Moja obitelj i moje staro susjedstvo se jednostavno nadopunjuju pa čak i natječu u originalnosti. Kako da mi onda bude dosadno živjeti s takvim ljudima kada mi omogućuju da se čitav dan previjam u mukama od nijemog smijeha?!
Moj antecesor s majčine strane prednjači u originalnosti i teško ga je nadmašiti. Danas si je kupio svoj prvi digitalni fotoaparat. Čovjeku od 70 godina (ili tako nešto, fakat nemam pojma koliko mi đede ima godina, neđe oko 70 ima sigurno) objasniti da 500 slika stane na komadić plastike veličine nokta je nemoguća misija. Da ne govorim o poduci iz spajanja aparata na tv i pregleda slika na dotičnom uređaju. Baba je, pak, automatski proklela đedovu transakciju jer bi ona najradije da sve pare zauvijek ostanu kod nje u čarapi koju je zamotala u čarapu i spremila u čarapu. Nažalost, đede ima drukčije vizije pa redovito tanji račun dok babi ispada kosa od nerava.
Uglavnom, kupio si je čovjek fotoaparat i odmah pronašao usb kabel. Zaključivši da njemu to ne treba jer se prvi put suočava s plosnatim krajem usb-a kojeg ne može ugurat ni u tv, niti u radio, niti u špaher, frižider, auto, telefon ili utičnicu od struje, krenuo je po nož da jadni kabel svede na zrnca prašine jer to njemu „ne treba“. Pater familias je zatim napravio kardinalnu pogrešku kad je pošao spriječiti delikvenciju, rekavši mu da je to za kompjuter. Sada čekamo dan kada će nam đede objaviti da je kupio kompjuter. Sreća moja i hvala Bogu pa sam ja 600 kilometara dalje od potencijalnog mamutskog problema, pater je taj koji će se morati pobrinuti za đedovu informatičku pismenost… Bwhahahaha!
Nadalje… Antecesor je također došao na briljantnu ideju kako zjbt HZZO i napravit si kompletan pregled free of charge. Naime, obavijestio je babu da se ništa ne brine ako u neodređenom trenutku kroz neko neodređeno vrijeme odglumi infarkt jer će ga tada hitna pokupiti i odvest u bolnicu gdje će mu napraviti sve moguće pretrage. Hvalevrijedna ideja ali mislim da doktori ipak nisu toliko neuki, iako bi se o tome dalo raspravljati…
Jučer je radio u podrumu, kao i obično, baba mu je odnijela čaj dolje, kao i obično i onda je nastupio još jedan obični dio priče kada je đede najednom rekao babi da se ide presvuć. Dobro, mislila je baba, valjda se oznojio čovjek, ipak je radio pola dana dolje u toj tamnici od podruma. No, skoro ju je šlag strefio kad joj je objasnio da ga „žiga“ u desnoj strani stomka pa se ide obuć u čistu robu da bude spreman kad mu prsne slijepo crijevo. Moja baba je inače odavno posvađana s nervima pa joj ovakvi trzaji ne sjedaju baš najbolje na CNS. Pizdila je na jadnog đeda i zaprijetila mu tupom sjekirom (veoma popularna u mojoj familiji) ako još jednom nešto tako ponovi…
Morske ideje moga antecesora bi mogle napuniti trideset i tri podeblja toma enciklopedije o njegovu životu i radu ali ne mogu se svih sjetiti, znam samo da mu na pamet padaju ideje koje ne bi pale ni jednom drugom živom čovjeku…
Općenito uživam kad me ljudi zabavljaju svojim neznanjem ili krivim znanjem. Umirao sam od grcavog smijeha kada je pater familias svojoj oronuloj tetki od milijun i osam godina pokušavao objasniti da su nagurali čitav jedan FILM na komadić plastike manji od „najmanje gramofonske ploče“! (I on nađe crkvu gdje će boga molit). Tetki je, naravno, pojam DVD bio jednako poznat kao i sabrana djela crnoputog nepoznatog pisca na svahiliju. Žena je ostala vidno šokirana tom činjenicom jer je u glavi valjda imala viziju onih ogromnih rola i rola filmske trake kakve su koristili u njeno vrijeme, i to već kad je postala „žena u godinama“. Na kraju je opsovala i prozvala sve to „đavoljim poslima“. Ali gledati dok je puca šlag na činjenicu kako mali „gramofon“ može „svirat“ FILMOVE je trenutak kojeg ne bih mijenjao ni za što…
Zatim susjeda. Njen muž i ona su doseljenici is susjedne mi Hercegovine. Ljudi sa sela s ograničenom dostupnošću informacija pa nije ni čudo što imaju problema s nekim, nama sasvim normalnim, pojmovima. Pričao mi je pater familias kako ju je jednom vozio do grada i slušao dok je pričala sa sinom na mobitel… Sasvim nezanimljiva priča o sinovljevu useljenju u novi stan, preinakama po kuhinji… A zatim se skoro strmeknuo autom niz obronke Srđa kada je majka postavila sinu pitanje je li „abortirao“ kuhinju… :)) Naravno da ju je adaptirao, samo ona to još nije znala ;))
Dotična susjeda ima toliko provala da je teško sve to pratiti kroz drhtavi smijeh koji me obuzima dok je slušam. No uživam kada odem sa svojim pretcima na kavu kod susjede i onda slušam nju dok glagolji. Nevjerojatno iskustvo…“Bolivero“ umjesto „bolero“…
E… A mater familias? Žena koja bi pobila čitav svijet da joj pružiš priliku? Ona koja kroči s tigrovima držeći ih zubima za šiju? Koja polijeva vrelom vodom neposlušnu DJECU fancy little mamica kojima se nitko drugi u susjedstvu ne želi usprotiviti da ne bi došli na njihovu crnu listu? Bez dlake na jeziku jer ga redovito depilira pizdeći po svakome tko joj digne tlak. Žena koja je spremna izmisliti nevjerojatnu sapunicu u više nastavaka nego Santa Barbara samo da se ne mora javiti napornoj susjedi na telefon? Ma mater je zakon. Jesam li vam pričao da su samo čista sreća i materin nevjerojatni šok spasili od sigurne smrti ženu paterova rođaka koja je došla s plastičnom čašom s termos boce punom svoje PIŠINE i testom za trudnoću te zamolila mater familias da to obavi umjesto nje jer ona to „ne zna“. Mater je gledala u čašu punu urina na svom stolu i nije mogla vjerovati očima, samo je nijemo uzela stvar, izradila joj test i vratila joj, bez i jedne riječi. Doduše, uspjela je procijediti da bi bilo korisno tu čašu i ne koristiti više. „Ne“, rekla je glupača, „moja djeca piju iz toga“, i frknula svoju pišinu kroz (srećom otvoren) prozor na ulicu. Mater je bila u nevjerici sljedećih deset dana, skoro smo je morali reanimirati… Ista ta žena poslije ju je pitala kuha li se puding prvo u vodi pa se dodaje u mlijeko ili ga se može odmah skuhati u mlijeku da si skratiš muke. Mater joj je odgovorila kako bi joj ona rado „skratila muke“ te neka si ga kuha u čemu god hoće, nijanse su za njeno poimanje vjerojatno „male“. „A što su to nijanse?“ čulo se s druge strane kroz slušalicu… I glupača nije odustala, zvala je moju mater da joj opitura kosu. Mjesec dana hodala je kao klaun uokolo, pola čela joj je bilo obojano crveno, uši također. Mater je našla načina da se osveti za pišinu.
