|
|
Učahurena stvarnost
27.08.2010., petak
Hrvatska, 2025.
„Hrvatice i Hrvati, govori vam Bjeloglavi Sup. Od danas uvod… HEJ!!! ZAŠTO NITKO NIJE NA KOLJENIMA??? KLEČI, GAMADI! KARAMARKOOOOOOO, KARAMARKOOOO, oni mi se ne klanjaju. Gdje je on? Koga Kara Marko, strinu mu, neka sredi ovaj neposlušni narod! Dovedite mi Vekića, čini mi se da će biti posla za njega… Kosti ostavite meni…“
Tako bi, naime, u ne tako dalekoj budućnosti, mogao počinjati radni dan naše vrle premijerke. Jer, eto, uveli su poreze na sve (pa i porez na porez na sve), uveli i dozvole za rad tako da stanovništvo mora plaćati da bi moglo raditi. Novca od svoje plaće ne vide jer sve ide za nabavu novih broševa i janjadi jer Bjeloglavi Sup pomahnita i počne kljucati jetre ako svaki dan ne dobije novi, veći i sjajniji broš, a ministar zaduživanja i bacanja u očaj se trese od gladi i navali na privatnu farmu male djece iza svoje vile deseterokatnice ako svako tri sata ne pomaže janje s ražnja…
Bjeloglavi Sup sada ima i službenog krvnika. Ne tako davno, promjenom Ustava omogućeno je uvođenje totalitarnog režima. Sve stranke su raspuštene, predsjednici oderani i od njihove kože napravljeni bubnjevi koji svako jutro pozivaju Hrvatice i Hrvate na obredno klanjanje Supu svih Supova. Samo je jedna stranka preživjela, ona koja je i započela reformu, i preustrojila se u „Stražarsku Hrvatsku“… Na čelu nove stranke je idejni začetnik nove politike, onaj koji se sjetio uvesti smrtnu kaznu i obrazovati djecu u srednjim školama kako se ISPRAVNO koristi poluautomatsko i automatsko oružje…
Hrvatica i Hrvata je milijun i sedamsto tisuća. Uslijed bolnih rezova koji su prije reforme u totalitarnu državu morali uslijediti, kako bi se državni aparat spasio od ralja MMF-a i EU-a, Vlada je donijela dekret po kojem su svi umirovljenici, socijalni slučajevi, kronični bolesnici, invalidi, branitelji i rodilje proglašeni neprijateljima države jer svaki mjesec prazne državnu blagajnu.
U samo nekoliko tjedana, novoosnovani Odbor za uklanjanje neprijatelja države (koji radi u sklopu „Stražarske Hrvatske“) efikasno je riješio problem deficita državnog proračuna. Jednom kad su bile uklonjene „pijavice društva“, ostatak koji je preživio prvu čistku se povukao u sjenu i zašutio jednom zauvijek.
Studenti su već odavno napustili zemlju, primijetivši jednog dana drastičan pad kvalitete prehrane po menzama. Tek kad se „Državna agencija za uskraćivanje subvencioniranih obroka“ zeznula pa počela servirati neprijatelje države u menzi na Medicinskom fakultetu (koji je promijenio ime u „Fakultet za smicanje i tranširanje“, pod upravom „Odbora za uklanjanje neprijatelja države“), su studenti vidjeli da se tako više ne može živjeti. Jedne noći, odjednom je u državi bilo neobično puno svježeg zraka. Ujutro se saznao i zašto. Naime, preko noći 300.000 studentskih duša je prestalo disati u ovoj državi i sada diše negdje u zapadnom svijetu, pokušavajući upozoriti svjetsku javnost da je hrvatska propaganda toliko jaka i da svi koji im ne vjeruju trebaju sami poći na Macelj i vidjeti bijedu koja leži iza zastave EU-a na slovenskoj granici.
Stanje u državi svakim danom sve je gore. Vrhovni Sup je zaključio da je sve osim štruce kruha, litre vode i mrvice sapuna dnevno luksuz. Jedan od posljednjih poreza koje je još bilo moguće uvesti jest bio porez na sve osim navedenog gore… Stanovništvo mora, ako samo i podigne sa zemlje odbačenu maramicu, uplatiti u državni proračun stotinu kuna po miligramu korištene stvari. Niti vrijedno spomena nije da svi hodaju bosi i goli jer, eto, i odjeća je luksuz. S druge strane, zanimljivo je primijetiti gotovo pa i sumnjivo brz evolucijski razvoj gustog dlačnog pokrova Hrvatica i Hrvata koji su, uslijed probadajućih hladnoća Strašne zime 2019. Morali evoluirati u nešto krzneno ili izumrijeti…
Sabor je raspušten. Više nije bio potreban. To je postalo jasno Vrhovnom Supu kada je tadašnji predsjednik Sabora sasvim slučajno upitno podignuo obrvu za vrijeme jedne od posljednjih sjednica Vlade prije preustroja, kada je Vrhovni Sup predložio ideju uvođenja obveznog doniranja po jednog organa koji dolaze u paru, za spas proračuna. Pobojao se, naime, tadašnji predsjednik Sabora, jer bi to značilo da bi svaki stanovnik bio podvrgnut liječničkom pregledu. Ono čega se tadašnji predsjednik bojao je da će liječnik otkriti kako on zapravo ima tri bubrega i dva mokraćna mjehura. Prije se je smatrao zanimljivom genetskom anomalijom i umjereno interesantnim medicinskim čudom, a sad se vidio kao rasadnik organa. Na njegovu nesreću, Vrhovni Sup je prokljuvio što se događa u njegovoj glavi, a i opazio je uzdizanje obrve. I tako je obrva značila i kraj Sabora. Danas svaki pametni sužanj u državnom aparatu ima izbrijane obrve i lice zabotoksirano, da ne bi odalo niti jednu emociju… Zastupnika su se jednostavno riješili: ministar zaduživanja i bacanja u očaj ih je, tijekom jedne od svojih epizoda uzrokovanih nestašicom janjetine na svjetskom tržištu, sve samljeo u polpete i onda jeo dok mu neprobavljene nisu počele izlaziti na drugi kraj.
