Učahurena stvarnost
28.05.2009., četvrtak
Teren...
|
Dan prvi, jutro Ustao sam se užasno rano, oko pet. Po dobrom starom običaju, proveo sam većinu vremena u pranju suđa, tako da ne ostane pet dana sjediti u sudoperu. Također, trpao sam zadnje sitnice u ruksak, ne znajući što će mi sve trebati. Deset minuta sam u rukama vagao „Brisingr“ kojeg sam napokon kupio i koji je težak tri tone, da ne spominjem da zauzima trećinu ruksaka. Pošao je sa mnom… Dogovor je bio da se skupimo ispred Mimare kvarat do sedam. Ja došao točno u šest. I guess what? Nisam bio prvi! :) Uglavnom… Pomalo su stizali ljudi i uskoro je došao autobus. Promet Makarska. Odmah sam znao da stvar neće dobro završiti… Nisam bio daleko od istine. Dok sam gledao kako se moji kolege muče noseći svu moguću opremu s faksa u autobus, stajao sam i čavrljao sa ženskim dijelom publike. Jbga, neki su rođeni za rad, neki za nadgledanje. :) Krenuli smo s dvadeset minuta zakašnjenja jer su svi bili nevjerojatno ležerni. Dan prvi, iznenađenje U Karlovcu smo sišli s autoceste. Nevjerojatno. Čovjek bi pomislio da ćemo se voziti sve do Knina autocestom, tj. do njegove okolice, i tek tada sići i odvesti se do Ježevića, kamo smo krenuli. Ali ne. Sišli smo s autoceste u Karlovcu i vozili se milijun godina prvo prema Plitvicama i potom stali negdje da bismo obavili prvi botanički dio terena. Lokalitet: negdje. Vegetacija: obilna. Asistentić nas je vodao uokolo i govorio što je što, a mi smo ko mazge trčali i pokušavali istovremeno ubrati, zapisati, čuti i spoznati. Nemoguća misija. Na kraju smo se Semmy, Ulfuz i ja dogovorili da ćemo raditi u grupi i da ćemo si podijeliti posao. Uglavnom, agonija pronalaženja komadića biljke kojeg kolege već nisu tristo puta pregazili je potrajala nekih pola sata i opet smo se potrpali u bus i krenuli dalje. Dan prvi, šok Cijelim putem Sunce je pržilo kao da je odlučilo Zemlju u pakao pretvoriti, a moja malenkost je, naravno, izabrala mjestu u busu koje je taman bilo okrenuto prema paklenom gadu. Slabašne modre zavjesice autobusa nisu bile u stanju kompenzirati ekstraterestrijalno zagrijavanje tako da sam se preznojavao kao vol koji ore već čitav dan. Katastrofa. Svi smo se znojili ko mamuti. A tada su kolegice dva reda iza mene primijetile. Promjenu. Naime, autobusu je proradilo grijanje. Kvar. Prekrasno. Kada smo stigli u stanicu, svatko od nas je bio triput rastopljen i ponovo sastavljen da bi se opet mogao rastopiti… Potpomognuto grijanjem iznutra, Sunce nas je dokrajčilo. Nisam više znao kako se zovem. Jedina misao koja je dominirala mojom svijesti je bila ta da pobjegnem negdje u brda i ne siđem dok ne zavlada novo ledeno doba. Nažalost, ništa od toga. Istog trena kada smo stali pred kuću, iscurili smo vani, pokupili stvari i krenuli si tražiti ležaj. Završio sam u sobi s još 27 ljudi, od kojih je 87,46% bilo ženskog spola. Krš koji je vladao sobom je bio neopisiv: torbe i kuferi na sve strane, tone i tone novina potrebne za herbarij okupirale su čitav pod, znojna tjelesa tiskala su se u prolazila između kreveta ne bi li ugrabila što bolje pozicije. Smjestio sam se uza zid, skoro pa ispod prozora. Ulfuzica je spavala poviše mene, Semmy lijevo od mene. Da čovjek ne povjeruje, kut u koji sam odložio stvari je postao žarište sveukupnog prometa lijevog krila sobe. Morao sam doslovno čekati u redu da dođem do svojih stvari. Dan prvi, razočaranje Razočarao sam se u svoje kolege. Naime, nas je tamo bilo pedeset. Došli smo na terensku nastavu RADITI, skupljati biljke i hvatati gmazove. No, kako to obično biva, ljudima mojih godina je jedino bitno kako se što bolje opiti i napraviti što više buke tako da su cjelonoćne pijanke postale praksa. Ne bih ništa rekao da su to radili daleko gdje nikome ne smetaju ali sjedili su podno prozora, ulazili u sobu u dva ujutro, palili svjetlo i pričali toliko glasno da su i kosturi na lokalnom groblju protestirali… I tako svaku noć… Predivno… Dan drugi… Doručak je protekao relativno bez incidenata. Dvanaest ljudi koji su bili zaduženi za pripravljanje nekakve hrane da nas održi živima do pauze za ručak je ustalo ranije i sredilo stvar. Krenuli smo na minijaturni most preko Cetine gdje je pola nas pošlo loviti gmazove. Prvi put u mom životu da sam hodao poljem i molio Boga da sretnem zmiju. No, taj dan ih nismo sreli. Doduše, uhvatili smo nekoliko guštera i dvije žabe. Naravno, budući da smo krenuli u lov na njih usred podneva, uhvatili smo blago rečeno, ništa, jer su se sve pametne živine posakrivale od masakrirajućeg sunca, samo smo mi nadobudni biolozi šetali po zvizdanu i prevrtali kamenje. Smjena… Počelo je dosadno čupanje biljaka, njihovo spremanje u herbarij i zapisivanje imena. Nakon veoma kratkog vremena svi smo počeli buncati jer smo hodali preko polja gdje je najveći hlad dolazio od grmića koji mi je jedva dopirao do gležnja, a sunce je neumorno peklo sa svih svojih 6 milijuna Celzijevih. Pauza Otišli smo na izvor rijeke Cetine. Predivan prizor. Najuzbudljiviji dio je bio kada je Semmy vrisnula da vidi zmiju. Ludi asistent se bacio za njom no skliznula je u nekakvu rupu u koju je on radosno zabio nos i ustanovio da se vjerojatno radi o poskoku. Petnaest minuta su ga nagovarali da izađe (poskoka, ne asistenta), no nije se dao. Ožalošćeni, krenuli smo dalje i jedva uhvatili još jednog guštera. Nije mi jasno kako profesoru nije bilo očito da nećemo uhvatiti ništa po toliko jakom suncu kada sve pametne živine traže hlad svojih rupa, samo mi bauljamo u potrazi za fantomima. Mislim da smo tog guštera uhvatili samo zato što je bilo dovoljno lud da izađe vani i dopusti si da ga sunce pregrije pa se nije mogao ni maknuti kada su mu namakli omču oko vrata. Opet smjena i botanički dio. Trčali smo za profesorom dok je on čupkao biljke i govorio nam kako se što zove. Budući da ih moramo imati 150 novih u herbariju, svaka vlat trave na koji naletimo je potencijalno dobro došla tako da smo mu svašta gurali pod nos i zapitkivali ga. Nakon popodnevne rabote, čitav autobus je bio katatoničan. Sunce nas je dotuklo do same srži naše biti. Odvezli su nas na večeru i trebalo nam je jedno sto godina da dođemo sebi i počnemo jesti. Kada smo stigli doma, nekolicina nas (kažem nekolicina jer se radilo o fakultativnom