Učahurena stvarnost
28.11.2009., subota
Things are beginning to unfold... :)
|
Well, that's it. Službeno, više nemam dugova prema PMF-u!!! Svoj zadnji dug otpisao sam u petak, kada mi je Mraky zavalio odličan u prazninu koja je tamo zijevala već dulje vrijeme. Iskreno, nisam se nadao da će me pustiti jer mu je običaj vraćati ljude po nekoliko puta. No, izgleda da je bio dobre volje. Osim toga, bio sam mu jedini na roku i naočigled je bio sretan što se uopće itko i pojavio. Lijepo smo sjeli u njegov ured, pitao me uobičajenih 10-ak pitanja koja sam sva znao (osim pravne razlike između nacionalnog parka i parka prirode no koga briga za to)… Razgovor je skrenuo na moje porijeklo i planove za budućnost. Malo se razočarao kad je čuo da ne namjeravam nastaviti sa zoologijom… Jbga, nije me uspio vrbovati… I tako više nemam NIŠTA što me koči natrag… Isuse, ne mogu vjerovati da konačno nemam zaostataka! Konačno mogu dočekati veljaču ne razmišljajući što će mi se uplesti u planove, hoću li opet morati nešto žrtvovati zbog nekakvog ispita od kojeg mi je zlo jer ga vučem već stoljećima… Konačno ću doživjeti ispitne rokove kakvi bi trebali biti :))) Nego… Francuzić profesorić nam je bacio bubu u uho. Ogromnu. Nekog povećeg jelenka, rekao bih. Naime, konačno je shvatio da ne možemo s njim na putovanje po Francuskoj jer nemamo toliko keša koliko on zahtijeva, niti imamo načina da do toliko keša dođemo. Odustao je od pravljenja planova i ispričao nam sljedeće… Postoji na razini čitave EU ljetni program obnove spomenika koji se održava diljem kontinenta po ljetnim kampovima koji se podižu na lokalitetu. Ti kampovi okupljalju svakojaka područja djelatnosti: od znanstvenika do čiste fizikale. Ljudima čije su zemlje članice EU nije neki pretjerani problem uvaliti se u jedan od tih kampova i provesti dva tjedna uživajući u kulturološkim razmjenama, učenju i teškom fizičkom radu. Nama, koji smo „zakinuti“ za blaženstvo koje pruža ta prokleta organizacija, malo je teže upasti. Stoga je profesorić predložio da posreduje u ulizivanju i uvlačenju u raznorazne guzice ne bi li nas nekako poslao sljedeće ljeto u Francusku na dva tjedna. Da, najbitnije sam zaboravio: smještaj i hrana su BESPLATNI!!! Dakle, trebalo bi samo nekako stići do Francuske i vratiti se, eventualno ponijeti malo keša sa sobom za ostale troškove poput suvenira i sličnih stvari. :))))) Što to nije genijalno???!!! :)))) To je jedini način da vidim Francusku i unaprijed vokabular… Gramatika me ide perfektno no jedini problem je nedostatak svakodnevne vježbe i učenja novih riječi kroz vježbu, što se ne može usporediti s izvlačenjem riječi iz rječnika… Ništa… Ono što mi preostaje jest moliti Boga da profesorić uspije u ishođenju svih potrebnih guzica i papira za naš odlazak (pod „naš“ mislim na Ulfuz i sebe) te moliti istog tog Boga da uspijem dati sve navrijeme u šestom i početkom sedmog mjeseca… Dakle, čim počne sljedeći semestar moram početi i ja sa seminarskim radom. Budući da ga radim kod profesorice kod koje smo Ulfuz i ja imali već seminar i da radim istu temu, samo proširenu, ne bi trebalo biti problema s njegovim dovršenjem. Također, moram se potruditi da dam sve predmete iz ovog semestra u veljači tako da ništa ne vučem dalje… :) Eto, imam popriličan motiv :))) Učim! Ko sretan jer su mi ostali predmeti koje obožavam. Animalna i anatomija! Dobro, imam još i geologiju s paleontologijom koju NE obožavam no svejedno sam dobio kolokvij 4 :) a to je super jer ako dobijem sljedećeg 5 možete pogoditi kolilko ću imati iz tog bezveznog predmeta. Stvarno mi je dosadan i uzeo sam ga čisto zato jer mi je trebalo ECTS-a. I nevjerojatno je za vidjeti koliko mi je prosjek skočio od sedmog mjeseca! Mislim, ništa drastično no skočio je za 0,3 :))) Meni je to kao da sam već diplomirao :))) Još ako dobro sredim preostalih 8-9 predmeta, mogao bih ga podići na sasvim pristojnu razinu :))) No, neću pripremati banket dok je purica još u Konzumu. I dalje me muči razmaknica… I još sto problema (poput temperature, katastrofalnih vjetrova i proljeva = loša kombinacija jer se uvijek iznenadim, misleći da će biti "ono drugo") no ne može sve se odjednom ispraviti, oui? |
- 21:54 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (2) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
26.11.2009., četvrtak
Dugovi i kamate...
|
Katastrofa… Pronašao sam kosu. Svoju. Još uvijek sam pod šokom… Naime, pisao sam već i gnjavio vas informacijom kako mi neki šejtan blokira razmaknicu. E, pa taj isti šejtan mi nije dao mira pa sam dotičnu tipku i iščupao! Ono što sam otkrio ispod šokirat će svijet i okolicu. Dlake. Dlake male, dlake velike. Dlake kratke, dlake duge. Dlake, dlake, dlake!!! Ne, niste u pravu, dlake nisu pravile problem, o ne. One su djelovale kao lijepi mali jastuci, ublažavajući iritantan zvuk koji tipke proizvode. Razmaknica je bila blokirana nekakvom krutom, neidentificiranom supstancom koju sam nestrpljivo maknuo jer sam malo dalje otkrio veći problem, tj. već spomenute dlake! Vjerujem da je svaka dlaka koja je napustila moj predivni, prištavi skalp završila ispod tipki na mom laptopu! To su tone i TONE dlaka, kubik za kubikom vlasi vadio sam ispod svih tipki dok mi nije postalo slabo od činjenice da je ta prevrtljiva, izdajnička kurvetina napustila ovu predivnu glavu zbog jedne TIPKOVNICE??? E pa, dođe mi da počupam i ostali njen izrod i zabijem ga ispod entera! No neću. Jer mi je ovo malo kose ipak drago, koliko god da me živcira propuh po tjemenu uzrokovan prorijeđenom populacijom vlasi. Uostalom, to ni nije trebao biti lajtmotiv ovog posta. Ono čime sam vas htio ubiti u pojam jest objava da sam danas KONAČNO izašao na beskralježnjake… Ljudi moji, to je bio THE WORST usmeni in my fucking life! Ni Prdovan nije bio toliko ljigav kada sam odgovarao zoologiju. Prvo, nadao sam se da ću biti jedini koji će se uopće pojaviti na roku. Prevario sam se. Gore je sjedilo osamsto dvadeset i sedam tisuća nadobudnih, drhtavih studenata i svi su prevrtali nekakve skripte i/ili knjige i mahnito šapćući ponavljali činjenice. Ja sam došao, sjeo i zagrlio torbu jer bih inače bio zagrlio svoj vrat i čekao da poprimim prekrasnu nijansu plavkaste. Nisam baš puno spavao, manje od četiri sata, i bio sam poprilično nervozan, pothlađen i pucao mi je čisti qrac i za faks, i za pitanja upućena meni i za prolaz… Uglavom, The Baba se pojavila i utjerala nas unutra. Naravno, zašto ne, mene je prozvala drugoga (odgovara se u paru). Krasno. Taman sam tražio tehničku kad je pročitala moje ime. Lijepo sam si zagurao vrh dotične u srednji prst, čuvši svoje ime. Sjeo sam pokraj kolegice i izvukao karticu na kojoj je pisalo sljedeće: 35. 1) Životni ciklus pasje trakavice 2) Funkcionalna građa rebraša 3) Disanje u puževa 4) Kontrola presvlačenja u člankonožaca 5) Celomske šupljine malokolutićavaca Sjedio sam i gledao u pitanja. Pitanja su, zgrčena u mojoj ruci, bahato uzvraćala pogledom i piljila nekud u pravcu moje proćelave ćele. Gledali smo se punih 15 minuta, dok je kolegica pored mene brzinom od dvjesto na sat odgovarala na svoja pitanja, jedva zastajući da udahne. Nekoliko puta sam joj htio napomenuti da bi bilo poželjno da obavi izmjenu plinova. No imao sam i svojih problema dovoljno. Svršila je i dobila 5. Baba je staloženo čestitala, pričekala indeks i načrčkala joj ogromnu peticu, dekoriranu svojim raskošnim potpisom. Nakon umilnog osmijeha ranjive, dobroćudne starice, okrenula se prema meni. Čim su nam se pogledi sreli, osmijeh joj je u tri titraja nestao jer je valjda shvatila. Magnitudu. I počeo sam. Prvo sam preskočio čisto zato da ne zaboravim što sam smislio za treće. Iz istog razloga sam preskočio i drugo. Počeo sam drobiti o škrgama i pretklijetkama puževa koji žive u vodama da bi me nakon jedva deset sekundi baba prekinula i pitala me no dobro, što je bilo prvo, kokoš ili jaje. Pri tom je mislila da se trebam bazirati na škrge, a ne na pretklijetke jer broj pretklijetki ovisi o broju škrga, a ne obrnuto. Semantika. Ja sam joj spomenuo i nazive koji se tiču škrga i koji se tiču srdaca, tako da nije imala pravo kad me naprasno prekinula. Tada je zaključila da bi bilo zanimljivo pitati me koji su to puževi Arhegastropoda, a koji Neogastropoda… Ili nešto tako. Iskreno, to mi je bio prvi susret s tim terminima. Pretpostavljam da je nekad davno, u jednom trenutku ona to spomenula no da vam