Ulice su opasno mjesto. Rasvjete po noći nema jer je HEP, već pogađate pod kojim Odborom, svu svoju proizvedenu struju morao preusmjeriti u kampus na Borongaju, odakle su izbačeni studentski kreveti i zamijenjeni s 3000 električnih stolica. Kada se ne koriste za smicanje neprijatelja države, ministar zaduživanja i bacanja u očaj na njima cvrlji janjce…
Budući da je obuka o vatrenom oružju bila sastavni dio manifesta jedine preživjele stranke, danas svako dijete koje preživi vrtić automatski dobiva automatski pištolj. Poligoni za obuku su, naravno, na Borongaju. Za divno čudo, i ministar zaduživanja i bacanja u očaj tamo je premjestio svoju rezidenciju.
Dalmacija je zavijena u crno. Osim što nema struje, oplakuje je i crno Jadransko more. Naime, 2017. Bjeloglavi Sup je ipak odlučio dati zeleno svjetlo Družbi Adria. Izgrađeno je dvije tisuće km naftovoda i tri tisuće km plinovoda, od Otranta do Piranskog zaljeva, uzduž i poprijeko, ispod i iznad… Potom je netko iz INA-e (preimenovana u TRN ili „Trovanje naftom“) otkrio da se ispod Jadrana nalaze jedne od posljednjih nakupina nafte i zemnog plina. U sljedeće dvije godine, na površini mora niknulo je osam stotina bušotina koje su se povezale naftovodima Družbe. Nažalost, jedan neoprezni kruzer, uplovljavajući u Dubrovnik (čije zidine su demontirane i premještene oko rezidencije Vrhovnog Supa, ne bi li je zaštitili od možebitnih napada nezadovoljnih stanovnika, iako je to bio apsolutno nepotreban potez, jer Hrvatice i Hrvati odavno više nisu imali kralježnicu), zakačio sidrom ključnu cijev.
Nafta je istjecala godinama, dok nije sva istekla. Jadran je pretvoren u blatnu kupku koja se polako počela cijediti u Sredozemlje. Kada su zemlje Sredozemlja vidjele da se to počelo događati, zazidali su Otrant, pretvorivši Jadran u crni, ustajali bazen.
Vidjevši kako je dobro riješen problem s naftom, EU se sjetila podignuti i sličan zid po rubu Ševeningena…. Budući da je Hrvatska, zbog okrutnog postupanja prema svojim ministrima (naime, ministar zaduživanja i bacanja u očaj jednom čitav dan nije dobio jesti jer je bio zapeo u liftu, prekršivši upozorenje o maksimalnom opterećenju od 1800kg) kažnjena nepristupanjem u EU na sljedećih 1000 godina, ostala je jedina država izvan te asocijacije, što će reći okružena stometarskim čeličnim zidom sa svih strana…
I dok posljednji atomi snage hrvatskog sužnja živi na ono malo kruha i vode, izrađujući broševe i koljući janjce svaki dan posljednjih 20 godina, nova ideja se rađa… EU užasno želi hrvatski teritorij. Uz malo sreće i napredne tehnologije koja se razvila posljednjih godina (dok je Hrvatska tonula sve dublje u dugove, naftu i sumrak civilizacije), mogu se u nekoliko dana poravnati Velebit i ostale smetnje… Jedan lijepi golf resort od umjerenih 87.661 km˛, pod uvjetom da Velebitom i ostalim smetnjama zatrpa to ruglo od Jadrana… Hmmm… Možda, možda ako Vrhovnom Supu obećaju azil, možda proda i tu lešinu od nekoć ponosne, zelene i nasmiješene Hrvatske… MA KAKAV AZIL, smije se u sebi presjedavajući Europske Unije, dovoljno je iščupati bilo kakav broš s najjadnije zaposlenice iz njegova ureda i reći Supu da je to vilinski broš s Mjeseca… Ah, kako li se dobro sjetio…
I za kraj, donosimo predivnu poeziju Vrhovnog Supa, koju je pisala dok je još bila poznata kao Bjeloglavi Sup:
Saznanje
Znala sam
da će drage ptice uginuti
od srama
kada me ugledaju prezrenu
zbog mojih ruku koje su
noćas
prodale našu istinu
na nekom trgu sna
Znala sam
da ni toplina moga života
neće biti dovoljna da vrati
snagu
prosjacima koji su noćas
umirali u šampanjskim
bocama moje bludnje
Znala sam
da ni traženje pod kamenjem odlazaka
neće biti dovoljno da
opere prljavštinu
bijednog jednog smiješka
kojim su noćas
kupili našu istinu
preuzeto s danas.net.hr
|
24.08.2010., utorak
"Kako je baba pojela kolače" iliti "Naslov nema veze s postom" :)
Taman kada sam usporio pred zgradom, dižući prašinu i kamenčiće u zrak (ostatak onog raskopa kad su cijevi mijenjali), nakon 80 minuta ugodnog trčanja, teta Fergie mi je u uho zapjevala: „Oooooh, I can't go any further than this!“ Kao da je znala :)
