Danas sam skoro faking popizdio hodajući gradom i malo mi je falilo da ne podivljam ko onaj Đavo iz Tasmanije, počupam sa sebe odjeću, riknem ko ranjeni lav i počnem čupati jugularke svim kretenima koji ne znaju hodati jbnim pločnikom… No krenimo redom…
Jutro je. Ma pet je sati upravo odzvonilo, stisnuo sam snooze na mobitelu jedva jednom. Osjetim polaganu bol na desnom kapku koja se eksponencijalno pojačava. Umjesto da otvorim lijevo oko i vidim o čemu se radi, ja otvorim desno i zaradim kišu fotona ravno na retinu. Dok se grčim u intenzivnoj boli i zarivam glavu u jastuk, u trenutnom sljepilu, gnječim svoju jadnu Nokiju koja slabašno pišti svoj drugi pozdrav prokletom Suncu. Da, Sunce me opizdilo ravno kroz pukotinu na roletni i ravno kroz zjenicu te pravo na foveu! Jbga, da sam osam dana provodio kalkulacije kako da to izvedem i gdje da legnem, ne bih uspio.
Ajde, ustanem nekako, poluslijep, skoro skrham vrat opuznuvši se na čarapu koja se blaženo montirala točno na koridor kojim ujutro, zatvorenih očiju (jer su slijepljene izlučevinama, zahvaljujući predivnoj aridnoj atmosferi i mojoj alergiji), stupam prema banji. Potom skoro skrham vrat po drugi put, penjući se u kadu, a onda se još i gotovo ubih strujom jer sam opet napravio ono što i nedavno. Jednom rukom držao fen i fenirao ovo malo duge kose, a drugu ruku držao pod mlazom vode, perući je od sluzave tvari koja je izašla skupa sa mnom iz kade. Ne, nije bilo ništa što je iz mene izašlo, bez brige. Nekakva dlaka ili dvije (duge i ženske, jer moje nit su toliko duge, nit su takve boje) koje su odlučile osnovati Udrugu odvratnoća kupaonice i odvoda (iliti skraćeno, U-OKO) te skupile na sebe sve što je potrebno bilo za osnivanje udruge (odvratnoće i ine gadarije)…
No, nije to bitno. Bitno je da je Ulfuz ovaj put došla točno u minutu na točku susreta na Bundeku pa smo nastavili mrviti kilometre sve do Glavnog… I ušli, sada već tradicionalno i po dobrom starom običaju, u McDonald's po jutarnju kavu. Nije bilo onog simpatičnog dede koji zna točno što tko od nas naručuje uvijek, nego neka ženska polupametnog izraza lica i obješene lijeve vjeđe. Lijepo rekoh, „jedan mali i jedan veliki cappuccino“. I ponovim joj još jednom jer je bila čula tri. Dakle, da bude jasno i vama i našem imaginarnom prijatelju koji je to jutro bio s nama na kavi kao treća jebena osoba za koju bi treći cappuccino bio, ponovio sam „jedan mali i jedan veliki cappuccino“. I onda napravi jednu malu i jednu veliku kavu s mlijekom…
Neupućeni među vama bi sada mogli reći da nije big deal i da koji qrac se bunim. No oni upućeniji bi mogli odvratiti neupućenima da je razlika u okusu kolosalna, bez obzira što dotični upućeni voljeli piti. No dobro… Svađat mi se dalo nije (niti bih, jer ja sam stoik izvana, sangvinik iznutra), šljoknuli smo jedva tu odvratnoću (ne onu iz kade) i nastavili…
Ostatak dana je relativno bzvz, osim što sam KONAČNO našao onog kretena iz matematike da mi da potpis koji je bio zaboravio prije više od godinu dana. Našao sam ga ispred Matematike kako fuma neku jeftinu cigaretu, osjetilo se po dimu, kao kad one lokalne župske babe dime Kolumbo… Super da jesam jer nemam pojma u kojem sarkofagu na kojem katu te Vražje zgrade on dejstvuje.
Ručak. Nismo odavno bili jeli u jebenom McDonald'su. Ovaj put je mjesto nerviranja trg. Odemo tamo, gužva ko u šesnaestercu. Dođem nekako na red i zatražim od tuke, jasno i glasno (jesam li rekao jasno?) „jedan McWrap mali meni, sa SOKOM OD JEBENE NARANČE“. Ona mi da kolu. (???) Ono… Nije to neki bed… Mislim, fakat nije, jebeš sok. Poanta je u tome što me faking ljudi ne slušaju dok im govorim. Možda sam nezanimljiv ljudima s kojima se svaki dan vidim, pa im je pozornost popustila, ali neka tuka koja radi na mjestu koje se temelji na jebenoj komunikaciji i interakciji bi trebala razumjeti vlastiti materinji jezik i rečenice i fraze izgovorene glasno, razgovijetno i dovoljno sporo! Zar tražim previše? :D
I onda je počelo… Jedna baba, druga baba… Kao da imaju oči na vražjim leđima, s malim rupama izrezanim u odjeći tako da mogu vidjeti kroz njih. I kao da namjerno hodaju tako da su uvijek ispred mene i ne mogu iz zaobići. Ja desno, ona desno. Ja lijevo, onda lijevo. Ja ubrzam, onda ubrza. Ja usporim, ona uspori… Ja cik cak, ona cik cak. I onda sam je zajebo! Ona je zig, a ja sam otišo zag i prestigao je. Mislim, da sam ostao još sekundu iza nje, ubio bih boga u njoj, baš me briga što ima osam grba na leđima i petsto godina. Ako me može zajebavat takvom pokretljivošću dok mi ne da da prođem, onda može i popit batine!!!
