Opet me uhvatilo. Otvaram i zatvaram Word. Imam krasne i revolucionarne ideje, otvorim Word i bijela pozadina me usiše i posiše sve rezidualne AP-ove iz neurona. Zatvorim Word, okrenem se da ću učiti i ideja se vrati. Otvorim Word and the suction begins all over again. Fantazmagorično.
Nego. U zadnje vrijeme mi se čini kao da sve ide kako bi trebalo. ==> prvi znak da nešto NE IDE dobro! Maah, je ne sais pas, jednostavno sve teče tamo kud bi trebalo, i do me brine. Znam, reći ćete, nikad zadovoljan i kad su stvari u 3.14 onda pizdiš, a kad se konačno iščupaju iz nečijeg rodnog kanala i udahnu acid-free zrak, opet pizdiš. E pa jbga, this shit happened before so I know what I'm talking about.
Anyway, ne znam oduševljava li vas činjenica (koliko je oduševila mene) da ćemo ovoga Božića imati jedinstvenu priliku da uz otrcane i dosadne božićne pjesme slušamo i predizborne trikove, laži i obmane naših vrlih nam kandidata. To je nešto prestrašno, najgore što su nam mogli napraviti. Gore od onoga kad je dr. Grinch Ivo ukrao Božić prošle godine. Jad, očaj i retuširane tuđe face po billboardima; to je sve što će se širiti Hrvatskom u ovo predbožićno vrijeme.
Kad sam se već dotakao predbožićnog vremena, dajte mi recite smatrate li normalnim što su gotovo svi izlozi već okićeni toliko napadno i degutantno, a jedva da je polovica mjeseca studenog prošla! Jbte, možemo li se ikako još malo poamerikančiti, kvragu i taj kontinent??? Očekujem da će me početi silovati s „Last Christmas“ ili „Zvona zvone-snijeg svud pada-krepaj već jednom“ već sutra dok budem prolazio kroz Importanne!
Mislim. Ubiše mi taj predivni osjećaj iščekivanja Božića i svega što on predstavlja. Kada me počnu gnjaviti audiovizualnim inputom tako rano, zasitim se i Božića i pjesama i dekoracija prije negoli što Došašće uopće i počne! Shodno svemu izrečenom, kućni telefon mi već zvoni u ritmu „Zvončića“… :(
Baš smo jadna država. I jadan narod. Mrzim nas. Stoka smo. :) Eto, malo uranjenog blagdanskog duha. A ja idem krepat nad knjigom. Sljedećih četiri dana vjerojatno ću iskrvariti beyond repair pa ukoliko već niste, povadite vestite (i.e. odijela, za kont.), neke prikladne veste (i.e. haljine, za kont.), popeglajte to, odnesite event. prije toga na kemijsko i pripremite se za sprovod negdje tamo oko petka. Molim, umjesto cvijeća vijence od kulena i kulenovih siblinga. :) Tnx. To ako ogladnim na putu prema final destinationu. Wherever that might be.
+ nesigurni update:
Ne znam zašto… Deprimiraju me ove stvari od WT-a danas… Užasno. Valjda je kriva magla, iako se digla do popodneva. Ne bih rekao. Inače na mene ne utječe vrijeme. Varam se, utječe ali obrnuto. Dakle, trebao bih se osjećati ushićeno. Vjerojatno je tome krivo sunce koje je provirilo negdje popodne i bacilo me u depresiju.
Ne znam čini li vam se ponekad kao da ništa nema smisla. Da je sve što radite actually za goli cirus? I to prokleto obrazovanje i grčenje nad beskralježnjacima i život općenito? Mislim, nije da me sad uhvatila kriza što ću jednog dana biti star i umrijeti no jbmu, otkud ikome ideja da ide napraviti čovjeka da bi on mogao umrijeti? Naravno, ne da se prije toga dobro ne izjebe svime u mozak. I što god radio, svejedno će doći u penziju pa ako bude imao sreće, neće završiti u kartonskoj kutiji i jesti svake prijestupne nego će vjerojatno imati dovoljno keša za kakvu crkavicu i jednu polugladnu mačku u svom krilu. All alone and far away.