Uglavnom, čemu sve ovo? Obitelji mogu biti savršeno zabavne ako staneš po strani i promatraš šaradu. Najbolje mi je kad se svi okupe na jedno mjesto, obično za kakav veliki hepening tipa đedov rođendan ili Božić (koji je ujedno i babin rođendan i imendan). Đede je glavni zabavljač a da toga nije ni svjestan, baba potpiruje svojim kratkim nervima, a mi ostali crkavamo od smijeha… Generalno… Nikad mi nije dosadno doma, iako ponekad pizdim kako umirem od dosade dok sam dolje. A ako nitko drugi ništa ne provaljuje, ako su svi mirni ili spavaju, onda na scenu stupa Pixie. Gledati njega i mater familias kako međusobno raspravljaju o tome je li ispravno da mačak sjedi nasred sudopera je urnebesno, sve dok se ne spomene popularna tupa sjekira. To i Pixie razumije. Pater familias, pak, ima skolastički pristup mačku i pokušava ga naučiti manirama kao što su „ne smije se sjediti na stolu“, „dobar mačak ne grebe kad ga se pokušava pomaziti“, „plafon je rezerviran samo za muhe, nikako za mačka“… Needless to say da Pixie na svaki pokušaj antropologijskog pristupa odgovara ušiljenom unguiculom koju zabija duboko u potkožno tkivo svog tutora. Bukvicu koja slijedi nakon takvog obračuna uvijek vrijedi iznova čuti…
No, dosta o mojoj ludoj obitelji, iako je ovo samo početak… Idem, za promjenu, misliti malo na faks i praktikum za kojeg sam se opet zaboravio pripremiti ;))
BTW, ako niste znali, Isus je odlučio DVAPUT doći u Zagreb pa stoga svi vi koji ste ostali bez karata imate još šansi. Nemam ništa protiv U2-a ali takvu nacionalnu euforiju ne shvaćam…
News update:
Lady, her highness, danas je srušila komunikacijski sustav koji je moj predak tako pažljivo organizirao. Pri tom se poslužila jednom jedinom pandžom. Složio pater familias ima već godinu dana jedan ojači UPS (uninterruptible power supply, za one malo slabije u pogađanju značenja kratica) i u njega ušteko telefon, adsl router koji daje život maxTV-u, zatim i samu TV i DVD player tako da moji uživaju u punom spektru boja s tv ekrana dok je ostatak naselja u blackoutu zbog nekakve nenadane grmljavine ili slično. Uglavnom, gleda mater danas TV i drobi na telefon kad odjednom muk... Puče veza, nestade signala na televiziji, što li je? Kopala je ona i kopala dok nije iskopala problem u vidu ugaslog UPS-a i mačketine koja je na njemu ležala i grijala se, s pandžom veoma precizno zabijenom u mikroskopsku rupicu u kojoj je skrivena pučica za gašenje uređaja. UPS inače stoji ispod stola na balkonu, gdje istovremeno i kraljičin šekret posluje, pa je mater dulje vrijeme pokušavala uspostaviti kontrolu i otkriti srž problema dok se nije sjetila pogledati pod stol. Eto kako jedna nepažljiva mačka može srušiti backup sustave... Ko iz šale! :)
Jučer sam bio na In Flamesima. Mislio sam da praktikum nikad neće završiti, da ću zakasniti i da ću stići taman na kraj. Uzorak je tijekom elektroforeze putovao ekstremno sporo, da je išao imalo sporije vraćao bi se natrag! I iako smo nagovorili asistenticu da podigne voltažu na milijardu, svejedno je cicvario sve do posljednje sekunde. A kad je afinamente stigao do kraja gela, onda sam trebao čekati sto godina da se izbućka u boji. Fala ti Bože, vježba je ispala relativno ok i pokupili smo se doma točno u 20h. A vrata Tvornice se otvaraju u 20h. Znao sam da Flamesi neće početi svirati odmah ali isto tako nisam htio kasniti previše, da me koji od onih „mršavih“ dekčiju iz securityja ne lansira van u nekoliko obroka.
Ajde, stigao sam oko osam i po dolje, stao u red s već pijanom bagrom, jedva nekako ušao unutra, iskamčio od Dragog pare za garderobu i zajedno s njim, Myrtus i njenim bratom čekao da slovenska predgrupa svrši sa svojim vrištanjem. E, u „pauzici“ između njih i Flamesa valjda sam imao vremena otići po pingvine na Južni pol, potom skoknuti do Sjevernog po medvjede i onda se vratiti i još čekati nekoliko minuta! Osjećao sam se blago ugroženo među ljudima s kojim ne dijelim tako puno, osim benda koji smo došli pogledat i poslušat…
Hehehe, ali zato su Flamesi sve nadoknadili :) Veoma ugodnih, energičnih, divljih, razuzdanih sat i po vremena… Neka cura je stajala ispred mene i Myrtus; imala je dugu, kovrčavu kosu. Sat vremena proveli smo Myrtus i ja držeći ruke pred licem jer je cura vitlala kosom, šibala nas po licu i nije se gasila. A bila je takva gužva da se nismo imali gdje maknut! Strine mi koje nemam, da sam imao škare tamo, sasjekao bi joj kosu u komadiće veličine jednog mikrona! Uopće ne znam kamo se maknula niti kada se to dogodilo ali znam da je na njeno mjesto (zapravo, meni s leđa) stigao neki lik od dvjesto metara kojemu su moja ramena taman dopirala dovoljno visoko da se fino nasloni. Pa se on na slona i naslonio, skakao po meni, koristio me za odgurivanje svoje ogromne tjelesine u vis… Sve u svemu, ništa nisam rekao jer nisam htio završiti mrtav ili još gore, s hepatitisom i HIV-om u koktelu.