I nije ona bila jedina, o ne… Još ih je bilo… JOŠ! I kretenuša u grupama (mladih kretenuša) koje se kreću tako nekakvim lošim tempom; niti hodaju brzo, niti sporo. Nekakav polukorak, a ne možeš ih zaobić jer je prometno s obje strane (i začepljeno JEBENIM BABAMA!!!)… I što je najgore od svega, takva grupica se nekontrolirano i dozlaboga iritantno cereka…
Ma… Kao što možete vidjeti, danas mi je prag tolerancije ispod apscise. Morao sam zabiti ruke u špage (šaka stisnutih, a ove jadne vene što su jedva izborile svoj put kroz adipozno tkivo na površinu kože i pokazale se svijetu su skoro izletjele vani od svog tog silnog tlaka u njima) i kontrolirati se da nekoga ne pridavim, i to s osobitim zadovoljstvom…
Povrh svega sam se još i znojio kao krme… Sreća od boga pa u busu nije bilo gužve, kao nekidan. Da sam dobio samo jedan lakat u rebra, mislim da bi sljedeće čega bih se sjećao bila soba na Vrapču…
No dobro… Doma sam, ispucao sam frustracije uz Jeanette i njen videić (nije pornić, op. a. nego vježbe) i sada se mogu posvetiti svetom izučavanju biljnih hormona. A sutra sve ispočetka…
A islandska premijerka ne samo da je prva lezbijka na čelu neke države, nego je i prva premijerka koja je sklopila homoseksualni brak, zamislite, s drugom lezbijkom. :)
Red mene, red faksa, red države... Nigdje pršuta :(
I tako eto nama polako kraja mjeseca… Da, znam, nisam pisao stoljećima, već ste se počeli pitati gdje sam, jesam li dobro, jesam li se konačno skrasio, izrodio djecu i napustio faks kako bi mogao naći potplaćeni posao, samo da bih mogao priuštiti pelene, cigare ženi i koku sebi… Ne, nisam. Još uvijek sam tu, još se uvijek trudim natjerati sam sebe učiti (ponekad i uspijem) i još uvijek ne znam „možemo li prijeći prokletu rijeku“. :)
No, što li se izdogađalo? Pa, teta Zlica (i ostali koji tako napeto pratite moje kolokvije i ispite kao da se radi o kakvoj niskobudžetnoj verziji Big Brothera) će biti oduševljena kada čuje da sam se uspio riješiti biogeografije preko kolokvija i da imam 4. Također sam uspio proći apsolutno svaki kolokvij iz fiziologije bilja i da moram samo na usmeni (svi moraju na usmeni, kad-tad). Ostalo što je ostalo je bzvz i ne vidim nikakve probleme oko njihova polaganja, osim možda anatomije čovjeka, no ona nije problematična za učit (jer tamo nemaš što shvatit, samo treba sjest i naštrebat sve dijelove, hehehe).
Možda bi vas također zanimalo da sam uspio spustiti kilažu na dvije znamenke, što me je poprilično iznenadilo jer nisam očekivao da ću se približiti rujanskom cilju već u lipnju (a mogao bih ga dostići već krajem srpnja). Čvrsto sam odlučio ne odustati od kickboxinga i ove zanimljive prehrane koja se temelji na „NEMOJ to jesti jer znaš da ti ne treba“.
Tri su razloga zašto sam zapeo za weight loss (opet) no i zašto sam uvjeren da ću ovaj put apsolutno uspjeti i zadržati postignuto.
Prvo je zdravlje. Stvarno. Šećer mi je bio (odavno već) na samoj gornjoj granici i to me je neopisivo nerviralo. Ne znam kakav je sad ali vjerujem da nije kritično jer stvarno pazim što radim. Najviše me iznenađuje činjenica što u ormariću stoji ogromna tegla Nutelle koju samo Ulfuz otvara i jede (do sada sam valjda u nju u zavirio tri puta i to po toliko malo da bi i ptici u oko stalo), a ja je tako hladnokrvno ignoriram da je to zabrinjavajuće. Pa to je ČOKOLADA, za boga miloga, to ne može boraviti sa mnom u istoj prostoriji i biti nepojedeno! Ili ipak može? Osim šećera, imao sam „problema“ i s uratima i prijetio mi je prokleti giht.
Drugo je garderoba. Ne biste vjerovali ali ide mi na cirus što svako malo ne mogu ući i odjeću koji sam prije nekoliko mjeseci mogao nonšalantno obući. Hlača koje su mi prevelike te hlača koje su mi premale imam na bacanje i čini mi se kao da svaku sezonu moram kupovati kompletno novu odjeću jer u ništa od prije ne mogu ući (ili je ogromno). Imam više odjeće u koju ne mogu, nego koja je prevelika, a to nije dobar znak. I zato sada padam… :) I mislim da će novčanik moga pretka biti sretan…
Treći razlog je veoma površan i estetski. Želim ljepše izgledati. Sebi. I drugima. Da, znam i slažem se, izgled nije bitan ali ipak jest malo. Ajde priznajte… Priznajte da, kada imate ovu ili onu fantaziju (iz bilo kojeg razloga) koja uključuje barem jednu osobu veoma nimalo odjevenu i koja radi vama sve i svašta u vašoj glavi, sigurno ne zamišljate susjeda od 145 kila s osam pivskih trbuha i četiri podbratka nego si zamislite nekog malog Hondicu (danas sam gledao kako mali Honda zabija za Japan jedan veoma sladak gol) ili pak nekakvu drop dead gorgeus glumicu ili nešto treće… Zar ne? Budite iskreni… :D