pravo kažem, ima jedno osam milijuna činjenica koje su važnije od tog podatka. Nisam znao. Stoga me počela pilati i dalje po puževima, ispitujući koji je ovaj, koji je ovaj… Potom se šokirala jer nisam znao navesti niti jednog predškržnjaka, a imam 5 iz zbirke… Činjenicu da mi je zbirka bila nešto najodvratnije (do tog trenutka) što sam morao naštrebati joj nisam htio u facu govoriti jer nije pametno dodatno razdraživati anakondu s konstipacijom. I tako je ona provela 10 minuta zgražajući se nad mojim neznanjem zbirke. Pozvala je asistenticu i naredila joj da donese „kutijicu“. U dotičnoj su bile slike FAKING puževa. Počela je izvlačiti jednog po jednog i tražiti njihova imena na latinskom. Nisam znao… Nakon najduljih 10 minuta u životu, prešli smo na četvrto. To sam rasturio :) Ipak se radilo o hormonima :) Za peto mi je rekla da to ništa ne valjda i da malo bolje razmislim. Potom smo se vratili na prvo gdje me jebala s konačnim domadarima. I iako sam joj ispričao gotovo 90% stvari koje se ima reći vezano za tu temu, svejedno nije bila zadovoljna interpretacijom. Pa je prešla na drugo. I uvalila mi kajlu za koju sam ja tako spektakularno zapeo da bih se i sad mogao lupiti po faking glavi kojom ne znam razmišljati… Sve to bilo je popraćeno pižđenjem kako ništa ne znam i kako je moje znanje poražavajuće… Potom mi je rekla da me je vjerojatno uhvatila na prepad (mislila je da sam se deprimirao činjenicom da je cura prije mene dobila odličan). Onda mi je rekla da sam ispit prošao, no da ne zna što će sa mnom jer je savjest peče. Nakon još 6 minuta spominjanja mog neznanja i poražavajuće razine baratanja zbirkom, rekla mi je da mi daje 3, uz ogromnu grižnju savjesti… Cijelo to vrijeme ja sam samo molio Boga da me već jednom pusti da odem iz te proklete mučionice jer mi je stvarno bilo slabo zbog nespavanja i kofeina… Tako mi je bilo svejedno hoću li pasti ili proći. Doduše, da moram još jednom sve ovo prolaziti vjerojatno bih se fakat s balkona bacio… Uglavnom, konačno je prestala sa zgražanjem i vratila mi indeks… Ispred me čekala Ulfuz pa smo otišli na cookie u Vinceka da dođem sebi… Iskreno uopće se ne osjećam sretno ili poletno ili ikako zbog toga što sam prošao… Osjećam se glupo i retardirano. Da me Ulfuz nije čekala ispred čak bih razmislio da se vratim nazad i lijepo joj rečem da kad je već toliko peče savjest da me onda baci i prestane srat jer ni moja savjest nije nešto pretjerano uživala tijekom njenih prokletih monologa… Baba jbna… Uglavnom, eto to se dogodilo danas. Sutra moram na usmeni kod Mrakyja, na osnove zaštite prirode. Vjerojatno će me opet poslat doma, kao i zadnji put. No to me ne brine jer kod njega se tako jedino i mogu položiti ispiti, ako te vrati doma 5 puta prije nego te konačno pusti. :) Nema padova, samo perpetualno dolaženje…. Idem, stoga, dovršiti čitati to malo sranje i nadati se da će sutra biti dobre volje. Još samo zaštita prirode i riješio sam sve dugove koje sam imao od početka faking visokog obrazovanja… Ma bravo ja… Faking idiot… |
- 21:15 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
23.11.2009., ponedjeljak
Mašala!
 Pa mene treba zatuć. I to tupom sjekirom! Ulfuz i ja smo danas, kao, štrebali kod mene. Poučen iskustvom koje sam stekao štrebajući biokemiju sa Semmy, nakupovali smo pistacija i suncokretovih sjemenki (folna kiselina + B12 = KONCENTRACIJA!!!) dovoljno za čitavu vojsku gladnih ptičurina i počeli, KAO, učit. I učili smo, s tim da sam ja bludio mišlju, rječju, djelom i propustom po svemu samo ne po geologiji, te žderali sjemenje. Žderah više nego ona. I ajde, koncentracija mi je još uvijek na nivou (iako usmjerena na krivu stvar, no neka). I tako ode žena i ja ostadoh sam. Not good. Recimo, iako mi je kolokvij i geologije SUTRA, ja sam se sjetio da klepsidra koju smo dobili s Pictionaryjem ne mjeri točno jednu minutu nego 50 sekundi. Ne bih ja bio ja da nisam odlučio popraviti tu stvar once and for all. I tako sam proveo petnaest minuta nagovarajući prokletu stvar da se otvori. Kad se konačno otvorila, ustanovio sam da je otvor kroz koji curi pijesak premalen i da mi šećer neće pomoći. Stoga sam odlučio usitniti šećer. Usitnio sam ga previše pa sam uzeo novu turu i ponovo je ustinio. UGLAVNOM, šećer mi nije pomogao. Pokušao sam sa solju, no ona se previše lijepi (jbga, sad znam gdje je sva vlaga iz stana nestala, u soljenki!). Pokušao sam s bojom za hranu (indigo) koju je Ulfuz onomad koristila za praviti sisice jer mi se činilo da je iste teksture kao i onaj pijesak u klepsidri. E pa guess what? Jedino što sam postigao je da sam se sav uplavio. Točnije, uindikčio. I sebe i prokletu pješčanu uru i tri kvadrata kuhinje! E jbga. Pokušao sam još i s krupicom i s prahom za wasabi. Ništa nije bilo dovoljno dobro. Vratio sam osakaćenu stvar natrag u Pictionary i odlučio prvom prilikom svratiti do Ofertissime i kupiti si jednu klepsidru koju ću TESTIRATI na licu mjesta. Ne vidim zašto je tako teško napraviti jednu koja pokazuje ono što mora pokazivati TOČNO? Ionako smo do sada koristili moga jadnog Casia koji je vjerojatno sanjao malo svjetliju karijeru od mjerenja jedne minute i trpljenja verbalnih i fizičkih uvreda kada vrijeme istekne, a pojam se ne pogodi. Srećom pa je Shock Resist, stoga mu nije ništa kad ga dohvatimo i ubijamo Boga u njemu :) Za daljnju priču važno je napomenuti da sam sve supstance koje nisu uspjele postići ono što je trebalo trpao u jednu poveću šalicu. Ekonomičan kakav jesam, išao ja spojiti svo smeće koje se poteže po kuhinji prije nego ga bacim. I tako ja istresem svu tu sol, šećer, boju, wasabi i bogtepitajštovećne u ono „smeće“ od guljenja pistacija i sjemenki. Potom krenem spremiti preostale sjemenke za poslije. I shvatim. Uvidim. Magnitudu svog idiotizma… Istresao sam smeće na neotvorene, jestive sjemenke, a one ljuske „spremio“ za sutra! Pa nevjerojatno. Trenutno u tome ima toliko šećera i svega ostaloga da mi se ne da provesti dva sata puđajući to ne bih li iščačkao nešto jestivo! Pa nevjerojatno!!! Zašto se hvatam ćorava posla kad mi to nikad ne polazi za rukom? I tako se vraćam natrag geologiji i/ili beskralježnjacima, nakon neuspjelih eksperimenata. O činjenici da mi se boja ne da s ruke i da je pola stana već u light nijansama plave neću niti pisati. A KRAJ je još daleko! Naime, trebam tonu i tri četvrtine druge suđa oprati! E, ako ne bude loma, bit će veselja! Katastrofa. No, barem sam heppi. Našao sam u DM-a nekakvu čokoladu (stranu) koja je za dijabetičare i ful je onako „dark“ and „bitter“. Uživao sam u svakom prokletom zalogaju, znajući da si ne činim dobro jer, iako je oslobođena glukoze, nije oslobođena milijuna kalorija koje unutra spremno čekaju da zaskoče moje adipozno tkivo… Joj, blago si ga meni :) Idem, idem se ubit pod naslagama bora i rasjeda jer večeras je to najvažnije što postoji na ovom svijetu. Bore i rasjedi. Tektonske ploče. Da nije dosadno dozlaboga bilo bi zanimljivo :) BTW, studentići se opet bu(d)(n)e. The awakening :) Uuuuuuu… Ja znam koji će faks ostati u teškoj hibernaciji (hint, hint, hint!). Mi se ne bismo trgnuli ni da nam udove naživo čupaju, kamoli za nešto tako trivijalno i sporedno kao besplatno školovanje :) |
- 19:41 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
22.11.2009., nedjelja
Zbljuv na entu... Mop it up and serve it cold. + update
|