Nažalost, In Flamesi su bend koji sam slušao pasivno, dakle samo muziku. Nisam se previše bavio tekstovima jer je teško pratiti svo to vrištanje i režanje pa stoga nisam niti znao koje stvari sviraju (imena još teže pamtim). Jedino što sam znao je da su od četiri stvari koje sam htio čuti, svirali samo jednu, „Alias“. Šteta što nisu „The Chosen Pessimist“, ta im je sa zadnjeg albuma i veoma mi se sviđa.
Uglavnom, Tvornica je bila puna puncijata. Čim su ovi prestali svirati pohrlili smo prema izlazu da pokušamo uteći prije bagre. I što se dogodilo? Pa, upali smo u najodvratniji mogući stampedo koji se kretao dva milimetra na sat. Jedno petnaest minuta sam bio zgnječen bezbrojnim oznojenim muškim tjelesima koja su me pritiskala uz napukla staklena vrata. Skoro pa sam kroz njih i prošao van, što ne bi bilo dobro jer sam danas imao nekoliko predavanja i znakovni na što ne bih mogao ići da sam noć proveo u Traumatološkoj. Pritisak je bio ogroman, idioti su se gurali kao (pijani idioti) mahniti, a čuvari su propuštali petoro ljudi svakih nekoliko minuta (zbog čepa na garderobi). U nekim trenutcima sam fakat mislio da će mi slomiti ruku. Sreća Božja pa se netko sjetio upaliti ogroman TV poviše izlaza i pustiti neku žnj nogometnu utakmicu, da nije bilo toga, vjerujem da bi vam danas moj duh tipkao ovaj post. I skoro sam pokupio šaku u zube od idiotskog securityja koji je toliko retardiran da ne može shvatiti da nisam ja taj koji se gura kad SJEDIM NA NJEMU nego da me gura masa od četiristo ljudi iza mene! No možda me je trebao puknuti i riješiti problema odlaska kljovaru (jedan od onih Žarkovih zubića je odlučio protestirati što nije dobro napravljen tako što je ubio moj i svoj živac). Sve u svemu, zanimljiva večer, a stigao sam doma do ponoći, što je još bolje. I jedno medicinsko čudo: tko bi rekao da melodic death metal može izliječiti nesnosnu glavobolju? A bilo je trenutaka kada sam skoro zaspao, usprkos milijardu i jednom decibelu koji su letjeli prostorijom i mojom lubanjom… E, da mi je bio krevet tamo, zahrkao bi ko kobila. Ali ne zato što su Flamesi bili dosadni, dapače, nego zato što sam bio umoran. Bez obzira s koliko buke sam okružen, kad se meni spava, ja tonem u san…
E, a svirka… U zadnje vrijeme se potpuno koncentriram na ritam, dok mi je do sada bila važna isključivo melodija. Bubnjevi su bili naprosto fenomenalni, samo sam njih slušao cijelo vrijeme. Kako jednostavno izgleda dok gledaš kako se tip muči, rekao bi čovjek da svatko to može. Onda se sjetim da imam problema i s najjednostavnijim ritmom i s promjenama da je to stravično te pomislim da je bolje njega pustiti da radi ono što zna, a ja ću ostati tu dolje, slušati ga, izmicati se letećoj obući (Myrtus i mene je pukla zalutala leteća teniska), kapljicama znoja i pive, tuđoj kosi… Ma, zašto da se miješam čovjeku u posao… A naravno da sam mogao, da sam htio ;))))))
Sad baš preslušavam stvari koje su svirali kako bih ih actually i „čuo“ jer pri onolikoj decibelaži teško je išta pohvatati :) A dok to radim, pišem ovo i vrat mi otpada jer ležim potrbuške na krevetu i vjerujte mi, poza je sve samo nije zahvalna za tipkanje! Još sam nešto htio reći ali se sad ne mogu sjetiti… Nah, idem se okrenuti dok mi vrat nije zauvijek ostao u ovom položaju, read ya! ;)
Jeeeeej! Tri godine i 309 postova (+20 u izbjeglištvu) već smo zajedno!
Sretan mome blogu 3. rođendan!!!!
Tko bi rekao da će poživjeti tako dugo, preživjeti zaboravljanje usernamea, oprostiti mi što sam pisao na drugoj adresi... Nadam se da mi sad ne zamjera što pored njega imam i još jedan, za literarne isprtke (među kojima je i jedan novi, btw, ako niste primjetili annoying blinking thingy tu lijevo, primjetite, odsad će vam tamo pisati kada je bio zadnji update moje pričice).
Dakle, tri duge godine... Istini za volju, ovaj post pišem iza ponoći, dakle 22. ožujka ali ću ga objaviti pod jučerašnji datum, tako da ne bude zabune.
Danas je PMF pronašao još jedan način da me ponovo razdjeviči i to praktikumom iz biokemije. Nakon što sam gotovo godinu dana slušao priče o zmaju koji nam predaje (gluhom zmaju od 80 godina) i o praktikumima na kojima ću pišat krv, limfu i intracelularnu tekućinu naizmjence, došao je konačno i taj dan da vidim koliko krvi mogu ispišat.
Ironično ili ne, prva vježba bila je vezana za hemoglobin i time indirektno za krv. Opremljen klimavim znanjem o vježbi koju ću izvoditi za nekoliko sati, uspeo sam se do Horvatovca i stuštio u menzu ne bih li kako stvorio zalihe za nadolazećih četiri sata „torture“. Dok sam ja tako sjedio i hvatao sve veću populaciju zjaka po knjižnici, stigao je kolega i komentirao kako mu je drago što je praktikum IPAK u četiri.
-???
-Pa trebao je biti u tri, tako stoji u obavijesti!
-?!?!?!
-Da, ali eto, srećom ipak nije.
Fakat srećom. Ja tu obavijest nisam registrirao, a vjerojatno mi je negdje uporno kopala oči. No dobro, baš me briga. Taman je došlo vrijeme da se pokupim prema prvom katu (iz principa nisam išao liftom, to što me boli kičma ne znači da sam invalid), a kako sam znao da će mi trebati puno više nego inače, pošao sam ranije.