Upravo zato, jer je fizičko ono što prvo primijetite na čovjeku kada ga upoznajete (jer nikome na čelu ne piše da ima velikodušno srce, romantičnu dušu i da je ekološki osviješten), lijepo je oglašavati se prigodno. Mislim, nemojte misliti da ste plitki ako stvarno ponekad ljude procjenjujete po izgledu. Niste, to je jednostavno evolucijski tako i nemamo se čega sramiti, to nas ne čini površnima i maloumnima. :D Naravno, ipak smo ti prokleti ljudi pa ono mentalno tj. duhovno tj. apstraktno prevlada (u velikoj većini slučajeva), a izgled postane manje važan ili nevažan no inicijalnih nekoliko sekundi je dovoljno (znanstveno dokazano, barem što se muškaraca tiče) da se samo na temelju izgleda netko odluči za da ili ne. :) Nije li naš mozak predivan? :)
Uglavnom, nije mi namjera dospjeti na naslovnicu Men's Healtha (gee, kako je to dosadan časopis, prelistao sam ga nekidan u Profila) nego jednostavno izgledati bolje i osjećati se zdravije. :)
No dosta o meni, ajmo malo o mom autu… Jeste li primijetili da su sindikati skupili pun cirus potpisa i da je sada samo na vražjoj državi da organizira referendum. I dok teta Jaca vrišti kako para nema (170 mil. kuna) za provedbu referenduma (kao da ćemo zlatnim olovkama zaokruživati po srebrenom papiru da ili ne) i baca blatnjavu loptu na sindikaliste i ucjenjuje ih, govoreći da će si sami morati platiti svoj vražji referendum (đe li ih je samo đavo tjero da gnjave državu time u ovako nedoba), tata Šeks i barba Luka su napravili strahovit gaf (i za manje su ljudi tijekom povijesti bez glava ostajali) i razvlastili Ustavni sud glede (hvala na predivnoj riječi, tata Tuđman) procjene ustavnosti referenduma i provjere potpisa, a prikladno zaboravili ovlastiti nekoga drugoga, tako da trenutno u državi nema niti jedne osobe ili institucije koja može reći „ok, zahtjevi za referendum su valjani, raspiši“. Ma divne li države, mati moja… Da postoji Oskar za naj kretenačko-zločinačku vladu svijeta, naša bi pobrala po jednog iz svake kategorije… :)
Ah, obožavam Hrvatsku. Stvarno… Pitam se što li se još u ovoj predivnoj zemlji mora dogoditi da se narod probudi? Vjerojatno ništa. Čak i da nas porobe u onom pravom smislu ropstva (piramide i sl.), naš narod bi ostao submisivan i pasivan i govorio bi da je moglo bit i gore, da su nas mogli pobit… Da nas i pobiju, duhovi naših Hrvata bi se vratili i rekli da je moglo bit i gore, mogli su nas ostavit na životu. Semper catatonicus. :) „Blago nama djecama, što smo tako mali, zdravi smo i veseli, ništa nam ne faaaaaaliiiiii“
Ah, mislim da je vrijeme da se objavi nešto novo jer, moram vam priznati, nelagodno se osjećam s toliko komentara pod jednim postom! :D Nije stvar u njihovu sadržaju, nego bogme u broju… :) Nisam nikad imao toliko „vaših neprocjenjivih mišljenja“ pod jednim tekstom i neobično mi je… Uglavnom, hvala velikoj većini na pozitivi, a čak bih htio i pohvaliti ono malo „druge strane“ što nisu bili pretjerano agresivni i vulgarni… :)
Uglavnom, dočekali smo je. The kiša. Dopustio sam joj da me gađa, ne otvorivši ombrelu sve dok stvarno nije počela mahnito udarati, kapima kao krokodilske suze. Konačno… Već je tjedan dana, kao žedan beduin usred pustinje, iščekujem, a nje nigdje. I sad konačno kiši. Štoviše, grmi i struja „žmiga“… Što se više poželjeti može? Možda da me ova odurna ženka komarca prestane bosti; ne mogu je uhvatiti i „zapljeskati“ joj, a tako bih htio…
Kišica, konačno… Uvijek me uhvati sjeta i veoma oštra, dosadna čežnja koja zahtijeva my individed attention… Kiša je tako romantična; pravi setting za dekicu (dobro, dekica bi u trenutnim uvjetima značila moj preuranjeno preseljenje na Ahiret), nečije rukice i tišinu.
Doskočio sam problemu s razmaknicom. Znate da me jbe već mjesecima u zdrav mozak i stvarno, STVARNO ide na živce… E, pa, više ne. Slučajno sam se sjetio potražiti na internetu postoji li programčić koji dopušta reorganiziranje tipki, virtualno. Naravno da postoji. Proglasio sam ALT tipku novom razmaknicom. Presto! :)
Ma, nemam kad piskarati, idem dalje… Sutra je kolokvij iz praktikuma iz fiziologije, treba se malo ponoviti, je li.
Stvarno ne razumijem ljudska bića. Koliko god smo predivni kada smo cijeli dragi i bombonček, toliko smo okrutni, gadni i opaki. Uistinu me ponekad zna iznenaditi ljudski mozak, tj. njegova osobnost. Neugodno iznenaditi, iako sam odavno prestao dopuštati ljudskim postupcima da me šokiraju jer od ljudi je svašta za očekivati...
Čitam malo komentare na članke koji se tiču ovogodišnje Povorke ponosa (tzv. Gay Pride). Uopće mi nije ovdje do zastupanja iti jednog stava, ne pravdam, ne osuđujem, čak niti ne komentiram i pozivam i vas da ne radite to isto, ako je moguće, ako i ja izdržim... Nije mi do toga. No zato mi itekako jest do ljudskog mentaliteta.
Komentari na članke su gadni. Nije bitno što se radi o homoseksualcima, ovdje konkretno. Uzmite za primjer bilo koju grupu ljudi koja radi nešto što većini ide uz dlaku i što ćete dobiti? Kaos, vrijeđanje i gnjusne misli koje je jedino čovjek sposoban izvaditi iz svoje prosvijetljene glave.
