|
|
Učahurena stvarnost
13.07.2011., srijeda
Hladna fronta
Ah, vidim li ja to nekakve oblake na nebu? :) Hm, imam feeling da neće dugo potrajati, a i sparina je tako i tako već pritisla...
Danas idem na RTG koljena. Jbga, boli već dulje vrijeme, ne prestaje, ne mogu trenirati, očajno i tromo se već osjećam; treba vidjeti koji mu je vrag. A poslije me čeka put na obronke Medvednice ne bih li dragome ugradio (dobro, ne njemu nego njegovom računalu) još RAM-a, kao pripremu za nadolazeći upgrade na Windows 7...
U posljednje vrijeme shvatio sam da sam apsolutni Windows fan. Do nedavno nisam imao prilike ni vidjeti Appleove stvari uživo, no s dolaskom prokletog iPada i svega u Hrvatsku postali su dostupni nama crkvenim miševima na raznoraznim pultevima gdje ih smijemo dirnuti, pogledati na nekoliko minuta i „diviti se“, usputno gledajući ogromni pricetag s još većom price... I tako sam ja čačkao po svemu tome, satima, i ustanovio da je sve to shiny, sexy, new, desireable ali da su to zapravo igračkice... Jedno vrijeme, znate i sami, sam slinio za iPhoneom dok zapravo nisam shvatio da postoji puno kvalitetnijih i boljih uređaja. Tako je i s iPadom (2)... Sexy, shiny ali igračkica... Naravno, da mi ih netko pokloni, ne bih se bunio ni najmanje, ali sam si ih neću kupiti... Sreća moja pa su mi takve slatke dileme što kupiti zapravo veoma imaginarne... :D
Igram nekoliko nagradnih igara, što je za mene rijetkost (M. me zarazio)... Prvo sam igrao Kolektivniu nagradnu igru gdje je moj tim od (uključujući i mene) 4 osobe mogao osvojiti po iPhone 4... Kako je to propalo, okrenuo sam se drugim stvarima...
Pa tako igram nagradnu igru Grancerealea, s veoma bogatim fondom nagrada: 10 vrhunskih SLR fotoaparata te čak 80 bikeova... Usrdno se nadam da će barem jedan od tih bikeova u mom smjeru... :D Nadalje, igram i dvije nagradne igre na Faceu. U prvoj je samo trebalo odgovoriti na nekoliko pitanja, opisati perilicu rublja budućnosti i možda osvojim Panasonicovu mrcinu koja pere do 10kg... Sam Thor zna koliko mi je nova mašina potrebna, trenutna se raspada u svim segmentima. :(
Druga igra koju igram na Faceu je vezana za IE9... Trebalo je napisati zašto je IE9 super i zašto ga koristim te možda osvojim XBOX Kinect. Da, šanse su male, ali eto. Kako u zadnje vrijeme volim sve što je Microsoftovo lijepo bi mi se uklopio.
Igram i nagradu igru Nescafea i ciljam na Volvo... :) Yeah, baš... Like that's ever gonna happen.
Kako sam se bio ponadao da ću veoma uskoro nabaviti i Windows Phone, pripremio sam teren instaliravši Zune program te počevši s korištenjem svih silnih Live usluga koje Microsoft pruža i koje se predivno i savršeno spajaju sa spomenutim telefonom. Ali avaj, na dotični ću morati pričekati sto godina... No eto, ako ništa drugo, sve je spremno...
