Na, svježe opran i sve me pecka jer sam naletio na neki Axe s dvostrukim djelovanjem, očito. But it feels good. I slušam Antenu. And that feels good as well.
Kao što sam vam najavio, bio sam u Lasinji na duhovnoj obnovi. Obnovio duh jesam, pohvatao neke konce koji su mi poispadali, lijepo se zabavio, trudio se ne biti mrzovoljan (što baš i nije uvijek polazilo za rukom), uživao u jutarnjoj šetnji dok smo molili krunicu i uzdali se u Marijinu pomoć da nas neće puknut auto s leđa jer lokalno stanovništvo ima naviku voziti kroz šumu dvjesto na sat, otkud bi oni znali da hrpica djece baulja kroz šipražje i obrće krunice? :) Također, prvi put u životu sam se pričestio pod obje prilike (tj. svećenik nam je podijelio i hostije i vino, da se tako izrazim) i moram priznati da sam osjetio nešto što na misama do sada nisam nikad ili nisam odavno, a to je osjećaj kao da mi je netko rekao „znanstveno je dokazano, Bog postoji, evo cijeli svijet će u njega upravo sad povjerovati i obratiti se, bilo je na svim vijestima“. Znate, osjećaj kao da je to što radim stopostotna istina, jedino što može biti točno. Mislim, ja VJERUJEM da Bog postoji ali to NE ZNAM to 100%, zato se to zove vjera, a ne činjenica. Ali taj put, kada sam okusio i Krv Kristovu, kao da mi je on sam sišao i rekao da sam u pravu što vjerujem u njega. Bila je to veoma posebna misa. I bila je samo za nas 16.
I krajolik je bio predivan. Odmah iza kuće gdje smo bili nalazila se minijaturna livada, dvorište više, gdje su trčkarala dva ogromna zeca koje je nadzirao lijeni mačor. Pokušao sam im se približiti ali bili su previše plahi i odmah su se povlačili pod svoju brvnaru gdje su živjeli. A iza ograde patrolirale su tuke, ogromne i teške, no to ih nije sprječavalo da se penju na ogradu, krov pseće kućice i naposljetku i na obližnju jelu, gdje su sjedile i kriještale jer se nisu znale vratiti natrag. Jedna je pala i zapela glavom ali nije još bilo ništa. Uglavnom, nikad nisam mogao ni zamisliti toliku ptičurinu da je u stanju odlijepiti se od poda, a ove su se krilima dizale i do dva metra u vis… Tuke, ljudi moji… Ogromne kokoši…
I vjeverica. Pao sam u ekstazu kada sam je ugledao. Rovila je po šušnju uz put, vjerojatno tražila ručak koji je zakopala nekoliko mjeseci prije. Kada me je skontala, bacila se na najbliže drvo i počela nervozno coktati (ne znam jeste li ikad čuli vjevericu kako se glasa, no to baš zvuči kao coktanje). Onda sam coktati počeo i ja. Petnaest minuta coktah dok me lokalno stanovništvo gledalo kao da sam pobjegao s psihijatrije… I vjeverici vrag nije dao mira i morala je sići s drva i prići mi na metar i po, samo da vidi tko li to dolje cokće, a ona ga ne razumije jer govori stranim naglaskom! Vrpoljila se minutama na najnižim granama dok nije skupila dovoljno hrabrosti te se spustila skroz do zemlje i pogledala me prodornim, ispitivačkim pogledom, mlateći kitnjastim repom kao bičem. Kada se uvjerila da nisam vjeverica nego idiot od čovjeka, ljutito je zvižduknula i nestala u tri skoka. Ode na deseto drvo, nisam je mogao slijediti.