Zanimljivo mi je primijetiti kako taj vrli, pametni čovjek napada sve što ne razumije a da ne zastane na tren i iskuša najjednostavniju od svih metoda: metodu vlastite kože. U redu, netko tko je hetero ne može samo tako „postati“ gay i iskusiti na svojoj koži kako je to živjeti u uskogrudnom svijetu, no tu nas je priroda obdarila nečim što se zove apstraktno razmišljanje i mašta.
Vrlo je jednostavno staviti se u tuđu kožu… Ne morate zamišljati da ste gay. Sjetite se bilo koje situacije u svom životu kada ste doživjeli nepravdu jer ste bili „drukčiji“, psihički ili fizički, pa možda čak i zbog odjeće koju ste taj dan nosili. Zar se ne sjećate kako ste se osjećali pritom? Kao da ste ljuti na cijeli svijet i nije vam jednostavno bilo jasno zašto vas nitko ne razumije i zašto vas čitav svijet osuđuje. Htjeli ste ili pobjeći glavom bez obzira, tužni jer niste prihvaćeni ili provokativno krenuti naprijed i razbiti gadu njušku (metaforiziram, naravno) jer jednostavno odbija sve vaše argumente, ne sluša vas, upire prstom, vrijeđa jer mu se niste uklopili u okvire unutar njegove male glave.
Čitam te komentare na članke i gledam što sve ljudi pišu i plače mi se jer je Homo sapiens sve samo ne sapiens. Nigdje ni trunke razumijevanja, ni grama suosjećanja, ni mrvice tolerancije barem. Ubij, zakolji, spali, obeščasti, razapni! Razapni jer se usudi otkloniti od „normale“. Nabij na kolac jer u nekom alternativnom svemiru drma temeljem tvoga malog kutka gdje si se sakrio, pokrio po glavi i pretvaraš se da ogromna zvijer zvana Život nije u tom trenutku nagnuta nad tebe, labrnje razjapljene; slina koja kaplje. Oderi kožu jer ne vidiš dalje od svoga nosa i, što je još važnije, ne razumiješ pa je lakše napasti nego pokušati shvatiti.
Ljudi smo grozni. Generaliziramo, etiketiramo, napadamo i mrvimo razlike jer nas direktno pogađaju u samu našu bit. Gledam malo sve te životinje koje proučavamo na faksu i primjećujem da jedino čovjek ima tu neugodnu naviku progoniti i napadati nepoznato umjesto da se okrene i pusti nepoznato na miru. Ne mora se potruditi shvatiti…
Stvarno ne razumijem, zašto se ljudi toliko osjećaju ugroženi homoseksualcima? Zašto je jedan heteroseksualac bijesan kao ris kada mu spomeneš mogućnost da se homoseksualcima dopusti sklapanje građanskog braka (partnerstva, zakonite veze, nazovite to kako god hoćete ako vam izraz „brak“ u toj kombinaciji smeta)? Nije kao da se dotični heteroseksualac morao krvlju, znojem i suzama boriti za to dopuštenje da osnuje zajednicu, a onda se pojavio mali homić i to dobio besplatno, eto, jer je manjina, a manjinama se treba ići niz dlaku da se slučajno ne bi bunile. Koga ugrožava partnerstvo dvaju muškaraca ili dviju žena? Apsolutno nikoga živoga niti mrtvoga.
Zašto ljudi toliko mrze homoseksualnost? Što ta homoseksualnost vrijeđa u njihovim heteroseksualnim umovima? Kažu, nije prirodno. Ja kažem, jest, prirodno je. Ne moramo se složiti oko te činjenice, prihvaćam to. Kažu, stvar je izbora. Ja kažem da nije. U redu, ne moramo se složiti ni oko toga. Ali zaboga, čemu klanje i toliki BIJES? Zašto te je uopće briga ako je netko homoseksualac ili nije? Od toga nemaš ni koristi ni štete. Okreni glavu ako ti se ne sviđa, isto kao što okreneš glavu kad pas sere nasred ulice (ispričavam se na usporedbi ali dobro će poslužiti). Prokomentiraj glasno kako je vlasnik stoka je nije pokupio drekec za svojim psom… Ali nitko još nije zbog nesavjesnih vlasnika pasa krenuo u akciju zabrane držanja kućnih ljubimaca općenito! Pojedinci i njihovo ponašanje ne opisuju većinu ili sve.
U redu… Povorka ponosa zna biti degutantna i lascivna, slažem se… Itekako se slažem. Ali to je tisuću, dvije ljudi koji su na jednoj strani Gaussove krivulje. Što je sa stotinama tisuća drugih koji nisu takvi? Svi će reći kako ima puno vlasnika pasa koji čiste za svojim psima govna i zbog takvih nije u redu zabraniti držanje pasa u cijeloj državi; zašto im uskratiti pravo na divan suživot sa svojim psićem i kažnjavati ih jer ih je nekolicina nekulturna, zašto ih osuditi da svoje pse drže u ilegali i skrivećki ih šetaju noću, strahujući da će ih netko prebiti i spaliti im psa ako ih uhvate. No nitko neće i ne može prihvatiti činjenicu da nisu svi homoseksualci razvratna, nimfomanska bića kojima je samo qrac/3.14čka na pameti 24/7!
Kažu, dosadni su, provokativni i nametljivi ti „pederi“ sa svojim zahtijevanjem prava i svime. Pa nemojte im uskraćivati pa neće biti dosadni i nametljivi!
Zastranio sam. Rekao sam da neću ulaziti u rasprave, komentare i zastupanja stavova ali jesam. Oprostite. Da se vratim natrag, nakon ove digresije, na temu.
Zašto su ljudi tako zli i vole, s gustom, kopati oči drugima? Rezati udove i čupati van jezik jer suprotna strana nije ista kao i oni? Zašto ljudi vole generalizirati, ne truditi se shvatiti? Zašto vole napadati i mrziti? Ne razumijem, stvarno ne razumijem.