dijelu terenske) je krenula s asistentom kodnog imena Mačić u postavljanje klopki za male sisavce. Obične mišolovke koje vidite u svakom crtiću s Tomom i Jerryjem. Putem je profesor zapeo na bari gdje je pokušavao izmamiti van veliku smeđu krastaču ali mu nije išlo za rukom pa je pozvao asistenta koji je upravo u tom trenutku dobio svoje kodno ime. Naime, prezime mu zvuči veoma slično kao „mačić“ i dosta nas je čulo profesora da ga upravo tako dozivapa smo skoro crkli od smijeha. Pomislio sam si kako su si on i profesor baš lijepo bliski kad mu ovaj tako slatko tepa. :))) Uglavnom, Mačić je sišao u baru i gnjavio krastaču ali kuja se nije dala pa smo odustali. Postavivši klopke (jedno pedeset), krenuli smo doma. Došavi doma, stao sam u red za tuš, kojih je bilo četiri, i dočekao ga negdje oko ponoća i po. Opravši se, zalijepio sam na nos flaster protiv hrkanja i pokušavao zaspati dok su kolege bančili pod prozorom…. Dan treći… U šest ujutro, Mačić nas je odveo da provjerimo klopke. Ništa nismo uhvatili, što je navodno bilo za očekivati jer u ovo doba godine nema tako puno miševa i rovki. Doduše, u jednu klopku smo uhvatili puža. Vau…. Famozno… Odmah poslije toga, dok je većina kolega spavala, oporavljajući se od bančenja, krenuli smo s profesorima i asistentima u promatranje ptica. Sreli smo pupavca (Upupa epops), vugu (Oriolus oriolus), rusog svračka (Lanius collurio), lastavicu (Hirundo rustica), piljka (Delichon urbica), sveprisutnog vrapca (Passer domesticus), sjenicu (Parus maior), velikog svračka (Lanius excubitor), poljsku ševu (Alauda arvensis), pčelaricu (Merops apiaster), zebu (Fringilla coelebs), češljugara (Carduelis carduelis)… Sve u svemu, veoma zanimljivo… Nakon doručka, krenuli smo put mora. Stigli smo u neku uvalu gdje su nas izbacili van opet na najjače sunce i opet smo se dali u potragu za živinama. Ovaj put je Semmy uhvatila kapitalca zelembaća (Lacerta viridis… ili je bila L. trilineata?), a Mačić je istjerivao ispod kamena šaru poljaricu (Coluber gemonensis). Na koncu je i uspio. Osim toga, ništa novo, samo sunce, sunce i sunce…. Smjena… Čupanje biljka… Ništa posebno, sunce, sunce i još malo sunca… Ručak smo imali u Vodicama. O vlastitom trošku, naravno… Pojedoh miješanu pizzu za četrdeset kuna. Ajde, bila je jestiva, ne žalim se. Uslijedila je vožnja prema Vrlici na večeru. Opet smo se topili u autobusu. Da, zaboravio sam napomenuti da smo dobili drugi bus (prvi je otišao na popravak) koji nije imao zavjesice nego neke rolete koje nisu NIŠTA sprječavale tako da smo se znojili kao mahniti. Opet red za tuš i pokušaj spavanja… Dan četvrti… Nakon doručka, potrpali smo se u u bus i krenuli prema izvoru rijeke Krke, točnije prema slapu Krčiću koji je bio toliko divan da sam se zaljubio već na prvi pogled i točno znam kamo ću se vratiti čim prije! Botanički dio je bio dijelom u hladu, a dijelom pravi avanturistički pothvat kada nas je profesor odveo na vrh slapa (doslovno na desetak metara od mjesta gdje se voda strovaljivala u ne baš tako duboki ponor…). Odmorili smo se kratko i potom počeli spuštati niz strmu padinu do dna slapa gdje smo uživali u prskanju vode i maglici koju je nadizao padajući Krčić. Ne bi čovjek rekao da botanika može biti tako opasna, skoro smo se ubili dok smo se spuštali niz kamenjar prema dnu… Ovaj put nismo hvatali gmazove nego su asistenti elektrošokirali ribe u Krki i demonstrirali nam kako se na taj način hvata riba. Sve su preživjele, don't worry, elektrošokovi ih ne ubijaju, samo ošamute. Zato je nas ubilo tegljenje agregata, koji je proizvodio struju za šokiranje ribe, natrag do busa. Krenuli smo prema Kninu na pauzu gdje smo, gle čuda, dobili TREĆI autobus. Ovaj je bio dug kao omanji jumbo jet i BEZ IKAKVIH ŠTITNIKA PROTIV SUNCA whatsoever! Ne moram vam ni opisati koliko je bilo vruće. Ubrzo nakon što smo krenuli, bus je naglo stao na benzinskoj i asistenti su istrčali van kao ludi. Popizdili smo jer smo opet morali čekati na polazak, psovali smo jer smo mislili da su gospoda zaboravili kupiti svoje pivice i sl., a sunčeka od asistenata su se vratila noseći pedeset i nešto sladoleda za svakoga!! :))))) Inače smo vječito morali čekati nekoga na polazak, nikad nismo krenuli u dogovoreno vrijeme jer su svi konstantno kasnili, bilo ujutro, bilo nakon večere… A mucice, oni mislili na nas :))) Uglavnom, otišli smo u NP Krka. Nisam mogao vjerovati kako je to predivno mjesto. Milijun slapova i slapića, svaki ljepši od prethodnog… Uživali smo do krajnjih granica, što u ljepoti prirode, što u spoznaju da ništa ne smijemo brati i loviti tako da smo išli čisto turistički i KROZ HLAD!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Prvi pravi hlad u četiri dana. Fenomenalno. Povratak doma. Prvo smo se zaustavili u Vrlici na večeru gdje smo se utrpali u onaj bus kojeg smo ostavili u Kninu jer ovaj veliki nije mogao ući u selo gdje nam je kuća. Došavi doma, shvatili smo (nekolicina nas koji smo svake noći actually pokušali zaspati) da nećemo tako lako uhvatiti san jer je ovo zadnja večer. Ah, ma kakav san!!! Kolege uopće nisu ni išli spavati. Čim smo prestali s osluškivanjem šišmiša, počelo je bančenje koje je potrajalo ni više ni manje nego do pet ujutro. Dan peti, bijes… Semmy, Ulfuz i ja smo bili među ljudima koji su zadnji dan trebali napraviti doručak i sve počistiti. PROBUDILI SU NAS DESET DO PET svojim urlanjem, pjevanjem, riganjem, hihotanjem i paljenjem svjetla. Popizdio sam, počeo psovat, prijetio da ću im servirat k**** od ovce za doručak ako me ne puste da spavam. Nisu. Digao sam se deset do pet i pridružio se Ulfuz u kuhinji. Izgledala je odvratno (kuhinja, ne Ulfuz). Tone boca vina, pive, opušci, milijun čaša… Skoro mi je došlo da sve to tako ostavim da profesori vide ali nije bilo smisla kad su i oni djelomično bančili sa studentima. Krenuli smo sve to čistiti iako se svaka stanica moga bića bunila protiv toga i najradije bih da smo sve tako ostavili ali jbga, i ja sam bio gladan pa sam čisto zbog sebe i nekolicine ljudi koji su bili normalni, sudjelovao u čišćenju i pripravljanju doručka. Kada su se svi bezobraznici nažderali i kada smo završili s čišćenjem, krenuli smo doma, i to onim PRVIM busom kojemu je klima bila popravljena. Nažalost, nešto i nije