Zatim, bili su mi zanimljivi trenutci kada bismo završili s katehezom i kada bi nam svećenik zadao određenu rečenicu za razmišljanje te nam preporučio da sljedećih sat-sat i po u tišini i samoći razmišljamo o svemu što smo čuli i eventualno napišemo kakvu molitvu ili razmišljanje. Nakon toga, gdje god si krenuo tražiti mjesto za šetati ili pak sjesti i razmišljati, nailazio si na ljude zaronjene u dubine svojih misli… Nevjerojatno kako se tamo sve činilo povezano, logično, ispravno, kao da tako mora biti, kao da je tako oduvijek bilo. A kada sam došao doma, sve se to rasplinulo, zapevši tek negdje u dalekom sjećanju. Krivim za to tempo života i obveze. Tamo smo imali dva cijela dana isključivo za razmišljanja o duhovnosti, Bogu i svome životu, nisu nam smetali mobiteli, faks, tračevi, čavrljanja, bla bla bla… Teško se usredotočiti u buci i strci svijeta…
Posjetili smo samostan Kćeri Srca Isusova koji je bilo točno preko puta župne kuće. Tamo su sestre koje nikad ne izlaze. Jednom kad uđu i prođu sve zavjete i slično, ostaju u svom samostanu zatvorene od vanjskog svijeta, osim ako ne trebaju u bolnicu ili slično. Nemaju televiziju, radio, novine, Internet, ništa… Upoznali smo dvije, jednu Bugarku i jednu iz Slavonije (ne Slovenije:)) ). Pričale su nam kako provode dane, čime se bave i kako žive. Rekle su da je njihova utemeljiteljica posvetila gotovo sve svoje molitve za svećenike, časne sestre i sav kler jer i njima treba duhovna pomoć, ne samo nama laicima.
Svidjela mi se jedna rečenica, više misao, svećenika koji nam je vodio duhovne vježbe. Naime, dosta smo pričali o tome kako većina naših prijatelja prakticira tzv. „privatno kršćanstvo“ što nije dobro jer tada ne postoji nitko tko ti može pomoći kada dođe određena životna kušnja ili kriza. Pričali smo kako većina naših prijatelja živi stilom „u Boga vjerujem, u crkvu ne idem“ i raspravljali zašto je to tako. Svećenik je bio veoma mlad, rekao bih da ima manje od trideset (Myrtus, slobodno me ispravi), i potpuno je opušten, na trenutke sam zaboravio da razgovaramo sa svećenikom. Rekao je sve ono što sam i ja onomad vama rekao, kako Crkva nije savršena, na Zemlji je vode ljudi koji su grešni kao i svi mi, no kako je Crkva jednom katoliku (kršćaninu) nužna jer je stvorena samo s ciljem da okuplja ljude istog uvjerenja (a to je Isus Krist) i usmjerava prema zajedničkom cilju (a to je biti s njime jednog dana kada kihnemo) i da pruža odgovore na naša bezbrojna pitanja… Uglavnom, da vam sve ne prepričavam, jedan od razloga zašto mladi ne vole mise i sl., rekao je svećenik, je zato što im njihovi župnici idu na živce, trabunjaju gluposti, možda zahtijevaju nekakve novce, bla bla bla… No rečenica koju je rekao don Domagoj, a koja me se dojmila je: „Lako je slijediti i učiti od svećenika koji je super i cool, no treba biti sposoban naučiti nešto o Bogu i životu od svećenika koji nam ide na živce, za kojeg mislimo sve negativno“… Slažem se s njime. Treba moći naučiti nešto i od svećenika koji daje prvopričesnicima plusove i minuse ako jesu/nisu bili na misi, od svećenika koji propovijeda odricanje, a troši milijunski iznos na uređenje crkve…
Umjesto da odmah osudimo i odmahnemo rukom, treba pokušati izvući pouku, naučiti nešto, čuti dublje. Ne odnosi se to samo na Crkvu, na sve u životu se odnosi... Spomenuo je naš svećenik i inkviziciju, na primjer, kao jedan od primjera kada se Crkva nije baš u najboljem svjetlu predstavila. I kako je Bog reagirao tada? Nije spržio sve „nadripape“ i lude kardinale svojim bijesom, nije pucnuo prstima i popravio nepravdu, nego je iz prašine izvukao dva, tri sveca koji su djelovali u to vrijeme… I uvijek u vrijeme strava, Bog diže svece. Sjetite se Majke Terezije…