Nije ni čudo što se onda oni koje se mrzi, proganja i mlati sjete izražavati svoje negodovanje na bizarne i ekscentrične načine. Uopće me ne čudi. Dapače, to je jedino što se od Homo sapiensa može i očekivati, da na napad odgovara napadom...
Da osam života živim vjerojatno nikada ne bih shvatio ljude ili dobio odgovor na sva ova moja pitanja ovdje. Žalosno mi je gledati kako se koljemo, kao vrsta, između sebe, zbog varijacija na temu… Oko nebitnih i osobnih stvari i stavova dok postoji čitava lepeza stvari koje su tri tisuće puta važnije i oko kojih bismo se trebali boriti. Zar je potrebno trošiti energiju na svađe treba li ili ne homoseksualcima dopustiti sklapanje „braka“ dok na drugoj strani imamo nesposobne spodobe na vlasti, ubojstva i pljačke svakodnevno, pad standarda, nezaposlenost, onečišćenja, devastacije, propast? Fascinantno mi je kako se mi ljudi znamo zabaviti čupkanjem končića s jednog kraja kaputa, kako bi izgledali „reprezentativno“, ne baveći se ogromnom, zijevajućom poderotinom na drugom kraju kroz koju fijuče ledeni vjetar i razbolijeva nam bubrege… A još mi je fascinantnije kako s gustom guramo trn sve dublje i dublje u oko svoga „protivnika“ ne bi li ga on postao što svjesniji, a šipražje u vlastitim očima ne primjećujemo…
Budući da je ovako predivno vrijeme, mozak mi je baš spreman na raznorazne umne rabote, je li…
Danas sam krenuo put SC-a ne bih li nekako upao u onu njihovu učionicu i učio. Doma je učiti nemoguće, naravno. Kao prvo, aridna klima nimalo ne odgovara mom nadraženom noseku i termoreceptorima koji vrište u agoniji akcijskih potencijala. Drugo, previše je distrakcija…
Nažalost, odlazak u SC je završio mojim trenutnim okretanjem i izlaskom iz dotične zgrade jer je unutra bilo milijun Kelvina. Možda je učionica i klimatizirana, ne znam, ali pakleno predvorje jednostavno nisam mogao pregaziti. Šteta… Možda neki drugi put kada ne bude vruće kao u zmajevu šupku.
NSK mi je i dalje out of the picture. Svaka čast ljudima koji se tamo mogu skoncentrirati i štrebati; ne mogu. Previše mi je tiho. Znam da zvuči čudno ali tako je. Najlakše mi se skoncentrirati kada u pozadini postoji nekakav tihi žamor… Taman toliko glasan da ga čuješ, a ne preglasan da ti razbija ono malo koncentracije koju si skupio… A NSK je naprosto kao groblje tiha pa to amplificira apsolutno svaki zvuk koji se možda i dogodi tako da nečije češanje po, je li, raznoraznim dijelovima, odzvanja kao da je netko o gong opizdio. Da, znam da sam kompliciran.
Pokušat ću s alternativom. Došao sam na faks. Gore na trećem katu, na fiziologiji bilja, je knjižnica s klimom. Inače gore ne volim ići jer se skupe brbljave PMF-ovke i nadobudni PMF-ovci pa bude svega, samo ne učenja. No, sada su skoro pa krenuli ispitni rokovi, a i druga godina je na terenu pa možda bude malo mira. Moći ću si lijepo užeć klimu i spustiti temperaturu na apsolutnu nulu.
Čekam. Tu u računalnoj učionici na faksu. Nemam pojma imam li kolokvij danas ili ne. Trebali smo ga imati ali su kolege s treće godine odlučili pomaknuti ga jer nam je prošli tjedan jedna kolegica umrla pa eto, da ne bude odmah prvi radni dan nakon sprovoda i sve. Uglavnom, naravno da u tome nije problem. Problem je u tome što su kolege razjedinjeni pa ih je pola htjelo 21., pola 17., a ostatak (doduše, ne znam gdje je ostatak jer pola i pola daju jedno cijelo, no to sada nije bitno) je htio danas ili im je bilo svejedno. No, da skratim priču, profa je rekla „nema problema“ ali još uvijek nije poslala potvrdni mail ovoj curi koja je zatražila pomicanje kolokvija. I sad čekam… Nadam se da nije danas jer nisam baš učio… Učio sam sto drugih stvari… Dobro, trudio sam se učiti; nisam ja kriv što mi je mozak pretvoren u kašicu sive tvari…
Moram visjeti ovdje još pola sata da čujem ima li kolokvija. U deset profa dolazi na faks pa će je cura ići loviti… Sve mi to ide na cirus, iskreno, gužve. Četiri! Četiri kolokvija, sjednica, tri francuska i moj bože, jedva čekam kraj, kakav god bio… :(
Ah, naravno, ima i računalna učionica svoju klimu ali ovdje je nemoguće učiti jer su biolozi valjda po prirodi lajavi. Nemoguće je staviti tri biologa zajedno za isti stol i očekivati tišinu, to je znanstveno dokazana nemogućnost. Znam, sam sam je dokazivao... :D Hell, ponekad ti je dovoljan i samo jedan jedini biolog pa da imaš kakofoniju umjesto svetog mira. Fascinantno...
Razmišljam o tome kako će sljedeći tjedan biti mir... Ok, štrebat ću ali bit će mir... Lakše mi je učiti za ispite nego za kolokvije, ne znam zašto... :) Naporno ljeto će ovo biti. No ništa napornije od svih prethodnih.
