Počeo sam sa štrebanjem evolucije već odavno (prije nekih 5 dana, što je za moje standarde poput tri eona) i otkrio sam da mi se fkng ne da jer je ubitačno dosadno! A najgore je to što obožavam evoluciju i uživam na predavanjima, IAKO su u 8 ujutro srijedom! Jedna stvar je slušati profu, hvatati njena predavanja, zapisivati i biti sretan što si otkrio sve procese vezane za udruživanje alfa proteo bakterije i neke jadne eocite da bi nastao mitohondrij, no potpuno je druga stvar to sve sada naučiti kako Bog zapovijeda! Da ne spominjem još hrpu stvari vezanih za postanak Svemira ili pak materijalne dokaze evolucije za koje uopće nisam siguran treba li ih učiti.
Dok ovo pišem, Ulfuz leži na kauču kojeg je odgurala sve do radijatora, zamotana u deku ambasadorku i bljuje nad udžbenikom iz evolucije. Upravo je konstatirala da imamo pola knjige za naučit. Divno. I to bez onih sranja iz kojih sam ja vadio bilješke. Naravno, njih ne treba, IAKO su na početku knjige, nismo ih radili. Barem se ja ne sjećam, a sjedim u prvoj klupi i mahnito zapisujem sve što žena kaže.
Dakle, sranje kroz gusto granje. Bodljikavo. Ukratko, ovo učenje mi je ogadilo evoluciju, a baš sam bio sav optimističan „glede“ tog kolegija. Inače, od matematike još ni „k“, čekam da se sinjorina „više-nisam-u-podrumu-kolega“ udostoji ispraviti hrpicu slaboumnih baljezgarija na nekoliko araka ne tako čistog i nipošto bijelog papira. Ona nema život, zašto joj treba više od tjedan dana? Bio sam uvjeren da je sva radosna u prošli petak odjurila doma i tražila greške u našim vrijednim kalkulacijama, samo da nas dodatno sjbe. Također, duboko sam uvjeren da joj je stan sav oblijepljen predivnim posterima golih uzlaznih funkcija, ponekom derivacijom ili pak integriranim parom koji je u zanosu svoga integriranja izgubio negdje dx. Nadam se da nije pobornih parcijalne integracije, to je naprosto previše kinky.
No dobro, da se vratim natrag svoje pižđenju oko evolucije. Kao što vjerojatno ne rekoh, pišem sve svoje ideje i bilješke u Office OneNote program i priznajem da je zakon! Predivan, presladak, uživam u njemu. Da, znam da dolazi iz Microsofta ali jbga, i njima se ponekad potrefi da naprave izvrstan program. Eto... Idem sad. :) Ja sam ajs ajs pingvin, jeeej jeeej, ajs ajs pingvin... jaaa, idem sad! Isuse, trebalo mi je tri mjeseca da skužim brata pingvina u pozadini kako krade čokoladu dok sestrica bezuspješno odvlači pozornost kuji od mame... A kuja je zato što je i starog uvalila u istu kašu.... „Kad sam ja, Slavko, morala slušat malu Kurlu kako reve bez talenta dok onaj tvoj idiot od sina krade čokoladu, BOGME ĆEŠ I TI!! Jel ti jasno????!“
Danas stvarno nije dobar dan za umiranje, rekao bi kakav lijeni Klingonac i ugasio Word u kojem je počeo pisati Chapter 4 svoje umotvorine o kuraženju, hrabrosti, neznanju i opakom svijetu koji vreba u mračnim kutcima galaksije. A tko sam ja da se suprotstavljam neustrašivom ratniku velikoga carstva?
Dakle, još neko vrijeme ćete se strpiti. Što vam ja mogu, tako to ide. Budući da me već drugi dan drži nekakav mushy feeling, ispričavam se što ovaj post neće biti nešto koherentan kao i ostali (ako je iti jedan ikad i bio). Opet mi nije jasno kome se i zašto uopće ispričavam no neka mi bude, uvijek može zalutati netko novi i pomisliti da sam poprilično labilna karaktera. Možda se čak i uplaši. Ne volim plašiti ljude. Iznenađivati ih nenadanim spoznajama, da, no ne plašiti.
Naletio sam na internetu na jednu veoma zanimljivu... nešto. Baš lijepo opisuje ono što osjećam, onako duboko ispod sveeeega što se može i ne mora vidjeti.
I am happy, yet, I feel miserable...
I am quite healthy, but I always feel sick...
I sleep enough why am I always tired?