Zagreb je stvoren za bavljenje fizičkom aktivnošću! Trčao sam uokolo dulje od sat vremena a da nisam prošao dvaput istim putem! Doma dok sam bio, jedva da bih pola sata nekuda trčkarao, a prošao bih istim putem osam puta. Doma je sve tako malo, skučeno, smušeno, a ljudi su generalno zbunjeni kada vide nekoga kako se kreće brže od hromog puža. Trebali ste vidjeti kako su domoroci dolje gledali strance koji su se redovito rekreirali ujutro… Kao da su kakvi odbjegli robijaši…
Uglavnom, osjećam se predivno :) Htio sam se još i popeti do svog kata pješke (ako kojim slučajem ima nekoga tko NE ZNA koji je to, 18.) ali onda sam zastao i rekao sam sebi: „Medo, tovare, majmune, polychaeta jedan, pa upravo si ubijao boga u sebi, mislim da si možeš priuštiti lift!“
Jučer sam si kupio Acera. Onaj netbook… Mali je savršen. Odmah sam dao ugraditi 2GB, jer je imao samo 1, a ja volim kada računala rade na maksimumu, a ovome su 2GB maksimum koji može podnijeti. Usput sam zbavio i još jednu fenomenalnu stvar, a to je HDTV DVB-T USB prijamnik :) Za neupućene, radi se o uređaju veličine USB sticka koji služi za hvatanje digitalnog TV signala. U prijevodu: za gledanje TV-a na kompu :) S njim ide i antenica te softver za gledanje i SNIMANJE dotičnog programa u avi formatu. Ako je tko zainteresiran, može si ga nabaviti u Mikronisa za 190kn. Zove se Infinity Nano… :)
Ah, i htio sam još toliko toga napisati ali omeli su me moji, telefonom, a sad se želudac glasa i moram mu dati nešto jesti, bez obzira na ure. Zalihe glikogena iz jetre su opasno potrošene i trebam pojesti nešto, bilo što… Pa, idem do pekare jer kruhića nikakvog nemam… A danas sam žderao brancina i gljive, što je, iskreno govoreći, kalorijski prilično mršav objed, nije ni čudo da sam gladan ko vuk :) No neću pretjerivati. Ako ništa, u tome sam se ispraksirao; ne pretjerujem više s hranom, no sir… I mean, jedem sir, ovo je ono englesko „sir“ as in „Sir John, would you be dining at home today or at the club?“
|
22.08.2010., nedjelja
Croatia Bus, I HATE YOU!!!
I tako eto mene natrag u metropoli. U stan sam ušao jutro još prije 7h, iscrpljen i iznerviran do bola. Ovo je definitivno zadnji put da se vozim Croatia Busom, taman u budućnosti morao pješačiti 500km!
Kada sam potvrđivao kartu, službenica mi je prodala mjesto broj 4. Došavši sinoć na kolodvor, isprva se činilo da neće biti gužve u busu pa sam se ponadao da ću imati mjesto samo za sebe. No, ispostavilo se da je bus na koncu pun ko šipak. I tako se oprostih od rodbine te od svojih i sjedoh na dodijeljeno mi mjesto. Moji još stoje na ulazu u bus i mašu i cmokaju i slično, kadli se najednom okrene vozač i mrtvo hladno mi kaže: „Ne možeš sjedit´ tu.“
Ja ga gledam, gledam svoju kartu, gledam poviše glave. Sjedim na broju 4. Prvo sam mislio da sam sjeo na broj 3, pored, i da zbog toga sitničavi, iako mi je nešto govorilo da to vjerojatno nije razlog njegove opaske. Pitam ga u čemu je problem. „Mi tu spavamo!“ izjavi on i očekuje da se pomaknem. Drugi vozač pokušava ući u bus, no u tim nastojanjima ga ometa mater familias koja je, na njihovu nesreću, čula što mi je prvi vozač rekao. Ja opet gledam u svoju kartu, potom se osvrćem i uviđam da je bus pun i da se nemam kuda maknuti, sve da sam htio. Sada mi i drugi ponavlja da se to njih ne tiče i da oni tu spavaju. Baš u tom trenutku ulaze neke dvije kokoši iz „Amerike“ (a iz njihovih grla vrišti bosanski naglasak samo tako) i sjedaju na mjesta 1 i 2 koja su, btw, bila zauzeta stvarima obojice vozača. Oni ništa ne govore nego mi opet ponavljaju da oni tu spavaju i da ja izvolim se pomaknut, ukazujući mi na neko mjesto u dnu busa, koje je, kao, bilo slobodno.
Za to vrijeme, ispred busa, moja mater familias vodi bitke na tri bojišta, vrišteći na službenicu kolodvora (koja je došla smiriti moju mater i svaka joj čast na smionosti, op. a.), urlajući na jednog od vozača i ne dozvoljavajući caju da dođe do riječi. Pater familias se, pak, verbalno pokačio sa šefom kolodvora... Smiren da smireniji ne mogu biti, iako iza leđa čujem prilično neugodne komentare o vlastitoj majci (što samo znači da mi srednje uho još fenomenalno razlučuje zvukove, budući da bi prosječnome Homo sapiensu vriska moje matere vjerojatno zabetonirala slušni kanal), naginjem glavu vani i pitam majku želi li da joj dodam onu sjekiru što mi je spakirala (ili pak radije želi bocu orahovice, no taj sam dio ostavio u svojoj glavi, bojeći se da cajo ozbiljno ne shvati i ne podvrgne majku alkotestu i uhiti je zbog remećenja javnog reda i mira, iako mi je majka trijezna da trjeznija ne može biti).