Danas sam nadobudno sa sobom ponio ombrelu u grad. Rekao je DHMZ da će kišiti... Aaaaaah... :)))))))))))))))))))))))))))
Prije nekoliko dana gledao sam veoma zanimljiv francuski film i stravično se navukao na soundtrack… Doduše, film jest nekakav polumjuzikl u kojem nitko ne pleše sam od sebe ali ima jedno 12 situacija gdje likovi jednostavno otpjevaju scenu u kojoj se nalaze umjesto da je izvedu dijalogom…
Uglavnom, film se zove „Les chansons d'amour“. Glavni lik (mlađahan dečko, glumi ga Louis Garrel) je urednik u nekim lokalnim novinama i ima hmm… zaručnicu ili samo curu. Njezina ga mnogobrojna obitelj obožava i sve je savršeno… No, Julie, njegova cura, se ispovjedi svojoj sestri (a prečuje je mati) kako se u zadnje vrijeme u njihovu vezu uvukla Alice (a to je Julie htjela) u jedan simpatičan ménage ŕ trois. Mama upada kao luda u kuhinju i reagira spektakularno, kao prava Francuskinja! Očekivali bismo svi da bude zgrožena, zar ne, što je njena kći uvučena u nešto takvo?! E, a mama se počne ispitivati kako je to biti sa ženom, tko je glavni, tko je u sredini, što Ismael (the glavni lik) misli o svemu tome, čija je ideja bila, je li im lijepo, voli li ona više Alice i Ismaela… I tako dalje i tako bliže; mala Julie šokirana što mama tako pozitivno reagira!
I priča ide dalje… Sve divno i krasno…. No. Jedne večeri, Alice, Ismael i Julie izađu vani u neki klub. Alice si pokupi nekog lika za koju partiju vađenja tonzila dok se ovo dvoje njiše u ritmu glazbe. Odjednom Julie pozli i ode u WC. Naredi im da je čekaju vani, jer idu. Oni je vani čekaju, Alice se i dalje žvalji s tim likom… Eto ti Julie… Crash… Pala mrtva… Zastoj srca…
Svjetovi se ruše… Obitelj njena u qrcu, Ismael totalno lud… Alice i dalje s onim likom. Likom koji ima malog brata Erwanna koji ide u srednju, valjda četvrti… I uglavnom, priča sada prati koliko su obitelj i Ismael u qrcu… Julieina obitelj prihvaća Alice kao svoga člana, jer je tako puno značila Julie, ova sva šokirana činjenicom da nitko nema ništa protiv što je bila druga žena između njihove kćeri i njenog dečka (ah, ti Francuzi).
No, priča ide dalje… Kako je Ismael sav u banani, nekoliko puta je ostao s Alice, onim likom i njegovim bratom Erwannom kod njih doma… Mali Erwann se zaljubi u Ismaela… Ali totalno… I počinje ga bariti i pratiti uokolo i sve… Ismael, kao pravi Francuz (l'amour c'est l'amour) nije šokiran (kao što bi većina bila) nego se samo bori s osjećajima prema Julie. I tako to neko vrijeme ide dok na koncu ne popusti i onda je Erwann sav sretan… I oni su, eto, zajedno i životi idu dalje…
Kao i svaki francuski film koji sam do sada gledao, i ovaj je pomaknut i nije kao jedan od onih i hollywoodske masovne proizvodnje. Radnja je možda previše obična ili možda smiješna ali je soundtrack jednostavno zakon… :D Nekoliko stvari mi je zapelo za uho, a jedna od njih je poprilično mračna i tužna. Ona kada Ismael konačno popusti pred Erwannovim nasrtajima i onda su u sobi… Ovaj navaljuje na njega, a Ismael mu pjeva kako sad treba „ubiti“ Julie i po drugi put i govori Erwannu da, kada je bude imao na nišanu, da ne sluša njeno cviljenje i molbe jer zna da ona mora umrijeti inače ništa od toga svega…
Uglavnom, muzika je savršena…
That one's Alice:
Idemo dalje… (ili dublje). Ovo vrijeme je naprosto morbidno… Jučer mi je u stanu bio 31° faking C. Trenutno je 26,4° i umirem u gospodu jer znam da je tek 9h ujutro. Tješi me činjenica da su za sljedećih nekoliko dana najavili delumbije i prolome oblaka samo takve… Ah, divno… Ne moram vam ni govoriti koliko TEŠKO se koncentriram na knjigu kad je ovako „ugodno toplo“ vani. Niti vam moram, očito, govoriti, da sljedeći tjedan umirem, i to dobrovoljno, jer će mi nakon 4 kolokvija u seriji biti sasvim svejedno pili li mi tko nogu, čupa nokte ili me mazi vrškom prsta… Strahota…
Danas, nadam se, ovaj propuh koji sam stvorio, će biti dovoljan da me ohladi na radnu temperaturu da mogu nešto učinit. Inače, ne znam kako ću ispolagati sve ove stvarčice koje su mi preostale… NSB je out of the question. Tamo mi je užasno učiti, to sam već odavno zaključio… Bogdan je uvijek prokleto zauzet… Ah, ma naći ću si ja već negdje neki frižider…
Gledam „Budi mi prijatelj“ na RTL-u. Gledam i ne mogu vjerovati da se još uvijek događa ista gnjusna stvar već godinama i da nikoga nije briga ili da nitko ne primjećuje. Sramota.
PDV. Recite mi, ima li išta odvratnije i bezobraznije od naplaćivanja PDV-a na humanitarne akcije? Iako jesam nazvao broj 0609007 nekoliko puta (jer ipak se radi o humanitarnoj akciji) i darovao koliko već novca za potrebe Udruge, svejedno mi je odvratno što država uzima PDV.
Danas je Antonija Blaće gostovala na Anteni Zagreb i spomenula kako su, eto, prošle godine dobili taj PDV natrag, ali ne zna što će biti ove godine. To je druga odvratna činjenica koja mi smeta. Ta naša država. Ta gnjusna vladajuća garnitura koja ispadne onda najveći dobročinitelj kada velikodušno „daruje“ organizatorima humanitarne akcije. Pa kako ih nije sram. Fuj!