I know I am loved, so why do I feel alone?
What is wrong with me?
by Kaladej
Nažalost, misao je povezana s blogom o bipolarnom poremećaju... Iskreno se nadam da nisam manično depresivan, ne bi bilo lijepo. Hehehehehe, znam. Mogli biste reći da se radi samo o idiotizmu, nikakvoj maničnoj depresiji :)) Da, slažem se s vama, mislim da sam najveći idiot kojeg sam ikad u životu upoznao :) A upoznao sam ih podosta :))) i ni jedan od njih nije bio just a voiceić u mojoj glavi :)))
Ali što je, je. Znam da jesam sretan, dapače, sretniji nego većina svjetskog stanovništva jer imam krović, 90 kvadrata samo za sebe, idem na faks, nisam gladan, žedan, bos i gol... Imam ljude koji me valjda vole, obitelj koja se za mene brine... Yet I feel miserable. Why, you ask? Nemam pojma. Ne znam zašto je tako lako odbaciti stotinu i jednu dobru i sretnu stvar i fokusirati se na nešto što nemaš i onda biti opsjednut time. Je li to nekakav ljudski obrambeni mehanizam? Ili samo glupost? Da, vjerojatno ovo drugo.
Dobro, sitini za volju, ne osjećam se bolesno, no zato se vječito osjećam umorno, ako ne fizički onda definitivno psihički. A spavam dovoljno. I nije da imam kakvih psihičkih trzavica u svom životu, u tom pogledu sam valjda zdraviji od 98% populacije SAD-a :))
I znam da postoji izvjestan broj ljudi koji kažu da me vole, one way or the other... Dobro, one way only :) No istina je da se unatoč svim svojim prijateljima, obitelji i bla bla, osjećam usamljenije od Pale, a on je bio sam na svijetu... Opet ne znam zašto. To je poput nekog hendikepa, nemam pojma. Usamljen psihički, valjda. Mislim da znam kako se osjećala Deanna Troi kada je privremeno izgubila dar za empatiju. Osjećala se vjerojatno kao ja sada, totalno na suhom. To je neobjašnjivo, it`s just like that...
No u takvim trenutcima, kada me uhvati ovaj vlakić misli koji vozi u kriptodepresiju, pustim si obou. :) Trenutno ovu skladbu iz filma „Misija“. Koliko god me ubijala i pojačavala jad, zbog svog tugaljivog prizvuka, u tome čujem nešto veselo :) Završava nekako pozitivno, kao da kaže „hey, it is going to be okay someday, just wait“.
Opet me počinju boliti zubi... Što li je to Žarko od mene učinio, svog stalnog pacijenta? Konj.
Učio sam danas evoluciju, vadio bilješke u OneNote, organizirao ih i jebakao se s time većinu dana. Dosadilo mi je negdje poslije humorističnih serija na RTL-u no nastavio sam opet poslije... Dok su se Ulfuz i njen dragi sjedinjavali na kauču, razgovarao sam sa svojima.... Njih dvoje su poslije čak i promijenili kauč... Baš mi je drago što se mogu tako fino opustiti jedno na drugome, i oni i Miško i Myrtus... Je li mi drago? Nemam pojma, više bih rekao da mi je svejedno. Neka rade što hoće...
Svejedno... Nekako mi se sve više ta riječ počinje uvlačiti u rječnik i u razmišljanja. Ispočetka mi je bilo svejedno što ću jesti taj dan, danas mi je svejedno hoću li jesti ili neću. Nije mi bilo svejedno prije što će biti sa mnom nakon tri godine faksa, sada me baš boli briga, ionako se nisam daleko maknuo, lako će se biti vratiti natrag odakle sam krenuo. Nije mi bilo svejedno što sam se pomaknuo tri amstrema u svojim nastojanjima da actually prvi put s nekom prohodam. Sada mi je tako svejedno ako se to dogodi i u mojim četrdesetima...
Čega li je to znak, to svejedno? Da mi je svejedno? Vjerojatno... Ma, koga briga, uostalom? Ono što mi DEFINITIVNO NIJE SVEJEDNO je to da me opet bole jbni zubi i to poprilično, a ne znam od čega. Bio sam na kompletnom remotnu prije tri mjeseca, dobio sam zeleno svjetlo i otad sam postrožio svoju brigu za jbne plakoidne ljuske tristo posto... Prokleto... Idem si popit šaku ketonala...