Opet me uhvatilo. Otvaram i zatvaram Word. Imam krasne i revolucionarne ideje, otvorim Word i bijela pozadina me usiše i posiše sve rezidualne AP-ove iz neurona. Zatvorim Word, okrenem se da ću učiti i ideja se vrati. Otvorim Word and the suction begins all over again. Fantazmagorično. Nego. U zadnje vrijeme mi se čini kao da sve ide kako bi trebalo. ==> prvi znak da nešto NE IDE dobro! Maah, je ne sais pas, jednostavno sve teče tamo kud bi trebalo, i do me brine. Znam, reći ćete, nikad zadovoljan i kad su stvari u 3.14 onda pizdiš, a kad se konačno iščupaju iz nečijeg rodnog kanala i udahnu acid-free zrak, opet pizdiš. E pa jbga, this shit happened before so I know what I'm talking about. Anyway, ne znam oduševljava li vas činjenica (koliko je oduševila mene) da ćemo ovoga Božića imati jedinstvenu priliku da uz otrcane i dosadne božićne pjesme slušamo i predizborne trikove, laži i obmane naših vrlih nam kandidata. To je nešto prestrašno, najgore što su nam mogli napraviti. Gore od onoga kad je dr. Grinch Ivo ukrao Božić prošle godine. Jad, očaj i retuširane tuđe face po billboardima; to je sve što će se širiti Hrvatskom u ovo predbožićno vrijeme. Kad sam se već dotakao predbožićnog vremena, dajte mi recite smatrate li normalnim što su gotovo svi izlozi već okićeni toliko napadno i degutantno, a jedva da je polovica mjeseca studenog prošla! Jbte, možemo li se ikako još malo poamerikančiti, kvragu i taj kontinent??? Očekujem da će me početi silovati s „Last Christmas“ ili „Zvona zvone-snijeg svud pada-krepaj već jednom“ već sutra dok budem prolazio kroz Importanne! Mislim. Ubiše mi taj predivni osjećaj iščekivanja Božića i svega što on predstavlja. Kada me počnu gnjaviti audiovizualnim inputom tako rano, zasitim se i Božića i pjesama i dekoracija prije negoli što Došašće uopće i počne! Shodno svemu izrečenom, kućni telefon mi već zvoni u ritmu „Zvončića“… :( Baš smo jadna država. I jadan narod. Mrzim nas. Stoka smo. :) Eto, malo uranjenog blagdanskog duha. A ja idem krepat nad knjigom. Sljedećih četiri dana vjerojatno ću iskrvariti beyond repair pa ukoliko već niste, povadite vestite (i.e. odijela, za kont.), neke prikladne veste (i.e. haljine, za kont.), popeglajte to, odnesite event. prije toga na kemijsko i pripremite se za sprovod negdje tamo oko petka. Molim, umjesto cvijeća vijence od kulena i kulenovih siblinga. :) Tnx. To ako ogladnim na putu prema final destinationu. Wherever that might be. + nesigurni update: Ne znam zašto… Deprimiraju me ove stvari od WT-a danas… Užasno. Valjda je kriva magla, iako se digla do popodneva. Ne bih rekao. Inače na mene ne utječe vrijeme. Varam se, utječe ali obrnuto. Dakle, trebao bih se osjećati ushićeno. Vjerojatno je tome krivo sunce koje je provirilo negdje popodne i bacilo me u depresiju. Ne znam čini li vam se ponekad kao da ništa nema smisla. Da je sve što radite actually za goli cirus? I to prokleto obrazovanje i grčenje nad beskralježnjacima i život općenito? Mislim, nije da me sad uhvatila kriza što ću jednog dana biti star i umrijeti no jbmu, otkud ikome ideja da ide napraviti čovjeka da bi on mogao umrijeti? Naravno, ne da se prije toga dobro ne izjebe svime u mozak. I što god radio, svejedno će doći u penziju pa ako bude imao sreće, neće završiti u kartonskoj kutiji i jesti svake prijestupne nego će vjerojatno imati dovoljno keša za kakvu crkavicu i jednu polugladnu mačku u svom krilu. All alone and far away. Da, eto tako mi se to čini. I nakon što to napišem, vidim kolika je suma gluposti u jednoj rečenici i onda se smijem. Smijem se jer acutally trenutno uživam u životu, takav kakav je. Ne sjećam se da mi je ikad u ovih 22 i nešto sitno godina bilo tako lijepo. I zato moram tražiti nešto ružno. Baš sam nekidan rekao frendu kako imam taj talent da se jednostavno namjerno bacim u depresiju i onda se deprimiram jer sam u depresiji + mislim unhappy thoughts ne bih li bio u još većoj depresiji pa se onda još i deprimirao zato jer sam ja u depresiji, a drugi oko mene trenutno nisu. A što je on rekao? Rekao mi je kao da je netko upravo prepričao dio iz njegova života. Kewl, barem nisam jedini koji si to radi… :)))) Samo napomena, ovo gore napisano se odigrava u veoma kratkom vremenu. Nije da cijeli dan ležim u agoniji nepostojećih problema i previjam se kao riba na suhom. Ne, to traje maksimalno pola sata. Jednom u nekoliko mjeseci. Ono kada svi sigurnosni sustavi popuste i kada brana afinamente pukne. E, tu je problem. Otkad znam za sebe bio sam introvert. S povremenim ekskurzijama u javna pižđenja no to je sve bilo površno. SVE što ja jesam i SVE što mene muči, ali onako pošteno, sve to ostaje deep down i nikad ne proviri da udahne svježeg zraka. Ne, totalni sam vampir u duši i držim sve all bottled up inside da se ne bi ispeklo na svjetlu. Jer ne želim da svijet gleda ono što ga se ne tiče. E, zajeb je u tome što je kapacitet popunjen. Da. Nije mi bilo teško držati sve unutra dok nije bilo konstantnog priljeva by pubertet. Da, smijte se no mene je psihička strana puberteta opalila tek prije godinu dana i još traje. Možda mi ne vjerujete no ja vjerujem sebi. Volim psihologiju i znam neke sitnice pa vidim ono što je očito. Dakle, pubertet. Psihički. Dlake i mutaciju sam odavno prošao. :) I sad taj pubertet potražuje ogromne količine slobodnog prostora da pohrani sve što ne smije vani. Kao Windows 7. Stvarno mi ti Windowsi novi rade savršeno brzo i žvelto. Jedini je problem što zauzimaju OGROMNO PUNO prostora na hardu. Tako i moj faking pubertet. Radi sve savršeno ali potrebuje gigabajte i gigabajte. I tako se ja borim sa samim sobom. Ponekad mi dođe da jednostavno ne održavam sustav i da sve pošaljem u krasni qrac no neki neznani put negativne povratne sprege oživi i spriječi me u tome. Pa onda ipak prešutim. Ili ignoriram. Ili ne znam ti što. I sve ostane kako je i bilo, a unutra se stvori još jedan file koji samo zauzima mjesto. I to se događa sve češće i češće lately. I baš volim ovu prokletu biologiju. Čak i ove proklete bekralježnjake koje učim već dvije godine i od kojih mi se prokleto riga. I baš sam sretan što učim francuski i što me ide. I sve mi je to super i obožavam što život moj trenutno ide tim kolosijekom. No ja ne bih bio ja kada ne bih zakopao svoju glavu kao pretili noj u neku mrvicu pijeska i tražio dolje problem. Kojeg redovito pronađem. I onda mi smeta. Pa sam ljut na sebe što sam ga uopće tražio. Ima stvari. Znam da mislite, svaki put kada počnem ovako srati, da serem bez veze. Što kada bih vam rekao da stvarno imam razlog? Koji je dovoljan no kojeg negativna povratna sprega drži neizgovorenog? Biste li mi povjerovali da postoji dovoljno dobar razlog zbog kojeg se osjećam usrano? Biste li mi mogli povjerovat i ne pitati koji je nego vjerovati na riječ? Poznajete me dovoljno valjda da mi možete to povjerovati? I tako ja kuham. Kuham i bacam u smeće jer mi se ne sviđa to što skuham. Svaki dan skuham novo i svaki put je odvratnije nego prethodni. I ne da mi se više kuhati i servirati, te potom bacati da bih idući dan morao opet kuhati jer sam se umorio. Dođe mi da sutra ne skuham ništa nego da naručim i otkrijem da je tako bolje. Da, znam da vam nije ništa jasno. Meni jest. Oh, meni je kristalno jasno. Ovo je vjerojatno (ha, vjerojatno!) jedan od onih postova koji definitvno ne bi smjeli biti online. No znate što? Baš me briga! Baš me briga. I ne znam je li sreća ili nesreća što su Ulfuz et son cherrie upravo otišli jer mislim da sve povratne sprege pucaju i vjerojatno bi napravio nepopravljivu štetu. Činjenica da je ovo online samo ukazuje da ih je dovoljno puklo. Oprostite što koristim biološke fore, meni je to interesantno. Biologija je život. No shit. No jest. Baš mi je drago što sam na ovom faksu gdje mogu kriviti natrij, kalcij i jebeni kalij za sve svoje probleme. I ništa drugo jer ništa drugo i ne postoji osim natrija, kalcija i kalija. I znao sam odgovor na milijunsko pitanje. Čak sam mogao Tariku ponuditi i savršeno biokemijsko objašenjenje. Nažalost, takve mogućnosti mi se ne nude u životu. Ne, meni se nudi sportsko pitanje za 100 kuna, kao i uvijek. Jebeno… Jednog lijepog dana kada svi sigurnosni i pričuvni sustavi se uruše, bit će nam svima jasno. Pa ćete vidjeti kako sam imao pravo. Neki će reći „neš ti“, neki će reći „uuu, jebote“, a neki neće ništa reći jer njihove guzice ne znaju govoriti (dok odlaze). Ili možda govore glasnije od ovih prije. Ne znam. Tuđih guzica me je strah. Figurativno. Eto. Proradile su. Sprege. Koče me u daljnjem pisanju. Bogu hvala. Taj sustav sve tromije i tromije reagira. Osjetio sam točan trenutak kada su se akcijski potencijali počeli širiti u drugom smjeru. Krasno. Uskoro ću postati svjestan osmotskog tlaka i unutarnje temperature bubrega. To bi bilo fora znati. No kaže profesorica da bi nam onda svijest bila preopterećena nebitnim informacijama, što bi dovelo do kraha. Vidi qrca u vunenoj kapi! Kao da mi je svijest trenutno išta manje opterećena! Pa što bi mi još, pored ovoga, značila i informacija o osmolarnosti :))) Idem… :) Idem se nastaviti boriti s Arthropoda. Ovo vam je čisto bio uvid s čime se borim povremeno :) In my head. Samo ponekad se može ČUTI nešto od ovoga kada naglas kažem „ma nije“ ili „ma daj“ pa me onda ljudi pitaju što govorim. Ništa. To samo ja i ja raspravljamo :) |
- 10:14 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.11.2009., petak
Specijalitet kuće: mnogo riječi ni o čemu...