Inače nemam sreće u nagradnim igrama. Slali smo prije mama i ja sve i svašta i nikad ništa nismo dobili. Čak ni kada smo poslali „Životinjsko carstvo“, gdje svi dobivaju, eto mi nismo dobili ništa. Valjda je netko drpio pošiljku u pošti ili uzeo sebi paket. I znate li da stvari za nagradne igre više ne možete poslati preporučeno nego samo obično? Krasno... „Ups, pošiljka se zagubila!“
No dobro, sada se nadam barem nečemu. Recimo, bike bi bio super da se mogu nekako rekreirati, pogotovo otkad M. ima novi i vozi se uokolo kao mahnit :D Bilo bi lijepo kad bih mu se mogao pridružiti. Mašina za robu bi također dobro došla, jer kao što napisah već, trenutna je s obje noge u grobu i veselo njima maše ponad rupe... A XBOX bi mi došao savršeno da me utješi u ovim vremenima kada sam tužan i razočaran glupim sustavom koji ti ne da posao kada ga baš želiš i kada ti zbog toga svi snovi padaju u vodu... A Volvo? Ne znam, nemam nekih pretjeranih želja vozikati se uokolo niti razmišljati kako ću održavati ga ili nalijevati prokleto gorivo. Mislim da bih, ukoliko bih osvojio auto, to proslijedio ocu, pa nek radi s njime što hoće. Moj prijedlog bi mu bio da proda trenutni Renault i ostavi si Volva. Ironično, Volvo je marka koju obožavam i zaljubljen sam u te automobile (ne na onaj tipični macho muški način) te bih stvarno jednog dana volio posjedovati nešto njihovo... Ali ne još...
No, pazi mene, kako lijepo planiram ražanj, a čitava zečja obitelj još sjedi u rupi u nekakvoj gustoj, neprohodnoj šumi i grohotom mi se smije. Kao što rekoh, sreća me u nagradnim igrama ne ide, uvijek izvuku nekakve „Marije“ iz Senja, „Ivane“ i Zagreba i slično... A najviše me nervira kada pročitam, ukoliko je igra bila na način „napišite zašto vam se to sviđa, bla bla“, kakve su nebuloze pobijedile. Recimo, ja napišem lijepi odlomak i potrudim se istaknuti kvalitete i ljepote dotičnog proizvoda, a pobjedu odnese moronski uradak tipa „xy stvar je zakon!!!“ :( Valjda današnje društvo cijeni taj primordijalni kretenizam ili su komisije sastavljene od jednako semiinteligentnih bića kojima formulacija da je nešto „zakon“ predstavlja vrhunac jezičnog izražavanja. Ne znam, ali ljuti me...
Izvlačenja za sve ove nagradne igrice su oko petnaestoga ovog mjeseca. Pa, vidjet ćemo koliko ću tužan ili sretan biti. Mislim, deset fotoaparata i osamdeset bikeova! Pa valjda će se u tih devedeset sretnika naći i moja sirota malenkost! ;) Iako, bio bih u strašnoj dilemi kada bih osvojio fotoaparat. Vidio sam da mu je vrijednost preko 3.000 kn. Moj otac je lud za slikanjem i fotoaparatima i ima doma nekog Canona kojeg je svojedobno platio oko 6.000 kn i koji je prastar i na izdisaju. Ovaj SLRac bi mu tako lijepo sjeo, znam da bi, bio bi sretan kao malo prase... A ja bih ga, recimo, htio prodati i kupiti si Omniu. Ah, no kao što rekoh, budući da čisto sumnjam kako ću išta dobiti ne treba mi se ni opterećivati takvim glupim dilemama.
A sad me ispričajte, moram se ići otuširati u hladnoj vodi. Iz nekog nedokučivog razloga, tople opet nema. Jest da veoma cijenim nastojanja HEP Toplinarstva da mi olakša ljeto u Zagrebu, dokidanje tople vode ipak nisam zamislio kao idealni način rashlađivanja. Moja koža ipak preferira mlako do umjereno toplo dok se tuširam, čisto zato da se ne moram osjećati kao da me tisuću sićušnih noževa bode po svakom centimetru kože dok se zalijevam hladnom vodom... Hmmm... Prošle godine su cijevi mijenjali oko zgrade. Ove godine ne vidim tako opsežne radove... Idem pogledati na internetu zašto nema proklete tople vode...
|
12.07.2011., utorak
Jo Nesbo - "Đavolja zvijezda"
Upravo dovrših (tj. jučer, ajde, neka vam bude) čitanje veoma zanimljivog krimića. Ne znam koliko se kvalificira pod „kvalitetne“ uratke, jer se ne razumijem u ovaj žanr toliko da bih znao tko je premium gold, a tko standard marka, ali eto, meni se veoma svidio.