Ono što sam naučio u Lasinji, možda najvažnije, je da Bog uvijek sluša i uvijek odgovara, samo smo mi previše razmaženi da bi nam se njegovi odgovori svidjeli. Ili očekujemo nešto spektakularno pa ne primijetimo sićušne znakove Njegove prisutnosti ili odgovora. Često se naljutimo na nepravdu u svijetu, na ratove, ubijanja, glad, bolesti, a ne pokušavamo niti sagledati drugu stranu vage… Jer uvijek je sve u ravnoteži… I naučio sam još nešto… Ne može uvijek sve biti po mojoj volji… Treba znati prihvatiti i Njegovu volju…
Sada, za sve skeptike, ne, nitko mi nije isprao mozak… Ovdje napisah riječi koje sam čuo od svećenika te svoja razmišljanja koja se na njih nadograđuju no dobro sam razmislio. Ne vjerujem zato što mi je mama katolikinja ili zato da se prilagodim veličini. Vjerujem jer to želim, idem u crkvu jer to volim, poštujem Crkvu jer koliko god čudna, stara ili nelogična ponekad bila svejedno se trudi biti dobra, pomagati i voljeti. Nije li to najvažnije? Cijenili bismo prijatelja koji se svim svojim snagama trudi biti bolji i ponekad ne uspije, a ne možemo se pomiriti s činjenicom da naš župnik vozi bolje auto od nas? Uostalom, Crkva nije Vatikan, papa i zbor kardinala, Crkva su milijuni ljudi koji dijele isti motiv, a to je naš Krist…
No dobro, neću više drobiti o tome jer uvijek govorim isto, vi uvijek govorite isto i tako će ostati dok se nešto ne promijeni (matere mi, Sherlock mi je pradjed)… Zaključak je da mi je bilo savršeno i da bih se sutra vratio u Lasinju da mogu… Jedva čekam opet… Ako tko želi pričati o ovome svemu, ako bi tko htio promijeniti sebe ili svoje stavove, neka se ne srami… Bog jedva čeka kada ćete mu doći ili kada ćete mu se vratiti… Nemojte misliti da za vas nema šanse, da ste predugo bili ovakvi ili onakvi i da bi sada bilo licemjerno odjednom ići u crkvu ili odjednom postati pobožan ili ne znam što. Just do it! Ako me tko želi detaljnije daviti, neka me slobodno davi… Uvijek je lijepo čuti tuđa lijepa iskustva, ponekad mogu biti od presudne važnosti… :)))
A sada o drugim temama… Krenuo sam u teretanu… No ne na sprave i spravice za bildanje mog nepostojećeg mišićnog tkiva nego na one koje tope maslac… Da. U srijedu sam bio prvi put i bilo mi je dobro… Sutra idem opet, zajedno s Ulfuz, i opet će mi biti dobro… Doduše, ovaj put ću izbjeć onaj đavo za prsne mišiće (posadio me tamo trener prošli put jer je valjda mislio da ja, kao primjerak muškog roda, automatski moram bildat mišiće…) od kojeg me sad toliko bole ruke da je to za ne vjerovat… Još mi majmun stavi trideset kila, a jedva sam i dvadeset pomaknuo. No zato sam se oduševio steperom i sutra ću ga napastovat! Hehehehe…
O faksu neću, taman sam se smirio… Gle, ponoća! Ma kad prije, nisam ni primijetio! Baš mi se ne spava, a sreća moja pa sutra imam samo francuski, ne trebam, dakle, koristiti glavu sve do pet popodne… Nije li to krasno?
Imate li prijatelja u drugim državama s kojima se dopisujete? Imao sam dvije, jednu u Finskoj i jednu u Irskoj. S ovom u Finskoj se sada rijetko, rijetko čujem, prije smo si puno više pisali… A ova u Irskoj jednostavno ne reagira na moje mailove… Vjerojatno je zauzeta, znam kako je to jer ponekad i meni treba sto godina da odgovorim na nečiji mail. No zato sada popravljam taj nedostatak i trudim se biti što brži u odgovorima. Za sada se redovito čujem s jednom curom iz New Jerseya koja je originalno iz Ugande te povremeno s jednim dečkom iz Francuske i jednim iz Irske. Imati penpalse je baš lijepo, moram priznati, pogotovo kada ih nakon dosta dugo vremena i upoznate, kao što sam ja upoznao Ruth (onu iz Irske koja više ne piše)… Ne znam, uzbudljivo mi je pisati nekome na drugi kraj svijeta i upoznavati se preko slova… Nekidan sam primio i pismo od Nike (New Jersey); moje prvo pismo iz SAD-a :) Uglavnom, nađite si nekoga i davite ga, ne samo da ćete naučiti ili poboljšati određeni jezik nego možete započeti i predivno prijateljstvo…
Uglavnom, idem ja ipak do kreveta, čisto zato što se sutra (to jest, danas) treba ići teretiti… Pušek…
Post je objavljen 05.03.2009. u 22:27 sati.