Dakle, oba bloga su se pomalo već usirila pa je vrijeme da nabacim malo novog materijala. Velika saga o Pixieju je u mirovanju trenutno, nekako mi se ne da. No zato ovdje mogu prdoklačit do mile volje; dobro je to što vas je manje ostalo, to znači da imate stvarno čelične živce... Ili vas nije briga :)
Uglavnom, moja malenkost je prošloga tjedna bila na dva kolokvija koji su bili samo dva sata u razmaku. Sve u znaku broja dva. Nadajmo se samo da će tolika biti i moja ocjena iz kolokvija iz matematike. Kralježnjake sam prošao izrazito zadovoljavajuće, 85% na predavanju i 71% na praktikumu. Istina, praktikum bi i bolje naučio i sredio da mi nije bio isti dan kad i matematika...
...koju sam napisao očajno osrednje, što će vjerojatno rezultirati nekakvim nedovoljnim postotkom. Ali znate kako se ono kaže, nadaj se najboljem, pripremaj se na najgore... E, pa, ja se pripremam na najgore već treću godinu, hoće li to „najgore“ već jednom stići?? :)) Dakle, matematika. Zadatke sam sve riješio, to je prvi kolokvij iz mat za koji to mogu reći (o tome kakvi su mi braindead brojevi ispadali neću baljezgat, sramim se), no zato se nisam baš proslavio na teoretskom dijelu, nadam se samo da profesor neće krepat od smijeha kada to bude čitao...
U tijeku su pregovori s... Ma kome ja ovo sve pišem? Kao da je vas briga za sve ovo! A ne moram sebi pisati, pa znam valjda što mi se dogodilo prošli tjedan?? E, neću onda ni napisati da sam bio na baletu nekidan (tnx to Myrtus) i da mi je bilo izvrsno! Nikad prije nisam bio na baletu i priznajem da sam gajio određene predrasude prema svim tim kokicama i pjetlićima što trčkaraju po pozornici.
Prva stvar koja me opčinila je bila činjenica da sam sjedio jedan metar zračne linije od OBOE! Da, kada sam je čuo, od sreće sam se skoro strovalio u onu rupetinu gdje sjedi orkestar. Da, btw, sjedio sam u prvom redu, jer je Myrtus bila toliko velikodušna! :))) Tnx once more... :) Dakle, oboa... Ah.... Oh.... Čekajte, idem sad poslušat jedno deset skladbi, čisto da se smirim....
Smirio sam se... Mašina centrifugira, što je dobro, jer to znači da ću uskoro moći prostrijeti robu... Budući da sam već oprao svo suđe, pomeo čitav stan, obrisao prašinu i ispremiještao određeni dio namještaja, dobro će mi doći još malo kućanskih poslova da me zaokupe... A trebaju me zaokupiti samo do 16h kada stiže Ulfuz kako bi učila... Animalnu fiziologiju.... Nije li to divno? Aaaaaaaaah, moj najdraži dio! Čekajte....
Zašto uvijek najbolji dijelovi skladbe traju svega pet sekundi i nikad se ne ponavljaju? Možda zato što su najbolji, da... No, poslušajte sada valjda najbolji intro napisan za obou koji postoji na svijetu:
A ako vam se sviđa, onda pogledajte i film „The Mission“... Snimljen je 1986., glavne uloge imaju Jeremy Irons i Robert de Niro... Radi se o jezuitskim misijama u Južnu Ameriku, porobljavanju domorodaca, jezuitskim nastojanjima da to spriječe te političkim igrama Crkve... Film je izvrstan, a soundtrack naprosto savršen... :)
Dobro... Još je preostalo: Draga Myrtus, s(j)(r)etan ti rođendan i dabogda ih doživjela još toliko! :)) Eto, zamisli ti to, danas ti je rođendan i gad neće skidati svoje žvale s tebe... A kad je meni bio rođendan, nazvao me, rekao "sretan rođendan" i poklopio... :((((
Diiiing doooong: "Croatia Airlines objavljuje polazak zrakoplova na letu 667 za Dubrovnik...."
Puna kućica ljudi danas bijaše... Mislim da će Zlici biti drago čuti da sam potražio profesionalnu pomoć što se matematike tiče. Doduše, ne toliko profesionalnu ali dečko barem studira na FER-u i kuži matematiku. A i ja sam skužio determinantu, rang, inverz pa čak i proklete linearne operatore. Iskreno se nadam da sada s tim neće biti problema. Čisto bi mi psihološki pomoglo kada bi skupio nekih 80% na tom kolokviju.
