„Moram vas uvjeriti u dvije stvari… Prva je da smo presretni što smo ovdje; zadovoljstvo je nastupati na ovom predivnom otoku. Druga je da ćete doći doma prije nego prokletstvo počne djelovati i ne, mi nismo pravi benediktinci i nećemo baciti na vas još jednu kletvu.“
Tim je riječima, nakon pozdrava na hrvatskom jeziku (a stvarno mi je drago kad se strani izvođači potrude naučiti barem dvije rečenice na domorodačkom kada nastupaju negdje van svoje domovine), jedan od članova grupe Gregorian pozdravio otprilike 800 ljudi koji su sjedili pred njim, pod zvijezdama, na otoku Lokrumu, u Dubrovniku, sinoć oko 21.45.
I ja sam bio među tih 800 sretnika, još uvijek ne vjerujući da sam tamo, nasred Lokruma, u tami, dok oko mene šušti more, a poviše trepere zvijezde… No hajdemo malo unatrag, samo na tren…
Prije nekih, hm, iskreno, ne sjećam se koliko mjeseci, dobio sam ponudu koju nisam mogao odbiti. „Želiš li da ti moja mama nabavi kartu za koncert Gregoriana u Dubrovniku, ovo ljeto?“ pitala je nonšalantno, kao da provjerava jesam li dovršio crtež iz praktikuma, da bih joj ga mogao posuditi…
Prekjučer. Moja mater familias sva u panici jer nemam dotičnu kartu u ruci, a koncert se približava i neke stvari jednostavno treba znati. Slušamo na televiziji i radiju kako se Dubrovčani kolju oko posljednjih nekoliko karata (čija je cijena kretala od 300kn i penjala se, well, dovoljno visoko), nariču, traže koncert više i ubijaju matere, babe, dunde i neputove (ili na kome je već nasljedstvo, koje je prepisano na njih, bilo u tom trenutku) ne bi li se dokopali nekako koje kune i platili dotični nadolazeći spektakl. Prekjučer; zovem ja tako raznorazne blagajne (jer mi je prvobitno bilo rečeno da će mi karta biti na blagajni), nitko ništa ne zna, ljudi me upućuju na čudne brojeve ljudi čudnoga imena, zbunjujem državu…
Jučer… Nakon uznemiravanja duhova, dobijem informaciju gdje i kako pokupiti kartu. :) Jučer, a ja na gradelama kod babe, izbjegavam hranu, trudim se dograbiti komad balančane koji nije natopljen masnoćom (dok nisam gledao zališe mi povrće s gradela masnoćom od mesa koja se skupljala u jednu tećicu, dok se dotično peklo) i općenito bivam sav nervozan jer ću za samo nekoliko sati trebati krenuti…
Jučer, rano veče… Mater me oblači kao da idem na kraljevsko vjenčanje. Crne cipele, crne hlače od odijela, elegantna crna košulja… Ako vas baš zanima, i crna potkošulja i crne bokserice, ali one uske, ne one široke… Uglavnom, iskopala je nekakve hlače koje ne da mi stoje fenomenalno (bez imalo lažne skromnosti) nego mi stoje fenomenalno :D Sjedam(o) u auto i krećem(o) prema Gradu…
Budući da se koncert održavao na Lokrumu, bilo je potrebno organizirati prijevoz do otoka. Prvi brod, „Skala“, kretao je u 20.20 i bilo mi je naloženo da budem na njemu kako bih pokupio propusnicu. U luci sam bio već u 19.50, kako bih izbjegao većinu „neželjenih“ i „nepredviđenih“ situacija. Također, srećem Sonju koja sa svojim dečkom također ide na koncert i koja mi se ruga, jer je ona svoju kartu „krvlju zarađenim novcem“ platila…
Ulazim na brod i krećemo put Lokruma. Već je pao mrak… Razmišljam o tome kako mi je to prvi put u životu da ću na Lokrumu biti nakon zalaska sunca… Zadnji brod s otoka, naime, kreće oko 19.30 i poslije toga je na otoku zabranjeno biti, osim vatrogascima.
Iskrcavamo se na Lokrumu i slijedimo hostese prema samostanu. Potpuni je mrak (nema javne rasvjete jer nije potrebna, iz gore navedenog razloga) i jedino svjetlo pružaju Mjesec te strateški postavljena led podna rasvjeta koja je tu više ambijenta radi, ne osvijetljenja. Gomila ljudi korača u tišini (što me iskreno iznenadilo) i polako stižemo do livade gdje su postavljeni pozornica i stolice.