Radi se o knjizi „Đavolja zvijezda“ norveškog pisca Joa Nesboa (hm, moje isprike, ne znam kako skloniti ovo prezime, zbog ovog slova na kraju a i blog.hr ne može prikazati taj znak tako i tako, pa koristih obično slovo "o"). Koliko vidim, veoma je popularan i plodan, nazivaju ga „novim Stiegom Larssenom“...
Uglavnom, knjiga je krimić, radnja se vrti oko detektiva Harrya Holea koji je alkoholičar i veoma nepouzdana osoba i pati od nekog oblika PTSP-a (moja dijagnoza, hehehe) nakon ubojstva kolegice. No, izvrstan je detektiv, jedan od najboljih u Oslu. U ogromnom je sukobu s kolegom s posla, Tomom Waalerom, kojeg je optužio za krijumčarenje i neke nečasne poslove, ali eto, izvukao se Tom jer je i on jedan od najboljih detektiva tamo i velika faca i svi mu vjeruju.
Sve počinje naizgled običnim ubojstvom jedne žene u nekoj stambenoj zgradi (susjedi dojavili) i pregledom ustanovljeno da je žrtvi otkinut prst i da joj se ispod kapka nalazi maleni crveni dijamant izbrušen u oblik pentagrama.
Da ne duljim previše, ima sveskupa pet ubojstava, istraga je veoma napeta i pisac stvarno uspijeva savršeno pretočiti tu napetost u čitatelja i naprosto moraš okretati stranice da bi saznao tko je počinitelj. Iako sam sumnjao odmah na početku u jednog lika, svi dokazi i logika usrdno su pokazivali na druge likove i baš sam se razočarao u sebe, vidjevši koliko sam zapravo loš detektiv.
U cijelom procesu Harry gubi posao jer je previše pio i digao je tlak nadređenima kada se pojavljivao alkoholiziran i strahovito neuredan na radnom mjestu, no Glavni (tako zovu šefa policije u Oslu) mu je dopustio da ostane do kraja istrage na poslu, jer je Harry ipak najbolji detektiv kojeg imaju.
Waaler je pravi korumpirani policajac s krinkom "onoga kojeg svi vole i poštuju" pa nitko i ne sumnja u njega, čak ni kad Harry donese i konkretne dokaze protiv njega. Pokušao je uvući Harryja u svoje prljave poslove krijumčarenja oružja i "čišćenja" kriminalaca koji su nekako uspjeli pobjeći kazni. On to naziva plemenitim poslom, ali nitko ne može uzeti pravdu u svoje ruke, nastao bi kaos! Za to su tu sudovi i porote, a ako su nepouzdani ili neučinkoviti, onda treba mijenjati sustav, a ne ići ubijati uokolo kao manijak jer misliš da si u pravu i da su zločinci to zaslužili. Možda i jesu, ali ti nisi krvnik.
Anyway, kada su uhvatili osumnjičenika za serijska ubojstva, Waaler je htio da Harry uđe u njihov posao krijumčarenja i ubijanja tako što će ubiti tog osumnjičenika (jer, po Waaleru, izvukao bi se i prošao nekažnjen jer bi se branio neuračunljivošću). Harry je pristao, samo da bi ga poslije prevario, oteo osumnjičenika i u veoma napetom finalu...
:) Pa neću sve napisati, onda vam neće ostati ništa zanimljivo za čitati! Ah, zaboravih napomenuti da Harry ima neku žensku, Rakel, koju voli i imaju nekakvu "down to earth" vezu, ne zavaravaju se ni jedno ni drugo, znaju kakav je život, ne gledaju kroz ružičaste naočale. Rakel ima sina Olega, koji, naravno, biva upleten u sve na samom kraju knjige, u finalu :D Samo sam čekao kad će ili ubojica ili netko drugi krenuti na Rakel i Olega, sve je mirisalo da hoće.