Uvalimo se nas milijun u veoma malu prostoriju, asistentica nas rasporedi, napišemo kolokvij čisto pristojno i krenemo, kao, mi s gel-filtracijom. Za početak, asistentica se pravda kako je dotičnu vježbu zadnji put izvodila negdje u vrijeme kad su dinosauri gacali Zemljom pa da joj što ne zamjerimo. Ma gdje bismo mi… Duše svete. No, dobili mi svoje gelove koje treba napuniti u stupac, prethodno začepljen komadićem staklene vune. Komadićem, kolegice, komadićem, ne s tri hektara! Uglavnom, komadićem.
-I provjerite prije nego što počnete dodavati Sephadex da nema mjehurića zraka!!!
- (zborno) Aha, ma naravno…
Staloženo sam promatrao kako se gel taloži u mome stupcu i ispustio pufer taman do granice do koje je trebalo. No ni slutio nisam da je gigantski mjehur zraka ostao skriven pri dnu, a nisam ga vidio zbog gumenog nastavka koji je prekrivao kraj stupca (onaj kojeg poslije NEĆU morati stezati stezaljkom jer ništa živo neće kroza nj kapati, a trebalo bi). Došla tehničarka, dala mi zeleno svjetlo da nastavim s pokusom (ni ona nije vidjela sabotera) i zapovjedila mi da se pomaknem dok nalijeva otopinu A. Žena je petnaest minuta pokušavala nagurati krivu tipsu (nastavak, vrh, kako hoćete) na očajnu mikropipetu i iščuđavala se što ne vuče. Pustio sam je neko vrijeme da se muči, a onda potpuno neemotivno izjavio da bi trebala pokušati sa žutim tipsama, a ne plavim. Nalila je. Ništa ne kapi. Žena se češe po glavi. Kaže mi da otpustim malo stezaljku. Ja joj mašem stezaljkom pred nosom i govorim da ništa nije stegnuto već mjesecima i da svejedno ništa ne kapi. Ona se opet češe. Posvuda. Gleda. Pa ne razumije. Trese… Dovlači bakrenu žicu i čačka moju staklenu vunu. Niente. Priziva rolu wc papira i gura kroz suprotan kraj, ne bi li potaknula vražji pufer da krene. Ne da se. U međuvremenu mi vrh stupca prijeti da će se naći na suhom (gel ne smije doći u doticaj sa zrakom) pa tehničarka mahnitom brzinom nalijeva methemoglobin. Moj gel ga žurno usisava kao pijesak iz Sahare kišu. Trebao je promijeniti boju iz smeđe u crvenu negdje na pola stupca, meni se to dogodilo odmah. Zašto? Zato jer otopina A nije mrdnula ni amstrema jer ništa NE CURI.
Uglavnom, tehničarka je konstatirala da je sve pošlo u goli k**** i ostavila me da se jbckam s time kako znam i umijem. Uskoro sam otkrio problem. Već spomenuti „mjehurić“ zraka bio je dovoljno velik da tročlana obitelj na dnu oceana mjesec dana iz njega izvlači kisik. E jbga. No, nikome nije uspjela vježba, svi su imali dovoljno zraka u svojim stupcima da obogate atmosferu Marsa kisikom. Proveo sam dva sata nastojeći izmamiti mrvu zraka iz te proklete cijevi ali jednostavno nije išlo. NA koncu sam dobio nekakav jadni kapavac i pohvatao sada već dobro oksigenizirani hemoglobin u jednu epruveticu te sam proveo mladost čekajući da se ispere apsolutno svaki trag žute odvratnoće koju je methemoglobin ostavio za sobom. Trajalo je beskonačno.
Hemoglobin je kroz gel trebao protjecati ujednačeno u svim dijelovima. Ja sam dobio nešto što je izgledalo kao da je sišlo s Dalijeve slike. A Bogu fala, kad je krivo, nek je krivo do kraja. Asistentica je u međuvremenu odustala od tjeranja maka na nepostojeći konac i okrenula se pripravljanju gela za elektroforezu za next time. Dodaj jedan pufer, dodaj drugi, dodaj ekstremno kancerogeni spoj i na kraju (nije žlica Vegete) tvar koja će to sve stisnut. Ali tvar nije stisnula. Dapače, tvar je bila toliko rezignirana i nije joj bilo do stiskanja pa je asistentica morala ponovo zamutiti čitavu juhicu i dodati deset puta više tvari za stiskanje. Obećala nam je da će nas pustiti ako se gel ne stisne za tri minute. Ona prva smjesa koju je strovalila u sudoper se naočigled počela stiskati, kao da je zajebava, pa je tehničarka počela psovat i krenula po nešto da to pokupi prije nego se sva instalacija na faksu ne začepi.
Nije se stisnuo… Sa suzom u oku, asistentica nas je otpustila. Pohrlili smo kroz vrata, bojeći se da se ne sjeti joj kakvog idiotskog poslića. Dok smo svi pišali, raspoređeni strateški po svim zahodima na katu, iz laboratorija je izletjela tehničarka i vrištala:
-Stislo se!! Stislo se, gdjeeee steee? Vratite se!
-Bježite, dečki, stislo joj se!!!
Kolege su vrištali jer se stislo, svi su nastojali nestati u vidu magle jer ako nas vrati nazad, ne gine nam još sat vremena promatranja i čekanja da se i DRUGI DIO gela stisne. I tako smo pobjegli s biokemije iako se stvar stisla. Točnije, u mom slučaju radilo se o veoma brzom šepanju.
I to je priča o neslavnom svršetku mog prvog puta. Sad još neslavnije trebam napisati refera o vježbi koja nikome nije uspjela te sve potkrijepiti opažanjima koja nitko nije opazio. Fenomenomenalno.
Ah, baš sam dobio veliku bitku s virusima (onim virtualnim, bilo ih je skoro pa tisuću), naredio kompjuteru što da radi i kako i sad opet sve radi baš onako kako volim. Pater familias nema strpljenja s time, on je terminator, formatira čim iskrsne i najmanji problem. Ja, pak, mrvim po problemu eonima dok mu ne dođem kraju (to samo kad se o kompjuterima radi). Istini za volju, ponekad i pošaljem sve u tri strinine i formatiram li to gledam izbjegavat.