Nadalje... Učenje beskralježnjaka napreduje ali veoma sporo. Ponovo sam pribjegao dobro iskušanoj metodi koju ja volim zvati „srednjovjekovni pop metoda“, a sastoji se u vađenju bilješki, pa vađenju bilješki iz bilješki... Gotovo pa prepisujem ono što trebam naučiti jer je to jedini način na koji mogu zapamtiti veliku količinu podataka. Neki ljudi se služe mentalnim mapama, stvaraju si poveznice, uspoređuju određene stvari s najdražom muzikom, koriste se mnemotehničkim pomagalima... Ja prepisujem. I to pali samo traaajeeeee... Traje dulje od Duracella...
K tome nadodajmo još i to da trebam učiti za kolokvij iz kralježnjaka koji je ISTI DAN i ISTI SAT kad i kolokvij iz matematike i vrlo je izgledno da će asistentica pomaknuti čitavoj mojoj godini kolokvij nekoliko sati prije kako bi nas troje moglo stići na matematiku jer taj nam kolokvij život znači (previše „kolokvija“ u jednoj rečenici). Nije li super kako smo prije kolokvije iz ispite jednostavno zvali testovi i odgovaranja? Sada su to nekakvi kolokviji, pismeni i usmeni ispiti, praktikumi, bla bla bla... Predavanje! Nikad nismo imali „predavanje“ iz hrvatskog, to su bili satovi! A sada nemam „blok sat kralježnjaka“, imam predavanje iz tih faking živina!
Hehehe... Jooooooj, kako ja nemam vremena ni za što! HAHAHAHAHAHA, kako se sad prisjećam prošlog semestra kad je ta rečenica zapravo glasila: jooooooj kako ja imam previše VREMENA!! Ali ne bunim se, ni najmanje! Konačno se osjećam kao student! Dodajmo tome još i znakovni i francuski (koji me, btw, ide super, ne znam zašto ljudi kenjaju da je to tako težak jezik, pa svaki jezik je težak kad ga tek počneš učiti...) i moji dani su ispunjeni... Predavanja iz matematike su pomaknuta upravo u onaj termin kada mogu stizati na njih (jeeeeej?) i tako mi je četvrtak cijeli ispunjen, od 12 do 19.30! Ah, oh, heh.... Ma divno...
Dobro, da ne duljim... Kao što rekoh, danas mi je stanček bio pun ljudi: Ulfuz, B.essa, Ana, Anin dečko, pa Ulfuzin dečko koji nema svoj nick nego se potpisuje kao (ON).... Falio je još jedino moj najdraži... Koji je jučer bio baš drag prema meni ali je prerano otišao i nije mi dao ono što mi je obećao, gad jedan... Anyway, danas sam se osjećao kao da živim na aerodromu!
I evo, npr. kako ja provedoh jednu subotu... Stan pun ljudi negdje od 14 pa sve do maloprije, s tim da sam uspio u međuvremenu i učiti beskralježnjake i shvatiti dio gradiva iz matematike, oprat i povješat robu, pogledat film s Ulfuz i second-to-najdražim kojeg joj polako otimam ;)) i usput se socijalizirat s ljudekima... I sad mi recite nije li to bolje nego visiti polupijan/polumrtav u kakvom parkiću punom pišine i prolivene pive??? HA! Naravno, nisu sve subote takve no ISKRENO mi je drago što imam prijatelje koji provode subote na slične načine kao i ja. Ne sve. Ali kontate što mislim, zar ne?
Uglavnom... Sutra ujutro fino na misicu (umanjenica od „misa“, ne na Miss Hrvatske 2007.) i onda nastavak gnjavaže s matematikom(slash)beskralježnjacima(slash)kralježnjacima(slash)pisanjem Chaptera 3... A sada idem zaspati ispred televizije... A možda se pozabavim next chapterom i odmah, čekajte da se konzultiram s inspiracijom..... Ne, kaže da joj se ne da... Pa dobro onda... Obli mi i čili bili!
Medo se odlučio vratiti svojim spisateljskim vodama i otvorio je drugi blog, veoma maštovitog imena medovdrugi.blog.hr . Catchy, nije li... Dakle, tamo ću objavljivati isključivo pričice koje napišem u pauzama od predavanja, francuskog, znakovnog, učenja, praktikuma i sl.... Well, ostajte mi zdravo i povremeno navratite i kod drugog mene :)
ANYWAY, zadivljen sam kolikom brzinom dan može procurit... Čini mi se da đusto maloprije rekoh kako idem doma učit beskralježnjake! A viđi sad, sjedim tu, već je devet ipo, a ja napisah sistematiku na novu bijelu ploču koju smo danas Ulfuz i ja kupili zajedničkim snagama. Onu za markere, tako da će mi sad baš bit fora učit...