djelovala tako da smo se opet znojili kao manijaci pri povratku u Zagreb, ovaj put najviše do sada… Nevjerojatno. I guess what? Opet nismo išli autocestom! Kada smo krenuli na terensku, često smo skretali s ceste kako bismo pogledali nešto ili ubrali nešto pa bi bilo teško to raditi da smo bili na autocesti ali povratak je bio ravno u Zg i ne vidim zašto smo se satima morali karocat po lokalnim cestama i ubijat u zavojima kada smo se mogli popet na autocestu i opičit ravno za Zagreb. Firma ne da, rekao je vozač. Krasne li firme… I tako je svršila terenska. Bilo mi je stvarno lijepo, Ježević je predivo selo u kojem nema ništa osim nekoliko stambenih kuća, jedne butige koja radi po potrebi te prirode koja te očarava. Jedno jutro, ono kada smo gledali ptice, smo se bili spustili do Peručkog jezera, akumulacije na Cetini koja služi, naravno, za hidroelektranu. Profesor nam je objašnjavao koliko takve akumulacije uništavaju prirodna staništa živoga svijeta i koliko su nezdrave za samu rijeku. Čak nam je i rekao da su ljudi u HEP-u svjesni činjenice da su silovali rijeku do maksimuma ali da nam svejedno treba struja i da se tu ništa ne može. Moglo bi se kada bi htjeli potrošiti koji milijun na vjetar i sunce. Ima područja u Hrvatskoj gdje vjetar gotovo konstantno puše, ima krajeva koji imaju preko 300 sunčanih dana u godini… Ali lobiji su nevjerojatni. Također, jedan profesor nam je ispričao zanimljivu priču. Ne znam koliko vas gleda Star Trek, pogotovo Voyager, ali oni se gore nisu tuširali vodom nego soničnim tj. ultrazvučnim tuševima. Profesor nam je rekao da ultrazvučne mašine za robu već postoje i da je sam oprao jednu majicu u njoj te da je to nevjerojatno koliko je čista bila, čistija nego što je mogao postići tradicionalnim mašinama na vodu i prašak. Čista, čista, čista, a bez kapi vode i bez grama praška. Naravno, takav patent otkupe oni koji drže svjetsku prodaju mašina koje se non stop kvare i koje treba popravljat, koje gutaju litre i litre vode i tone praška godišnje. Ultrazvučne mašine sjede u zaboravu dok se ne izmuze zadnja kap novca iz ovih mašina, da bi se poslije prodale po ogromnim cijenama kao „spas“ kada ne bude niti jedne kapljice vode na planeti. I tako ima milijun primjera. U biti, ljudska tehnologija je napredovala toliko daleko ali se ti patenti ne puštaju van dok stari donose zaradu. Bog zna što sjedi po skladištima, pogotovo u Americi. Vjerojatno već odavno i postoje antigravitacijski uređaji, bežični prijenos energije… Ne bi me čudilo da skrivaju i perpetuum mobile. Baš smo jadna vrsta, odvratna, gadna, sebična, autodestruktivna, ne učimo na vlastitim pogreškama, stoka smo kakve nema i zaslužujemo da nas priroda izmasakrira tako da nas ostane svega 2 milijarde, onda bi bilo super… I da nam nekim mehanizmom ograniči razmnožavanje tako da nas više nikad ne bude ovoliko. Baš smo se proširili poput virusa u svaki kutak Zemlje i iskorištavamo do maksimuma, a uopće se ne obaziremo na očite posljedice. Nego… Bilo mi je lijepo na terenskoj, ubrali smo mnogo biljaka, naučio sam imena svih onih travurina za koje me ljudi uvijek pitaju „a što je to“ i ona se čude kako ne znam, a biolog sam. Naučio sam poneke zanimljivosti o gušterima i pticama, šišmišima… Mjesto je predivno, škola tj. stanica u Ježeviću je PMF-ovo pravo malo blago i nadam se da će uskoro diljem Hrvatske početi nicati takve stanice gdje bi studenti mogli odlaziti i učiti in situ o onome što ih zanima. Igrali smo i odbojku gotovo svake večeri, umirali od smijeha kada nam se pridružio asistentić oko kojeg padaju gotovo sve cure, a meni nije nešto posebno ali drži se onako metro, sav si je cakan pa ga valjda zato progone… Bilo mi je baš zabavno probuditi se u pet i po ujutro i ići gledati ptice, voziti se u stražnjem dijelu kombija s još hrpom ljudi i padali smo jedni preko drugih dok je profesor mučio zavoje ceste… Još samo da smo nakon veoma napornog dana mogli spavati kao ljudi bilo bi super. Valjda negdje treba postojati balans, kvragu, kad dođeš ozbiljno raditi, onda ozbiljno radiš, ne ponašaš se kao da si na maturalnom putovanju!! Nažalost, neki ljudi će do kraja života ostati u svojim glavama u srednjoj školi i praviti budale od sebe gdje god odu. Njihov problem… Podsjetite me da ovih dana uploadam slike, ima jako lijepih :)   |
- 11:35 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.05.2009., četvrtak
Adieu....
|
Uh, što se ne volim pakirati! Vidi se da ne putujem često. Uvijek imam osjećaj da sam ponio premalo stvari, a bliže je istini da sam ponio tri tone stvari viška. Pa što ću kada volim biti spreman na sve i onda mislim da će mi baš sve zatrebati usred ničega gdje konkretno sutra idemo. Ovu terensku nije trebalo platiti. Iako svi misle da se Ministarstvo ovaj put isprsilo, zapravo nije jer je jedini razlog zašto ništa ne plaćamo činjenica da ne odsjedamo u hotelu nego u PMF-ovoj istraživačkoj stanici na Cetini, tako da ne moramo plaćati smještaj. Da nije toga, trebalo bi platiti jednako kao i prošli put. No, idemo mi sutra na teren. Podijelili su nas u dvije grupe jer nas je 100, a stanica prima ni više ni manje nego 50 ljudi. Isprva sam se bunio što idem s prvom grupom jer to znači da putujem zajedno s dvadeset i pet PBK-ovaca, što mi se nije svidjelo. No kad sam malo bolje razmislio, to znači da ću morati razgovarati s 25 ljudi manje, što me odmah razveselilo! K tome, pola biologa koji idu sa mnom nisu niti remotely moje društvo, što znači da će se moja socijalna interakcija protezati na svega nekoliko ljudi i asistenata, što me neopisivo veseli. Kao što znate, Medo nije baš društvena životinja i pogotovo ne voli jako veliku koncentraciju hominida na jednom mjestu, stoga su mu ovakvi događaji poput terenske prava noćna mora. He, a nije da mi nije stalo do njih svih, upravo sam potrošio 70 kuna na flastere protiv hrkanja za koje uopće ne znam djeluju li. Naime, spavat će nas jedno 30 u istoj prostoriji, što će već samo po sebi predstavljati dovoljan stres za moj CNS. Babe mi, bude li fora s kalodontom ili ruževima, padat će glave. To mi nije bilo smiješno ni na ekskurziji niti će mi biti smiješno sada. A uvijek ima dežurnih klaunova. Srećom pa nosimo vreće za spavanje, uvijek mogu kampirati ispred kuće. Nego, počeo