Jučer sam bio na In Flamesima. Mislio sam da praktikum nikad neće završiti, da ću zakasniti i da ću stići taman na kraj. Uzorak je tijekom elektroforeze putovao ekstremno sporo, da je išao imalo sporije vraćao bi se natrag! I iako smo nagovorili asistenticu da podigne voltažu na milijardu, svejedno je cicvario sve do posljednje sekunde. A kad je afinamente stigao do kraja gela, onda sam trebao čekati sto godina da se izbućka u boji. Fala ti Bože, vježba je ispala relativno ok i pokupili smo se doma točno u 20h. A vrata Tvornice se otvaraju u 20h. Znao sam da Flamesi neće početi svirati odmah ali isto tako nisam htio kasniti previše, da me koji od onih „mršavih“ dekčiju iz securityja ne lansira van u nekoliko obroka.
Ajde, stigao sam oko osam i po dolje, stao u red s već pijanom bagrom, jedva nekako ušao unutra, iskamčio od Dragog pare za garderobu i zajedno s njim, Myrtus i njenim bratom čekao da slovenska predgrupa svrši sa svojim vrištanjem. E, u „pauzici“ između njih i Flamesa valjda sam imao vremena otići po pingvine na Južni pol, potom skoknuti do Sjevernog po medvjede i onda se vratiti i još čekati nekoliko minuta! Osjećao sam se blago ugroženo među ljudima s kojim ne dijelim tako puno, osim benda koji smo došli pogledat i poslušat…
Hehehe, ali zato su Flamesi sve nadoknadili :) Veoma ugodnih, energičnih, divljih, razuzdanih sat i po vremena… Neka cura je stajala ispred mene i Myrtus; imala je dugu, kovrčavu kosu. Sat vremena proveli smo Myrtus i ja držeći ruke pred licem jer je cura vitlala kosom, šibala nas po licu i nije se gasila. A bila je takva gužva da se nismo imali gdje maknut! Strine mi koje nemam, da sam imao škare tamo, sasjekao bi joj kosu u komadiće veličine jednog mikrona! Uopće ne znam kamo se maknula niti kada se to dogodilo ali znam da je na njeno mjesto (zapravo, meni s leđa) stigao neki lik od dvjesto metara kojemu su moja ramena taman dopirala dovoljno visoko da se fino nasloni. Pa se on na slona i naslonio, skakao po meni, koristio me za odgurivanje svoje ogromne tjelesine u vis… Sve u svemu, ništa nisam rekao jer nisam htio završiti mrtav ili još gore, s hepatitisom i HIV-om u koktelu.
Nažalost, In Flamesi su bend koji sam slušao pasivno, dakle samo muziku. Nisam se previše bavio tekstovima jer je teško pratiti svo to vrištanje i režanje pa stoga nisam niti znao koje stvari sviraju (imena još teže pamtim). Jedino što sam znao je da su od četiri stvari koje sam htio čuti, svirali samo jednu, „Alias“. Šteta što nisu „The Chosen Pessimist“, ta im je sa zadnjeg albuma i veoma mi se sviđa.
Uglavnom, Tvornica je bila puna puncijata. Čim su ovi prestali svirati pohrlili smo prema izlazu da pokušamo uteći prije bagre. I što se dogodilo? Pa, upali smo u najodvratniji mogući stampedo koji se kretao dva milimetra na sat. Jedno petnaest minuta sam bio zgnječen bezbrojnim oznojenim muškim tjelesima koja su me pritiskala uz napukla staklena vrata. Skoro pa sam kroz njih i prošao van, što ne bi bilo dobro jer sam danas imao nekoliko predavanja i znakovni na što ne bih mogao ići da sam noć proveo u Traumatološkoj. Pritisak je bio ogroman, idioti su se gurali kao (pijani idioti) mahniti, a čuvari su propuštali petoro ljudi svakih nekoliko minuta (zbog čepa na garderobi). U nekim trenutcima sam fakat mislio da će mi slomiti ruku. Sreća Božja pa se netko sjetio upaliti ogroman TV poviše izlaza i pustiti neku žnj nogometnu utakmicu, da nije bilo toga, vjerujem da bi vam danas moj duh tipkao ovaj post. I skoro sam pokupio šaku u zube od idiotskog securityja koji je toliko retardiran da ne može shvatiti da nisam ja taj koji se gura kad SJEDIM NA NJEMU nego da me gura masa od četiristo ljudi iza mene! No možda me je trebao puknuti i riješiti problema odlaska kljovaru (jedan od onih Žarkovih zubića je odlučio protestirati što nije dobro napravljen tako što je ubio moj i svoj živac). Sve u svemu, zanimljiva večer, a stigao sam doma do ponoći, što je još bolje. I jedno medicinsko čudo: tko bi rekao da melodic death metal može izliječiti nesnosnu glavobolju? A bilo je trenutaka kada sam skoro zaspao, usprkos milijardu i jednom decibelu koji su letjeli prostorijom i mojom lubanjom… E, da mi je bio krevet tamo, zahrkao bi ko kobila. Ali ne zato što su Flamesi bili dosadni, dapače, nego zato što sam bio umoran. Bez obzira s koliko buke sam okružen, kad se meni spava, ja tonem u san…
E, a svirka… U zadnje vrijeme se potpuno koncentriram na ritam, dok mi je do sada bila važna isključivo melodija. Bubnjevi su bili naprosto fenomenalni, samo sam njih slušao cijelo vrijeme. Kako jednostavno izgleda dok gledaš kako se tip muči, rekao bi čovjek da svatko to može. Onda se sjetim da imam problema i s najjednostavnijim ritmom i s promjenama da je to stravično te pomislim da je bolje njega pustiti da radi ono što zna, a ja ću ostati tu dolje, slušati ga, izmicati se letećoj obući (Myrtus i mene je pukla zalutala leteća teniska), kapljicama znoja i pive, tuđoj kosi… Ma, zašto da se miješam čovjeku u posao… A naravno da sam mogao, da sam htio ;))))))
Sad baš preslušavam stvari koje su svirali kako bih ih actually i „čuo“ jer pri onolikoj decibelaži teško je išta pohvatati :) A dok to radim, pišem ovo i vrat mi otpada jer ležim potrbuške na krevetu i vjerujte mi, poza je sve samo nije zahvalna za tipkanje! Još sam nešto htio reći ali se sad ne mogu sjetiti… Nah, idem se okrenuti dok mi vrat nije zauvijek ostao u ovom položaju, read ya! ;)
(stvar ima prilično dug intro)
Post je objavljen 26.03.2009. u 23:02 sati.