Sat uto otkucava 21h i vozač naprasno zatvara vrata i kreće. Dok u pozadini zamiru krici moje majke, koja se sad okomila na caja jer joj je ovaj (a to sam poslije saznao) rekao da koji vrag mi onda nisu kupili avionsku kartu... To mu nije bilo pametno, jer dotad je bio pošteđen njene direktne pablje. A neki balavac mladi, doduše dosta pristalo izgleda u uniformi. Posljednje što sam vidio jest službenica kolodvora koja urla u smjeru moje majke, dok joj se elegantna punđa polako raspada, a košulja dobiva tamne polumjesece ispod ruku...
Vozač se sad, pak, okomljuje na mene u busu i pita me odakle mi drskost da sjedim tu gdje sjedim (ne konkretno tim riječima, ali tako je to moja amigdala shvatila). Lijepo mu pokušavam objasniti dvije stvari: da tako piše na karti i da mi je apsolutno svejedno GDJE će me oni premjestiti, pod uvjetom da mi u Metkoviću ne uđe neka nadrkana baba i počne se derat da sjedim na njenom mjestu. Ovaj mamlaz u bijeloj košulji odbija dopustiti mi da čak i rečenicu dovršim i nastavlja pizditi kako nisu ni krenuli, a već je živčan i što kada bi svi htjeli sjediti naprijed i gledati kroz šoferšajbu (da, baš sam zato na koljenima molio tuku na šalteru da mi da broj 4, jbte idiota), onda bi bus morao biti okrugli pa da svi vide isto.
Šokiran nedostakom logičnog zaključivanja kod tog čovjeka (jer sve da je bus i okrugao, svi ne bi vidjeli isto sa svojih mjesta, no to je nebitno sada), opet pokušavam objasniti da mi se živo jebe za njihovo mjesto i da ću se maknuti, samo neka mi garantiraju da me nitko onda neće izbacivati i sa TOG mjesta, jer, jebemu, svoje već imam i pizdiš mi jer sjedim na njemu!
Moron mi i dalje ne dopušta da dovršim rečenicu nego lamentira kako nema gdje sjediti (što nije točno jer postoji suvozačevo sjedalo koje se spusti) ni spavati (jbga, bus je pun i baš kao za inat, nitko nije uspio kupiti broj 3, a poslije sam shvatio i zašto).
Već smo debelo odmakli od Grada, a ja sam si nabio slušalice u uši i pustio najžešći death metal koji sam uspio pronaći, čisto zato da mi krv još malo vrije. U međuvremenu su one dvije kuje počele častiti vozače keksima jer su, saznao sam odmah tri sekunde poslije toga, upale u bus bez karte i idu samo do Neuma, a ovi su ih pustili, naravno, jer su 3.14čke droljaste, a oni maloumni testosteronaši... Dakle, mjesta 1 i 2 su inače neprodana, jer TAMO vozač koji trenutno ne vozi inače treba knjavati i sjediti. To što su one tamo sjele nije MOJ problem...
Da stvar bude gora, idiot koji je prvi vozio je u Splitu predao kormilo drugom idiotu i znate što je napravio? ZAVUKAO SE U SPAVAONICU NAMIJENJENU ZA NJIH, a koja se nalazi ispod suvozačeva sjedala i ispod mene i još valjda nekoliko redova sjedala iza mene! Dakle, cijelo vrijeme su imali gdje spavati i svejedno su i mene i mater moju jebali u zdrav mozak!!! Ne razumijem zašto... Stvarno ne razumijem. Valjda mu se bilo teško uvući dolje...
Mater et pater familias ostali su na kolodvoru i klali se sa zaposlenicima i organima reda. Užasno mi je žao što to nisam mogao čuti. Po onome što su mi poslije ispričali, mati je skoro u pritvoru završila :D A zbog čega; zbog budale! A pizdila je s pravom jer s tim Croatia Busom UVIJEK neko sranje, UVIJEK!
Kad smo išli ona i ja mene upisati na faks, prije 4 godine, išli smo Croatijom. Bio je bus na kat, bila je noć i bio je sedmi mjesec. Kreten je usred noći ugasio klimu na katu i pustio nas da se kuhamo. Bus je bio pun i počelo je biti zagušljivo i smrdljivo. Valjda je mislio da nitko neće primijetiti, jer svi spavaju. E, pa, zajebo se, jer moja mati nije spavala i sišla je dolje i za 2 sekunde klima je opet radila. Kobna greška s njegove strane je bila što joj je rekao da je ugasio klimu da bi uštedio na gorivu.
Kada sam išao doma, sada u sedmom mjesecu, išao sam po danu jer ne podnosim dobro drndanje 10 sati po noći u busu. Negdje oko Karlovca nam je „crkla“ klima... Također je bio bus na kat. Ja vam ne mogu opisati tu vrućinu i smrad. U bus sam ušao svježe otuširan i u svježe opranoj odjeći. U Dubrovniku sam se iskrcao u lokvi znoja i smrdio sam ko kučka, ukiselio sam se, zalijepio za prokleto sjedalo iza sebe, a leđa su mi se odužila odurnim osipom. Vozač je tom prilikom lagao mojoj materi da je klima crkla tek u Pločama. Demantirao sam ga i onda je mamlaz okusio malo jezikove juhe by mater familias. Dajem ruku u vatru da je stoka opet ugasio klimu da uštedi na gorivu. Jedna žena me u busu prestigla, nazvavši Croatia Bus ravno u sjedište prije mene... Tamo su joj uporno govorili da ne mogu stupiti u vezu sa vozačima pa je ona sišla i odnijela im mobitel :))) Pizdunchine...