sam bio jedan odlomak s informacijom da ovu terensku nije trebalo platiti ali kada zbrojim koliko sam love dao za popratni sadržaj, ispadne da sam platio jedno 400 kuna. Samo „Domac“ me je došao 100 kuna, a ako ga upotrijebim idi jednom, bit će to festa. I krema za sunčanje. Koliko god se ja protivio tome (čisto zlo), svi me, od matere pa do asistenata, proglašavaju luđakom jer to ne koristim. Znam da ću dobiti rak, znam da je nezdravo, znam čak i zašto je nezdravo i što mi TOČNO UV svjetlo radi ali jednostavno ne mogu podnijeti tu odvratnu, sluzavu bijelu tekućinu po sebi. Bljak. Nisam je koristio sve do nazad dvije godine kada su mi počeli prijetiti sjekirama ako je ne stavim. Jednostavno je ne volim i točka. No, da umirim duhove, kupio sam si je. I sprej protiv gamadi. Bit će komaraca veličine vrapca, ako ne i većih, i ne namjeravam im ponuditi švedski stol za doručak. Uglavnom, kada se zbroje svi računi, ima tu i preko 400 kuna. Sa sobom ću, stoga, ponijeti jedva 40 kuna jer mi više nije ostalo. Budući da idemo u kraj za koji je i pripizdina velegrad, mislim da mi pare neće ni trebati. A ako mi zatreba, uvalit će ćaća na račun. Doduše, gdje ću usred kamenjara pronać bankomat PBZ-a, to je već druga priča. Vjerujem da će biti veoma zanimljiva, ukoliko se dogodi. E, i sad mi ostaje samo spakirati se. Ništa lakše, mogli biste pomisliti i prevariti se. Pakiranje je za mene prava logistička noćna mora. Budući da me podbada manična preokupiranost simetrijom i organiziranošću, složiti sve u kufer tako da zadovolji kako moje, kako fizikalne uvjete je mašala izazov. Pola ljudi će samo nositi one velike planinarske ruksake. Ne ja. Nema šanse da ja sve naguram u ruksak i da budem zadovoljan ishodom. Nosit ću kufer taman ga morao u zubima potezati po kršu. I dok sve naguram u njega bojim se da se neće moći zatvoriti… NO, dosta od terenskoj, već sam svaki drugi odlomak započeo s „no“ i ne želim opet :))) Jučer sam imao nastavak one vježbe u kojoj smo mjerili apsorbanciju, samo smo ovaj put imali 12 kiveta umjesto 6. Ništa nisam prolio. Doduše, asistentica me je lijepo izribala jer sam skinuo kutu. Ne onu koja se za mene drži vezivnim tkivom nego onu platnenu. Naime, u laboratoriju je valjda bilo milijun Kelvina, a samo srednji prolaz ima taj privilegij da mu klima prducka. Mi smo stajali skroz desno pokraj spektrofotometra, popularno zvanog „spektrić“ i znojili litre tekućine. Budući da je najopasniji spoj s kojim smo radili bio etanol, moja malenkost se izvukla iz kute. Nisam više mogao izdržati, počelo mi se spavati, znoj mi je izbijao iz svake pore i maglio mi vid… TE vražje kute su užasno debele i baš lijepo izoliraju. Uglavnom, odnekud se pojavila asistentica i počela me prat. Verbalno. Prvo je mislila da je uopće nisam donio. Toliko o tome, mislio sam si, pa vidila me tristo puta kako prolazim kraj nje, baš ima oko za detalje. Onda kada sam joj pokazao da imam kutu samo da nije na meni, počela je pizdit kako je svima vruće, bla bla bla… Uglavnom, obukao sam jebenu kutu, dovršio mjerenja i graf, turio joj to pod nos i otišao, sve s tri riječi. Ko je jebe. Vjerojatno nitko. Kao ni mene. E. A nekidan sam se impregnirao sapunom. Miško dragi, naime, imao usmeni iz stanične i molekularne. Da, vjerujem da ne vidite poveznicu ali pričekajte trenutak. Čovjek imao u 10 usmeni, a ja se krenuo tuširati. I izmazao se ja sapunom ko sretan, natrackao toliko da sam sav bijel postao kadli zvoni mobitel. Znajući da je Miško i da mi javlja je li prošao (jest) ili nije, ja se vadim ispod tuša, brišem ruke i javljam se. Počela je tirada o tome kako je profesorica najveće đubre na svijetu… Sapun na meni kopni. Miško još uvijek pizdi. Ja stojim jednom nogom u kadi, drugom vani na pločicama i slušam, sapun se sve više upija. Kada sam konačno poklopio, sav sapun s mene je otišao negdje dublje prema mom masnom tkivu. Stavio sam ga bio toliko da sam se sav bijelio, a nije ga ostalo ništa. Uglavnom, isprao sam to malo što nije uspjelo uteć dublje u mene i spremio se za ići na faks. Ostatak dana sam znojio sapun… Čudno iskustvo, moram priznati, bio sam jako žedan… :))) Uglavnom, ode ja sutra na teren pa se vidimo za kojih tjedan dana ;))) |
- 15:18 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.05.2009., ponedjeljak
Kill the Sun, I say!!! KILL IIIIIT!
|
I hate the heat… Prokleta vrućina, čovjek ne zna što bi prvo skinuo sa sebe… I što kad skineš sve što se za tebe ne drži tkivom, što ćeš onda? Gulit si kožu? Kad bih znao da to pomaže, prvi bih je odro… Mrzim vrućine, ljeto i konstantno znojenje; svugdje moram potezati hrpu majica za presvlačenje, trošim ih deset na sat vremena, čitavu garderobu potrošim za dva dana. Jutros sam imao genijalnu zamisao izvaditi stol vani na balkon i tamo pisati referat iz kemije. Pothvat je trajao pola sata, zajedno s prebacivanjem produžnog kabela za kompjuter i printer (da, i njega sam izbacio van jer mi je trebao za printanje grafova). Kad sam sve izvadio vani, trebalo je još složiti odgovarajući playlist da me zabavlja dok pišam krv kroz svaku poru svoga tijela. Nakon svega toga još samo organizacija nečega da mi kvasi grlo dok se znojim i težak umni rad je mogao započeti. Odmah sam uvidio svoju pogrešku kada mi je orkanski nalet vjetra razbacao papire po balkonu. Baš sam morao odabrati najvjetrovitiji dan u zadnjih tri mjeseca za sjedanje na balkonu! I ne samo to, bilo je i hladnjikavo. Prvo sam ustao i obukao se (Bogu hvala, živim dovoljno visoko i dovoljno sam da si mogu udovoljiti želji za malo slobode ;)) ), potom sam ustao i obukao se malo bolje… Svejedno… Nakon nekog vremena zaključio sam da bih se ipak mogao vratiti unutra jer niti vidim što na ekranu piše, zbog svjetla, niti mi je ugodno sjetiti na vjetrometini. Laptopu je bio razočaran, godilo mu je što ga vjetar mlati po procesoru jer se jadničak nešto grije u zadnje vrijeme, opet. Zadnji put kad je imao febru, otkazala mu je pržilica pa su mu je morali amputirati i ugraditi protezu. Doduše, tada je još imao dopunsko zdravstveno (čitaj: garanciju), sada nema pa ne bi bilo zgodno da ostanem bez njega kada mi najviše treba. Dobro, i relokacija je potrajala… Grafovi me standardno nisu slušali, podaci ispadali navrat nanos. A kada sam