Pisao sam udruzi „RTL pomaže djeci“ i lijepo ih zamolio da već jednom ova nebuloza dobije svoju zasluženu medijsku pozornost. Ne znam, doduše, jesam li jedini građanin ove države kojemu SMETA naplaćivanje poreza na humanitarne akcije. Nadam se da nisam, jer bi me to poprilično ražalostilo.
Uopće me ne zanimaju sada pravne, ekonomske ili bilo kakve zavrzlame koje bi mogle argumentirati naplaćivanje poreza na nešto kao što je prikupljanje novca za djecu kojima treba kombi kako bi mogla u školu ići. Humanitarna akcija i porez jednostavno ne idu zajedno ni u kakvoj jednadžbi.
Odvratno mi je i licemjerno do bola kada se javi T-Com i kaže da se odriče dobiti! Dobit! Molim te lijepo, ne samo da bi se trebali odreći „dobiti“ nego bi trebali i dati još koju kunu pored te svoje „dobiti“. Ma kako su oni krasni, odriču se dobiti od humanitarne akcije.
Stvarno, jesam li jedini kome ovo smeta??? Je li to razlog zašto se o tome ne govori javno i pljuje po zakonu? Zato jer nikoga nije briga? Odbijam vjerovati u to! Hrvati jesu svakakvi i počesto mi dođe da ih spalim na lomači ali glatko odbijam vjerovati da smo TOLIKO hladni i tvrdi. Recimo, moj otac, jako rijetko naziva ovakve i slične brojeve jer mu užasno smeta činjenica što se naplaćuje PDV. Nije istina da je to prenio na mene. Vidim i sam. Imam dovoljno godina da mogu reći da i meni smeta zato što je nepravedno, nehumano i bezobrazno, ne zato što smeta mojim roditeljima. Moj otac nije škrta osoba. Nekidan je ubacio 50 kuna za školovanje pasa vodiča u kutiju predviđenu za to. Kutiju koja je neoporeziva, btw. I daruje raznoraznim akcijama na druge načine, direktno. No ima ogromnu averziju prema nazivanju određenih brojeva gdje stoje cifre 5,00 + PDV. Ja, pak, nazovem… Jer iako država od toga ubere 1,15kn, djeca barem dobiju 5. :(
Hoće li se nešto promijeniti? Vidjet ćemo… Baš me zanima što će mi odgovoriti s RTL-a. Napisat ću. Ako mi odgovore…
Yeah, yeah, znam, ništa ne pišem, treba me kamenovat, bla bla bla…
Bijah zauzet. Kako stvarima oko sebe, tako i samim sobom… Well, ne na taj način, anyway… Uglavnom.
Da, ma nije meni cilj cifra na vagi, mislio sam da sam to dovoljno jasno objasnio. Cilj mi je promijeniti omjer adipoznog tkiva oko pupkića i vezivnog tkiva u mišićima, da se kulturno izrazim. :D Nije to povezano ni sa kakvim slikama kretena iz časopisa upitne kvalitete i impakt faktora nego je povezano sa mnom. Dosta mi je više biti vreća sala, thank you very much, I´ve lived like that for the last 23 years, now is the time for change… :D
And what a change it will be. Pronašao sam novu ljubav u svom životu. Zove se kickboxing aerobik. Nikoga ne mlatiš niti to vježbaš i radiš mlaćenja radi nego vježbe radi. Ima malo utegića, malo istezanja i poprilično koreografije koja ti doslovno spali mišiće nogu i raznese te famozne trbušne mišiće za kojima pati čitav svijet, bilo muška bilo ženska polovica. Spektakularno… Ozbiljno razmišljam da se od jeseni, ako sveta Satnica dopusti, naravno, ubacim u neki trening tu u lokalnoj teretani, imali su takve programe tri puta tjedno za neku cifru manju od 200kn, ako se ne varam. Ma spektakularno. Ne da ne bih mogao sam doma, mogao bih, no uvijek je zanimljivije, zabavnije i kvalitetnije kada radiš s nekim tko te može ispraviti ako radiš nešto krivo.
A budući da sam ja drvena Marija koja je upravo počela svoju preobrazbu u biće od krvi i mesa (i masnih kiselina), dosta toga radim krivo. :) A to nije dobro jer jednom iskrivljena Drina se teško vraća u svoj normalni tok, pokušano i promašeno. Ako vas zanima o čemu pričam, evo vam link pa si skinite video (traje nekih 50ak minuta i ima 500tinjak MB). Ako sam JA mogao izdržati svih tih 50ak minuta u istom intezitetu kao i oni, onda može svatko, strine mi, jer ja sam valjda oličenje nekondicije u svakom pogledu… :D
No dobro, dosta o mom tijelu, pričajmo malo o meni. Onome osjetljivome, jadnome, sirotome, krepanome meni unutar ovog predivnog tela… :D Da, ovaj jadni, siroti, krepani ja će da krepa i postane još jadniji i sirotiji i krepaniji jer ga čeka pakao. I ispiti. Kao prvo, Sunce je opet pomolilo svoju žutu gubicu i počelo pržiti, a to mi se ne sviđa. Drugo, kreće onaj najdraži dio ciklusa mog života, a to su ljetni ispitni rokovi. Veselim im se kao mater ludoj kćeri. Sve je nešto napola. Ni za što (osim za anatomiju čovjeka) ne treba štrebati mahnito mahnito mahnito jer je sve nekako napola položeno preko kolokvija, samo treba malo tu, malo tamo nešto odgovoriti ili slično. Pa će ja sada sve to nešto malo i napola pa će da bude sranja kroz gusto granje.
I taman kada sam STVARNO pomislio da me PMF više ni sa čime ne može iznenaditi (jer naiznenađivao me se kroz ove godine svime i svačime), etotigana! Nova direktiva stiže, uredba broj „jebomeglupogikretena“ koja nalaže da se kalendar nastave za sljedeću godinu promijeni tako da nastava počinje tjedan dana ranije, dakle negdje 27. rujna.
