Stvarno ne znam koji mi je vrag danas! Prvo sam kasnio kod stomatologa jer sam bio uvjeren, sve do 9 sati, da imam termin u 10.30 i da ne moram žuriti. Onda sam izvadio njenu karticu iz takujina i obveselio mozak spoznajom da se radi o 9.30. Krasno. I što sam napravio? Nazvao sam ordinaciju i nalagao kako su me zadržali na faksu i da stižem oko deset, eventualno mrcu kasnije. Naravno, umjesto da Medo prizna sestri kako je idiot, on je radije izmislio napetu intrigu u nastavcima. No dobro. Došao sam kod nje prije deset, pričekao dok mi je pročačkala po zubu i KONAČNO ga zatvorila (radi mi ga od početka travnja, svaki tjedan po malo, ne treba prećerat, je li?). Potom sam odjurio gore na Kemiju i proveo dosta vremena smišljajući kako se izvući od učenja za praktikum.
Praktikum. Kemijska kinetika. Hrpe i hrpe grafova, linearizacija nekakvih hiperbola i sranja od čega sam shvatio valjda 10%. Ono što sam shvatio bilo je dovoljno da skupim 5 bodova od ukupno 6 i više nego zadovoljim asistenticu, budući da su ostali napisali isto ili lošije od mene. Zatim sama vježba. Dva spektrofotometra, nas osam. Svatko po šest kiveta. Dakle, 48 mjerenja, svako mjerenje traje minutu i po. Svakih deset sekundi trebaš zabilježiti koliko iznosi apsorpcija. U svaku od šest kiveta treba dodati enzim ali tek kada je ideš staviti u stroj. Naravno, prije nego je staviš, a odmah nakon što dodaš enzim, treba lagano promućkati okretanjem gore dolje. Za tu svrhu otvor kivete treba pokriti nekakvom folijicom. Da stvar bude još zanimljivija, od trenutka kada ubaciš enzim do trenutka kada uvališ stvar u spektrofotometar treba proći manje od petnaest SEKUNDI! Sad zamislite mene, koji na stres reagira kao pomahnitali nilski konj za vrijeme parenja, kako drhtavim rukama ubacujem enzim, ispaljujem nastavak mikropipete u smeće i skoro pogađam asistenticu njime, samu mikropipetu odlažem BILO GDJE, samo da stoji vertikalno, grabim komadić folije koja je preuska, tražim drugi komadić, pokrivam otvor kivete, uviđam da stvar neće držati, odižem foliju i ponovo je namještam, preokrećem kivetu dva puta, skidam foliju, mahnito otvaram poklopac spektrofotometra, stavljam kivetu, vadim kivetu i stavljam je ISPRAVNO u stroj i poklapam, sve to za manje od petnaest sekundi!
Prvi put sam uspio. Drugi put je folija skliznula i priuštila mom palcu kupanje u puferu, etanolu i alkohol-dehidrogenazi. Proklevši trenutak kada je prvi čovjek zaključio kako bi bilo zanimljivo mjeriti apsorpciju UV svjetla, razmišljam o tome kako moram ponoviti drugu kivetu. Dok razmišljam o tome, sređujem treću i četvrtu. Peta kuja kupa moj srednjak. Dakle, moram i nju ponoviti. Kolega do mene koji je radio prvi prosuo je također svoju drugu.
Ništa, kada smo završili sve kivete koje NISMO isprolijevali, pustili smo cure da odrade svoj posao. Trebalo im je sto godina da se dogovore koja će mjeriti vrijeme, koja će očitavati, koja otklopiti, koja poklopiti stroj… Uglavnom, potrajalo je.
Za to vrijeme moja oznojena i iznervirana malenkost pokušava sastaviti smjesu otopina za drugu i petu kivetu. Za broj dva stoji: 350 mikrolitara destilirane vode. Ja stavljam 370. Zašto? Zato jer tako piše za kivetu tri. Stavljam zatim 30 mikrolitara NAD plusa umjesto 50 jer tako piše za kivetu JEDAN! Nakon toga shvaćam što sam napravio, bacam sve u sudoper i uzimam čistu.
Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Ponovo… Nakon valjda milijuntog puta USPIO sam KONAČNO staviti ispravne volumene. Cure još nisu bile svršile tako da nisam imao što raditi nego zujati po praktikumu. Naslonio sam se na hepatitis. I opet. I opet. I OPET! Naime, kolege s molekularne se igraju hepatitisom i uredno ostavljaju kolica s opremom nasred našeg praktikuma. Stol kao stvoren za naslonit presvijetlu dok čekaš da netko svrši. A ne smijemo jer je, kao, kontaminirano… Isto kao što smo svi skoro pa žvakali etidij-bromid (IZNIMNO JAK MUTAGEN I KANCEROGEN), češkali se rukama u rukavicama koje su dirale opremu koja je bila blizu spoja i sl. Teško je zapamtiti da se ne smiješ ni počešati po nosu jer je interval između vježbi koje se tiču mutagena dvije i po godine pa se brzo zaboravi protokol… :) Dakle, hepatitis… Mislim da se na tom stolu bila cijela abeceda hepatitisa, od A do ŽNJ.
Putem do spektrofotometra, jer cure su konačno završile, isprosipao sam svoju pernicu punu tehničkih olovaka (Imam debljine .35, .50, .70 i 1.00 i baš je zabavno pisat s različitim debljinama! DA, eto priznajem da imam fetiš na tehničke olovke!), tražio ih po podu (vjerojatno punim hepatitisa i etidij bromida), skoro srušio kolegicu koja je hrlila prema vratima jer je svršila s vježbom i požurila pobjeći prije nego joj asistentica uvali kakav nebulozan zadatak… Ovaj put sam se potrudio da se ništa ne prolije, iako jedna kap kao da je namjerno htjela iscuriti van i opet me zajebati… Nije. Kuja…
Uglavnom, strava, sve mi je danas ispadalo, curilo, klizilo, vlažilo, odskakalo, gledalo me s nepovjerenjem… Kaže mi mati: „Sreća što nisi kirurg!“
Javila mi Semmy da imam 71% iz kolokvija iz beskralježnjaka. Jučer smo ga pisali. To je dobar postotak no nije mi jasno kako sam uspio skupiti apsolutno isti postotak opet, a učio sam tri puta manje i tri puta manje kvalitetno! Nevjerojatno. Na oba kolokvija do sada isti postotak. To me sad baca u poziciju u kojoj nisam htio biti. Naime, da se uspješno i bez kapi prolivenog znoja riješim babe na usmenom, na sljedećem kolokviju trebam imati barem 99%. Ajde, nije to tako teško :))))
Eto… Idem se malo zabaviti muzikom i planirati sljedećih nekoliko tjedana. Čeka me dosta kolokvija, učenje zbirki koje MORAM dati ovaj mjesec, barem jednu od njih, priprema za terensku… Ah, uh, oh… No, nema veze, što se mora nije teško (da mi je znati tko je prvi to rekao, da ga pitam par stvari, onako čisto informativno, obećavam da ću vile i krampu ostaviti doma) i nema potrebe pizditi oko stvari koje ne mogu promijeniti. Ha, zato sam se danas dovoljno ispizdio kad sam saznao kad mi je koji kolokvij i sl. Ustvari, čak mi je nekako fora čekati sve te nedaće i komplikacije i pizditi oko njih. Njihov izostanak me čini nervoznim, actually…. Toliko sam se navikao na sve te stresore da se počnem trest kada me ništa dugo ne živcira :)))
Idem, ajde, ne da mi se više…
Post je objavljen 06.05.2009. u 21:55 sati.