A kad smo već kod učenja i svega sličnog, iskopah ja maloprije iz nekakvih svojih papirušina staru diplomicu sa županijskog natjecanja iz hrvatskog! Prije okruglo osam godina osvojih prvo mjesto u županiji! A gadovi me ne pozvaše na državno iz jednog jedinog razloga: imah jedva 50% riješen test! Vjerujete mi da se i stara Ljubljana (aka profa) zgražaše nad testom?? Naravno, znala je odgovorit ali nije mogla vjerovat da su zadali takve zadatke na jednom županijskom natjecanju u prvom srednje! Uglavnom, bih nepozvan na državno iako bih prvi.
No dobro, to nije toliko bitno sada, kao ni informacija da sam također povadio i svoje dvije diplome s Lidrana da mi krase police (nemam što drugo stavit na njih :p ). Htjedoh zapravo pitati zašto nitko danas više ne koristi aorist i imperfekt? Zvuče totalno seksi kad ih koristiš, iz njih se jasno vidi jesi li s nečim svršio ili nisi i puno su melodičniji i ljepši od glupog perfekta kojeg svaka druga budala zna točno stvoriti. Istini za volju, ne treba pretjerivati, jel da? :)) I tekst prekrcan aoristima i imperfektima je poprilično zamoran za čitati...
Nadalje, primjećujem opću degradaciju jezika kod svekolikog nam hrvatskog pučanstva... Sve moje „greške“ (ili grješke, ovisi kako vas vuče) su čisto plod regije iz koje sam. Dakle, svi moji krnji infinitivi, pojedeni gl. pridjevi radni (kladim se da 90% Hrvata nema pojma što je gl. pridjev radni) i „đ“-ovi umjesto „dj“-ova su namjerni. Ako naletite na greške u č i ć, 99,999999999999% njih je zbog toga što su mi se sapleli prsti na tipkovnici. IJE i JE mi se malo češće potkradu, priznajem, a to je opet zbog regionalizama. Naime, mi s juga smo „hiperijekavci“ i guramo IJE svuđe đe se da gurnut.
Ali evo, da ne skačem sam sebi u usta, idem pokušati izbjegavati sve svoje „pogreške“ koje činim dok pišem (gramatičke i pravopisne, naravno, pustimo stil sada na miru:) ). Što me najviše živcira pri pogledu na neki tekst kojeg je natipkao netko s fakulteta, na primjer? Kao prvo, tu su č i ć. Jedan određeni profesor je odlućio na sve svoje rijeći koje sadržavaju ć ili ć staviti ć jer oćito nije siguran koja kvaćica dolazi gdje, pa da ne bi bilo zabune, ć je sveprisutno kod toga ćovjeka. Tako imamo kopljaću, gušteraću, hrskavićnjaće te brojne druge riječi od kojih mi se kosa diže na glavi. Inače ljudi svugdje guraju č pa se po tekstovima gomilaju kuče, pa oblici tipa „moči to učiniti“ i sl. No ovaj profesor je odlućio svugdje gurati ć.
Također, ono što primjećujem kod većine ljudi da rade krivo je deklinacija stranih imena ili pojmova. Naime, jednom je teta Ljubljana rekla da je crtica veliki neprijatelj hrvatskog jezika i da je treba izbjegavati. Stoga, svi vi koji deklinirate Shakespearea kao Shakespeare-a (ili još gore Šekspira), nemojte više, molim vas. Također nije ni Müller-ova cjevčica, niti Mendel-ovi zakoni, niti Hesse-ove očice... Jednostavno izbacite crticu i voila! I još jedna stvar, y na kraju nekog stranog imena ne zamjenjuje „j“ stoga ako imate curry i želite genitiv, slobodno, molim vas, napišite curryja, nipošto currya ili, još gore, curry-a! Aaaaa, strava...
Sljedeća stvar koja me ljuti je pisanje negacije uz glagol! Ako postoji nešto što me može više razljutiti od griješenja u č i ć, to je negacija uz glagol. Dok sam bio u srednjoj školi, pisanje negacije uz glagol se na satovima hrvatskog smatralo smrtnim grijehom, bez obzira je li se u određenom testu ocjenjivao pravopis ili ne! Dakle, kada negdje vidim nemogu, neznam, netrebam i sl., zaboli me duša. Čak mi je bilo teško sada i namjerno to napisati zajedno!