|
Zašto Calibri? Upravo sam si skinuo Office 2010 Beta. Da, znam il y a de Mac lovers ici i što ću ja sada, kvragu, što me odgojilo kao Windows usera… Neka, jednog lijepog dana kada mi lova počne curiti vani iz proktodeuma možda si i kupim neki Mac. Do tada ću se mučiti sa svim muhama i krpeljima u Windows okruženju. Nego. Instalirao sam si to i nakon obveznih osamsto pedeset i dva restartanja stvar je konačno pročkiljila na mene kroz svoje okico i pokazala mi da zapravo izgleda jednako kao i prije, samo što je ponovo „pospartačena“ što se tiče vizualizma. Da ne govorim da mi je ukrala Croatian dictionary pa sad actually moram i razmišljati dok pišem :) No nema veze. Vrijedi godinu dana, a ja se iskreno nadam da će ovaj moj vjerni prijatelj zagrebački herojski poginuti u službi moje naobrazbe i žrtvovati se kako bi Medo mogao dobiti novoga. To bi bilo čisto plemenito s njegove strane. S moje, pak, strane nije ni najmanje plemenito što tjeram staro kljuse da ore pedeset jutara njive. No za divno čudo, kljuse se još dobro i drži. Trči, njišti, ore, sve zemlja frca. Nadam se da to nije adrenalinski shot prije smrti. Sada mi ta smrt ne bi odgovarala. Inače, drage moje (budući da vas je 90% ženskog roda), ništa novo se ne događa… Bile su Draška i Draška. Draška je došla položiti ispit, a Draška potrošiti koju paru na robu (jer kupovanje IČEGA u Dubrovniku se smatra totalnim Sizifovim poslom, budući da vas čeka šestojedna ura trčanja po gradu veličine kutije za šibice, a nećete pronaći ništa). Toliko su se dobro uklopile u moj daily routine da ih skoro nisam ni osjetio. A i same su se zabavljale (čitaj: šopingirale) jer sam većinom bio na faksu. Otišle su, a ja se vratio Standardnim poslovima poput izbjegavanja učenja, brutalnog ušutkivanja savjesti jer se usudila prigovoriti na stavku I. Standardnih poslova… Potom sam još malo ignorirao glasiće u glavi da bi sve kulminiralo današnjim odlaskom na faks i štrebanjem u hrpi prvašića i četvrtašića, ne bih li nekako natjerao mozak da se ufura u sveučilišnu atmosferu. Uspio sam ga jedino ufurati u katatoniju. Ozbiljno razmišljam da osnujem bend pod nazivom „Catatonia“. Da, znam da se ne kaže tako na eng. no neka, lijepo zvuči. Čim snimimo prvi album sa 70 minuta tišine te tri spota gdje rezignirano buljimo u prazno dok nam vrane kljucaju podočnjake, javit ću vam… Vjerujem da će biti pravi hit. Nitko se do sada nije sjetio prodati SNIMLJENU tišinu na CD-u :) Ne prazan CD, to može svatko… Ne znam… Što god mi je blokiralo razmaknicu je konačno ispalo i sada opet mogu koristiti sve prste pri pisanju. Neki qrac je bio upao točno pod desnu stranu razmaknice i konstantno sprječavao jadnicu da odašilje impulse. Inače kad pišem koristim jako puno prstiju (za razliku od nekih kojima trebaju karta, kompas i trideset metara špagice da se ne izgube na tipkovnici) no ne koristim ih u stilu daktilografa nego na neki svoj način koji je ultrabrz ali just different. Anyway, poanta ove nepotrebne tirade je da razmaknicu uvijek lupam po desnoj strani kažiprstom desne ruke ili pak palcem lijeve ruke po lijevoj strani (jako rijetko). I sad, kako je ta bezobrazna tvorevina upala pod desnu stranu i zaglavila je, bio sam prisiljen koristiti isključivo lijevi palac. Jesus. Kao da mi je netko otkinuo ruke i nakalemio peraje nekog veoma nezadovoljnog morskog lava! To je bilo milijun grešaka u jednog rečenici, nigdje razmaka (jer sam konstantno udarao po desnoj strani što je proizvodilo otprilike jednako efekta kao i šamaranje mrtvaca ne bi li se probudio), frustracija… Zamor ruku… Grozno. Nisam imao pojma koliko moje umijeće tipkanja ovisi o desnom kraju razmaknice. Istinu mojih riječi možete provjeriti zagledate li se dobro u toliko spominjanu tipku. Desna strana je sva izlizana i shiny, dok je lijeva tek neznatno načeta i dosađuje se jer je nitko ne klepa. Inače imam tu nesreću da mi se apsolutno svaki đavo mora zabiti ispod neke od tipki i praviti mi nepotrebne probleme u životu. Tako mi se prije nekih dvije godine zavukla poveća suha mrva kruha pod Z. Nisam imao usisivač, nije mi se dalo rašarafljivati čitav kompjuter da bi je izvadio, a pinceta nije mogla doprijeti. Pokušavao sam razbiti nesretnicu mahnitim pritiskanjem Z no nije se dala (samo dokaz da kruh prave od čelika, ne od brašna). Na koncu je nekud sama ispala, no prije toga mi je živce popila. Ovaj ugrušak pod razmakom sam vjerojatno razbio beskorisnim lupanjem po desnoj strani, čisto iz navike. I tako… Nakon hrpe paragrafa o valjda najglupljoj stvari o kojoj se može pisati, idem se izvaliti pred TV (znam, jbga, postat ću težak kao omanja škuda [bez robova] i oči će mi ispast) i naliti se nečega jer mi je dosta svega!!! Da, mislim da će fasovat jedno dvije litre cedevite (tnx, Draške)! :))) Neeeee, pa ovo nema smisla… Planirao sam nastaviti štrebati beskralježnjake („nastaviti“, hahahahahaha, what a big, fat lie!) no jednostavno ti neuroni odbijaju manufakturirati AP. Mogu li uopće oni išta manufakturirati ako nemaju ruke nego dendrite i aksone? Možda onda aksofakturiraju akcijski potencijal? :) Eto ti još jedne razbibrige for lonely, long nights… I zašto Office ima po defaultu postavljen Calibri kao THE font? Neću to! Ja sam veliki user of Palatino Linotype! Molim lijepo. Uostalom, zašto je Times New Roman umro tako neslavno i tiho? |
- 22:04 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
12.11.2009., četvrtak
Moi et my misli (de nouveau)
|
