Danas je PMF pronašao još jedan način da me ponovo razdjeviči i to praktikumom iz biokemije. Nakon što sam gotovo godinu dana slušao priče o zmaju koji nam predaje (gluhom zmaju od 80 godina) i o praktikumima na kojima ću pišat krv, limfu i intracelularnu tekućinu naizmjence, došao je konačno i taj dan da vidim koliko krvi mogu ispišat.
Ironično ili ne, prva vježba bila je vezana za hemoglobin i time indirektno za krv. Opremljen klimavim znanjem o vježbi koju ću izvoditi za nekoliko sati, uspeo sam se do Horvatovca i stuštio u menzu ne bih li kako stvorio zalihe za nadolazećih četiri sata „torture“. Dok sam ja tako sjedio i hvatao sve veću populaciju zjaka po knjižnici, stigao je kolega i komentirao kako mu je drago što je praktikum IPAK u četiri.
-???
-Pa trebao je biti u tri, tako stoji u obavijesti!
-?!?!?!
-Da, ali eto, srećom ipak nije.
Fakat srećom. Ja tu obavijest nisam registrirao, a vjerojatno mi je negdje uporno kopala oči. No dobro, baš me briga. Taman je došlo vrijeme da se pokupim prema prvom katu (iz principa nisam išao liftom, to što me boli kičma ne znači da sam invalid), a kako sam znao da će mi trebati puno više nego inače, pošao sam ranije.
Uvalimo se nas milijun u veoma malu prostoriju, asistentica nas rasporedi, napišemo kolokvij čisto pristojno i krenemo, kao, mi s gel-filtracijom. Za početak, asistentica se pravda kako je dotičnu vježbu zadnji put izvodila negdje u vrijeme kad su dinosauri gacali Zemljom pa da joj što ne zamjerimo. Ma gdje bismo mi… Duše svete. No, dobili mi svoje gelove koje treba napuniti u stupac, prethodno začepljen komadićem staklene vune. Komadićem, kolegice, komadićem, ne s tri hektara! Uglavnom, komadićem.
-I provjerite prije nego što počnete dodavati Sephadex da nema mjehurića zraka!!!
- (zborno) Aha, ma naravno…
Staloženo sam promatrao kako se gel taloži u mome stupcu i ispustio pufer taman do granice do koje je trebalo. No ni slutio nisam da je gigantski mjehur zraka ostao skriven pri dnu, a nisam ga vidio zbog gumenog nastavka koji je prekrivao kraj stupca (onaj kojeg poslije NEĆU morati stezati stezaljkom jer ništa živo neće kroza nj kapati, a trebalo bi). Došla tehničarka, dala mi zeleno svjetlo da nastavim s pokusom (ni ona nije vidjela sabotera) i zapovjedila mi da se pomaknem dok nalijeva otopinu A. Žena je petnaest minuta pokušavala nagurati krivu tipsu (nastavak, vrh, kako hoćete) na očajnu mikropipetu i iščuđavala se što ne vuče. Pustio sam je neko vrijeme da se muči, a onda potpuno neemotivno izjavio da bi trebala pokušati sa žutim tipsama, a ne plavim. Nalila je. Ništa ne kapi. Žena se češe po glavi. Kaže mi da otpustim malo stezaljku. Ja joj mašem stezaljkom pred nosom i govorim da ništa nije stegnuto već mjesecima i da svejedno ništa ne kapi. Ona se opet češe. Posvuda. Gleda. Pa ne razumije. Trese… Dovlači bakrenu žicu i čačka moju staklenu vunu. Niente. Priziva rolu wc papira i gura kroz suprotan kraj, ne bi li potaknula vražji pufer da krene. Ne da se. U međuvremenu mi vrh stupca prijeti da će se naći na suhom (gel ne smije doći u doticaj sa zrakom) pa tehničarka mahnitom brzinom nalijeva methemoglobin. Moj gel ga žurno usisava kao pijesak iz Sahare kišu. Trebao je promijeniti boju iz smeđe u crvenu negdje na pola stupca, meni se to dogodilo odmah. Zašto? Zato jer otopina A nije mrdnula ni amstrema jer ništa NE CURI.
Uglavnom, tehničarka je konstatirala da je sve pošlo u goli k**** i ostavila me da se jbckam s time kako znam i umijem. Uskoro sam otkrio problem. Već spomenuti „mjehurić“ zraka bio je dovoljno velik da tročlana obitelj na dnu oceana mjesec dana iz njega izvlači kisik. E jbga. No, nikome nije uspjela vježba, svi su imali dovoljno zraka u svojim stupcima da obogate atmosferu Marsa kisikom. Proveo sam dva sata nastojeći izmamiti mrvu zraka iz te proklete cijevi ali jednostavno nije išlo. NA koncu sam dobio nekakav jadni kapavac i pohvatao sada već dobro oksigenizirani hemoglobin u jednu epruveticu te sam proveo mladost čekajući da se ispere apsolutno svaki trag žute odvratnoće koju je methemoglobin ostavio za sobom. Trajalo je beskonačno.
Hemoglobin je kroz gel trebao protjecati ujednačeno u svim dijelovima. Ja sam dobio nešto što je izgledalo kao da je sišlo s Dalijeve slike. A Bogu fala, kad je krivo, nek je krivo do kraja. Asistentica je u međuvremenu odustala od tjeranja maka na nepostojeći konac i okrenula se pripravljanju gela za elektroforezu za next time. Dodaj jedan pufer, dodaj drugi, dodaj ekstremno kancerogeni spoj i na kraju (nije žlica Vegete) tvar koja će to sve stisnut. Ali tvar nije stisnula. Dapače, tvar je bila toliko rezignirana i nije joj bilo do stiskanja pa je asistentica morala ponovo zamutiti čitavu juhicu i dodati deset puta više tvari za stiskanje. Obećala nam je da će nas pustiti ako se gel ne stisne za tri minute. Ona prva smjesa koju je strovalila u sudoper se naočigled počela stiskati, kao da je zajebava, pa je tehničarka počela psovat i krenula po nešto da to pokupi prije nego se sva instalacija na faksu ne začepi.
Nije se stisnuo… Sa suzom u oku, asistentica nas je otpustila. Pohrlili smo kroz vrata, bojeći se da se ne sjeti joj kakvog idiotskog poslića. Dok smo svi pišali, raspoređeni strateški po svim zahodima na katu, iz laboratorija je izletjela tehničarka i vrištala:
-Stislo se!! Stislo se, gdjeeee steee? Vratite se!
-Bježite, dečki, stislo joj se!!!
Kolege su vrištali jer se stislo, svi su nastojali nestati u vidu magle jer ako nas vrati nazad, ne gine nam još sat vremena promatranja i čekanja da se i DRUGI DIO gela stisne. I tako smo pobjegli s biokemije iako se stvar stisla. Točnije, u mom slučaju radilo se o veoma brzom šepanju.
I to je priča o neslavnom svršetku mog prvog puta. Sad još neslavnije trebam napisati refera o vježbi koja nikome nije uspjela te sve potkrijepiti opažanjima koja nitko nije opazio. Fenomenomenalno.
Post je objavljen 18.03.2009. u 23:02 sati.