio ali nisam ja kriv što me neopisivo uveseljavaju vlastiti braindead ostvaraji.
Ono što svakome tko ima barem jedno poluzdravo oko u glavi može upasti u dotično pri pregledavanju moje arhive jest neobična pojavnost određenih motiva. Broj a) faks. Broj b) još malo faksa. Broj c) sve ostalo što ima veze s faksom a nije matematika ili kemija. Broj č) pižđenje kako sam debelo usamljeno prase koje nikad u životu neće okusiti čari partnerstva s drugim Homo sapiensom. Broj ć) faks.
Bili moji motivi širokog ili bolno uskog spektra, da se primijetiti kako generalno uvijek pizdim bez veze jer se svaki problem uvijek ispravi, i to na bolje. Stoga stvarno ne vidim zašto me kozmos obdario tako očitim manjkom sposobnosti da učim iz vlastitog iskustva. Vjerojatno zato jer obojica imamo uvrnuti smisao za humor. No... Koliko sam samo puta prokleo matematiku, sve izrode koji su mi je predavali ili držali iz nje vježbe, sve proklete stvorove koji su taj nečisti predmet dali prije mene te sve povijesne ličnosti koje su zaslužne za njen razvoj, a koje bi u ekstatičnom zadovoljstvu polako nabijao na neobrađene kolce da već nisu dugo vremena hrana crvovlju... Da, ispričavam se svima vama koji osjećate nešto više i pozitivno prema toj grani, well, znanosti, no ja si ne mogu pomoći. Jednoga dana kada riknem i dođem pred Svevišnjega prvo što ću ga zamoliti jest to da me nauči matematiku once and for all. I ne samo to nego neka mi usadi i ljubav prema njoj. Stvarno... Tek ću ga nakon toga pitati hoće li me pustiti da se pokušam provući kroz Ševeningen ogradu u Raj ili će me frknuti u grotlo Pakla da vodim Kerbera u šetnju i glumim Luccyju francusku sobaricu. Vjerujem da dolje ima poprilično prašine i pepela koji lete svud uokolo. Jao, pa tko to sve čisti??? Eto ti Pakla za mene, ne treba mi nikakav kotao ili trozubac (also know as The USB sign, što je samo još jedan dokaz da je sva ta tehnologija ravno iz Pakla pobjegla).
Da. Također sam maltretirao jezik i psovkama na račun kemije. I anorganske i organske, potom obje zajedno, pa onda sve one kemije koje nikad nisam (niti ću) učio, pa sve one za koje niti ne znam da postoje... Uglavnom, popriličan zbroj megabajta je otišao na planiranje ubojstava dotičnih profesora, dizanje u zrak laboratorija ili smišljanje opakih planova kako potrovati svakoga tko je tu zlu znanost dao u roku.
Eto... Nakon toga pizdio sam o faksu općenito, kako aktivno djelujem u svrhu uništavanja svog jedva niknutog akademskog života, kako imam autodestruktivne porive i potajno želim da čitavo Sveučilište izgori u napalmu, moji kolege i ja zajedno s njim. Veoma zanimljiva tematika, složit ćete se.
Potom sam kukao kako sam vječito sam, kako me nitko niti štapom jebavo ne bi, čak ako bih za to vrijeme nosio i papirnati saket na glavi. Cvilio sam kako želim nekoga stiskati za vrijeme oluja ili gledanja „Dadilje“, kako želim biti dodirnut ili dodirivati... Blaaa blaaa blaaa... Truuuć, truuuć, truuuć. Zatim sam čitav svijet (i šire) pokušavao uvjeriti kako sam toliko deprimiran da pišam depresiju, kenjam pesimizam i kroz pore izlučujem rezignaciju... Uzroke svojih zala pronalazio sam u akademskom neuspjehu, žalosnoj spoznaji da se nikad nisam ni s kim zažvaljio, još žalosnijoj činjenici što sam actually zavidio drugima na tome...
Well, all I can say is... I WAS SUCH A MORON! Trenutno se valjam po podu, satrt gušećim smijehom pri pogledu na post u kojem uvjeravam bilo koji par očiju kako ja ŽEEEEELIM nekoga, ne kako ja želim nekoga jer svi nekoga imaju. :))) Joj, fala jarcu kako nikoga nisam niti našao jer bih sada bio u takvoj nedoumici otrovati sebe ili to nedužno biće! :) Ah, kad se samo sjetim da sam znao kukati kako sam sam :) Eh, baš sam budala bio...
Čekaj malo! Pa opet radim istu stvar (vidite, Kozmos je zao i to se nikad neće promijeniti)! Za godinu dana ću ovo čitati i umirati od smijeha na činjenicu da sam ŽELIO biti i ostati SAM :)))) Baš sam si smiješan :) No barem sam evoluirao to te mjere da već mogu predvidjeti svoju reakciju za godinu, dvije, deset, whenever... Da.