IJE i JE. Kao što rekoh, to je jednom Hrvatu najteže za pohvatati, osim ako stvarno nema dobar sluh. Pogotovo su problematični prijelazi iz kajkavskog i čakavskog u štokavsko. Također, ni mi s juga nismo u nekoj prednosti jer smo, opet napominjem, hiperijekavci pa imamo oblike riječi tipa „nijesam, donijesti...“. Dakle, ja svaki refleks jata čujem kao IJE, gotovo svaki, i zbilja imam problema s tim.
Hahaha... Što bi tek bilo kad bi počeo s aoristom glagola biti?? :))) Ja bi, ti bi, on bi, mi bi, vi bi, oni bi!? Baš, kako da ne! Hajde ti jednom prosječnom Hrvatu objasni da se ne kaže „ja bi pisao“ nego „ja BIH pisao“... A gdje BISTE završili da mu pokušate objasniti kako se ne kaže „mi bi išli“ nego „mi BISMO išli“? Vrlo vjerojatno biste završili sa šakom u zubalu. Aorist glagola biti također je spadao među smrtne grijehe.
Što smo već do sada nakupili, da vidim... Č i Ć, IJE i JE, negaciju, aorist glagola biti... Bio je još jedan smrtni grijeh ali ga se više ne sjećam... Mislim da su u pitanju bila velika i mala slova, nisam siguran.
Da ne bi bilo zabune, poštujem ja svačije regionalizme ali također smatram da bismo svi trebali znati pisati točno, pogotovo seminare, maturalne, testove, životopise i slično. Na primjer, užasno me živcira ovaj zagrebački futur I. koji se koristi umjesto futura II. „Kada ćeš doći do mene, riješit ćemo to.“ Meni to zvuči stravično neprirodno i boli me ali to se tako ovdje kaže i Bogu hvala, neću sada ići ispravljati nekoga samo zato što ne govori isto kao i ja.
No nažalost, hrvatski nam se jezik sve više svodi na pojednostavljenje forme i uvjeren sam da ćemo za kojih 50 godina izgubiti i sve padeže, a sprezanje glagola će se svesti na jedan jedini oblik za pojedino vrijeme. Baš sam danas rekao Ulfuz kako sam ponosan na to što govorim „kompliciranim“ jezikom jer na koju god stranu stranicu odem, a koja sadrži lekcije iz hrvatskog, uvijek naletim na opaske tipa „čuvajte se hrvatske sklonidbe“, „shvatite sprezanje glagola ozbiljno, oni su vam neprijatelji“...
He, sjetio sam se još nekih kardinalnih grešaka koje ljudi rade, većinom u pisanju, a to su glasovne promjene, također jedna od opaski na stranim stranicama :). Priznajem, popustio sam malo na tom području, prije sam bio poprilična cjepidlaka. No to već spada u područje visoke magije jezika, neću se sada time baviti...
Eto, ljudi moji, dajte se potrudite biti malo pismeni, nema ništa (hm, kako napraviti komparaciju pridjeva seksi.. Seksi, seksiji, najseksiji/seksi, seksivniji, najseksivniji ali to nije isto, onda bi pozitiv bio seksivan), dakle, seksije (kao što vidite, ne zagovaram baš jezično čistunstvo) od pismena čovjeka! A znate li razliku između neodređenih i određenih pridjeva? ;))) I usput, ako koga zanima, postoji Wikipedia na latinskom (ilitiga Vicipaedia)
Upravo kada sam namjeravao spremiti tjelesinu u horizontalni položaj i zaključiti današnji dan kao relativno ni po čemu poseban, začuh izvana milozvučne pijane balade nekog oduševljenog Dinamovca. Materini geni proradiše istog trena i prevedoše se u hrpu proteina koja me je natjerala na balkon kako bi potražio izvor tog zavijajućeg zvuka...