Čitavo okruženje je jednostavno bilo nevjerojatno i teško ga je riječima dočarati… Oh, nije bilo ništa specijalno dok koncert nije počeo… Ali jednom kad jest; magično…
Nekoliko je trenutaka prije početka koncerta i svjetla pozornice su se pogasila, ostaviši publiku okupanu mjesečinom i svjetlošću zvijezda. Nitko nije ni riječi rekao i bilo je toliko tiho da se moglo čuti mrmljanje mora, zrikavce i šuštanje lišća borova i maslina na tihom povjetarcu. Miris izgaženih borovih iglica, prodorno glasanje pauna u daljini (na Lokrumu, naime, obitava malena populacija paunova koji su se očito probudili iz svog noćnog snatrenja zahvaljujući čitavom tom komešanju uslijed početka koncerta), sol u zraku… A onda…
Prva stvar koju su izveli bila je „Brothers In Arms“ Dire Straitsa. Čuti te ljude kako pjevaju uživo nešto je najljepše, uz tetu Sharon den Adel, što sam u životu imao prilike čuti. No iako obožavam sve njihove izvedbe, žarko sam iščekivao „Join Me In Death“ koju inače izvode HIM. I dobio sam je, odmah nakon gore navedenog pozdrava! :))))
Gregorian inače nisu poznati po prevelikoj dinamici na pozornici i koreografija im se inače sastoji uglavnom od polaganog ali proračunatog kretanja po pozornici, u točno određenim uzorcima… No to nije niti bitno, bitno je božanstveno pjevanje i fenomenalan ambijent u kojem sam se nalazio…
Malo po malo, redale su se poznate pjesme još poznatijih izvođača no u predivnim obradama Gregoriana… Zatim su postali malo živahniji na pozornici, pogotovo kada je krenuo „mračni“ dio koncerta, koji je svoj vrhunac dosegnuo izvedbom pjesme „Raven“, temeljenoj na istoimenoj poemi E.A. Poea. Jedan od članova se ponovo obratio publici…
„Polako se približavamo kraju našeg večerašnjeg koncerta. Moramo, 'znate kako je' (taj dio je rekao na hrv.), trebate pobjeći prije nego kletva počne djelovati i prije nego se počnete brinuti hoćete li uspjeti uhvatiti zadnji brod s otoka. No zamislite da se sigurno ukrcate na brod i… I onda odjednom shvatite groznu istinu… ZABORAVILI STE KUPITI CD!!! Ništa se ne brinite, imamo ih dovoljno, tu iza, slobodno zastanite i pogledajte poslije koncerta… A mi nastavljamo dalje nečim vedrijim.“
Nastavili su s izvedbom pjesme „Meadows of Heaven“. To mi je bio najljepši dio koncerta, iz više razloga. Kao prvo, pjesma je izvrsna, pogotovo u njihovoj obradi. A drugo, scenski nastup im je tu bio za +10! Naime, šestorica od njih osam (svi su stajali u vrsti) su se poredala ispod reflektora, držeći nešto u rukama. Bili su u polumraku pa se nije moglo vidjeti što imaju… Šest reflektora bilo je usmjereno nekuda malo poviše njihove glave, s veoma uskim zrakama svjetlosti… A onda, u „kritičnom“ trenutku pjesme, zrake svjetlosti su se naglo spustile, svaka na „svoga“, a oni su naglo okrenuli stvari u svojim rukama… Bila su to zrcala :) Efekt je oduzimao dah… Sva ostala svjetla su se prigušila, ostavljajući šest zraka svjetlosti blistavima kao zrake malih sunca… Elegantno su se odbijale od zrcala kojima su oni polako kružili, pomicali ih u svim smjerovima, isprva totalno „random“, a onda su upali u koreografiju… Zrake su parale nebo, obasjavale borove, masline, lica publike u transu… A onda…
Onda su, potpuno naglo, svi osim jednoga preokrenuli svoja zrcala i ubili svoje zrake svjetlosti, a svi reflektori, opet naglo i uvježbano, njih šest, fokusiralo se na jedino preostalo zrcalo u sredini… Solo dionica i šest zraka svjetlosti koje se odbijaju od jedno zrcalo… Efekt još bolji i magičniji, ako je ikako moguće…
I ta stvar je završila… I koncert je završio… No, pljesak je trajao tako dugo da su jednostavno morali ponovo izaći… Naoružani… :D
Naime, u jednom ludom trenutku, na pamet mi je pao Star Trek. :) Svjetla su bila prigušena, a stroj za maglu je proizveo nevjerojatne količine dotične… A onda su oni došli, u svojim kukuljicama, ruku skrivenih pod ogrtačem… Opet, potpuno usklađeno s ritmom pjesme, izvukli su ruke, a na svakoj šaci bio je po jedno šest lasera :D Zamislite 16x6 laserskih zraka kako presijecaju gustu maglu… Svaka od zraka se vidi jasno kao plamteće crvene niti u blijedome mraku magle… Podsjetili su me na trenutak na Borga :) Invaziju Borga :)
I ta je pjesma završila… I onda još jedna… I opet su otišli… Pljesak ih je natjerao natrag na još jedan bis… Još dvije izvedbe… Jedna od kojih me u potpunosti iznenadila i oduševila i skoro rasplakala jer nikad prije nisam čuo da je izvode. Danas sam saznao da je to sinoć bila PREMIJERNA izvedba… Otpjevali su „Carmina Burana“, točnije „O, Fortuna“ :D
Time je koncert zaista i završio! Bio sam osupnut, začaran, presretan, šokiran, oduzet ali i tužan što je sve završilo… Da ne zaboravim neizmjerno zahvalan gospođi koja je sve omogućila :)
Ljudi su se nagurali na stazu… Sada je već vladao poptuni mrak, a i još su se neka svjetla pogasila… Na brod sam čekao 40 minuta jer sam bio na dnu reda, a bilo je oko 800 ljudi… Samo su dva broda, a svaki može nositi 200-tinjak ljudi… No nema veze… Došao sam doma i sanjao pogodite što :) Više od samog koncerta drago mi je što se i članovima Gregoriana svidjelo na Lokrumu i što će se, ne sumnjam ni malo, vratiti i to veoma skoro… :))))
Post je objavljen 02.08.2010. u 21:36 sati.