I taj faks prokleti. Pa kemijice moje mile, niste vi tako strašne jednom kad vas čovjek prođe. :) Ne, sad su na križ razapeti prokleti i gnjusni beskralježnjaci koje prezirem zajedno sa svim njihovim člankovitim nogama, ljepljivim krakovima ili hitinskom kutikulom! Gamad prokleta, sve bi ih trebalo na vile nabost i ispeć u sumpornoj kiselini, stoka neodgojena, što se sama naučit neće... Da.
A i ta-koju-spominjati-ne-želim-osim-ako-si-poslije-toga-neću-jezik-iščupati-i-na-tri-dijela-nožem-s-dvostrukom-oštricom-podijeliti. Dao sam je, odmatričio svoje, izderivirao jednom zauvijek i zakopao u grobnicu bolnih sjećanja, ostavljajući svaki trag da umire u agoniji zaborava koji nikako da prispije iz Šume prisjećanja. Da, ta-koju-spominjati-ne-želim-osim-ako-si-poslije-toga-neću-jezik-iščupati-i-na-tri-dijela-nožem-s-dvostrukom-oštricom-podijeliti mi je stvarno pobila dovoljno neurona za napuniti olimpijski bazen. S Kožuljem bez speedosica u njemu.
Erlenmeyer. (Gle kako imam smisla za prijelaz naprav't, nu viđi.) Danas smo kupili i treću te dva staklena štapića. Žena u Hospitaliji će postat sumnjičava, mislim da moramo promijenit butigu. Ima ih još dovoljno po Zabregu da možemo pokupovati dovoljno za set za čaj :) A što je najbolje, tikve mogu i u mikrotalasnu :) Da imam mašinu za suđe vjerojatno bi i u nju mogle na vožnju ili dvije. Svaki put kada si nešto u jednoj spravim podsjeti me na moju prvu titraciju (praktikum iz opće i anorganske). Za neupućene, titracije se izvode tako da dodajete kiselinu u lužinu (ili obratno) KAP PO KAP, nakon svake kapi protresajući tikvicu ne biste li primijetili promjenu boje. NIKAKO se ne izvode tako da se odjednom u tikvicu ispusti deset litara kiseline i onda pobjedonosno otrči tehničarki dok otopina u tikvici proizvodi onozemaljske zvukove, napadno pulsira u nijansama crvene i prijeti da će baciti u zasjenak Černobil i Hirošimu zajedno. Niti se sadržaj biločega provjerava na način da istegnete vrat poput žirafe koja očajnički želi dograbiti zadnji list s vrha baobaba, zabijete glavu na vrhu tog vrata duboko u digestor gdje se, boca do boce, nalaze etidij bromid (KANCEROGENO AS HELL!!!) te otčepljeni eter (the way to make yourself high during lab practice) te duboko udahnete sadržaj epruvete, ispitujući kakvoću mirisa, jer biste mogli opako opizditi zatiljkom o rub staklene stijene koja zatvara digestor u trenutcima požara, eksplozija i inih laboratorijskih nedaća, nakon što saznate što se actually nalazi u dotičnoj. Vjerujte, nije ni malo zanimljivo.
Također, ni gašenje gorućeg staklenog štapića u litri etanola nije zanimljivo, pogotovo ako to radite pod asistentovim znatiželjnim nosom. Niti igranje s konc. sumpornom kiselinom te pravljenje zahtijevnog rupičastog uzorka na vlastitoj kuti jer bi vas asistentica mogla vidjeti pa biste za kaznu mogli morati još jednom krivotvoriti podatke o temperaturi tališta. A baš je morala naići u trenutku kada sam se grčio u naporu da rupama dočaram svoj skorašnji prolaz na nadolazećem kolokviju....
Enivej... memories. Odavno već nije bilo praktikuma vrijednog pamćenja. Svi su se pretvorili u nastojanja da ne padnem u duboki trans ili hipnozu dok asistent/ica drobi o stvarima koje smo već čuli i pokazuje leševe koje smo već vidjeli. A ukoliko počneš očijukati s otvorenom žabom pred sobom svi te gledaju kao da si silovao svinju dok je kihala pa možda imaš neki novi soj gripe ŽNJ. A samo sam htio objasniti formaliziranoj jadnici koja joj je koja arterija te koje bi joj organe napajala krvlju, da je kojim slučajem življa nego što je bila. Jebiga, više se ni zajebavat ne možeš. Ljudi su postali tako neinteresantni i zatupljeni, nitko ni humor više ne razumije. Bzvz.
Aaaah... How lovely. Vid' mene kako se zajebajem, a trebalo b' praš'nu otafrnjat. Malo morgen, nemam ja i pametnijeg posla! E, btw, znam da sam obećao ekskluzivne slike pripravljanja čaja u tikvici ali taman kada sam sad krenuo u fotoshooting, crkoše mi baterije. Ostavljam to za sutra. Eto vas, čili mi i obli bili, a ja idem pogledat i poslušat Within Temptation one more time :))
P.S. Semmy, čestitam na dospijevanju na Almost Cool listu :)))
Post je objavljen 14.10.2009. u 19:26 sati.