Dugo se nismo čuli a da nije imalo veze s zlostavljanjem, ubijanjem i sprječavanjem toga istoga… Pa što ima kod vas? Moi evo sjedi za kompjuterom i bludi po internetu u potrazi za malo svježe glazbe. Ovaj put ne koristim Jango nego downloadam album jednog benda za koji sam sasvim slučajno naletio gledajući neki clip na YouTubeu. Sa strane je pisalo tko je zaslužan za glazbu pa sad provjeravam isplatili se slušati. Hmmm… Inače nisam baš pretjerano zagrijan za punk-rock kombinaciju no ovo što čujem zvuči mi poprilično korisno za teretanu, na primjer. Radi se o bendu „Rise Against“. Uopće se ne bih začudio da je to neki bend star kao Biblija (actually, star je 10 godina, provjerio sam) i planetarno poznat. Znam da JA nisam poznat po poznavanju scene sve dok mi nešto ne zapne za uho… No… Danas je na praktikumu iz animalne fiziologije stradalo dovoljno žaba za pošten ručak. Asistentica obavlja sve egzekucije jer pripadam grupi koja gotovo čitava ima problema s gledanjem kako netko ili nešto umire pa nas ne želi siliti s tolikom traumom. Jbga, znam da se radi o žabi i da ih ima još milijun u svijetu no ne mogu podnijeti pogled na sam TRENUTAK smrti i onih nekoliko sekundi prije dok se žabica sva upinje ne bi li pobjegla škarama. Usmrćuje se, naime, tako da joj se in vivo odreže glava. Danas smo radili srce. Iskreno, bilo je pomalo morbidno gledati otvoren prsni koš i srce koje veselo kuca, nesvjesno da glave više nema i da tijelo umire. Trebali smo na tom srcu obavljati raznorazne pokuse, gledati što usporava otkucaje, što ubrzava. Kako koja temperatura utječe na to isto. Trebali smo vidjeti krivulju miograma, prijevremenu sistolu i autonomne centre koji upravljaju otkucajima… Sve se to moglo napraviti na dvije žabe da su srca surađivala. No mali vragovi bi crkli čim bi ih se zalilo bilo čime, pa makar i otopinom koja im inače život znači. Asistentica je, sva u očaju jer nam ništa nije uspijevala pokazati, ukokala stoga četiri žabe i izmrcvarila sva ta silna srca ne bismo li vidjeli barem NEŠTO. Vidjeli smo, na koncu, i spasili i petu žabu od sigurne smrti. Zapravo, mislim da smo joj samo bili produžili život za kojih tri sata. Poslije SC-a sa Semmy išao sam doma pješke. Za sat i dvadeset minuta stigao sam od faksa do Avenue Malla. Within Temptation i ja hodali smo Savskom, Avenijom Dubrovnik i minijaturnim dijelom Većeslava Holjevca. Hodali bismo i još no pripišalo mi se pa sam na Avenue Mallu odlučio pričekati autobus koji je upravo dolazio… Baš se osjećam nahodano :) Raspitivala se Neko-Chan kako to da nemam nikoga i jesam li ikad ikoga i imao. Eh, komplicirane i dosadne priče za pričati. Poanta je u tome što su, kako to Semmy naziva, ratio i cor kod mene posvađani… Cor govori jedno, ratio drugo… Ratio trenutno pobjeđuje… Točnije, uživa u svojoj pobjedi dosta dugo. No, sve mi se čini da primjećujem u zadnje vrijeme nekakav underground movement iz corova stožera… Obrat bi se mogao dogoditi uskoro, a ratio ostati bez glave :))) No, dok se to ne dogodi nećemo skakati ovci pred dijastemu nego ćemo pričekati i sagledati situaciju sa svih strana. Recimo samo da mi ratio trenutno govori kako mi nitko ni ništa ne treba u životu doli njega samoga… Čim mu dosadi biti sam prepustit će riječ coru, u to sam uvjeren :) Čekam da mašina za robu svrši da mogu ići spat. Perem tj. osvježavam deke kako bi se Draška i njena sestra imale nečim lijepim pokrit kad mi dođu u goste. Da, dolaze u neđeju i ostaju nekih 3 dana… Jedna dolazi spiskat svu lovu koja se nagomilala na računu jer se radilo ovo ljeto, a druga dolazi položit neki ispit. :))) Naravno, Draška je ona koja dolazi spenđat solde. :) MISLIM! Moje deke su čiste, uostalom, kao i sva moja roba, posteljina i šugamani jer ja to non-stop perem i osvježavam (nemam pametnijeg posla, jedino ne volim utijat pa to ni ne radim…) no ipak ih treba malo osvježit. Napravio bih to i da one ne dolaze, no ovako to radim ahead of schedule. Sutra je petak. Ručkić s Alenichem, francuski s Francuzićem, no prije svega teretana… Sat ili sat i po vremena skakanja po Orbitreku i kilavljenja s onom spravom za leđne mišiće i mišiće nadlaktice/ramena. Čisto da osjetim da ih imam. Nije mi na umu bildanje, niti mi se to da radit, niti želim. Naravno, ukoliko nuspojava bude malo jači i čvršći mišić, neću se buniti :)))) Poznajući sebe, sve će opet umrijeti nakon nekoliko mjeseci, kao i prošli put, tako da bojazni od nabildavanja nema, ne postoji, nicht, rien, nada… Uskoro će Božić. Baš se veselim, ne znam zašto… Možda zato što ispiti nisu u strci, ne čeka me niti jedna kemija, ni matematika niti išta slično. Ostale su samo stvari koje treba štrebati… Pokušavam hitno uzgojiti motivaciju… Pokušao sam s presađivanjem pa se primila samo polovično… Očekujem stabilizaciju životnih znakova kroz dva dana… :))) A onda rasturam sva prokleta stvorenja bez kralježnice! Uglavnom, ide Božić i iako se ni po čemu neće razlikovati od prethodnih 20-21, nekako imam feeling da ću pronaći nešto po čemu će se ovaj pamtiti… To mi je najdraži dan u godini (točnije, Badnjak, no neću cjepidlačiti). Hladno je, mirišu kolači, miriše neka crknuta svinja ili tele u rerni… Pixie devastira bor, baloni lete na sve strane (odavno se prešlo na plastične, kućnog budžeta radi), mati naganja dotičnu zvijer po stanu s umusanom kuhačom. Isuse, kako mi nedostaje taj mačak… Susjedova maca Luna pase pšenicu ispod bora, Pixie vadi kandžom Isusa iz štalice i baca ga, s očitim zadovoljstvom, prema podu i pogađa Lady posred glave. Ona silazi s uma jer ga ne može dohvatiti, budući da je gad brži i okretniji i mlađi od nje… Potom mu sprema čeku negdje između balkona i hodnika, a on ništa ne sluteći upada ravno u stupicu… Opet radi kuhača… Mace moje… Baš mi nedostaju, obje, iako su oboje dosadniji od najdosadnije stjenice. Ah, gle, Zanussijeva pokušava uhvatiti centrifugu. Hahahaha, neka joj je sa srećom… Doduše, te dvije deke su dovoljno teške da zadrže poremećene ležajeve na mjestu. Što više slušam Within Temptation to mi se više ne da uopće prestati. :) Ovaj album s akustičnim verzijama starih stvari im je bio pun pogodak!  No svejedno jedva čekam izlazak novog u 2010. godini. Eto… Postaje kasno. Neka MicroTorrent sam završi s poslom, ja idem spavati. Otkrio sam kako programirati Windows da se sami ugase u određeno doba. Nadam se da će mu dva sata biti dosta da svrši s downloadom… Šteta što ne mogu i deke programirati da se same izvade iz mašine, ocijede i prostru u sobi… Ne sušim ništa vani iz tri razloga. Prvo, na balkonu je još uvijek čitava golublja obitelj čiji se sinček samo pravi da još nije naučio letjeti kako ne bi morali Odletjeti. Drugo, toliko smrada i smoga ima da mi sva roba smrdi gore nego da je izašla ispod hrpe smeća na Jakuševcu. Treće, hladno je vani i smrznut će se do jutra. Ledeno pokrivalo je zadnje što mi treba u krevetu, i ovako je dovoljno prazno i hladno u njemu… |
- 23:48 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.11.2009., srijeda
POBJEDA?