Došavši tako na balkon, onaj zapadni, s kojeg puca pogled na Samoborska gorja, primjetih nesvakidašnji prizor! Neobična, polugusta maglica tako je nisko prilijegala na Zagreb, obavijajući njegovu periferiju u splet obojanih izmaglica. Prepoznao sam prijeteće zelenkasti sjaj OMV-ove pumpe na putu za VG, a malo bliže meni sličan takav sjaj, samo morskoplave boje, dolazio je s INA-ine pumpe... Svugdje uokolo stajale su načičkane svjetlucave, fuzzy sfere javne rasvjete, tvoreći savršen pravokutnik točno ispred zgrade, zatvarajući svojim svjetlom tminu obradivih površina koje tako neobično odudaraju od urbanog okoliša u kojem se nalaze. Svjetlost rasvjete bila je upravo toliko jaka da se moglo nazrijeti istu onu polugustu, nisku maglu koja je gušila šipražje i pokoje „polje“ između još neiskrčenih grmićaka.
Potpuno sam zaboravio da stojim u kratkoj majici na 60ak metara visine, zadirući desnim nožnim palcem u ledenu lokvicu kiše koja je preostala tu od jučer. Obuzeo me prizor i još mu se neko vrijeme nisam mogao otrgnuti. Dok sam promatrao kako magla postaje sve gušća, nadirući s juga i jugozapada prema centru kojeg su sveudilj svesrdno branili visoki neboderi, ne dopuštajući polugustoj vodenoj masi da se zgusne do kraja oko drvoreda na Dubrovačkoj, zelenkasti oblačić koji je zazivao s OMV-a se razvukao unedogled... INA se još uvijek držala solidno, iako sam primjetio da postaje sve slabija i slabija, samo sporijim tempom. Tamo, pak, više prema Samoboru, nekoliko bijelih svjetala je obasjavalo čitav krajolik, pokazujući mi do kuda se protežu mokri prsti magle.
Moja potraga za budnim i nadobudnim Dinamovcem još uvijek nije urodila plodom. Iako ga nisam mogao vidjeti, i dalje sam čuo njegov glas, koji je poput trube za maglu RMS Queen Elizabeth II odzvanjao Novim Zagrebom. Zapravo, pažnju su mi više odvlačili automobili koji su jurili po SR Njemačke, svaki nalikovavši dvama žustrim okicama koja hitaju zgusnutom noći. Ostatak se nije vidio, samo oči, samo farovi...
Primjetio sam i Mjesec; jedina pojava koja je još uvijek zadržala oštrinu svojih rubova, sve drugo je bilo napola rasplinuto. Vjetrić je donio miris svježe oprane robe s balkona jedan kat dolje, dva stana lijevo. Predivan omekšivač... Zbilja mi se ne ide još u krevet...
Vidim, dolje, hrpica ljudi... Jedan zamagljeni čovječuljak hoda posred ceste ususret autu... Valjda će ga auto zaobići navrijeme, magla ipak nije toliko neprobojna, trebao bi ga vidjeti... Heh, mislim da se nisu vidjeli, ali su navrijeme skrenuli, svaki na svoje lijevo.. Malo dalje čujem (i vidim, ovaj put) nakupinu muškaraca koji se međusobno pridržavaju, spominjući snahe, Očenaše i kapije, pokušavši to sve ukomponirati u melodiju. Hm, melodija im je bila jednako uspješna kao i njihovo pravocrtno hodanje u tom trenutku... Konačno sam ga pronašao, sada mogu povući palac iz kišnice i vratiti se u dnevni...
Aha, to je dakle temperaturni šok... Gle, stvarno, pogledavši na termometar pretpostavih da je razlika u temperaturi nekih 15 stupnjeva. Nije toliko strašno :) Opet izlazim vani da posljednji put bacim pogled na proždiruću maglu. Javna rasvjeta polako gubi bitku... Evo, upravo je pala fronta SR Njemačke! OMV leži u uzkovitlanoj masi degradirajućih čestica, INA je kapitulirala i biva sve mutnija... Sv. Križ u Sigetu, pak, i dalje neumorno stoji, bijela mu se fasada jedva nazire kroz vodeni veo. Posljednji put udišem miris tuđeg rublja, odupirem se mentalnoj slici planinske livadice koju u meni stvara, bacam brz pogled prema centru koju se panično osvrće oko sebe, pitajući se zašto su njegovi visoki čuvari dopustili vlažnim šapama magle da prodru čak preko Save sve do Cibonina tornja...
Prevruće je u stanu, mislim da ću ostaviti balkon otvoren cijele noći... Nadam se da večeras neće biti nenadanih zvukova kao prošli put kada je jedna nepoznata mlada dama cviljela kao da je pneumatska bušilica ubada u veoma intimna mjesta... Istini za volju, po onome što sam mogao čuti, bušilica je podosta brzo svršila s poslom i vjerujem da je jedini kojemu je to bilo drago bio krevet. Naime, čuo sam ga, jadnog, kako očajnički lupa svojim uzglavljem o zid, bezuspješno dozivajući upomoć...