izračunao potrebne parametre, sagledao sam magnitudu svoga neuspjeha! Naime, maksimalna brzina reakcije mi je ispala negativna! Negativna brzina! Prometni broj enzima (ono što govori koliko je molekula supstrata pretvoreno u produkt PO MOLEKULI enzima i to onda kada je on maksimalno zasićen) je isto ispao negativan!!! Madre de Dios! Da ne govorim da će i asistentici oči ispast kada vidi kakav sam referat predao! A što ću sad, ispalo je tako kako je ispalo. Ako sam biolog ne znači da sam čarobnjak, pa ne mogu natjerati podatke da se sami od sebe poprave, tako sam izmjerio i tako sam i ostavio. Nadam se da me to neće stajati dodatnih neurona, i ovako sam na rezervi… Došavši doma, popodne sam proveo u izmaglici dosade i nepovezanih aktivnosti od kojih niti jedna nije rezultirala ničim dobrim, osim toga da sam se riješio Windowsa 7 s E particije. Zaključio sam da ne volim promjene i da ih sve teže i teže probavljam, stoga sam vratio kompjuter natrag u stanje s kakvim sam najzadovoljniji. Sad smo obojica sretni i veselo vrtimo svojim glavama u potrazi za podacima. A kad smo već kod glava, mene je moja nešto rasturala popodne, ne znam zašto…Vjerojatno vrijeme, kako bi rekla moja mati. Mrzim vrućine. Sjedio sam na kauču u gray modu i znojio se. Gray mode djelomično zato što mi u stanu vlada mrtvo sivilo jer ne smijem dignuti roletne kako me Sunce ne bi ujedalo svojim vrućim zubovljem, a djelomično zato što sam sve svoje nepotrebne pokrete sveo na minimum kako bih smanjio zagrijavanje materijala. Ništa. Sjedim u (čekaj, nije stav… hmmm.. aha!) „sijedu“ mirno i osjetim kako mi kaplje znoj ispod ruke prema nozi. WTF??? Vidite sad? Tako se znojim kada SJEDIM skoro pa gol doma. Odjeven sam tek toliko da ne ostavljam „ballprints“ all over the flat surfaces i svejedno se preznojavam kao kobila pred okot. Možete onda zamisliti kako sam savršeno „suh“ kada po nemogućem zvizdanu hodam prema faksu! Nakon samo nekoliko minuta pod rukama imam poplavu pred kojom bi se ona Noina samo po ušima pokrit mogla! Bez veze… I još me alergija ubija. Proklete topole se baš moraju razmnožavati pomoću onih odvratnih pahuljica kojih je grad pun puncijat, kad god udahnem, progutam ih jedno kilo i po i onda kišem petnaest minuta. Taman kada se smirim, stigne nova porcija. Odvratno. BLJAH… Idem se onesvijestit na kauč jer sam otkrio da se jedino u ležećem položaju ne znojim. How convenient. :) |
- 21:18 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.05.2009., nedjelja
Quelques choses...
|
Prvo: Jutros sam bio na Jarunu. Udruga „Dodir“ je ispijavičila priliku da se predstavi na Večernjakovoj biciklijadi i tako pokuša doprijeti do onih koji imaju love. Ne znam je li u tome uspjela ali znam da me je opet angažirala da pjevam. Zajedno s tri cure izveo sam „The One And Only“ (po milijunti put valjda) te „Dodir ljubavi“, službenu himnu udruge. U petak kada me je tajnica nazvala i zamolila bih li mogao doći na Jarun, pao mi je mrak na oči. Bio sam se zakleo da više nikad neću onu prokletu pjesmu Chesneya Hawkea otpjevati. Ne znam, ogadila mi se back then kad smo je mjesec dana uvježbavali, čuo bih je valjda tristo puta dnevno… A „Dodir ljubavi“ sam naučio danas, u roku od dvadeset minuta, koliko su mi dali :) Uglavnom, otkrio sam kako se na veoma bezbolan način riješiti treme, ako mi oči ne trebaju. Naime, skinuo sam naočale prije nego sam se popeo na pozornicu. Nisam mogao vidjeti smije li se tko, upire li prstom u mene, viče, ljuti se, gunđa, ništa… Savršeno, vidio sam samo da postoje ljudi i da generalno gledaju u mom smjeru. Od glazbe nisam mogao ništa drugo čuti tako da sam se skroz opustio, inače bi me trema tresla. Nije baš jednostavno popet se na ogromnu pozornicu dok je oko tebe hrpa mladih ljudi i mlađih kojima je sve smiješno pa tako i ti, pogotovo ako mlataraš rukama i izgledaš ko umobolnik. Doduše, izgledao sam smiješno kao i svaki put te se čak i sam sebi smijao, kao i svaki put. Što ću kada mi je glupo vitlati rukama nepoznate znakove za koje nisam niti 10% siguran da predstavljaju riječi koje se upravo čuju iz zvučnika! Dobili smo bili snimku pjesme izvedene na internacionalnom znakovnom kada smo se pripremali za konferenciju prošle godine i rekli su nam da to nije doslovan prijevod (uostalom, i hrvatski znakovni je rijetko kada doslovan prijevod govornog) nego da jednostavno naučimo imitirati znakove. Meni je to bilo izrazito glupo, isto kao da mi je netko dao nekakvu deklamaciju na mandarinskom i rekao mi kako se izgovara ali mi nije rekao značenje. Zato mi je bezveze svaki put kada izvodimo tu pjesmu jer je ne razumijemo niti mi, niti gluhi. O čujučima da i ne govorim. Drugo: Vrativši se doma nakon Jaruna (nažalost, red za ćevape je bio ogroman, a izgledali su taaaaako sočni!), odmorio sam se malo i dočekao Ulfuzina dragog koji je došao ovdje, kao, učiti ali od toga nije bilo ništa :))) Ja sam pak pokušavao napraviti referat iz biokemije. Uspio sam zaključiti dvije stvari: da sam idiot kakvog nema i da mrzim Excel. Idiot sam zato jer nisam periodički spašavao napredak svojih dijagrama i tablica u Excelu, a mrzim ga zato jer je GLUP!!! Toliko se jadan polomio trčeći da mi pomogne da mi je naprosto zasrao svaku formulu koju sam mu prepustio da je „popravi“ jer ja, kao, ne znam što radim. Mučio sam se skoro dva sata s unošenjem podataka, praćenjem Ulfuzine bilježnice bez koje bih taj referat pisao tri ere, pravljenjem dijagrama iz kojih mi je bilo jasno samo da to s mozgom veze nema. I kada sam SKORO završio sve, odlučim izbrisati jedan „sheet“ jer sam mislio da je prazan, pa da mi ne smeta jer ja sam picajzla kojoj sve mora biti savršeno organizirano na kompjuteru pa sve ima svoje foldere, dosljedno nazivlje, numeriranje točno specificirano za određene fileove… Uglavnom, pedantan sam kad se radi o mom hard disku. I tako ja pobrišem taj sheet i odjednom meni Excel počne pizdit kako sam maknuo nešto od kurcijalne važnosti i da je on time šokiran. Matere ti… Otvorim jedan graf, idiotski program javi grešku i gledam kako crta, za koju sam jedva uspio naći mjesto gdje se postavlja, nestaje. Otvorim drugi graf, ista priča… Otvorim treći, ISTO!!! Ode sve u tri stričke pinine!!! A što je najgore, NIŠTA NISAM BIO SEJVAO!!! Inače imam običaj