Nema ništa gore od buljenja u new document u Wordu, Writeru ili nekom trećem pisalu i čekanja da ti padne na pamet što napisati. Pogotovo je teško ako inače možeš sipati sve i svašta kao iz rukava. Bezveze…
Jučer sam bio u gradu u potrazi za novim hlačama. Naime, iako ste vi svi vrlo dragi i govorite mi kako uopće ne izgledam ogromno, kako nisam debeo te kako bih trebao prestati pizditi oko tih stvari, pogled na etiketu ili na vagu ne laže. Naime, u jednom ludom trenutku prije tri godine, u Dubravi, vaga je pokazala 93 kilograma. Danas pokazuje preko 110. Etiketa na hlačama je prije tri godine pokazivala 52/54, sada pokazuje zacementiranih 58. Istina Bog, ne pokazuje više 62 i nadam se da nikad ni neće no činjenice su tu.
Upravo zbog tog shifta morao sam u šoping jučer jer, iskreno, nemam što obući. Jedne jedine hlače. Ulfuz je imala veoma zanimljivu ideju te mi predložila da ne kupujem ništa nego da odem opet natrag u teretanu. Iako namjeravam obnoviti članstvo čim se vratim u Zagreb (iako ću osjetiti tih 200 kuna svaki mjesec) i ponovo krenuti na cardio vježbe, nešto u međuvremenu ipak moram nositi, zar ne? Nije baš da ću izgubiti 15 kila u tjedan dana :))
Dakle, ovo nije some sorto f self pity nego iznošenje činjenice. Udebljao sam se ko svinja u veoma kratkom roku i to se treba popraviti. Samo preko ljeta skupio sam 10 kila. Nažalost, sesilni život koji sam navikao voditi te genetska podloga kojom me obdarila moja familija učinili su svoje i poprilično mi otežali posao. Činjenica da uz sve to također i obožavam žderati ko nilski konj nimalo ne pomaže.
Sreća je u tome što mi je satnica takva da ću svaki drugi dan moći ujutro odlaziti u Dream Gym. Jedno vrijeme sam savršeno funkcionirao s rasporedom složenim oko teretane i faksa (prošli zimski semestar) no čim je nastupio ljetni semestar nekako sam počeo odlaziti sve neredovitije te na koncu i prestao. Time to change that.
Nego, dosta o mojoj težini, pričajmo malo o sutrašnjem mamutskom objedu koji me čeka. Naime, nekoliko stvari se tako lijepo poklopilo pa je za sutra najavljena opća opasnost, red alert, code black, whatever. Prvo, je reviens a Zagreb lundi. Drugo, l'ami de grand-pere vient de Split jer moraju auto đedovo sredit. Treće, zbog svega toga, ma grand-mere a invité ma tetka i čitavu tu stranu obitelji na sarmu koju je namjeravala spravit. Zbog povećanja preživača, đede je odlučio uz sarmu i zapalit vatru. Pod kakvim mesom, podrazumijeva se. Eto vidite. :)))
Autobus mi kreće u ponedjeljak u sedam ujutro. Najavljeni su kiša, grmljavina i olujna bura. Jedva čekam :) Nema ljepšeg od putovanja po nevremenu, po danu. Mrzim putovati noću autobusom, sav se polomim i ujutro izgledam kao vampir koji je proveo tri dana okupan s tri sunčeve zrake. Ovako ću lijepo naspavan i odmoren sjesti u bus i dokarocat se do Kajlanda negdje navečer. Zenich je prepun novih pjesama koje samo čekaju kada će biti puštene po prvi put na njemu. Knjigu imam. I drugu. Što mi više treba? :))
Onaj osjećaj Božića se izgubio. Sada imam feeling kao da Zagreb nikad nije ni postojao te kao da u ponedjeljak moram na test iz grčkog za koji nisam učio. Srećom, postoje sitnice koje mi govore da to nije tako. Da nema Zena pored mene, tristo posto više dlaka na mojim obrazima te šortkata do foldera „Faks“ na desktopu, trenutno bih fakat bio uvjeren da opet imam 17 godina. Vrijeme je zaleđeno u ovoj sobi. Vjerojatno će ovako izgledati i kad budem imo umirat. Hehehehe, baš interesantno. Nego, idem ja nastavit slušat Delain, nekako su mi se stvarno uvukli pod kožu, ko svrabac :)
|