|
REZULTATI NAŠE AKCIJE: Članak preuzet s www.dubrovacki.hr Žestoka kritika zbog članka Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama, kojom se omogućuje eutanazija životinja ukoliko se ne udome u roku od 60 dana, urodila je plodom. Nakon naslovnice Jutarnjeg lista s porukom „Zaustavite Vlahušića – Želi ih ubiti“, gradonačelnik se svojski potrudio dokazati kako pripada ljubiteljima a ne ubojicama životinja. Spomenuti dokument na dnevnom je redu sjednice Gradskoga vijeća koja će se održati u 17 sati. Vlahušić je početkom tjedna odlučio izbaciti sporni članak iz prijedloga Odluke, a danas, pred samu sjednicu, poručuje kako će ići korak dalje i vijećnicima predložiti izričitu zabranu eutanazije. - Dubrovnik će biti prvi grad koji će zabraniti eutanaziju zdravih životinja iz azila. Drugo, želimo potaknuti odgovorno vlasništvo tako da će mikročipiranja svih životinja biti obvezna kako bi se znali vlasnici. Treće, komunalni odjel će svakom vlasniku koji napusti psa ispostavljati račun radi podmirenja mjesečnih troškova od 500 kuna, i to do udomljavanja. A što se tiče vlasnika iz Konavala, Župe dubrovačke ili Dubrovačkog primorja, račun ide na općinu. I četvrto, dat ćemo jednokratni poticaj za udomljavanje jer se jako malo ljudi javlja. O poticajima ćemo se dogovoriti večeras, kad čujemo prijedloge u raspravi - najavio je Vlahušić i dodao kako će nove odredbe Odluke o postupanju s napuštenim i izgubljenim životinjama poslati Vladi, Hrvatskom saboru i svim zastupnicima s prijedlogom žurne izmjene zakona kojim država omogućuje eutanaziju životinja u azilima. Pred početak sjednice, u 16 sati, Udruga „Nazbilj“ najavila je ala muto škerac „Ubij me nježno“. S. Rudinović  |
- 15:53 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
08.11.2009., nedjelja
POKOLJ DUBROVAČKIH ŽIVOTINJA!
|
Dragi moji, gospar Vlahušić je ovoga puta nadmašio samoga sebe, a nema puno da je izašao na prijestolje Dubrovnika. U srijedu će se održati sjednica Gradskog poglavarstva na kojoj će se glasovati o prijedlogu kojim se kontrolira sudbina napuštenih životinja. Naime, moj dragi gradonačelnik namjerava pobiti preko 300 životinja u azilu. Azilu u kojem volontiraju dvije gospođe i koji je u katastrofalnom stanju. Pravdaju se troškovima, boleštinama i slično. Kojim boleštinama? Žene su gore svaki dan već godinama i ništa im nije, kao ni nekolicini volontera koji su gore također. Koji troškovi? Možda oni koje grad troši na „zaposlene“ u azilu koji se NIKAD nisu pojavili na poslu, a primaju plaću… Treba se brinuti za ljude? Jesi li životinje krive što su ih ti isti ljudi napustili i odbacili? Nemojte mi samo govoriti da neće ostati za vrtiće i parkove ako se da hrana psima!!! Da prestanu krasti (jeste li znali da si je čitava državna uprava upravo dodala preko milijardu kuna kako bi si povisili plaće???) možda bi i bilo novaca. Link na članak u Jutarnjem u kojem je sve objašnjeno nalazi se ovdje. Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić bi htio i ovog sirotana skratiti za glavu:  (izvor: Jutarnji list/Facebook) Uglavnom, svi vi koji imate Face, molim vas pridružite se grupi „Zaustavimo genocid nad dubrovačkim životinjama“… Također, potpišite peticiju. Također, razglasite to svojim prijateljima i pokušajmo svi zajedno spriječiti pokolj. Naravno, to sve ukoliko imate srca. Ovdje u cijelosti prenosim mail kojeg sam maloprije poslao gradonačelniku Andru Vlahušiću. Do jučer poštovani gradonačelniče, ne znam jeste li svjesni da je vijest o "Prijedlogu odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama" obišla Hrvatsku i dobar dio svijeta u veoma kratkom roku i da su ljudi zgroženi posljedicama koje će iz ovakvog prijedloga proizaći. Cijenim i pozdravljam KONAČNO pokazivanje interesa za napuštene životinje, no nipošto ne cijenim niti podržavam njihovo ubijanje SAMO ZATO jer su njihovi vlasnici najjadniji primjerak svoje vrste, bez srca i duše. Gradonačelniče, iskreno se nadam da ćete spriječiti masakriranje napuštenih životinja na Žarkovici. Umjesto da gospođama koje se brinu za napuštene životinje uručite priznanje, novčana sredstva i RADNA MJESTA u novom, modernom azilu, vi im želite uskratiti ono jedino u životu za što se bore, a to je dobrobit onih koji se ne mogu boriti sami za sebe. Znate, gradonačelniče i vi i ja i čitav grad Dubrovnik smo odgovorni za sudbinu tih jadnih životinja koje žive izložene na milost i nemilost prirodi, na kiši i propuhu. Društvo, kao inertna, amorfna masa koju nije briga ni za svoje susjede, bi trebalo biti prvo na redu za eutanaziranje, a tek onda sirote životinje. I dajte da se ispravim: oprostite što vas i sebe trpam u isti koš. Ja imam u svom srcu mjesta za napuštene životinje. Gradonačelniče, vjerujem da vam je imidž Dubrovnika na prvome mjestu, zar ne? Barem bi trebao biti. Jeste li svjesni koliko LOŠEGA ova odluka može donijeti Dubrovniku? Hajdete malo za promjenu prestanite krasti svi vi koji ste na vlasti i učinite nešto dobro narodu i životinjama. Umjesto da Dubrovnik postane poznat po svom hilterovskom pristupu napuštenim životinjama, učinite da bude poznat kao grad kojemu je stalo do života u svoj njegovoj cjelini. Umjesto da masakrirate, davajte nadu i život. Napravite NORMALAN azil gdje nitko nikoga neće ubijati. Dajte gospođama koje se trenutno brinu RADNA MJESTA u tom novom azilu. Pišite stranim vladama i tražite pomoć ukoliko ne možete sami financirati (u što čisto sumnjam). Kažnjavajte LJUDE koji napuštaju životinje, nemojte kažnjavati ŽIVOTINJE koje su ni krive ni dužne. Mi smo stvorili kućne ljubimce i na nama je da se za njih brinemo jer smo MI za njih odgovorni. Ubijete li tih 300 pasa, nekoliko mačaka i dva galeba samo ćete dokazati da vas baš boli briga za vaše građane i vaš grad. Pokazat ćete koliko ste sposobni voditi brigu za slabije od sebe. Tko će biti sljedeći na redu? Beskućnici? Siromašni? Dajte mi recite, gdje je razlika? Napušteni pas i napušteni čovjek nasred Straduna? Zašto ne eutanaziramo oboje? I jedan i drugi su velika mrlja na licu grada. Ma znate što, HAJDETE VI gore osobno na Žarkovicu i zadavite svakog pojedinog psa svojim rukama! Lako je nešto narediti i omaknuti misli od problema, tuge i bijede. Političari to ionako rade svaki dan, pa ste valjda navikli. ISKRENO SE NADAM da će ova ludost biti zaboravljena. Ne, opet se ispravljam. Iskreno se nadam da ćete pronaći srce i omogućiti tim životinjama dostojan život u rukama ljudi koji ih vole, za razliku od monstruma koji su ih ostavili. Budite Homo sapiens. SAPIENS znači mudar, gradonačelniče.... U nadi da ćete GRADITI, a ne RUŠITI, Medo, stanovnik Župe dubrovačke i student treće godine preddiplomskog studija biologije Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu P.S. No prije svega ČOVJEK Dubrovačka udruga "Nazbilj" sastavila je prigodnu poruku gradonačelniku, ono što bi mu psi sami rekli da umiju govoriti: MEDICE CURA TE IPSUM ( Lječniče izlječi sebe sama ) Mi kučki poveri Na Žarkovici sklonjeni Čuli smo doture Da nas namjeravaš ubiti Gradonačelniče To su zle i bolesne namjere I o tebi mnogo govore Er što smo mi to krivi Jedino što smo živi I što su nas neljudi Na ulici ostavili A ...ti ako želiš skidanje glava Ubij korupciju i lupeštinu I asasine šalji: Kaznionica zadnja pošta Lepoglava I što je bitno Po hitno Lječniče izlječi sebe sama Poštivaj zakone i podari nam stacionar Prije ubijanja Za kučke sa Žarkovice Udruga Nazbilj |
- 14:51 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (19) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.11.2009., srijeda
Kosor, Pahor, opušci i strojevi
|