svako malo sejvat nešto ali sad sam baš, eto, zaboravio. Krenem ispočetka s većinom podataka. I sve ja unesem, sve formule u sve tablice. Napravim tri grafa, krenem raditi četvrti. Guess what?! S istim podacima, ISTI, graf ispada drukčije nego onaj prije brisanja onog sheeta! Ne razumijem! Ništa novo nisam dodao, ništa ništa ništa ništa ništa, a graf svejedno ispada krivo. Toliko krivo da bih se propucao. Pravac, umjesto da raste, pada, što nije dobro. Pada ko prezrela kruška. Pada, pada, pada… Ionako je bio problem što je jedna točka zalazila u negativno, a ne bi smjela jer takvu kemiju još nisu izmislili, a sad mi još čitava reakcija teče u krivom smjeru! Točnije, prkosi zakonima kemije i fizike! Kako mi se omjer koncentracije supstrata i brzine smanjuje, povećava mi se koncentracija supstrata? Znam da ne smije tako ispasti jer imam Ufuzinu i B.essinu bilježnicu gdje tako NIJE, a i sam znam da tako ne smije bit. Svejedno, moj Excel je zaključio da to tako mora biti. No nije mi jasno kako uspije isti set podataka različito protumačiti. Ne znam gdje griješim jer unosim iste podatke i radim iste korake pri stvaranju grafa. Znam da program nije kriv jer samo sluša ono što JA od njega tražim, dakle, problem je u MENI. Ne znam, pizdim oko svega toga i sada ću krenuti SVE ispočetka!!! Eto, idem se jbt s kinetikom enzimatskih reakcija do kasno u noć, PROPUCAT ću se! Da barem razumijem zašto, pobogu, treba napraviti i Lineweaver-Burkovu i Hanes-Woolfovu linearizaciju te sve to prikazati i Michaelis-Mentelovim modelom, izračunati hrpu stvari da bi dobio drugu hrpu brojeva koji bi mi trebali varijablu iks koja je iznosila 0,084 i koja je govorila da varijabla žnj zbog toga iznosi 4,34 jer je r=12,0 samo zato što je k=1! Ma savršeno, kvragu i brojevi!!! I gdje mi je sada nestao cijeli jedan odlomak? Jesam totalno puko ili me i Word sad počeo zajebavat??? Ne, ovo nema smisla, strojevi su se danas urotili protiv mene. Treće: Spržio sam sat. Već dulje vrijeme, još od prvih razreda srednje škole, ako ne i prije, imam jedan savršen Casiov sat kojemu se ne treba mijenjati baterija jer ima male solarne panele koji ga redovno pune. Nažalost, u posljednje vrijeme se počeo hirovito ponašati i resetirati se jer mu je baterija sve češće i češće prazna, točnije, ne stigne se napuniti jer više nije u cvijetu mladosti. A i kapacitet joj je popustio. Poželjno je sat tu i tamo napuniti, bilo koristeći Sunce kao punjač ili neki malo jači izvor svjetlosti. U tu svrhu, večeras sam namontirao sat ispod svoje reflektorke koja mi osvjetljava stol pisaći. Čak sam mu i lijepo pokrio displej komadićem jačeg papira da ga zaštitim do svjetla. Spustio sam lampu tik do sata i zaboravio na nj. Nakon nekog vremena, recimo dva do tri sata, sjetio se ja da se sat kuha. Bilo je prekasno. Kućište mu se istopilo na jednom dijelu i displej pocrnio kao krematorijski residue. Bio je vruć kao vatra itself. Skoro sam se rasplakao od tuge, to mi je bio najdraži sat. Preživio je mnoge padove, grebanja, udarce, more i stijene, veranje po svemu i svačemu, bacakanje, pljuvanje, zime i vjetrove… Priuštio sam mu „zlatno punjenje“. Ostavio sam ga na polici i počeo tiho oplakivati. A kada sam ga uzeo nakon nekoliko minuta, gle čuda! Displej se vratio u funkciju i stvar hoda!!! Doduše, više nije waterproof jer mu je kućište i dalje iskrivljeno i jedan solarni panelčić je nagorio i ima ogromnu rupu koja pokazuje elektroniku unutra ali još uvijek radi! Ne mogu vjerovati da displej još funkcionira, a bio je crn kao ugljen! Baš sam presretan postao i zaključio da je Casio od sada postati moja najdraža marka satova jer njihovi proizvodi očito mogu SVAŠTA preživjeti. Moram samo paziti da se ne zaletim u more ili kakvu vodu s njime na ruci jer će ga to definitivno ubiti. Jooj, baš sam sretan što se moj friendić nije do kraja rastopio!! Više ga neću predozirati svjetlom, ever! :) Četvrto: Jučer je Ulfuzici bio rođendan i shodno tome, gnjavila me od ranih jutarnjih sati, pravila kanapeiće, učila, pravila plavu panakotu puding, učila i sl. Većinom je učila, počevši od osam ujutro, što bi značilo da sam se ja morao dignuti u sedam i nešto i dočekati je. Navečer smo išli u kino gledati film po MOM izboru. Novi „Star Trek“. Ako ste zagriženi trekkie poput mene, film će vam na nekim mjestima izmamiti suze radosnice jer gledate to što upravo gledate. Na nekim mjestima ćete pustiti pokoju suzu suosjećajnicu jer ćete se sjetiti kakav je trnovit put prešla Star Trek franšiza, od kutija od šibica koje su, viseći na konopcima, glumile svemirske brodove, pa preko Amiga na kojima su rađeni fenomenalni vizualni efekti u Voyageru pa do ovoga koje je vrhunac specijalnih efekata koje je jedan Star Trek film ikad demonstrirao. Nabrijan akcijom od početka do kraja, filmu su namjerno oduzete sve mushy mushy scene i ostavljen je čisti adrenalin. Uživao sam u svakoj sekundi filma i ići ću ga gledati opet. Kupit ću ga čim dođe u prodaju, neću se zadovoljiti faking torrentom, nema šanse. Ako niste trekkie, film će vam se svidjeti jer je jednostavan za uključiti se, ne nastavlja se ni na što nego samo započinje malo prije pilot emisije „Star Trek: The Original Series“. Malo puno prije, kada je Kirk imao 25 godina :))) Ali u filmu je objašnjeno nekoliko fundamentalnih stvari, poput što je uopće Federacija, na čemu se zasniva i sl., tako da i rookieji mogu pratiti bez prevelikog stresa. K tome, film frca sakrazmom, ležernošću i humorom tako da smo umrli od smijeha. Možete čuti fraze starih Bonesa, Spocka ili Scottyja prvi puta upotrijebljene :)) Njihovu praizvedbu :)) Pogledajte film. A ako se smatrate ikakvim trekoljupcem, MORATE ga pogledati. Ingorirajte poneki plot hole ili potpuni redizajn U.S.S. Enterprisea i uživajte u dva sata akcije, humora, spektakularnih specijalnih efekata, Star Trek tehnologije… Savršeno nešto…Savršeno… :)))))))))) Svim mamama sretan Majčin dan!! :D |
- 23:03 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.05.2009., srijeda
Strine mi, danas bi bilo bolje da sam sjedio u luđačkoj košulji
|