Sinoć ovo... Zadnji put da idem CB-om, strine mi. Išao sam njima jer mi najviše odgovaraju vremenski; Varaždinec i Samoborček voze puno dulje i staju češće... Ali nema veze, ako je cijena od 15h vožnje ona koju moram platiti da se prema meni i ostalim putnicima odnose kao prema kupcima i onima koji im osiguravaju plaću, a ne kao prema stoci za klanje, onda ću se drage volje voziti 15h. A kad god je to moguće (sada, nažalost, nije bilo), letjet ću. U avionu me barem maze, paze, dobijem čašu vode i paprenjačić, novine i put traje samo 45 minuta. A Croatia Bus nek me poljubi u prkno! I znate što je glupi šef kolodvora rekao mojima? Pa što onda ne putujem nekom drugom kompanijom???!!! Dakle, neka ovi i dalje vrijeđaju putnike, štede na njima gaseći klimu i neka voze ko pijani manijaci, a ti moj dragi nađi si drugu kompaniju. Pa da, pa tako se i radi u našoj državi; neka budala radi što budala hoće, jer tko mu što može, a ti moj snađi se... Eh, eh...
No, the bottom line is, u Zg-u sam, zgotovio sam seminarski, poslao ga profi i sada štrebanje preostalih stvari može započeti!!! Jeeej... :(
|
18.08.2010., srijeda
Persistent
Iako mi je već zlo od Worda jer je cijeli dan otvoren, ne bih li upregnuo ovo malo sive tvar i napisao koju smislenu rečenicu u seminarski rad (koji sam KONAČNO počeo pisati!), odlučio sam i nabaciti pokoju na ove prostore, čisto sentimenta radi...
Evolucija teče, as it always does. Moram priznati da mi je to, nakon fiziologije, najdraža grana biologije i uopće ne vidim zašto jednog dana ne bih mogao spojiti dulcis cum utile. Naravno, činjenicu da su evoluciju strpali pod modul Zoologija neću niti spominjati. Sreća pa se mogu uzimati predmeti s bilo kojeg modula i smjera (hence the reason zašto uopće ne vidim smisla u jbknju sa svim tim upisima i listama i sl...).
Kava nema efekta. No, I stand corrected, ima efekta, samo ne onaj koji sam priželjkivao. Oh, održala me budnim, alright, ali su se viši kognitivni centri zdušno pogasili, već oko 22h tamo. Činjenica da svejedno pišem post samo pokazuje kako za tu aktivnost ne treba više od primordijalnih, rudimentarnih mentalnih sposobnosti. Vjerojatno bi i polupijani mandril uspio skucati šačicu poluinteligentnih izjava, poput ove koju upravo čitate. Gle, upravo sam popljuvao ono što već 4 godine tako brižno radim i uzgajam. How sexy... Baš sam si kewl danas...
Oh, vidim da je još centara po neokorteksu pocrkalo pod navalom kofeina. Da ne spominjem tihu revoluciju koju predvodi gaster, a slijede ga svi ovi gadovi sluzavi nizvodno... Hmmm... Definitivno nije uputno piti kavu tako kasno, na prazan želudac. Rješenje? Napuniti želudac prije konzumacije. Ah, jbga, time limit. Nothing solid shall pass the buccal cavitiy after 9pm... YOU SHALL NOT PASS!!! Yeah, see me sneaking pršut into my mouth svaki put kad se, ko fol, pokušam približiti frižideru da uzmem malo vode. :) Fenomenalno, pokušavam prevariti samoga sebe... Što je žalosno, uspijeva mi... :(
Anyway, iako sam behind schedule za danas, što se seminarskog tiče, osjećam da ću sutra nadoknaditi. Naime, zadnja dva dana počinje tek popodne, oko 3. Ako se svojski potrudim, možda sutra uspijem početi već oko 10! That remains to be seen. Speaking of stuff being seen, ispred mene su tri laptopa. Moj i dva ćaćina, jedan stariji od drugoga. Ovog Compaqa je valjda sam Ramzezs koristio za skidanje pornjave, a Toshiba je ispala u prvoj nanosekundi nakon Velikog praska... No nema veze, oboje služe svrsi, a to je smanjivanje potrebe da šaltam među prozorima. Ovako pišem na svome, a knjige koje koristim kao izvore imam pootvarane na ova dva starca. Naime, većina literature mi je u PDF-u, pa onda moram tako...
Pisanje samog seminarskog je veoma zatupljujuća aktivnost. Naivno sam pomislio da u tome ima malo spisateljske slobode. A, rog! Sve se svodi na citiranje i navođenje odakle si prepisao dotični članak. Stupidno, ako mene pitate. Ok, ponekad napišem nešto svoje, čisto kao prijelaz prema novoj podtemi ali svejedno... Nigdje kreativnosti, nigdje samostalnosti, samo nabranjanje činjenica što su drugi rekli... Neš mi ti završnog rada... Najveći problem koji imam s time jest procjenjivanje što je bitno, a što nije, spomenuti... Idiotic...
Slušam muziku. Nisam odavno. Ovako kasno, mislim... Većinom se navečer toliko umorim dnevnim tjelesnim aktivnostima da se onesvijestim u krevet već oko 22h i ne pada mi na pamet trošiti bateriju na Zenichu na nešto što neću čuti jer ću naširoko producirati alfa valove i mahnito kolutati očima...
Mda. Zapravo mi se užasno spava, a glupi simpatikus mi ne da da se opustim nego me drži napetim ko strunu. Sad bih trebao nešto požderat, napumpat malo acetilkolina preko sinapsi i zaspat ko svinjče pored korita. E, neću... Whatever... Idem, c u...
|
08.08.2010., nedjelja
Isolation subroutines
Anyway... Trenutno se u dnevnom boravku/kuhinji/spavaćoj/blagovaonici susjedin sin i moj otac (s pripadajućim ženama te susjedom) zabavljaju svirajući i pjevajući. I, on the other hand, sjedim tu gdje sjedim i piskaram ovo te čekam kada će glazbenici ogladnjeti jer će tada moja mati iz frižidera iščupati sir, a samo to čekam... Sir... U zadnje vrijeme uživam u čitavoj lepezi mliječnih proizvoda...