Once again I'm proving myself that staying home and studying just don't go together. Sjedim. Na podu. Dobro, na tristo kušina jer je pod tvrd. Kao i svaki ostali, uostalom. Otvoren mi je OneNote i čeka kada ću ga početi šopati informacijama vezanim za virnjake. Mislim da se okrećem nečemu malo zanimljivijem. Poput televizije. Jutros sam gledao televiziju (and now you say: „What else's new?“) i u oko mi je opet upao novi stroj za zadovoljavanje milijuna žena i muškaraca diljem Hrvatske. Nekakav „Relax and Die“, or something like that. Još jedan proizvod pomoću kojega ćemo se svi riješiti masnih naslaga, loših navika, minusa na računu, gladi u svijetu i problema uraslih dlačica i to sve a da nismo pustili ni jednu jedinu kap znoja! Zanimljivo kako se čitava industrija lijepoga okreće prema motu (ili kredu) „bez i jedne kapi znoja“. „Sjednite, legnite, spavajte… Prikopčajte si ovo na trideset i tri mjesta na tijelu, okrenite se prema zapadu, nadodajte tri debela namaza najskuplje kreme protiv celulita, zamotajte se u aluminijsku foliju poput komada svinje i pritisnite prekidač! Garantiramo vam da ćete osjetiti razliku za tri minute, primijetiti kako vam konfekcijski brojevi jednostavno otpadaju sa struka kao lišće s javora. I to sve BEZ I JEDNE KAPI ZNOJA! Da, tako je, dobro ste nas čuli! Vi ćete mršavjeti, pri tom jesti kao da ste iz Bijafre došli, ugodno zavaljeni u svoj naslonjač, a masne naslage će nestajati!“. Yeah, right. Uopće ne vidim zašto je toliko bitno ne potrošiti pokoju litru znoja, pri tom razgibati mišiće i otpustiti pokoji gram endorfina u krvotok? Evo, i jutros sam bio u teretani i baš se dobro osjećam nakon pola sata maltretiranja Orbitreka (i to je ovaj nekakav startrekovski, ne onaj kržljavi kakvog su nam htjeli prodati prije nego što su krenuli s uređajima „bez kapi znoja“). Metabolizam mi se konačno pokrenuo, ne osjećam se usporeno i krepano, potrošio sam kojih petstotinjak kalorija i sve u svemu se osjećam fantastično. Ne znam bih li osjećao isto da sam se samo prikopčao na kakvo električno plašilo i izvalio ispred televizije. Nadam se da ću ovoga puta izdržati dulje od nekoliko mjeseci… Next… Dok sam išao u teretanu naiđem na putu na ogromnu, tek upaljenu cigaretu koja blaženo izgara pokraj najveće hrpe suhog lišća koju možete zamisliti. Uopće me ne interesira što je tlo bilo vlažno i što je kiša bila na putu za Zagreb. Poanta je u tome da je prokleta cigareta gorjela na dvadeset centimetara od hrpe suhog lišća! Pa kako netko može napraviti takvo nešto? Čim sam to vidio, zgazio sam je i unio u taj pokret sve ono što bih napravio idiotu ili idiotkinji čija je bila. Nevjerojatno. I onda se ljudi čude kako nam čitava Hrvatska gori ljeti (trenutno ću činjenicu o uzajamnoj netrpeljivosti sa susjedima ostaviti po strani)! Nadalje… Čim sa vidio naslov, ugasio sam browser. Na net.hr-u najnovija vijest kako su neki mulci vezivali pse na prugu i gledali kako pogibaju… Ajde se onda suzdrži i ne premlati takvog čovjeka na mrtvo ime kad ga vidiš što radi i uspiješ ga uhvatiti. Nisam čitao članak, nemam dovoljno živaca za to. Takve priče me natjeraju da odmah sad izađem vani i ubijem Boga u prvom kretenu na kojeg naiđem. Ne mogu vjerovati čega se ljudi sve neće sjetiti. I to su radili mlađi ljudi. Ne znam, nisam pročitao uopće no učinilo mi se da sam vidio kako se spominju djeca. Pokvareno, izopačeno, morbidno, šugavo i zaslužuje da ih se ostavi na kruhu, vodi i u lancima tri mjeseca, vezane i imobilizirane na tri centimetra od kotača vlaka… Pa da iskuse na vlastitoj koži kako je lijepo, zabavno i uzbuđujuće to što su radili… I onda mi netko ima obraza reći da je ljudski rod sav prosvijećen i najvažniji na ovom šugavom planetu! Odvratno… Jučer smo igrali Pictionary (malo vedrijih tema). Uspio sam dovući Semmy te Myrtus i ono njeno Zlo Biće koje mi je toliko bilo zatitralo aksonima da sam ga bio u stanju poslati kroz parket na sedamnaesti kat. Sreća njegova pa mi se nije dalo ustajati sa stolice. I što sam se toliko ispraksirao u samokontroli (vezano za takve stvari, to što rondam oko svega je druga stvar) pa sam sve samo pustio da izađe na drugi kraj… „Neće on igrat“, i onda nam uvali nekakvu glupost da pogađamo (koji niti sam nije znao kako se čak ni kaže) i kaže da neće igrati ako ne pogodimo… Da nam nije trebao zbog upotpunjavanja trećeg tima lijepo bih mu rekao da ode u rodni kanal pa tamo pločastom epitelu postavlja takva pitanja! Nikad se njemu ne igra, jbo ga Internet… No ipak nam je bilo savršeno (nakon što je Zlo Biće shvatilo da ili mora igrati ili naučiti letjeti u veoma kratkom roku). Ajde vi pokušajte nacrtati „Azru“ u jednoj minuti, zatvorenih očiju!!! Needless to say da smo Alenich i ja taj krug popušili i to obilato. Niti Semmy nije uspjela povezati kroasan, Eiffielov toranj, ženu, mač i štit nacrtane lijevom rukom te reći „Ivana Orleanska“. No zato su ostale kreacije bile spektakularne… Potrošili smo gotovo sve blokove koji su došli s igrom, a najbolje (tj. najjezivije) crteže ćemo lijepiti na staklo između kuhinje i dnevnog boravka… Tamo negdje će se nalaziti i moj „zec“ koji izgleda kao sestra blizanka planinske divokoze, Myrtusin pas s karakteristikama na kojima bi mu svaka ameba pozavidjela te ostale rukotvorine ostalih koje nemaju veze sa zdravim razumom, kamoli s riječju koja je bila zadana! :) Pictionary toplo preporučujem :))) I tako dođoh do kraja. Morao bih se vratiti natrag knjizi (koju sam jedva otvorio, strine mi) i proučiti barem još metilje, trakavice i faking oblenjake. Ne znam hoće li mi to poći za rukom no vrijedi pokušati… Da… Kad smo već kod televizije bili. Sjedim lijepo i jednim okom gledam neku reprizu, drugim pratim stanje na ekranu kompjutera… Čim je završila emisija, izroni ona alapača i počne srat o Simonici, Antici, Vrdoljaku i kompaniji te nas uvjerava kako je upravo to ono što smo čitav život čekali! Snervan, okrenem bilogdje (otišlo na Novu) i uši mi napadne isto sranje, samo se ovaj put radilo o Vlatkici i problemima s njenim dečkićem. Kako meni tlak diže to! Petero ljudi. Petero ljudi u jednoj jebenoj balkanskoj državi prodaje svoj život za malo slave, a milijuni sline nad tim istim prodanim životima i naslađuju se. „Joj vidi, Vlatkica više nije s ovim!“… „Jao, Simonica i njezin kuronja su se pobili!!“, „Ajme, Nives Celzijus je rekla…“… Ljude svašta zanima… No dajte molim vas, držite tu gadost dalje od televizije… Mislim, jasno mi je da su RTL i Nova televizije takvog kalibra i da žive od toga no na faking HRT-u, kao alternativi, nema nikad ništa korisnoga za pogledati… Odvratno… Gade mi se više… Ne zanimaju me no nikako da im čovjek pobjegne. Ne smijem ni novine pogledati, ni radio upaliti niti televiziju jer će me netko od njih zaskočiti svojim međunožjem, ispalom sisom ili braindead izjavom! BAŠ ME BRIGA, ODJEBITE U TROSKOCIMA I OSTAVITE ME NA MIRU!!! Grozno… Ovaj svijet definitivno ide k vragu… U široki, pocrnjeli kotao… :) Update: Da, dvije stvari sam zaboravio komentirati. Prvo, vidim da smo konačno pali najniže što smo mogli kad smo dopustili nekome kurčiću iz EU da odlučuje o sudbini NAŠEG mora i kopna. Svaka čast, Bjeloglavi Supe. Obvezala se da će prihvatiti odluku arbitra, kakva god ona bila. Što ako taj netko odluči da pola Hrvatske pripada Sloveniji? Hoćemo li samo trebati promijeniti osobne ili će se trebati i preseliti negdje bliže Ljubljani? Ah, ah, Pahorčeku, dabogda ti se u tih budućih 100 kilometara mora nakoti po jedan uragan mjesečno i krene na Maribor, i neka ti svaki avion Slovenia Erlajnsa nestane u Piranskom otvoru za šaht (smiješno mi je uopće i uspoređivati s Bermudskim trokutom kad je dotični osamsto dvadeset puta veći od Slovenia)!!!! Mrš, idi doma i sa žaljenjem gledaj s balkona svoje zgrade u hrvatsku tunu kako veselo skakuće dubokim plavetnilom, stoko prefrigana... Kad smo već kod stoke... Ljudi moji, jeste li vi vidjeli ove šarade od nadolazećih predsjedničkih izbora? Milijun kandidata znači milijarde kuna utrošenih na cijepanje drva za proizvodnju plakata i tiskanje pamfleta punih prijevara, laži i obmana. Mislim da ću glasovati za Alku Vuicu, ukoliko uspije skupiti 10.000 potpisa. Duboko sam uvjeren da je ona pravi izbor za trenutnu situaciju: cirkus. Sramota. Evo vidite zašto demokracija nije dobra.... Ustvari, ne znam tko koga tu zavarava? Ovo nije demokracija nego oligokracija. Točnije, kosorokracija (nastavak na sanaderokraciju). Jedna baba odlučuje o sudbini četiri i po milijuna ljudi! Vidi li itko tu negdje "demos"? Ja bogme ne... Ispravak, vidim ga kako se povija pod ružnom čizmom na olovčica-petu sijede babetine. Dakle, nije to ni oligokracija nego tiranija. Mašala! Jedva čekam da vidim kako će nas EU sjebat. Iskreno, također jedva čekam kada ćemo sklopiti ugovor s Nečastivim i ući u njegovu Uniju. Čitava naša politika se pretvorila u jednu farsu astronomskih razmjera pa ulazak u jednu gnjilu tvorevinu koja služi proždiranju tona i tona papira i banknota zvuči kao izlet u minsko polje! :) Potpuno bezazleno ako ste tamo doputovali iz jame gdje krokodili i lavovi igraju "chew-poker"... Koji god izgubio, jedan Hrvat ostane bez glave... It's a win-win situation. Za krokodile i lavove, naravno... Hrvatima je svejedno.... Odavno su naučili da žive bez glave na ramenima. Poskidali su ih i spremili u torbu tete Jadre... Živjela 'Rvacka! |
- 17:00 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
02.11.2009., ponedjeljak
Killing me sof... slowl... Mah, just kill me already!