Stvarno ne znam koji mi je vrag danas! Prvo sam kasnio kod stomatologa jer sam bio uvjeren, sve do 9 sati, da imam termin u 10.30 i da ne moram žuriti. Onda sam izvadio njenu karticu iz takujina i obveselio mozak spoznajom da se radi o 9.30. Krasno. I što sam napravio? Nazvao sam ordinaciju i nalagao kako su me zadržali na faksu i da stižem oko deset, eventualno mrcu kasnije. Naravno, umjesto da Medo prizna sestri kako je idiot, on je radije izmislio napetu intrigu u nastavcima. No dobro. Došao sam kod nje prije deset, pričekao dok mi je pročačkala po zubu i KONAČNO ga zatvorila (radi mi ga od početka travnja, svaki tjedan po malo, ne treba prećerat, je li?). Potom sam odjurio gore na Kemiju i proveo dosta vremena smišljajući kako se izvući od učenja za praktikum. Praktikum. Kemijska kinetika. Hrpe i hrpe grafova, linearizacija nekakvih hiperbola i sranja od čega sam shvatio valjda 10%. Ono što sam shvatio bilo je dovoljno da skupim 5 bodova od ukupno 6 i više nego zadovoljim asistenticu, budući da su ostali napisali isto ili lošije od mene. Zatim sama vježba. Dva spektrofotometra, nas osam. Svatko po šest kiveta. Dakle, 48 mjerenja, svako mjerenje traje minutu i po. Svakih deset sekundi trebaš zabilježiti koliko iznosi apsorpcija. U svaku od šest kiveta treba dodati enzim ali tek kada je ideš staviti u stroj. Naravno, prije nego je staviš, a odmah nakon što dodaš enzim, treba lagano promućkati okretanjem gore dolje. Za tu svrhu otvor kivete treba pokriti nekakvom folijicom. Da stvar bude još zanimljivija, od trenutka kada ubaciš enzim do trenutka kada uvališ stvar u spektrofotometar treba proći manje od petnaest SEKUNDI! Sad zamislite mene, koji na stres reagira kao pomahnitali nilski konj za vrijeme parenja, kako drhtavim rukama ubacujem enzim, ispaljujem nastavak mikropipete u smeće i skoro pogađam asistenticu njime, samu mikropipetu odlažem BILO GDJE, samo da stoji vertikalno, grabim komadić folije koja je preuska, tražim drugi komadić, pokrivam otvor kivete, uviđam da stvar neće držati, odižem foliju i ponovo je namještam, preokrećem kivetu dva puta, skidam foliju, mahnito otvaram poklopac spektrofotometra, stavljam kivetu, vadim kivetu i stavljam je ISPRAVNO u stroj i poklapam, sve to za manje od petnaest sekundi! Prvi put sam uspio. Drugi put je folija skliznula i priuštila mom palcu kupanje u puferu, etanolu i alkohol-dehidrogenazi. Proklevši trenutak kada je prvi čovjek zaključio kako bi bilo zanimljivo mjeriti apsorpciju UV svjetla, razmišljam o tome kako moram ponoviti drugu kivetu. Dok razmišljam o tome, sređujem treću i četvrtu. Peta kuja kupa moj srednjak. Dakle, moram i nju ponoviti. Kolega do mene koji je radio prvi prosuo je također svoju drugu. Ništa, kada smo završili sve kivete koje NISMO isprolijevali, pustili smo cure da odrade svoj posao. Trebalo im je sto godina da se dogovore koja će mjeriti vrijeme, koja će očitavati, koja otklopiti, koja poklopiti stroj… Uglavnom, potrajalo je. Za to vrijeme moja oznojena i iznervirana malenkost pokušava sastaviti smjesu otopina za drugu i petu kivetu. Za broj dva stoji: 350 mikrolitara destilirane vode. Ja stavljam 370. Zašto? Zato jer tako piše za kivetu tri. Stavljam zatim 30 mikrolitara NAD plusa umjesto 50 jer tako piše za kivetu JEDAN! Nakon toga shvaćam što sam napravio, bacam sve u sudoper i uzimam čistu. Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Nakon valjda milijuntog puta USPIO sam KONAČNO staviti ispravne volumene. Cure još nisu bile svršile tako da nisam imao što raditi nego zujati po praktikumu. Naslonio sam se na hepatitis. I opet. I opet. I OPET! Naime, kolege s molekularne se igraju hepatitisom i uredno ostavljaju kolica s opremom nasred našeg praktikuma. Stol kao stvoren za naslonit presvijetlu dok čekaš da netko svrši. A ne smijemo jer je, kao, kontaminirano… Isto kao što smo svi skoro pa žvakali etidij-bromid (IZNIMNO JAK MUTAGEN I KANCEROGEN), češkali se rukama u rukavicama koje su dirale opremu koja je bila blizu spoja i sl. Teško je zapamtiti da se ne smiješ ni počešati po nosu jer je interval između vježbi koje se tiču mutagena dvije i po godine pa se brzo zaboravi protokol… :) Dakle, hepatitis… Mislim da se na tom stolu bila cijela abeceda hepatitisa, od A do ŽNJ. Putem do spektrofotometra, jer cure su konačno završile, isprosipao sam svoju pernicu punu tehničkih olovaka (Imam debljine .35, .50, .70 i 1.00 i baš je zabavno pisat s različitim debljinama! DA, eto priznajem da imam fetiš na tehničke olovke!), tražio ih po podu (vjerojatno punim hepatitisa i etidij bromida), skoro srušio kolegicu koja je hrlila prema vratima jer je svršila s vježbom i požurila pobjeći prije nego joj asistentica uvali kakav nebulozan zadatak… Ovaj put sam se potrudio da se ništa ne prolije, iako jedna kap kao da je namjerno htjela iscuriti van i opet me zajebati… Nije. Kuja… Uglavnom, strava, sve mi je danas ispadalo, curilo, klizilo, vlažilo, odskakalo, gledalo me s nepovjerenjem… Kaže mi mati: „Sreća što nisi kirurg!“ Javila mi Semmy da imam 71% iz kolokvija iz beskralježnjaka. Jučer smo ga pisali. To je dobar postotak no nije mi jasno kako sam uspio skupiti apsolutno isti postotak opet, a učio sam tri puta manje i tri puta manje kvalitetno! Nevjerojatno. Na oba kolokvija do sada isti postotak. To me sad baca u poziciju u kojoj nisam htio biti. Naime, da se uspješno i bez kapi prolivenog znoja riješim babe na usmenom, na sljedećem kolokviju trebam imati barem 99%. Ajde, nije to tako teško :)))) Eto… Idem se malo zabaviti muzikom i planirati sljedećih nekoliko tjedana. Čeka me dosta kolokvija, učenje zbirki koje MORAM dati ovaj mjesec, barem jednu od njih, priprema za terensku… Ah, uh, oh… No, nema veze, što se mora nije teško (da mi je znati tko je prvi to rekao, da ga pitam par stvari, onako čisto informativno, obećavam da ću vile i krampu ostaviti doma) i nema potrebe pizditi oko stvari koje ne mogu promijeniti. Ha, zato sam se danas dovoljno ispizdio kad sam saznao kad mi je koji kolokvij i sl. Ustvari, čak mi je nekako fora čekati sve te nedaće i komplikacije i pizditi oko njih. Njihov izostanak me čini nervoznim, actually…. Toliko sam se navikao na sve te stresore da se počnem trest kada me ništa dugo ne živcira :))) Idem, ajde, ne da mi se više… |
- 21:55 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
03.05.2009., nedjelja
Jezična kuga se širi, trčite svi u ljekarne po vlastiti primjerak pravopisa!