Nesbo stvarno lijepo i napeto piše, držao me na rubu kreveta cijelim putem kroz knjigu. Nekoliko puta me scimnuo jer kada sam mislio da će sad nedužna ženska poginuti i da će je frik ubiti, ispostavilo se nešto potpuno nevino i preživjela bi. Dok bi, s druge strane, odjednom umro tj. bio ubijen netko za koga nikad ne bih rekao da hoće...
Ono što me zapravo i šokiralo je motiv ubojstava. Uistinu, očekivao sam nešto sasvim drukčije, komplicirano, zvjerski (iako je svako ubojstvo zvjersko, ali eto)… Kada se konačno otkrio počinitelj, ostao sam šokiran. U potpunosti šokiran tako trivijalnim, beznačajnim, stupidnim motivom radi kojeg je lik pobio petero ljudi tako hladnokrvno. I sve te sitnice, rituali, detalji koje je koristio tijekom tog procesa su zapravo bili samo paravan. A stvarno sam bio očekivao nekakvog frika fanatika sotonista, kadli ono…
Harry je veoma zanimljiv lik. Ovisan o alkoholu i cigaretama, a svjestan toga koliko se ubija, jedino što ga zapravo drži na životu su Rakel i posao; a kad je skoro ostao bez oboje mislio sam da je to kraj i da će stvarno krenuti s Waalerom raditi protuzakonite i nečasne poslove. Ali nije. Čak je i ostao trijezan tijekom istrage, što mu je pomoglo s Rakel. Mora da je jako loše kada pogubiš ono malo stvari što te drži na životu ili barem podalje od sranja. Čovjek je opasan kada nema što izgubiti, zar ne?
Prijevod je stvarno kvalitetan, zanimljivih rečenica i konstrukcija ima, veoma sarkastično ponekad, svidjelo mi se jako; može se nasmijati domišljatosti pisca/prevoditelja dosta puta. Tople preporuke za ovu knjigu. Ja svoju nabavih u Konzumu za 19,90 ili tako nešto!
I moje isprike na ovako nekoherentnoj recenziji :D
|
11.07.2011., ponedjeljak
Petstodva
Ova vrućina je nepodnošljiva...
Stvari mi se, nažalost, ne odvijaju baš po nekakvom zamišljenom kozmičkom planu i programu, jbga. Nije da se nisam trudio, ali eto, svijet me ne doživljava, a ja mrzim biti pushy. To mi i nije pametno, jer u današnjem svijetu se očito moraš izboriti za sebe ili šakama ili jezikom (pri tom mislim, polumetaforički, da trebaš nekome dosađivati ili usmeno ili pismeno). A ja nisam takav.
Zašto svijet ne može biti uljudan? Zar nije pristojno odgovoriti na mail koji dobiješ? Bilo bi mi sasvim prihvatljivo da sam dobio tri odbijenice na moje upite vezane za poslove u Mercatoru, DM-u i toj jednoj firmi koja se oglašavala kod nas na faksu i tražila studente. Ali ne, nisam dobio ni „ćuš magare u odgovoru“. Nikakav odgovor nije stigao, evo ima već tjedan dana. Vjerojatno i neće. Ili će za mjesec dana netko primijetiti nekakav email u inboxu i poslati mi srcedrapajući odgovor tipa „jako nam je žao, sva mjesta su popunjena, ekipa je bila na godišnjem pa nitko nije vidio vaš mail, ispričavamo se, eto, baš smo vas tražili, ali nažalost nemamo mjesta za vas“... Yeah...