Dakle, kompjuter opet radi kako Bog zapovijeda. No zato ja ne radim. Jučeraske ujutro pokušah isat s poda bursu i skoro sam osto u tom položaju. Križa! Ostatak dana sam proveo ležeći i trackajući se Deep Heatom (više volim kad žari nego kad hladi). Svako ustajanje s kreveta zahtijevalo je manevre kao da pokušavam uparkirat Titanik u maksimirska jezera. Danas mi je puno bolje (moralo je, imao sam praktikum!), a do sutra se nadam da će proći skoro pa u potpunosti. Ništa, to mi je pokazatelj koliko sam ostario. Reče mi pater kako sam prešao dvadesetu, pa što se bunim!
Odgovor Zlici… Da, istina, previše je in medias res ali samo zato što to u biti nije početak. Izbacio sam poneka „poglavlja“ koja su se sastojala od jedva dva odlomka no morao sam ih zapisati da ih poslije ne zaboravim. Nadam se da ću sve praznine popuniti jednog dana. Naravno da nedostaje čitavih tristo strana uvoda, kao kod LOTR-a, ali polako! A njena reakcija jest nategnuta… Takva reakcija bi trebala ići nakon dvjesto pedeset stranica uzajamnih pomaganja, otkrivanja jedne druge, borbi, tuga, veselja… Da… Ma, napunit ću ja i tu prazninu! :)
Nadalje… Digli su mi tlak danas ovi na RTL-u s tom krizom. Ženska je u pet minuta vijesti valjda osamsto puta spomenula riječ kriza, kriza ovako, kriza onako… I onda pita na kraju „koji je izlaz?“. Ma izlaz je jednostavan, neka prestanu krast, neka rasprodaju bijesna auta i voze se uokolo tramvajima i autobusima, kada putuju neka ne spavaju u hotelima od mali milijun zvjezdica… I evo, po prvi put se slažem s javnošću, vjerujem da je Crkva mogla pričekati koju godinu s izgradnjama još pastoralnih centara, te milijune kuna se trebalo preusmjeriti nekamo drugamo. Osim toga, mene toliko baca u očaj činjenica da valjda desetero ljudi drži cijeli svijet u šaci! Što to nije jadno? I onda se imamo obraza nazivati prosvijećenom vrstom? Je, baš.
Ma mi smo toliko jadna vrsta da je to stravično. Uopće nismo prilagođeni ni na što, dopustili smo tehnologiji i načinu života da od nas napravi invalide! Ne kažem da se svi kolektivno trebamo vratiti u špilje i živjeti od komadića sušenog mesa na dan ali bismo trebali malo očeličiti svoja tijela i živjeti u skladu s okolišem oko nas. Baš smo jadna vrsta. Bole nas kosti kad je promjena vremena, loše se osjećamo kad pada kiša, ginemo od alergija svako proljeće, glad ne možemo podnijeti dulje od tri minute (myself included), cijepimo se protiv najobičnije prehlade jer ne smijemo biti bolesni ni sekunda, sačuvaj Bože… Kad je zadnji put neka riba bila u bedu jer pljušti kiša? Kad je ona zadnji put slušala Cranberriese i deprimirala se oko nebitnih stvari?
Govorim na razini vrste, znam da postoji milijun odstupanja od pravila ali da se tu primijetiti Gaussova krivulja. Nekako je najdeblja baš na onom dijelu gdje su svi navedeni simptomi.
A sklonost paničarenju i hvatanju za glavu s jedne strane i iskorištavanju takvoga stanja s druge strane također spada u nedostatke naše vrste. Netko je negdje viknuo „kriza!“ i čitav svijet je preko noći pao u bezdane i uspio se rasuti o „rock bottom“. Strava… Taj isti čovjek bi mogao sutra viknuti „nema krize!“ i gospodarstva bi se oporavila opet preko noći. Fascinira me kako proizvodi odjednom munjevito poskupe jer je „kriza“, kako kruh skoči jer je skočila nafta jer je „kriza“. Mlijeko skoči jer je nafta skočila jer je “kriza“. Kao da krave na naftu idu. I onda se pravdaju troškovima prijevoza. Pa ne voze jedan po jedan tetrapak do svake butige, kvragu! Ako je nafta poskupila par lipa, kako može ona litra mlijeka skočit čitavu kunu? Jadne krave… Ako uopće njih muzu, ne bi me čudilo da to mlijeko izlazi ravno iz laboratorija… Krave ni vidilo.
I to me ljuti. Danas na OSNOVAMA ZAŠTITE PRIRODE cijelo vrijeme drobimo o tome kako što bolje iskoristiti određenu vrstu i omogućiti joj nekakvu crkavicu kako bi preživjela do iduće godine kada ćemo je opet raščerečiti! I to je zaštita prirode??? Ma meni je jasno da ljudi trebaju jesti ali me općenito nervira stav „ljudi na prvom mjestu, ljudi na prvom mjestu!!!“ Ko jebe neku populaciju žaba u nekoj x bari, ma tu se treba dignut poslovni prostor jer su ljudi na prvom mjestu! Odakle nam uopće pravo da se stavljamo na prvo mjesto kad smo toliko mlada vrsta na ovom planetu koji je već preživio pet velikih izumiranja?!
Katastrofa… Što više učim ovu biologiju i otkrivam kakve zločine spram okoliša i prirode je čovjek sposoban počiniti dođe mi da izumim neki virus koji će nas sve pobiti i omogućiti Zemlji da malo odahne…
Da… A onda se probudim… I vidim da ima i lijepih stvari… Iako im se areali smanjuju uslijed fragmentacije staništa, jadne životinjice se bore za opstanak, kao i biljke. I onda me nazove Miško i obojica dođemo do zaključka da treba oživit nekog papu iz doba Inkvizicije da malo „zagrije“ atmosferu. Samo, u današnje vrijeme toliko lomača bi gorjelo da bi se globalna temperatura digla za dvjesto stupnjeva… Ne da ne bi bilo leda, nego bi i zemlja izgorila… Da… Slažem se s čovjekom, treba nas potaracat sve :))))
Idem sad nazad na krevet, jedva sjedim, leđa me sveudilj ubijaju (eto, a kad se tuna zadnji put žalila na bolove u križima???).