Razlog zbog kojeg se skrivam u sobi, umjesto da sudjelujem u malo homemade svirke i pjevanja, leži u mom nepogrješivom daru predviđanja majčinih pokreta i/ili komentara. Jednostavno znam da će me nakon x minuta pitati zašto, za kojeg vraga i pobogu, ne zapjevam i ja malo, nego samo šutim i sjedim ko drvena Marija. Vrlo je nedokučiv razlog svima osim meni... Jednostavno se ispred svojih roditelja ne mogu opustiti ni u vezi čega. Ne ide ko kad ne ide...
Nekoveče smo bili u Zatonu na yet another seoskom derneku. Rekao bih against my will ali jbga, nekako nije došlo do toga da izrazim svoje neslaganje s odlaskom. Dan prije sam, istini za volju, konstatirao kako bih radije ostao doma, ali ta je informacija ostala nezamijećena. Pater familias se svim silama trudio izdržati maksimalno prije nego je procvilio da želi doma, a ja sam veoma rano samo sjeo na kamenu klupu i odustao od pretvaranja da uživam.
Ako ćemo istinu govoriti, bilo mi je užasno. Glazba koja se svira na tim dernecima je upravo ona koju ne slušam, a to su Oliverovi šlageri, „Večeras je naša fešta“ te ine umotvorije naših vrlih estradnjaka. Osim toga, stajali smo na jednom te istom mjestu (ne mrdnuvši ni amstrema) gotovo 90 minuta. Mogu trčati (odnedavno), mogu hodati kilometrima, voziti bicikl ili ubiti boga u svojoj sjeni služeći se poluinvalidnim kickbox pokretima ali STAJATI na jednom mjestu u stavu „mirno“ satima jednostavno ne mogu! Leđa su me toliko boljela da sam se skoro srušio na pod. Proklinjao sam svoju nepostojeću snagu volje kada dođe do govorenja rječce „ne“ i što sam toliki papak... Da sam lijepo rekao da mi se ne ide, ostao bih doma i uživao u miru, tišini, krevetu, kompjuteru, knjizi...
No dobro... Bilo pa prošlo... Ne znam za vas ali kada se nalazim negdje gdje apsolutno ne želim biti ili moram napraviti nešto što apsolutno ne želim napraviti, ponavljam si do u besvijest kako će sutra sve biti gotovo... Zamišljam sutrašnji dan kada te obveze više neće biti, kada će ona biti negdje iza mene i kliziti polako u zaborav... I to mi pomogne da preživim društvene konvencije koje mi neopisivo dižu tlak ali u kojima moram sudjelovati...
Uskoro idem na Mljet... Ne ide mi se jer imam strahovito puno za raditi (naravno da se nisam baš nešto pretrgnuo od posla), a tamo jednostavno ne mogu. Ne mogu ni doma, kad smo već kod toga... Ozbiljno razmišljam da skratim svoj boravak doma još više nego što sam prvotno planirao... Plan je bio da otputujem u metropolu negdje 21. kolovoza. Mislim da ću to pomaknuti malo naprijed, negdje na 17. Jednostavno moram...
Slušam vremenom načet očev tenor (pjevao je drugog tenora u klapi, prije rata, kao i svirao mandolinu koju upravo sada pokušava opet svirati ali, kako sam kaže, za trzanje kao da ima dvije lijeve, a za hvatanje akorada kao da ima dvije desne) i shvaćam odakle i meni nekakva mješavina baritona i tenora u mojim glasnicama. Jedina razlika između nas dvojice je u tome što on ima savršen sluh, a ja nekakav polovičan, neizvježban, uspavan i hrapav koji bi trebalo razraditi...
Pater upravo konstatira kako već godinama nije pjevao i kako ga glas izdaje (true, true, I can hear him kako se davi u gornjim „lagama“, kako bi to rekla Jelena Radan, hehehehe), a ne želi se spustiti kojih osamsto oktava niže i pokušati to otpjevati drugorazredno... Moram li vam napominjati da u životu nisam ništa zapjevao pred roditeljima? Razlog potražite u predzadnjoj rečenici drugog odlomka ovog posta... :)
Bavio sam se ovijeh dana Linuxom... Čisto empirije radi... Skinuo sam tri distribucije (OpenSUSE, Fedoru i Mandrivu) i niti jedna (naravno, kad su sve temeljene na istome) ne radi na mom laptopu. Oh, mogu ih instalirati, pa čak i pokrenuti, ali sve sporadično zapnu, smrznu se i sruše kao da sam pokrenuo good old Windows... :) Odustavši od proganjanja ćorava posla, popravio sam master boot record i omogućio Windowsima da se normalno dižu, kao i prije... Jbga... Pingvin očito nije za mene... I ne smeta mi, da vam iskreno kažem... Inače jesam a circle in a world of squares ali ne kad dođe i do OS-a... Svijet Windowsa je i moj svijet, jbga... Oh, znam da vas ima out there kojima su ili pingvin ili zagrizena jabuka svetinje ali eto, i meni je ugly, four-coloured flag svetinja :)
Koliko čujem, iznošenje sira će potrajati... Vjerojatno ga neću ni dočekati večeras jer već je devet sati i postaje prekasno za konzumiranje ičega što je tvrđe od čaja... Yet another way of the Universe to prevent me from stuffing myself with unneeded food... Kewl... Thank you, Uni, for watching over me. :) Idem, umjesto toga, pogledati još jednu epizodu „The Big Bang Theoryja“ i onda na spavanac... Uskoro (vjerojatno prekosutra ili za tri dana) će trebati polako krenuti prema Mljetu, trebam se početi na vrijeme psihofizički spremati... Namjeravam optrčati prvo Malo, a potom i Veliko jezero... I popeti se na Veliki Grad (514m n/v) i Montokuc (252m n/v)... I protrčati kroz čitavo Babino Polje (L=4km)... :)))) Anyway... :)
|
02.08.2010., ponedjeljak
Gregorian na Lokrumu...