I tako se moj velebni plan za ovo ljeto polako urušava... S diplomskim je još uvijek sve status quo iako mi je bila rekla da su počeli nešto raditi, ali ni od nje nikakvih mailova. Nema veze. Doma mi se baš i ne ide, ostao bih u ovom lijepom gradu, vrućini unatoč i usprkos, ali ne znam što činiti. Ne volim biti u praznom hodu, a to upravo sada jesam. Dani ispunjeni „neimanjem“ što za raditi osim znojiti se ko svinja po svim horizontalnim površinama.
Stvarno sam htio raditi... Posao... Dvije tisuće kuna... Mizerna svota, jednom kada je držiš u ruci. Znam, otprilike toliko mjesečno imam za troškove i znam koliko je zapravo „malo“ ako s time pokušavaš živjeti koliko toliko normalno. Pod „nomalno“ mislim ne jesti svaki dan pastu s malo masla i sl., nego normalno, što uključuje i povremenu kavu u gradu, vodu kada si žedan nasred trga i tome slično...
Ironično, kada sam počeo pričati o tom prokletom telefonu koji si želim nabaviti, ljudi oko mene su bili sasvim zadovoljni onime što imaju. Valjda sam prenio na druge taj svoj nemir ili nezadovoljstvo, pa su i oni počeli razmišljati o nabavci novih stvari... Tako danas idem u shopping, kupiti jedan Samsung Galaxy 3 (idem kao tech support and advisor), a uskoro ću ići i kupiti Omniu 7. Da, ono što ja želim. Ali eto, ne za sebe, nego Ulfuz se nagrađuje za uspješno završeno petogodišnje visoko obrazovanje i titulu magistre struke ekologije i zaštite prirode. Ja ću se na svoju Omniu morati strpiti još neodređen broj dana/tjedana/mjeseci...
Mrzim nedokučivu budućnost, neizvjesnost, lažne nade... Veoma lako se ponadam nečemu i jbga, padnem u vlastitu zamku, u prosjeku jednom mjesečno. Čovjek bi očekivao da ću kad tad naučiti prepoznati ih i izbjegavati, ali eto, uspijem se iznenaditi i prevariti opet i opet i opet iznova. No nema veze, ima neke ljepote, morbidne, i u ovom polumučeničkom osjećaju koji se trenutno koprca. Žalio sam se kako nemam kontrolu nad vremenom i životom, da mi cijeli semestar juri nezaustavljivo i da ne mogu više, da ću poludjeti... Evo, stalo je vrijeme, ne juri ništa, sekunde su se otegnule, protegnule u eone; sjedim sada i čekam razvoj situacije. Da barem imam klima uređaj...
Ali nemam ni to. I stoga ću vjerojatno noćas prespavati u kadi, jer dok se u njoj budem znojio kao mamut u Sahari, barem će otjecati znoj u odvod. Onako natapam krevet i pogodujem razvoju grizlica prokletih i svega što me vreba dok na tome ležim.
Žohara sam zatukao u sobi spavaćoj nekidan. Tj. bilo je kasno navečer, moj laptop na podu, a ja visio s kreveta i surfao jbnim netom, gledajući na YouTubeu sve o svome budućem telefonu, po petstoti put, jer to mi jedino i preostaje za sada, budući da me je sram ulaziti u Vipov centar i deterministički se penjati gore na prvi kat i maziti ga uživo; postajem sumnjiv. I tako gledam ja, xilijunti put, kako čovjek objašnjava besprijekornu kvalitetu i savršenstvo Super AMOLED ekrana, kadli primijetim da se jedna poveća mucica miče...
"Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!”
Nije bila mucica i nije ju pokretao vjetar. Bila je prokleta žoharčina. Mora da je upuzao kroz vrata balkona, jer kod mene žohara nema! Nema ni hrane, ergo, nema ni žohara. ;) Zadnji put, prije nekih 3 godine, bio je jedan žohar, ime sam mu zaboravio, kojeg sam na svoje oči vidio kad se doselio, kroz onu cijev na balkonu koja služi za odvod kišnice i inog tekućeg sranja. Dakle, pretpostavljam da je i ovaj na sličan način imigiraro…
Nakon što sam poslao heksapodnu mucicu na Vječna lovišta, okrenuh, se ugasih tihu patnju na ekranu laptopa i zaspah, sanjajući mobitele prekrivene žoharima… Kako slatko… Disturbingly slatko…
|
05.07.2011., utorak
Nisam odavno grint'o, zar ne? :)
Zašto je tako teško naći posao?