Dakle, ljudovi, dogodilo se nešto nesvakidašnje, a to je da sam se sjetio usernamea za svoj drugi blogak i sada sam tamo napravio blagu izmjenu. Naime, Pixie je otišao u privremenu "penziju" među skice (zajedno sa svim vašim vrijednim komentarima, naravno) i na njegovo mjesto je stiglo nešto novo i drukčije. Za to novo imam osjećaj da neće tako skoro presahnuti jer čak i imam generalni plan što bi sve unutra stavio... Zato, samo dajte... Dugačko jest jer mi se nije dalo cjepkat pa se stoga strpite... Eto... A Medo sad ide do teretane malo se teretiti... :)))
Zbilja nisam mogao vjerovati da dan može biti tako vedar, zanimljiv, poletan i pinky ako doručkuješ! A jutros sam doručkovao :))
Lijepo se osvijestio oko šest sati, srušio se s wc školjke dvije minute poslije i oteturao u dnevni gdje sam s radošću ustanovio da sam još sinoć napravio nešto što nisam valjda od drugog srednje, a to je da sam spremio sve za „školu“ večer prije i da ne moram manično roviti po ladicama i tražiti sav taj silan pribor koji mi za praktikum treba: pinceta, igla, žileti… Kao da idem nekoga mučit i zatuć.
Stvarno nemam običaj pakirati se za faks/putovanja/bilošto puno ranije jer me uvijek proganja feeling da sam nešto zaboravio ili mi nešto iz spakiranog zatreba prije nego odem i onda to izvadim i više ne vratim. Zato se pakiram netom prije ali opet dovoljno rano da ne izazivam opću paniku, kako kod sebe tako i kod matere.
No, dakle, ustanovio sam da je sve spakirano, samo sam trebao dozvati iz sjećanja gdje sam posijao kutu (jer, naime, nije nikla pa je shodno tome i nisam mogao pronaći neko vrijeme). A kad sam nju našao i „spunđo“ (kako to moja mati veli) u ruksak, otiđoh do frižidera i napravih si doručak! Malo ugljikohidrata, pokoja bjelančevina iz mlijeka… Sve u svemu, jedva sam se natjerao da nešto proguram kroz grlo jer mi tako rano veoma teško išta u usta ulazi, kamoli dalje od nepostojećih krajnika. Čak sam i kavu popio, što nisam napravio nikad. Rekla mi je, naime, Ulfuz da će praktikum iz sistematske botanike na koji sam se baš spremao ići biti dosadan dozlaboga pa mi je savjetovala kofeinsku podršku. I podržao sam se.
I tako ja, nadoručkovan i nakofeiniziran krenuh na faks… Bus stigao, mjesta koliko hoćeš… Dođem na glavni kolodvor, hodam do faksa i imam osjećaj kao da je cijeli grad moj… Svi nekuda jure, dostavljači dostavljaju, tete u pekarama peku i prodaju, studenti na faksove, blue collarsi na rintanje… Sunce sja, zetovci vozikaju svoje ulaštene plave tramvajiće… Ma idila, čovječe… Vrapčine se bore za kruh… Nevjerojatan osjećaj, kao da ne moram odgovarati dvije zbirke, štrebati dvije i po stranice teksta NAPAMET i pokušati napisati seminar zajedno s osobom koju sam zadnji put vidio prije Potopa.
Dođem na faks 45 minuta prerano, nanožim se na zid, pijuckam svoju drugu kavu, slušam neki kinder-tehno čisto da se uklopi u mood, uživam u činjenici što je temperatura baš po mom gustu. Dolazi kolegica koju ne podnosi i nešto drobi, pravim se da je mp3 isključen ali nije, povremeno proklimam glavom ili ispustim neodređeni zvuk. Primjećujem da je iznervirana činjenicom da nisam zamijetio njen zamotani prst koji je natukla vratima od auta pa tu činjenicu i ispravlja, meni još više svejedno nego maloprije… Davi me i želi posuditi nekoliko komada A4, pristajem na sve, samo da se makne… Stiže i Ulfuz, u daljini vlaži svoga Slumpyja…
I praktikum… Mahovine koje smo do sad već tristo puta pretresli uzduž i poprijeko te koji put ukoso… I paprat koju smo čerečili pretprošle godine isto moramo opet crtat. Ja oduševljen novim načinom pohrane crteža. Nemam više bilježnicu nego crtam na prazne A4 i onda pohranjujem u one fascikle s košuljicama… Tako ne moram brinuti hoću li u bilježnici ostaviti dovoljno mjesta ako nešto nisam navrijeme nacrtao i sl.
I prođe praktikum, pa predavanje… Ja se nažderem ko prase u SC-u za osam kuna, shvatim (valjda po xilijunti put u životu) kako je to jeftinije od žderanja doma…. I dovučem se doma, nastavim čitati „Pleme Špiljskog Medvjeda“, prekida me Ulfuz… Semmy želi znati što je to pseudoplankton, Miška interesira serial key za neki program… Pružam usluge, čitam dalje, još uvijek ne izbačen iz takta…
Bottom line je da je dan krenuo savršeno, napredovao u istom fahu i završava također tu negdje… Šteta što danas nisam stigao do teretane, osjećam se fenomenalno pročišćenim nakon takve tjelesne aktivnosti. Nevjerojatno je koliko sam neumoran kada se popnem na neku od onih sprava. Obožavam Orbitrek i dijelim ljubav prema steperu s Ulfuz. Nekidan sam sat i po vremena (sa svega 2 minute pauze) opsluživao oba stroja i spržio 1.500 kalorija i mogao sam još toliko, što je najtragičnije ali trebalo je ići doma. Vjerujem da tijelo nadoknađuje sve ove godine, epohe, eone polipoidnosti, energija jednostavno izbija iz svakog grama otopljenog sala… Ipak ne želim pretjerivati. Ali ništa me ne boli, ne osjećam umor, samo želju da odvrtim još pola sata. Također vjerujem da to ima i veze s tolikom željom da splasnem do određenih granica… Cijeli svoj život imam viškove od viška kila i ok, sad znam kako to izgleda. Odlučio sam, stoga, vidjeti kako izgleda nemati viškove višaka pa da mogu reći „bio sam na obje strane i ta i ta mi se više sviđa“ :))
Uglavnom, lijepo je sve to… I faksich, i teretanica i muzikica koju slušam dok ne moram trošiti živce na slušanje ljudova koji to ne zaslužuju… Još mi samo fali kakva živina u vidu Pixieja ili nekog pseta (iako, da imam Pixa, imao bih pseto kakvo Zagreb još nije vidio). E, da imam živinu da mi pravi društvo usred noći, da mogu nešto gnjavit, mazit, stiskat i tovit, ne bi mi trebalo ništa drugo… Ali nemam… Tko zna kad ću imati… Pa stoga moram bez toga… Mislim da me dobro ide, već sam navikao… Pa tko je vidio svaki dan privinut na sebe nešto što te voli bez obzira kakav si psihofizički? Ma to je nečuveno, za tetkice i čitav rasad mimoza! Toughen up…
Na, svježe opran i sve me pecka jer sam naletio na neki Axe s dvostrukim djelovanjem, očito. But it feels good. I slušam Antenu. And that feels good as well.