„Moram vas uvjeriti u dvije stvari… Prva je da smo presretni što smo ovdje; zadovoljstvo je nastupati na ovom predivnom otoku. Druga je da ćete doći doma prije nego prokletstvo počne djelovati i ne, mi nismo pravi benediktinci i nećemo baciti na vas još jednu kletvu.“
Tim je riječima, nakon pozdrava na hrvatskom jeziku (a stvarno mi je drago kad se strani izvođači potrude naučiti barem dvije rečenice na domorodačkom kada nastupaju negdje van svoje domovine), jedan od članova grupe Gregorian pozdravio otprilike 800 ljudi koji su sjedili pred njim, pod zvijezdama, na otoku Lokrumu, u Dubrovniku, sinoć oko 21.45.
I ja sam bio među tih 800 sretnika, još uvijek ne vjerujući da sam tamo, nasred Lokruma, u tami, dok oko mene šušti more, a poviše trepere zvijezde… No hajdemo malo unatrag, samo na tren…
Prije nekih, hm, iskreno, ne sjećam se koliko mjeseci, dobio sam ponudu koju nisam mogao odbiti. „Želiš li da ti moja mama nabavi kartu za koncert Gregoriana u Dubrovniku, ovo ljeto?“ pitala je nonšalantno, kao da provjerava jesam li dovršio crtež iz praktikuma, da bih joj ga mogao posuditi…
Prekjučer. Moja mater familias sva u panici jer nemam dotičnu kartu u ruci, a koncert se približava i neke stvari jednostavno treba znati. Slušamo na televiziji i radiju kako se Dubrovčani kolju oko posljednjih nekoliko karata (čija je cijena kretala od 300kn i penjala se, well, dovoljno visoko), nariču, traže koncert više i ubijaju matere, babe, dunde i neputove (ili na kome je već nasljedstvo, koje je prepisano na njih, bilo u tom trenutku) ne bi li se dokopali nekako koje kune i platili dotični nadolazeći spektakl. Prekjučer; zovem ja tako raznorazne blagajne (jer mi je prvobitno bilo rečeno da će mi karta biti na blagajni), nitko ništa ne zna, ljudi me upućuju na čudne brojeve ljudi čudnoga imena, zbunjujem državu…
Jučer… Nakon uznemiravanja duhova, dobijem informaciju gdje i kako pokupiti kartu. :) Jučer, a ja na gradelama kod babe, izbjegavam hranu, trudim se dograbiti komad balančane koji nije natopljen masnoćom (dok nisam gledao zališe mi povrće s gradela masnoćom od mesa koja se skupljala u jednu tećicu, dok se dotično peklo) i općenito bivam sav nervozan jer ću za samo nekoliko sati trebati krenuti…
Jučer, rano veče… Mater me oblači kao da idem na kraljevsko vjenčanje. Crne cipele, crne hlače od odijela, elegantna crna košulja… Ako vas baš zanima, i crna potkošulja i crne bokserice, ali one uske, ne one široke… Uglavnom, iskopala je nekakve hlače koje ne da mi stoje fenomenalno (bez imalo lažne skromnosti) nego mi stoje fenomenalno :D Sjedam(o) u auto i krećem(o) prema Gradu…
Budući da se koncert održavao na Lokrumu, bilo je potrebno organizirati prijevoz do otoka. Prvi brod, „Skala“, kretao je u 20.20 i bilo mi je naloženo da budem na njemu kako bih pokupio propusnicu. U luci sam bio već u 19.50, kako bih izbjegao većinu „neželjenih“ i „nepredviđenih“ situacija. Također, srećem Sonju koja sa svojim dečkom također ide na koncert i koja mi se ruga, jer je ona svoju kartu „krvlju zarađenim novcem“ platila…
Ulazim na brod i krećemo put Lokruma. Već je pao mrak… Razmišljam o tome kako mi je to prvi put u životu da ću na Lokrumu biti nakon zalaska sunca… Zadnji brod s otoka, naime, kreće oko 19.30 i poslije toga je na otoku zabranjeno biti, osim vatrogascima.
Iskrcavamo se na Lokrumu i slijedimo hostese prema samostanu. Potpuni je mrak (nema javne rasvjete jer nije potrebna, iz gore navedenog razloga) i jedino svjetlo pružaju Mjesec te strateški postavljena led podna rasvjeta koja je tu više ambijenta radi, ne osvijetljenja. Gomila ljudi korača u tišini (što me iskreno iznenadilo) i polako stižemo do livade gdje su postavljeni pozornica i stolice.
