Ova vrućina je nepodnošljiva...
Stvari mi se, nažalost, ne odvijaju baš po nekakvom zamišljenom kozmičkom planu i programu, jbga. Nije da se nisam trudio, ali eto, svijet me ne doživljava, a ja mrzim biti pushy. To mi i nije pametno, jer u današnjem svijetu se očito moraš izboriti za sebe ili šakama ili jezikom (pri tom mislim, polumetaforički, da trebaš nekome dosađivati ili usmeno ili pismeno). A ja nisam takav.
Zašto svijet ne može biti uljudan? Zar nije pristojno odgovoriti na mail koji dobiješ? Bilo bi mi sasvim prihvatljivo da sam dobio tri odbijenice na moje upite vezane za poslove u Mercatoru, DM-u i toj jednoj firmi koja se oglašavala kod nas na faksu i tražila studente. Ali ne, nisam dobio ni „ćuš magare u odgovoru“. Nikakav odgovor nije stigao, evo ima već tjedan dana. Vjerojatno i neće. Ili će za mjesec dana netko primijetiti nekakav email u inboxu i poslati mi srcedrapajući odgovor tipa „jako nam je žao, sva mjesta su popunjena, ekipa je bila na godišnjem pa nitko nije vidio vaš mail, ispričavamo se, eto, baš smo vas tražili, ali nažalost nemamo mjesta za vas“... Yeah...
I tako se moj velebni plan za ovo ljeto polako urušava... S diplomskim je još uvijek sve status quo iako mi je bila rekla da su počeli nešto raditi, ali ni od nje nikakvih mailova. Nema veze. Doma mi se baš i ne ide, ostao bih u ovom lijepom gradu, vrućini unatoč i usprkos, ali ne znam što činiti. Ne volim biti u praznom hodu, a to upravo sada jesam. Dani ispunjeni „neimanjem“ što za raditi osim znojiti se ko svinja po svim horizontalnim površinama.
Stvarno sam htio raditi... Posao... Dvije tisuće kuna... Mizerna svota, jednom kada je držiš u ruci. Znam, otprilike toliko mjesečno imam za troškove i znam koliko je zapravo „malo“ ako s time pokušavaš živjeti koliko toliko normalno. Pod „nomalno“ mislim ne jesti svaki dan pastu s malo masla i sl., nego normalno, što uključuje i povremenu kavu u gradu, vodu kada si žedan nasred trga i tome slično...
Ironično, kada sam počeo pričati o tom prokletom telefonu koji si želim nabaviti, ljudi oko mene su bili sasvim zadovoljni onime što imaju. Valjda sam prenio na druge taj svoj nemir ili nezadovoljstvo, pa su i oni počeli razmišljati o nabavci novih stvari... Tako danas idem u shopping, kupiti jedan Samsung Galaxy 3 (idem kao tech support and advisor), a uskoro ću ići i kupiti Omniu 7. Da, ono što ja želim. Ali eto, ne za sebe, nego Ulfuz se nagrađuje za uspješno završeno petogodišnje visoko obrazovanje i titulu magistre struke ekologije i zaštite prirode. Ja ću se na svoju Omniu morati strpiti još neodređen broj dana/tjedana/mjeseci...
Mrzim nedokučivu budućnost, neizvjesnost, lažne nade... Veoma lako se ponadam nečemu i jbga, padnem u vlastitu zamku, u prosjeku jednom mjesečno. Čovjek bi očekivao da ću kad tad naučiti prepoznati ih i izbjegavati, ali eto, uspijem se iznenaditi i prevariti opet i opet i opet iznova. No nema veze, ima neke ljepote, morbidne, i u ovom polumučeničkom osjećaju koji se trenutno koprca. Žalio sam se kako nemam kontrolu nad vremenom i životom, da mi cijeli semestar juri nezaustavljivo i da ne mogu više, da ću poludjeti... Evo, stalo je vrijeme, ne juri ništa, sekunde su se otegnule, protegnule u eone; sjedim sada i čekam razvoj situacije. Da barem imam klima uređaj...
Ali nemam ni to. I stoga ću vjerojatno noćas prespavati u kadi, jer dok se u njoj budem znojio kao mamut u Sahari, barem će otjecati znoj u odvod. Onako natapam krevet i pogodujem razvoju grizlica prokletih i svega što me vreba dok na tome ležim.
Žohara sam zatukao u sobi spavaćoj nekidan. Tj. bilo je kasno navečer, moj laptop na podu, a ja visio s kreveta i surfao jbnim netom, gledajući na YouTubeu sve o svome budućem telefonu, po petstoti put, jer to mi jedino i preostaje za sada, budući da me je sram ulaziti u Vipov centar i deterministički se penjati gore na prvi kat i maziti ga uživo; postajem sumnjiv. I tako gledam ja, xilijunti put, kako čovjek objašnjava besprijekornu kvalitetu i savršenstvo Super AMOLED ekrana, kadli primijetim da se jedna poveća mucica miče...
"Let me see then, what thereat is, and this mystery explore -
Let my heart be still a moment and this mystery explore; -
'Tis the wind and nothing more!”
Nije bila mucica i nije ju pokretao vjetar. Bila je prokleta žoharčina. Mora da je upuzao kroz vrata balkona, jer kod mene žohara nema! Nema ni hrane, ergo, nema ni žohara. ;) Zadnji put, prije nekih 3 godine, bio je jedan žohar, ime sam mu zaboravio, kojeg sam na svoje oči vidio kad se doselio, kroz onu cijev na balkonu koja služi za odvod kišnice i inog tekućeg sranja. Dakle, pretpostavljam da je i ovaj na sličan način imigiraro…
Nakon što sam poslao heksapodnu mucicu na Vječna lovišta, okrenuh, se ugasih tihu patnju na ekranu laptopa i zaspah, sanjajući mobitele prekrivene žoharima… Kako slatko… Disturbingly slatko…
|