|
Man, a baš volim kada smo fazno pomaknuti… Ustadoh jutros u sedam sati, iako mi je faks tek u 3 popodne i… Što? Ma neee, pa ne treb… Joj, pa dobro, možete se još malo klanjat! Eto… I u desno malo… Ma bravo. Nego, gdje stadoh? Da, kao što rekoh, ustadoh se u 7 (srsly, stop it!) jer sam totalno bio nabrušen na odlazak u Dream Gym. Znam da mi treba nekih 15-20 minuta do tamo, ovisi o stupnju rigor mortisa kad se ujutro ustanem iz kreveta pa sam stoga rekao sam sebi da bi bilo najbolje da ustanem navrijeme i ne tratim dan bezveze jer ima samo 24 sata. Ustadoh i vidjeh kako fkng teretana radi tek od deset! Bjeh uvjeren kako se otvara u devet i kako ću imati dovoljno vremena za dopuzati doma nakon workouta i nekako se prevaliti preko ruba kade, ne bih li se uspio oprati na vrijeme i odmigoljiti do Horvatovca. Ovako mi čitav plan pada u veoma mutni plićak jer ću biti knap s vremenom. Ah, a što se može… Malo ću brže okretati pedale Orbitreka i riješena stvar. Mislim da je jadni stroj otvorio šampanjac kada je saznao (a kružilo je po kuloarima) da sam prestao dolaziti. Hehehe, uskoro mu slijedi šok i stenjanje poda mnom svaki drugi dan, bwhahahahahah! Primijetih, kako i napisah u opening lineu, da smo fazno pomaknuti. Svaki put kad mene dohvati hiperprodukcija postova, vi se nekako uspavate i onda iz vas treba čupati postove kao zubarskim kliještima. Bez lidokaina u blizini. A to vam je kod mene povezano s promjenom godišnjih doba: uvijek postajem hiperproduktivan kada se smjenjuju dva drastično različita doba. Poput ljeta i zime (btw, jesen već odavno ne postoji, barem ne u našim krajevima). Jadno drveće mora preko noći pobacati sve lišće, zatvoriti dotoke, otvoriti pritoke i osigurati si dovoljno INA-inog antifriza da bi preživjelo. Da ne spominjem jadne živine koje crkavaju naočigled. Svaki dan vidim novog goluba kako leži pokojan na ulici. Znam da je novi po tome što stari leži pojeden do njega. Kako nadahnjujuće, čovjeku dođe želja za bacanjem u konc. H2SO4. Počeo je jedanaesti mjesec. Uskoro će Božić. Yeah, laugh all you want, vidjet ćete kojom će brzinom prohujati ovaj mjesec i već ćemo paliti adventske svijeće i proklinjati komercijalizaciju još jednog lijepog blagdana. No mene uopće ne zabrinjava komercijalna strana jer keša ionako nikad nemam pa je barem to riješena stvar. Mislim da će ove godine najzastupljeniji dar u mojoj vreći biti zahvala za to što me ljudi trpe te poneki stručak lijepe riječi. K vragu i monetarna ideja. Treba se vratiti i zaklati na spavanju cara Darija I. Ako se ne varam, on je zasrao motku počevši tiskati kovanice sa svojim likom uokolo. Egoistični, gramzivi šupak, eto to bih mu rekao da se kojim slučajem mogu trznut a couple of thousands of years back. Mrš, svinja jedna…  Kad smo već kod svinja. Umro penzioner koji je inače bio zdrav. Well, eto nam prvog oksimorona koji vjerojatno baca u zasjenak sve drugo rečeno poslije toga. Iako je smrtnost od obične gripe i dalje puno viša nego smrtnost od ove jadne praćje, ljudi su svejedno u panici. Kažu stručnjaci da je ova gripa posebna po tome što ubija mahom mlade ljude. Hmmm… Interesantan dizajn, moram priznati. Budući da sam dijete majke koja je vodeći teoretičar zavjere u Hrvatskoj, čvrsto vjerujem da je sve ovo samo jedna velika kampanja. Iz tog razloga se neću cijepiti. Također se neću cijepiti jer ipak vjerujem svojoj struci koja mi govori kako je cjepivo opasnije od samog virusa. Previše djece i previše ljudi je najebalo i zbog „manje opasnih“ cjepiva, stvarno ne želim postati dio te statistike. Ako pak riknem od svinjske gripe (što je malo vjerojatno jer kako što rekoh prekjučer, neće grom u koprive tako lako), s veseljem ću prihvatiti činjenicu da moja smrt doprinosi rasterećivanju planeta. I neka me slobodno tranširaju i podijele uokolo, ukoliko uspiju isprati virus iz mene :) Osim toga, zar nije baš super kad vas dotuče vaše područje rada? Recimo, fasciniran sam virusima i molekularnom biologijom koja leži iza svih tih procesa pa bi bilo čisto normalno da me jedan i dokrajči! :))) Nego… Koliko god mi smrt od novokomponovanog virusa zvučala primamljivo, mislim da ipak ima dovoljno stvari na ovom šugavom planetu zbog kojih vrijedi ostati živ i relativno zdrav. Stvari poput biologije… Ili slušanja oboe… Ili učenja francuskog… Ili skorog igranja Pictionaryja s najboljim prijateljima (vjerujem da ćemo ga danas kupiti)… Ima tu stvari zbog kojih se isplati oduprijeti invaziji svinja. No ne preko cjepiva. Ne hvala… Nikad se nisam cijepio ni protiv obične gripe, pa neću ni protiv ove. Općenito se moj interferon sasvim pristojno nosi s najezdama raznorazne gamadi pa imam potpuno povjerenje sam u sebe i ovaj put. Slobodno mi recite da sam idiot, da bih trebao znati bolje budući da izučavam to što izučavam no ostajem pri svom mišljenju. Cjepivo neću, pa čak ni onda ako ga proglase obaveznim. Tek nakon što mi tri nezavisne, nepotkupljive studije s kredibilitetom dokažu da je cjepivo potpuno bezopasno (dobro, svako cjepivo je u određenoj mjeri opasno no razumijete što želim reći), onda ću razmisliti. Ne čini li vam se malo previše convenient da se odjednom pojavi nekakav virus, odjednom čitav svijet za to sazna, odjednom WHO odluči proglasiti pandemiju jer je, jebi ga vraže, u svakoj državi po jedan čovjek kihnuo i odjednom ispadne najava da će cjepivo biti spremno za nekoliko mjeseci. Mislim, lijepo od znanstvenika što su si dali „truda“ i bacili se na „posao“ pronalaženja efektivnog cjepiva no otkud odjednom tolike količine za čitav svijet, molit ću lijepo? Ma dajte, pa i dijete u vrtiću bi vam moglo reći da se radi o muljaži tako očitoj da bode oči svojom muljavosti! (Sad se vratite na sliku... Vidite ovoga što stoji točno ispod transparenta i izgleda skeptično? Eto, to je Medo bio na sastanku i učinilo mu se kako iza svega toga stoji nešto više) Uostalom, koji qrac države nisu zatvorile granice ako je proglašena pandemija? Ja bih to napravio, bih strine mi. Jbte, pa ne možeš imati pandemiju potencijalno smrtonosnog virusa i onda puštati turiste da bauljaju svijetom i masovno hrle u žarište virusa! I onda ih pustiti da se vrate doma i reći im da stave ruku na usta kad kišu! A, ne. Da se mene pitalo, 'Rvatska bi lijepo spustila rampe i adio Mare. Eto te pa se jbi po Meksiku još godinu dana, ko te ćero da ideš tamo uopće… Ovako smo samo pristali na tu njihovu (tko god to „oni“ bili) igru. Jedva čekam da vidim „Game Over“ ispisan preko unutrašnjosti vjeđa… Idem, deca, se spremiti polako i čekati znak za polazak! In mens sana corpore sano, govoraše stari Rimljani, dok su čeličili svoje nabildane kohorte tjerajući ih u raznorazne formacije kornjača i tikvi. U mom slučaju će mens uvijek ostati morbidus, bez obzira koliko sani bilo corporis. |