Čitavo okruženje je jednostavno bilo nevjerojatno i teško ga je riječima dočarati… Oh, nije bilo ništa specijalno dok koncert nije počeo… Ali jednom kad jest; magično…
Nekoliko je trenutaka prije početka koncerta i svjetla pozornice su se pogasila, ostaviši publiku okupanu mjesečinom i svjetlošću zvijezda. Nitko nije ni riječi rekao i bilo je toliko tiho da se moglo čuti mrmljanje mora, zrikavce i šuštanje lišća borova i maslina na tihom povjetarcu. Miris izgaženih borovih iglica, prodorno glasanje pauna u daljini (na Lokrumu, naime, obitava malena populacija paunova koji su se očito probudili iz svog noćnog snatrenja zahvaljujući čitavom tom komešanju uslijed početka koncerta), sol u zraku… A onda…
Prva stvar koju su izveli bila je „Brothers In Arms“ Dire Straitsa. Čuti te ljude kako pjevaju uživo nešto je najljepše, uz tetu Sharon den Adel, što sam u životu imao prilike čuti. No iako obožavam sve njihove izvedbe, žarko sam iščekivao „Join Me In Death“ koju inače izvode HIM. I dobio sam je, odmah nakon gore navedenog pozdrava! :))))
Gregorian inače nisu poznati po prevelikoj dinamici na pozornici i koreografija im se inače sastoji uglavnom od polaganog ali proračunatog kretanja po pozornici, u točno određenim uzorcima… No to nije niti bitno, bitno je božanstveno pjevanje i fenomenalan ambijent u kojem sam se nalazio…
Malo po malo, redale su se poznate pjesme još poznatijih izvođača no u predivnim obradama Gregoriana… Zatim su postali malo živahniji na pozornici, pogotovo kada je krenuo „mračni“ dio koncerta, koji je svoj vrhunac dosegnuo izvedbom pjesme „Raven“, temeljenoj na istoimenoj poemi E.A. Poea. Jedan od članova se ponovo obratio publici…
„Polako se približavamo kraju našeg večerašnjeg koncerta. Moramo, 'znate kako je' (taj dio je rekao na hrv.), trebate pobjeći prije nego kletva počne djelovati i prije nego se počnete brinuti hoćete li uspjeti uhvatiti zadnji brod s otoka. No zamislite da se sigurno ukrcate na brod i… I onda odjednom shvatite groznu istinu… ZABORAVILI STE KUPITI CD!!! Ništa se ne brinite, imamo ih dovoljno, tu iza, slobodno zastanite i pogledajte poslije koncerta… A mi nastavljamo dalje nečim vedrijim.“
Nastavili su s izvedbom pjesme „Meadows of Heaven“. To mi je bio najljepši dio koncerta, iz više razloga. Kao prvo, pjesma je izvrsna, pogotovo u njihovoj obradi. A drugo, scenski nastup im je tu bio za +10! Naime, šestorica od njih osam (svi su stajali u vrsti) su se poredala ispod reflektora, držeći nešto u rukama. Bili su u polumraku pa se nije moglo vidjeti što imaju… Šest reflektora bilo je usmjereno nekuda malo poviše njihove glave, s veoma uskim zrakama svjetlosti… A onda, u „kritičnom“ trenutku pjesme, zrake svjetlosti su se naglo spustile, svaka na „svoga“, a oni su naglo okrenuli stvari u svojim rukama… Bila su to zrcala :) Efekt je oduzimao dah… Sva ostala svjetla su se prigušila, ostavljajući šest zraka svjetlosti blistavima kao zrake malih sunca… Elegantno su se odbijale od zrcala kojima su oni polako kružili, pomicali ih u svim smjerovima, isprva totalno „random“, a onda su upali u koreografiju… Zrake su parale nebo, obasjavale borove, masline, lica publike u transu… A onda…
Onda su, potpuno naglo, svi osim jednoga preokrenuli svoja zrcala i ubili svoje zrake svjetlosti, a svi reflektori, opet naglo i uvježbano, njih šest, fokusiralo se na jedino preostalo zrcalo u sredini… Solo dionica i šest zraka svjetlosti koje se odbijaju od jedno zrcalo… Efekt još bolji i magičniji, ako je ikako moguće…
I ta stvar je završila… I koncert je završio… No, pljesak je trajao tako dugo da su jednostavno morali ponovo izaći… Naoružani… :D
Naime, u jednom ludom trenutku, na pamet mi je pao Star Trek. :) Svjetla su bila prigušena, a stroj za maglu je proizveo nevjerojatne količine dotične… A onda su oni došli, u svojim kukuljicama, ruku skrivenih pod ogrtačem… Opet, potpuno usklađeno s ritmom pjesme, izvukli su ruke, a na svakoj šaci bio je po jedno šest lasera :D Zamislite 16x6 laserskih zraka kako presijecaju gustu maglu… Svaka od zraka se vidi jasno kao plamteće crvene niti u blijedome mraku magle… Podsjetili su me na trenutak na Borga :) Invaziju Borga :)
I ta je pjesma završila… I onda još jedna… I opet su otišli… Pljesak ih je natjerao natrag na još jedan bis… Još dvije izvedbe… Jedna od kojih me u potpunosti iznenadila i oduševila i skoro rasplakala jer nikad prije nisam čuo da je izvode. Danas sam saznao da je to sinoć bila PREMIJERNA izvedba… Otpjevali su „Carmina Burana“, točnije „O, Fortuna“ :D
Time je koncert zaista i završio! Bio sam osupnut, začaran, presretan, šokiran, oduzet ali i tužan što je sve završilo… Da ne zaboravim neizmjerno zahvalan gospođi koja je sve omogućila :)
Ljudi su se nagurali na stazu… Sada je već vladao poptuni mrak, a i još su se neka svjetla pogasila… Na brod sam čekao 40 minuta jer sam bio na dnu reda, a bilo je oko 800 ljudi… Samo su dva broda, a svaki može nositi 200-tinjak ljudi… No nema veze… Došao sam doma i sanjao pogodite što :) Više od samog koncerta drago mi je što se i članovima Gregoriana svidjelo na Lokrumu i što će se, ne sumnjam ni malo, vratiti i to veoma skoro… :))))
|
|
|