|
Za dva dana imam kolokvij iz osnova zaštite prirode. Jednostavan, izborni kolegij koji ne zahtijeva previše angažmana i koji bi trebao biti zanimljiv. Nažalost, nije baš tako. Kao prvo, literatura ne postoji. Nema udžbenika koji bi nam pomogao kada, recimo, nismo došli na predavanje iz ovog ili onog razloga. Ovisiš o svakoj izgovorenoj profesorovoj riječi i ako te nema, možeš si fino lijepo popušit. Ajde, čovjek još nekako i prijeđe preko toga, pomisliš da ima sve na njegovim slajdovima ili barem velika većina toga. Otvoriš slajdove i što tamo vidiš? Tugu, jad i čemer! Razina profesorove nepismenosti, kao i nepismenost njegovih asistenata (ne svih) je naprosto zastrašujuća! Profesor je čovjek koji je bliže pedesetoj nego četrdeset petoj, zbunjen, živi u svom svijetu gdje je sam sebe uvjerio kako su životne priče iz njegove mladosti te sav njegov znanstveni uspjeh na polju koji se bavi puno važniji od prenošenja stvarnog znanja koje je nama potrebno da bismo naučili ponešto o tome što slušamo te da bismo na kraju uspješno i prošli ispit. Stoga vječito slušamo o njegovim putovanjima, konvencijama, mami, ženi, djeci, putovanjima, radovima, putovanjima, vremenu kad je on bio mali, zeleni i naivni student... Sve je to lijepo i krasno ali te njegove pričice mi neće pomoći da prođem ispit jer nemam iz čega učiti nego iz onoga što bi on trebao reći... No dobro. Danas ja okrenem njegova predavanja (kao što rekoh, iako je kolokvij za nekoliko dana, kolegij se po težini može mjeriti s likovnim odgojem u osnovnoj školi, niži razredi) i krenem učiti. Nakon trideset slajdova toliko sam se iznervirao da sam morao stvar zatvoriti i dati si malo oduška. Slajdovi su nabacani navrat-nanos, tekst u milijardu i jednoj boji... Ajde, dizajn još i preživim, pa to nije uopće bitno (iako jako odvlači pozornost kada se pokušavam koncentrirati). Zatim sami tekst... Competicija. COMPETICIJA? CONTROLA? "Nažalost, niti jedan neškodljivi EPA-approved pesticides effective" stoji kao jedna natuknica! WTF? Koji je to jezik? Hrengleski? Meni je zabavno i relaksirajuće kada guram engleske izraze u svoj blogovni izričaj ali jedan sveučilišni profesor si takvo nešto ne bi smio dopustiti! Da ne govorim tek o pretjeranoj upotrebi zareza i točke koji jednu najjednostavniju rečenicu razbiju na milijun dijelova pa se sad ti moj snađi i odgonetni što je čovjek htio reći! O velikom i malom slovu neću niti pisati. Ne smatram sebe nekim velikim poznavaocem gramatike i pravopisa ali osnove znam. Većinu grešaka koje radim, radim namjerno jer ih je veliki broj dio mog zavičajnog govora. Priznajem, imam problema s ije i je (sve mi vuče na ije jer je dubrovačko područje hiperijekavsko) ali zato su mi je tu Wordov spellcheker koji mi ukaže na problem, a većinu toga i zapamtim nakon što me pametni program ispravi. Č i ć pogriješim jednom u milijun godina. Veliko i malo slovo sam relativno dobro zapamtio. Ali užasno me dekoncentriraju sve te silne gramatičke i pravopisne pogreške kada se nalaze u tekstu kojeg moram naučiti. Strašno! Muči me to! Ne volim nepismene ljude! Da vi samo vidite u kojem je tek stanju STUDENTSKA (ne)pismenost! U zadnje vrijeme, naša google grupa je postala hiperproduktivna i vodi se žestoka rasprava oko blokade, prosvjeda, uvjeta koje želimo da nam se ispune i sl. Svaki dan na mail mi stiže jedno tridesetak poruka. Čitam to i ne mogu vjerovati. Neznam, nesmije, netreba, nemogu... (evo, prsti me bole kad to tako napišem). Povečanje, uvijet, proči, oćito... Ne možeš mi se pravdati da si zbog brzine ili žara sto puta u jednom odlomku napisao "neznam"! Ma ne možeš, to nije tipfeler nego NEZNANJE! I da, neznanje se piše zajedno, a ne s crticom!!! Ne-znanje! Majko Božja! Onda je tu ono famozno "od strane"! "... predloženo je od strane Ministarstva". MINISTARSTVO JE PREDLOŽILO! "Pravilnik koji je objavljen od strane Fakultetskog vijeća!" PRAVILNIK KOJEG JE OBJAVILO FAKULTETSKO VIJEĆE, k vragu! To mi toliko smeta, užasno da mi se riga kada vidim napisano to "od strane". A toga su pune novine, puna televizija, puni studentski mailovi i puni profesorovi slajdovi. Fuj! Jadan hrvatski jezik. Jedna kolegica je rekla da bi se na prijemnom ispitu trebalo provjeravati znanje hrvatskog jezika. U potpunosti se slažem s njom, to bih uveo na sve fakultete! Jbte, uskoro ćeš postati akademski građanin, bit ćeš netko i nešto i nećeš imati pojma da se čovjek ne piše ćovijek?!!? Sram da te može biti. Ja sam još predložio i da uz kolegij stručnog engleskog (kojeg tražimo da nam se uvede na prvu godinu) uguramo i hrvatski jezik na kojeg bi išli i studenti i profesori. Strava i užas. I onda se javi jedna kolegica koja popljuje ovu prvu kolegicu koja je komentirala studentsku nepismenost i odgovori joj kako hrvatski ionako nije bitan u znanstvenim krugovima, nego engleski. Glupačo jedna, onda izvoli migriraj u Ameriku ili u Englesku! Naravno da je engleski bitan u znanstvenim krugovima ali znači li to da hrvatski treba spasti na razinu rudimentarnog prepoznavanja kako se što piše? Kaže ona kako ne može vjerovati da se netko usudio predložiti hrvatski na prijemnog, zar da to uvjetuje upis biologije? DA!!! Da, da i stoput da! Kujo! Da, ja sam za to! Strine mi koju nemam, ja sam za to jer mi više ide na živce što "obrazujemo elitu" na ovom fakultetu koja ne zna napisati ni jednu jedinu rečenicu na materinjem jeziku a da ne pogriješi barem tri puta! Zar to nije očajno? Kolegica koja je najglasnija u kritikama prosvjeda, koja se zalaže da faks bude za one koji mogu platiti, a oni drugi neka umiru od stresa hoće li sve dati na vrijeme da ne izgube stipendiju, koja ima savršeni prosjek i koja uskoro odlazi vani na neki institut kako bi završila svoje obrazovanje NE ZNA sastaviti jednu jednostavno proširenu rečenicu na hrvatskom jeziku a da ne izvali trideset i jednu gramatičku i pravopisnu glupost. Jebeš takvu elitu. Odvratno, trulo, gangrenom zahvaćeno stanje jezika. Među akademskim građanima, sveučilišnim profesorima... I studenti koje upozoriš na pogreške u pisanju se pravdaju kako oni znaju pisati "kada treba" ali zašto bi se trudili pisati točno ako ne treba? Zar je stvarno teško lupiti razmak između "ne" i "znam"? Ili staviti točku tu i tamo u tekstu? Pročitati malo pravopis ako znaš da imaš problema sa č i ć? Pokušati čuti. Mene bi bilo sram da netko o meni misli kao o nepismenom čovjeku. Bi babe mi. Neke to jednostavno ne dira. "To nije važno za biologiju". Zašto bi itko odvojio deset minuta vremena i posvetio ih svome materinjem jeziku za kojeg su toliki umrli kako bi preživio i kako bismo ga uopće danas imali? Odvratno.. I sad moram nastaviti s ovim predavanjima u kojima je hrvatski toliko izmrcvaren, na silu paren s engleskim, raščerečen, razapet, prožvakan i pljunut van u takvom obliku da bi mu bilo bolje da je MRTAV nego da vodi takav poluživot. |