Ma naravno... Evo još malo prosvijećene zagrebačke mladeži koja remeti sveti noćni mir svojom nemogućnošću da kontrolira glasnoću svojih pluća. Ovaj put me ne interesiraju, ipak idem spavati, snovi su puno ljepši od ljepljive stvarnosti koja me čeka na balkonu...
Feeling shugavo... Već neko vrijeme sjedim na faksu u računalnom i pokušavam se usredotočit na učenje. U ponedjeljak je kolokvij iz kralježnjaka. Ja učim beskralježnjake. A trebalo bi učit i ostale stvari no one su trenutno manje bitne. Ulfuz i ja smo seminar iz evolucije odradili dobro, iako nikoga osim mene i profesorice nisu zanimali ribozimi i molekularna biologija u koju su oni uloženi. Bzvz...
Ne znam koju glazbu slušati trenutno... Umorio sam se od svega što inače slušam i htio bi nešto novo. Večeras kad dođem doma, sjest ću za komp, igrati Heroese ili pak Age of Mythology i slušati nešto novo... Skinut ću valjda nešto što će mi se svidjeti...
Baš je lijepo kada svi oko tebe imaju nekakve planove u vezi svojih života ili kada su već krenuli s njihovim ostvarivanjima. Nije bitno koji su razlozi koji ih pogone da ostvaruju svoje planove, bitno je da ih imaju. Jedni tako pričaju o ljubavi i zajedničkom životu, kućama i psima koje će imati, drugi o poslu, vezama u poslu i autima koje će imati... Gledam sebe i svoje planove... Nema ih. Završiti fakultet i vratiti se doma mami i tati. Neš ti plana...
Znam, sam sam si kriv što nemam sve 5.0, što nisam objavio već tri znanstvena rada i vodio četiri istraživačka projekta, što nisam među 0,1% najboljih studenata i što me nitko neće htjeti. Koja mi je uopće budućnost ako završim PMF (pod uvjetom da uopće upišem diplomski) kao "dobar" ili EVENTUALNO "vrlo dobar"? Prije nekoliko godina bi se možda još i dalo naći nešto lijepo za raditi ali otkad smo se počeli pretVARATI da smo velika Europska zemlja, sve je manje šansi za mediokritete poput mene da se negdje zaposle. Uvijek će biti pametnijih i snalažljivijih od mene...
Dakle, Medo nema plana. Ne samo što se tiče posla nego i života općenito. Nemam plan ni što raditi sutra, a da to ne uključuje odlazak na jbnu matematiku i francuski poslije nje. Nikad nemam nikakve planove, a kad ih i imam, onda se generalno ne ostvare ili se ostvare onako kako ja to ne bi htio. Nemam planova, ne znam što raditi sa sobom... Najviše bi volio kada bi mogao ostati učiti i izučavati biologiju do kraja svog života, baviti se metafizičkim pitanjima i umrijeti nešto malo pametniji nego sada.
S druge, pak, strane, da mi se pruži prilika, otišao bi sutra u Alpe, živio u kolibici od tri prostorije ispod četiri velike, bogate jele, muzao koze i uzgajao nešto povrća u plasteniku iza drvarnice. Jedino što bi od tehnologije ponio sa sobom bi bio Olympus CX-21 s povećanjem 400 puta i imerzijskim obj. od 1000, malo pribora za field work i nešto laboratorijskog posuđa... Imao bih pseto i mačku i jednog konja. I svaki tjedan bi silazio do najbližeg grada s knjižnicom...
No nemam planove... Nikakve... Poznam ljude svojih godina koji nisu krenuli na faks nego već imaju svoje obitelji... Također poznam i one koji jesu na faksu i na dobrom su putu k obitelji... A Medo nije ništa bliže obitelji nego što je bio prije 21 godinu, donekle bliže poslu ali ne baš u struci... I sada naravno dolazi ono vječito "sve u svoje vrijeme", "treba biti pozitivan", "sredit će se sve"...
Naravno da hoće... Pa imam još nekih 60 god života!
__________________________________________
No kako to sa mnom obično biva, raspoloženje mi se promijenilo deset minuta nakon istipkavanja posta tako da, ono, kontate, neee? A na francuskom je danas bilo baš kewl, osim što se naš dragi Theo malo čuo, if u know what I mean... Jedva čekam sutra... :))) Miškec, missed U today, my precious :((