Kao što sam vam najavio, bio sam u Lasinji na duhovnoj obnovi. Obnovio duh jesam, pohvatao neke konce koji su mi poispadali, lijepo se zabavio, trudio se ne biti mrzovoljan (što baš i nije uvijek polazilo za rukom), uživao u jutarnjoj šetnji dok smo molili krunicu i uzdali se u Marijinu pomoć da nas neće puknut auto s leđa jer lokalno stanovništvo ima naviku voziti kroz šumu dvjesto na sat, otkud bi oni znali da hrpica djece baulja kroz šipražje i obrće krunice? :) Također, prvi put u životu sam se pričestio pod obje prilike (tj. svećenik nam je podijelio i hostije i vino, da se tako izrazim) i moram priznati da sam osjetio nešto što na misama do sada nisam nikad ili nisam odavno, a to je osjećaj kao da mi je netko rekao „znanstveno je dokazano, Bog postoji, evo cijeli svijet će u njega upravo sad povjerovati i obratiti se, bilo je na svim vijestima“. Znate, osjećaj kao da je to što radim stopostotna istina, jedino što može biti točno. Mislim, ja VJERUJEM da Bog postoji ali to NE ZNAM to 100%, zato se to zove vjera, a ne činjenica. Ali taj put, kada sam okusio i Krv Kristovu, kao da mi je on sam sišao i rekao da sam u pravu što vjerujem u njega. Bila je to veoma posebna misa. I bila je samo za nas 16.
I krajolik je bio predivan. Odmah iza kuće gdje smo bili nalazila se minijaturna livada, dvorište više, gdje su trčkarala dva ogromna zeca koje je nadzirao lijeni mačor. Pokušao sam im se približiti ali bili su previše plahi i odmah su se povlačili pod svoju brvnaru gdje su živjeli. A iza ograde patrolirale su tuke, ogromne i teške, no to ih nije sprječavalo da se penju na ogradu, krov pseće kućice i naposljetku i na obližnju jelu, gdje su sjedile i kriještale jer se nisu znale vratiti natrag. Jedna je pala i zapela glavom ali nije još bilo ništa. Uglavnom, nikad nisam mogao ni zamisliti toliku ptičurinu da je u stanju odlijepiti se od poda, a ove su se krilima dizale i do dva metra u vis… Tuke, ljudi moji… Ogromne kokoši…
I vjeverica. Pao sam u ekstazu kada sam je ugledao. Rovila je po šušnju uz put, vjerojatno tražila ručak koji je zakopala nekoliko mjeseci prije. Kada me je skontala, bacila se na najbliže drvo i počela nervozno coktati (ne znam jeste li ikad čuli vjevericu kako se glasa, no to baš zvuči kao coktanje). Onda sam coktati počeo i ja. Petnaest minuta coktah dok me lokalno stanovništvo gledalo kao da sam pobjegao s psihijatrije… I vjeverici vrag nije dao mira i morala je sići s drva i prići mi na metar i po, samo da vidi tko li to dolje cokće, a ona ga ne razumije jer govori stranim naglaskom! Vrpoljila se minutama na najnižim granama dok nije skupila dovoljno hrabrosti te se spustila skroz do zemlje i pogledala me prodornim, ispitivačkim pogledom, mlateći kitnjastim repom kao bičem. Kada se uvjerila da nisam vjeverica nego idiot od čovjeka, ljutito je zvižduknula i nestala u tri skoka. Ode na deseto drvo, nisam je mogao slijediti.
Zatim, bili su mi zanimljivi trenutci kada bismo završili s katehezom i kada bi nam svećenik zadao određenu rečenicu za razmišljanje te nam preporučio da sljedećih sat-sat i po u tišini i samoći razmišljamo o svemu što smo čuli i eventualno napišemo kakvu molitvu ili razmišljanje. Nakon toga, gdje god si krenuo tražiti mjesto za šetati ili pak sjesti i razmišljati, nailazio si na ljude zaronjene u dubine svojih misli… Nevjerojatno kako se tamo sve činilo povezano, logično, ispravno, kao da tako mora biti, kao da je tako oduvijek bilo. A kada sam došao doma, sve se to rasplinulo, zapevši tek negdje u dalekom sjećanju. Krivim za to tempo života i obveze. Tamo smo imali dva cijela dana isključivo za razmišljanja o duhovnosti, Bogu i svome životu, nisu nam smetali mobiteli, faks, tračevi, čavrljanja, bla bla bla… Teško se usredotočiti u buci i strci svijeta…
Posjetili smo samostan Kćeri Srca Isusova koji je bilo točno preko puta župne kuće. Tamo su sestre koje nikad ne izlaze. Jednom kad uđu i prođu sve zavjete i slično, ostaju u svom samostanu zatvorene od vanjskog svijeta, osim ako ne trebaju u bolnicu ili slično. Nemaju televiziju, radio, novine, Internet, ništa… Upoznali smo dvije, jednu Bugarku i jednu iz Slavonije (ne Slovenije:)) ). Pričale su nam kako provode dane, čime se bave i kako žive. Rekle su da je njihova utemeljiteljica posvetila gotovo sve svoje molitve za svećenike, časne sestre i sav kler jer i njima treba duhovna pomoć, ne samo nama laicima.