Možda imam previsoke kriterije? Hm, čisto sumnjam. Dobro, istina, recimo ježim se poslova poput telefonskog anketiranja, ne znam zašto. Možda zato jer ne volim kada MENE zovu i pilaju na telefon, najviše zato što me uvijek nazovu u nezgodno vrijeme kada sam taman jednom nogom u kadi ili sam taman sjeo na WC pa sam morao skakati s njega da vidim tko me zove... Uglavnom, nekako zazirem od takvih poslova, no sve mi se čini da će mi uskoro to preostati kao jedina opcija.
Bio je jedan oglas u SC-u za posao nekakve „tajnice“ u nekom odvjetničkom uredu, ali popunjen je. Možda bude opet. Tražilo se samo znanje engleskog jezika u govoru, ništa više.
Za sve silne poslove punjenja polica ili skladištarenje traže prethodna iskustva u dotičnim poslovima i/ili posjedovanje vozačke i auta! Mislim stvarno! Ima čak i jedan oglas za testere faking aplikacija za mobilne telefone, ali uvjet je posjedovanje iPhonea. :O
U CineStaru nema mjesta... Barem ne službeno, a moliti druge da moljakaju za mene mi se stvaaaarno ne da, nekakvih principa se još uvijek držim, pa makar me ubili.
I tako iz dana u dan klizi sedmi mjesec, a s njim i moje šanse pronalaska posla, kao i nade da ću si najesen kupiti Omniu 7... Eto, ništa mi drugo u životu ne fali nego to (nije da mi treba, ali razmaženo sam malo derište i želim imati smartphone jer smatram da će mi koristiti, a k tome je i fora i zabavan, eto) pa jbga.. Poslao sam mail i u Mercator, jer znam da oni zapošljavaju studente preko ljeta, da ih pitam o kakvom poslu i kakvoj satnici i smjenama se radi, no još uvijek nema odgovora... Plan mi je bio raditi cijeli srpanj, cijeli rujan i malo kolovoza, no eto, tu sitnicu poput nepronalaska posla nekako nisam uračunao u jednadžbu... Jbga, kolosalna pogreška. A treba mi samo 2000kn...
Još jedna psihološka igra s mojim ocem, kao onda kada sam sličnu vodio ne bih li malo ranije od predviđenog nabavio novac za računalo novo. To je bila posudba, nije mi darovao novac. Tj., jest, jedan određen dio, no unaprijed je bilo dogovoreno. Sada sam mu pričao kako posla nema i kako si mobitel neću moći kupiti i on mi svako malo govori da gleda i on cijene i traži uokolo (zašto?) i da se ništa ne brinem (zašto?)... Mrzim kada je nedorečen, a meni ego ne dopušta da ga pitam. Zbog te dvije činjenice niče moja (lažna?) nada da će mi ga za rođendan nabaviti, što onda pak dolazi u mamutsku koliziju s činjenicom da sam FAKAT HTIO raditi za taj mobitel i zaraditi si ga, a ne da opet sve bude nekakvo instant rješenje, jer prestar sam da mi otac uvijek uleti u pomoć kada malo zapne iz ovog ili onog razloga. Ali jbga, istreniran sam da se mogu pouzdati u instant rješenje iz očeve kuhinje. :( Koliko je to dobro tj. loše, prosudite sami.