Ajde, samo po sebi i nije tako strašno, pomislih naivno. Udubivši se, no, u problem, otkrismo da su nam također i UKINULI IZVANREDNE ROKOVE!
Šok, nevjerica… Suze, ridanje, naricanje, rezanje žila, kolektivna samoubojstva i oštrenje sjekira… Rat! Ovo ne može ovako! Ne interesira me kako je u svijetu ili na drugim fakultetima. Ne interesira me što Sveučilište misli ili Ministarstvo hoće. Baš me briga što svi misle da su izvanredni rokovi za notorne lijenčine koji ne rade ništa drugo po fakultetu nego partijaju i piju ko smukovi… Baš me briga što itko misli, ja svoje izvanredne rokove želim natrag i to SMJESTA!
Pa kakvo je to studiranje bez izvanrednih rokova? Taj jedan tjedan u studenome i jedan u travnju je bio FENOMENALAN. Ako si imao gužvu s ispitima, ostavio bi si jedan, obično neki malo lakši, za poslije tako da se možeš fokusirati na „važnije“ (as in „teže“). Ako si sve dao navrijeme, taj ti je tjedan došao kao godišnji odmor od tone obveza. A da ne spominjem kako su nam najčešće znali nagurati hrpu kolokvija u izvanredne rokove, tako da ni od polaganja „važnijeg“ ni od odmora u većini slučajeva ne bi bilo ništa. Ali barem nije bilo nastave i praktikuma tjedan dana i to je UVELIKE olakšavalo stvari s kolokvijima.
Sada odoše… Rokovi… Izvanredni… I to nije sve! Naime, kroz nekoliko sljedećih godina namjerava se u potpunosti ukinuti jesenski redovni ispitni rok! Opet govorim, ne interesira me kako je na drugim fakultetima, kako je vani i što ljudi misle o ljudima koji ispite polažu u rujnu. Te rokove želim. Recimo, vjerojatno ću i ja, kao i Semmy, morati ostaviti histologiju za rujan jer jednostavno NE STIGNEM sve položiti sad. Zašto? Zato što mi je histologija ili u isto vrijeme kad genetičko inženjerstvo ili dan prije fiziologije ili dan poslije modelnih… Kako da učim za tri stvari istovremeno? I nije da ništa ne radim, oprostite, sve kolokvije koje smo imali ovaj semestar sam prošao i to sa prilično dobrim postotkom.
U redu, jesenski rok ne treba biti čitav mjesec, eto, neka bude pola. Ali dajte barem jedan termin iz svakog ispita u rujnu, kvragu, pa ne vidim razloga zašto ne. A na pitanje da nam se (nama studentima) argumentirano objasni ZAŠTO svi toliko žele ukinuti jesenski rok, nema odgovora. Izvanredni rok su, kažu, ukinuli jer je ideja da se sve riješi preko kolokvija. Yeah… Pišemo kolokvije iz histologije ali svejedno obavezno moramo ići na pismeni ispit na kraju. Pišemo kolokvije iz fiziologije bilja ali svejedno svi moramo na usmeni, a to je isto sranje, samo drugo pakovanje. Iz modelnih organizama je bio jedan kolokvij ali svejedno imamo ispit. Iz genetičkog inježerstva sam imao samo dva predavanja i 0 kolokvija i moram na ispit. Iz anatomije čovjeka niti nema kolokvija i nikad ih nije ni bilo. Jedino što se može riješiti ovaj semestar preko JEBENIH kolokvija jest biogeografija…
Koju ću vjerojatno zasrati jer taj tjedan imam tri kolokvija i ispit raspoređene u ponedjeljak, utorak i srijedu. Eto… Sad učim fiziologiju dok modelni organizmi vape da ih učim, isto kao i zoogeografija…
PA jebemu mater (pardon my French). I onda mi žele poukidati sve te silne rokove. Stoka nacistička, zaboravljaju da su oni studirali godinama po sjebanim programima gdje su mogli studirati osamsto godina i polagati kako su i gdje htjeli pa ih vidi sad, svi su prokleti sveučilišni profesori…
MRZIM kada svi odmah kao argumente uzimaju „vječne studente“ i lijenčine. Pa zar je netko underdog of society, lowlife of the lowliest life there is ako si ostavi jedan ispit za travanj, umjesto da ga da u veljači??? I zar to znači da je neodgovoran, 3,14čka im materina?
I onda se još pobijem s profesorom na sjednici jer je on izjavio kako se totalno protivi ideji što su dvojica studenata u Povjerenstvu za izradu novog studijskog programa. Kaže da smo nezreli i da naše obrazovanje još nije ni počelo… Ja ga lijepo pitam kada mi to postajemo zreli. Znate što mi je odgovorio? „Kada diplomirate!“ HA! Kao da je diploma neko magično sredstvo koje ti usadi „zrelinu“ u mozak. Pa vidi kretena koji vitlaju diplomama na mom faksu, strinu mu… I kad bi to moje obrazovanje trebalo „početi“? Što je ovo kroz što sad prolazim ako ne obrazovanje? Možda je mislio na „životnu školu“? Pa s dužnim poštovanjem, profesore, svaka sjednica Vijeća je i te kakva životna škola mojim kolegama i meni…
Ma, jerk. I baš me briga što je ovo na blogu i online i što netko može nabasati… Ide mi više na qrac da moraš šutjeti samo zato da se nekome ne bi zamjerio ili nedajtibože da ne bi protiv nekoga kleveticu kakvu izrekao… Ma, sve to treba napalmom srediti pa bi onda bio mir Božji… Doduše, smrdilo bi malo ali Glade je izdao novi aparat s esencijalnim uljima…
„Idite i množite se“, rekao je jednom Netko… E, tu se zajebo, kažem ja.