Svidjela mi se jedna rečenica, više misao, svećenika koji nam je vodio duhovne vježbe. Naime, dosta smo pričali o tome kako većina naših prijatelja prakticira tzv. „privatno kršćanstvo“ što nije dobro jer tada ne postoji nitko tko ti može pomoći kada dođe određena životna kušnja ili kriza. Pričali smo kako većina naših prijatelja živi stilom „u Boga vjerujem, u crkvu ne idem“ i raspravljali zašto je to tako. Svećenik je bio veoma mlad, rekao bih da ima manje od trideset (Myrtus, slobodno me ispravi), i potpuno je opušten, na trenutke sam zaboravio da razgovaramo sa svećenikom. Rekao je sve ono što sam i ja onomad vama rekao, kako Crkva nije savršena, na Zemlji je vode ljudi koji su grešni kao i svi mi, no kako je Crkva jednom katoliku (kršćaninu) nužna jer je stvorena samo s ciljem da okuplja ljude istog uvjerenja (a to je Isus Krist) i usmjerava prema zajedničkom cilju (a to je biti s njime jednog dana kada kihnemo) i da pruža odgovore na naša bezbrojna pitanja… Uglavnom, da vam sve ne prepričavam, jedan od razloga zašto mladi ne vole mise i sl., rekao je svećenik, je zato što im njihovi župnici idu na živce, trabunjaju gluposti, možda zahtijevaju nekakve novce, bla bla bla… No rečenica koju je rekao don Domagoj, a koja me se dojmila je: „Lako je slijediti i učiti od svećenika koji je super i cool, no treba biti sposoban naučiti nešto o Bogu i životu od svećenika koji nam ide na živce, za kojeg mislimo sve negativno“… Slažem se s njime. Treba moći naučiti nešto i od svećenika koji daje prvopričesnicima plusove i minuse ako jesu/nisu bili na misi, od svećenika koji propovijeda odricanje, a troši milijunski iznos na uređenje crkve…
Umjesto da odmah osudimo i odmahnemo rukom, treba pokušati izvući pouku, naučiti nešto, čuti dublje. Ne odnosi se to samo na Crkvu, na sve u životu se odnosi... Spomenuo je naš svećenik i inkviziciju, na primjer, kao jedan od primjera kada se Crkva nije baš u najboljem svjetlu predstavila. I kako je Bog reagirao tada? Nije spržio sve „nadripape“ i lude kardinale svojim bijesom, nije pucnuo prstima i popravio nepravdu, nego je iz prašine izvukao dva, tri sveca koji su djelovali u to vrijeme… I uvijek u vrijeme strava, Bog diže svece. Sjetite se Majke Terezije…
Ono što sam naučio u Lasinji, možda najvažnije, je da Bog uvijek sluša i uvijek odgovara, samo smo mi previše razmaženi da bi nam se njegovi odgovori svidjeli. Ili očekujemo nešto spektakularno pa ne primijetimo sićušne znakove Njegove prisutnosti ili odgovora. Često se naljutimo na nepravdu u svijetu, na ratove, ubijanja, glad, bolesti, a ne pokušavamo niti sagledati drugu stranu vage… Jer uvijek je sve u ravnoteži… I naučio sam još nešto… Ne može uvijek sve biti po mojoj volji… Treba znati prihvatiti i Njegovu volju…
Sada, za sve skeptike, ne, nitko mi nije isprao mozak… Ovdje napisah riječi koje sam čuo od svećenika te svoja razmišljanja koja se na njih nadograđuju no dobro sam razmislio. Ne vjerujem zato što mi je mama katolikinja ili zato da se prilagodim veličini. Vjerujem jer to želim, idem u crkvu jer to volim, poštujem Crkvu jer koliko god čudna, stara ili nelogična ponekad bila svejedno se trudi biti dobra, pomagati i voljeti. Nije li to najvažnije? Cijenili bismo prijatelja koji se svim svojim snagama trudi biti bolji i ponekad ne uspije, a ne možemo se pomiriti s činjenicom da naš župnik vozi bolje auto od nas? Uostalom, Crkva nije Vatikan, papa i zbor kardinala, Crkva su milijuni ljudi koji dijele isti motiv, a to je naš Krist…
No dobro, neću više drobiti o tome jer uvijek govorim isto, vi uvijek govorite isto i tako će ostati dok se nešto ne promijeni (matere mi, Sherlock mi je pradjed)… Zaključak je da mi je bilo savršeno i da bih se sutra vratio u Lasinju da mogu… Jedva čekam opet… Ako tko želi pričati o ovome svemu, ako bi tko htio promijeniti sebe ili svoje stavove, neka se ne srami… Bog jedva čeka kada ćete mu doći ili kada ćete mu se vratiti… Nemojte misliti da za vas nema šanse, da ste predugo bili ovakvi ili onakvi i da bi sada bilo licemjerno odjednom ići u crkvu ili odjednom postati pobožan ili ne znam što. Just do it! Ako me tko želi detaljnije daviti, neka me slobodno davi… Uvijek je lijepo čuti tuđa lijepa iskustva, ponekad mogu biti od presudne važnosti… :)))
A sada o drugim temama… Krenuo sam u teretanu… No ne na sprave i spravice za bildanje mog nepostojećeg mišićnog tkiva nego na one koje tope maslac… Da. U srijedu sam bio prvi put i bilo mi je dobro… Sutra idem opet, zajedno s Ulfuz, i opet će mi biti dobro… Doduše, ovaj put ću izbjeć onaj đavo za prsne mišiće (posadio me tamo trener prošli put jer je valjda mislio da ja, kao primjerak muškog roda, automatski moram bildat mišiće…) od kojeg me sad toliko bole ruke da je to za ne vjerovat… Još mi majmun stavi trideset kila, a jedva sam i dvadeset pomaknuo. No zato sam se oduševio steperom i sutra ću ga napastovat! Hehehehe…
O faksu neću, taman sam se smirio… Gle, ponoća! Ma kad prije, nisam ni primijetio! Baš mi se ne spava, a sreća moja pa sutra imam samo francuski, ne trebam, dakle, koristiti glavu sve do pet popodne… Nije li to krasno?
Imate li prijatelja u drugim državama s kojima se dopisujete? Imao sam dvije, jednu u Finskoj i jednu u Irskoj. S ovom u Finskoj se sada rijetko, rijetko čujem, prije smo si puno više pisali… A ova u Irskoj jednostavno ne reagira na moje mailove… Vjerojatno je zauzeta, znam kako je to jer ponekad i meni treba sto godina da odgovorim na nečiji mail. No zato sada popravljam taj nedostatak i trudim se biti što brži u odgovorima. Za sada se redovito čujem s jednom curom iz New Jerseya koja je originalno iz Ugande te povremeno s jednim dečkom iz Francuske i jednim iz Irske. Imati penpalse je baš lijepo, moram priznati, pogotovo kada ih nakon dosta dugo vremena i upoznate, kao što sam ja upoznao Ruth (onu iz Irske koja više ne piše)… Ne znam, uzbudljivo mi je pisati nekome na drugi kraj svijeta i upoznavati se preko slova… Nekidan sam primio i pismo od Nike (New Jersey); moje prvo pismo iz SAD-a :) Uglavnom, nađite si nekoga i davite ga, ne samo da ćete naučiti ili poboljšati određeni jezik nego možete započeti i predivno prijateljstvo…
Uglavnom, idem ja ipak do kreveta, čisto zato što se sutra (to jest, danas) treba ići teretiti… Pušek…