Anyway, sutra je ispit iz parazita, a meni je mozak već odavno na godišnjem. Nekako ću to još sutra napisati i smiriti moždane stanice do rujna, kada me čeka i zadnji ispit na ovoj godini... A najesen sve nanovo... Profa se još ne javlja vezano za diplomski, očekujem i njen mail nestrpljivo... Mislim, nije da se ne javlja, samo još ništa nije počelo kako bog zapovijeda. Jedva čekam NEKAKAV posao, pa taman mi i bio neplaćen (što će izrada diplomskog upravo i biti, hahahahahahaha)... Iskreno, ne znam što ću nakon sutra, kada prođe i taj ispit...
Krajem mjeseca idem na dodatnu korekciju vida. Kako je i pretpostavljeno, astigmatizam se u određenoj (maloj) mjeri vratio na oba oka. Nekidan sam bio na pregledu i tek kada mi je doktor obavio pregled i nataknuo one pokusne naočale na glavu, uvalivši u njih potrebnu korekciju, vidio sam koliko ne vidim zapravo. :) Nije ništa strašno, valjda se oko prilagodilo tom malom astigmatizmu, ali slika je postala kristalno čista. :)
U svakom slučaju, ugovorena je prva od dvije dodatne operacije. Radi se oko po oko, čisto zato što s dodatnim korekcijama nemaju milijunska iskustva kao s prvim operacijama. Nothing to worry about, rizik je isti kao i kod prve operacije (onih nekoliko posto), ali čisto sigurnosti radi, ostavlja se period od dva-tri tjedna između operiranja jednog pa drugog oka...
I tako... Malo me hvata depresija jer mi se planovi trenutno ne odvijaju onako kako sam zamislio, a uz to sam i UŽASNO psihički izmoren, zahvaljujući ovom semestru i svemu što me rastezalo up to the breaking point... Doma ću biti jako kratko, no to mi i odgovara... Problem je samo što ne znam kako se riješiti umora tog psihičkog. Vjerujte, u mom slučaju ljeto, more i ležanje na plaži znače samo dodatan stres i nelagodu... Najsretniji bih bio kada bih sada imao dovoljno novca da mogu otputovati na hemisferu gdje je trenutno ciča zima... Sva ova vrućina me ubija... Kao i konstantne promjene vremena: toplo/hladno, oblačno/sunčano, ovako-onako...
Zašto je tako komplicirano naći posao? Sve nekakve hostese i komrecijalni, upravni, referentni referenti ili neka strizda pinina za koje ne znam ni čime se bave, kamoli da bih mogao raditi njihov posao... I potraga za hrpetinom FER-ovaca za održavanje sajtova i tako... Zašto nitko ne traži prvostupnika biologije za pranje posuđa u laboratoriju, iznošenje smeća i animiranje laboratorijskih životinja, da im ne bude dosadno? :(((((
I meni bi trebao animator...
I sve se na koncu vrti oko tog novca... Prokletstvo... Mislim da je za sve kriv car Darije, ako se ne varam, zar nije on prvi počeo, valjda iz neopisivo egoističnih razloga, štampati kovanice sa svojom povećom nosinom na njima? Everything went downhill from there...
Da, da, znam, odvratan sam, materijalist, ne mogu me zadovoljiti male stvari u životu, ne znam uživati u onome što imam, ima na milijune ljudi koji nemaju ni krova nad glavom... Jbga... Priznajem, takav sam, eto... No samo želim posao, po mogućnosti neki koji mi neće ubiti još ovo malo psihičkog integriteta koji mi je preostao... Ne tražim da me se kupa u devinom mlijeku i hrani zlatom... :/ Ah, ma strpit ću se još dvije godine, dotad ćemo ući u EU, poteći će med i mlijeko u obilnim potocima, svi ćemo postati multimilijarderi, a moj smartphone iz snova će postati obsolete i nepotreban jer ćemo imati sve to ugrađeno u vlastite lubanje...
Eto, kada me već ništa drugo ne može utješiti, može sarkazam... I to na vlastiti račun... Ma krasno :D (hint, i to je bio sarkazam... no hint nije sarkastičan... :) no zato smajli jest...)
|
|
|