Da, eto tako mi se to čini. I nakon što to napišem, vidim kolika je suma gluposti u jednoj rečenici i onda se smijem. Smijem se jer acutally trenutno uživam u životu, takav kakav je. Ne sjećam se da mi je ikad u ovih 22 i nešto sitno godina bilo tako lijepo. I zato moram tražiti nešto ružno. Baš sam nekidan rekao frendu kako imam taj talent da se jednostavno namjerno bacim u depresiju i onda se deprimiram jer sam u depresiji + mislim unhappy thoughts ne bih li bio u još većoj depresiji pa se onda još i deprimirao zato jer sam ja u depresiji, a drugi oko mene trenutno nisu. A što je on rekao? Rekao mi je kao da je netko upravo prepričao dio iz njegova života. Kewl, barem nisam jedini koji si to radi… :))))
Samo napomena, ovo gore napisano se odigrava u veoma kratkom vremenu. Nije da cijeli dan ležim u agoniji nepostojećih problema i previjam se kao riba na suhom. Ne, to traje maksimalno pola sata. Jednom u nekoliko mjeseci. Ono kada svi sigurnosni sustavi popuste i kada brana afinamente pukne. E, tu je problem. Otkad znam za sebe bio sam introvert. S povremenim ekskurzijama u javna pižđenja no to je sve bilo površno. SVE što ja jesam i SVE što mene muči, ali onako pošteno, sve to ostaje deep down i nikad ne proviri da udahne svježeg zraka. Ne, totalni sam vampir u duši i držim sve all bottled up inside da se ne bi ispeklo na svjetlu. Jer ne želim da svijet gleda ono što ga se ne tiče.
E, zajeb je u tome što je kapacitet popunjen. Da. Nije mi bilo teško držati sve unutra dok nije bilo konstantnog priljeva by pubertet. Da, smijte se no mene je psihička strana puberteta opalila tek prije godinu dana i još traje. Možda mi ne vjerujete no ja vjerujem sebi. Volim psihologiju i znam neke sitnice pa vidim ono što je očito.
Dakle, pubertet. Psihički. Dlake i mutaciju sam odavno prošao. :) I sad taj pubertet potražuje ogromne količine slobodnog prostora da pohrani sve što ne smije vani. Kao Windows 7. Stvarno mi ti Windowsi novi rade savršeno brzo i žvelto. Jedini je problem što zauzimaju OGROMNO PUNO prostora na hardu. Tako i moj faking pubertet. Radi sve savršeno ali potrebuje gigabajte i gigabajte.
I tako se ja borim sa samim sobom. Ponekad mi dođe da jednostavno ne održavam sustav i da sve pošaljem u krasni qrac no neki neznani put negativne povratne sprege oživi i spriječi me u tome. Pa onda ipak prešutim. Ili ignoriram. Ili ne znam ti što. I sve ostane kako je i bilo, a unutra se stvori još jedan file koji samo zauzima mjesto. I to se događa sve češće i češće lately.
I baš volim ovu prokletu biologiju. Čak i ove proklete bekralježnjake koje učim već dvije godine i od kojih mi se prokleto riga. I baš sam sretan što učim francuski i što me ide. I sve mi je to super i obožavam što život moj trenutno ide tim kolosijekom. No ja ne bih bio ja kada ne bih zakopao svoju glavu kao pretili noj u neku mrvicu pijeska i tražio dolje problem. Kojeg redovito pronađem. I onda mi smeta. Pa sam ljut na sebe što sam ga uopće tražio.
Ima stvari. Znam da mislite, svaki put kada počnem ovako srati, da serem bez veze. Što kada bih vam rekao da stvarno imam razlog? Koji je dovoljan no kojeg negativna povratna sprega drži neizgovorenog? Biste li mi povjerovali da postoji dovoljno dobar razlog zbog kojeg se osjećam usrano? Biste li mi mogli povjerovat i ne pitati koji je nego vjerovati na riječ? Poznajete me dovoljno valjda da mi možete to povjerovati?
I tako ja kuham. Kuham i bacam u smeće jer mi se ne sviđa to što skuham. Svaki dan skuham novo i svaki put je odvratnije nego prethodni. I ne da mi se više kuhati i servirati, te potom bacati da bih idući dan morao opet kuhati jer sam se umorio. Dođe mi da sutra ne skuham ništa nego da naručim i otkrijem da je tako bolje.
Da, znam da vam nije ništa jasno. Meni jest. Oh, meni je kristalno jasno. Ovo je vjerojatno (ha, vjerojatno!) jedan od onih postova koji definitvno ne bi smjeli biti online. No znate što? Baš me briga! Baš me briga. I ne znam je li sreća ili nesreća što su Ulfuz et son cherrie upravo otišli jer mislim da sve povratne sprege pucaju i vjerojatno bi napravio nepopravljivu štetu. Činjenica da je ovo online samo ukazuje da ih je dovoljno puklo. Oprostite što koristim biološke fore, meni je to interesantno. Biologija je život. No shit. No jest. Baš mi je drago što sam na ovom faksu gdje mogu kriviti natrij, kalcij i jebeni kalij za sve svoje probleme. I ništa drugo jer ništa drugo i ne postoji osim natrija, kalcija i kalija. I znao sam odgovor na milijunsko pitanje. Čak sam mogao Tariku ponuditi i savršeno biokemijsko objašenjenje. Nažalost, takve mogućnosti mi se ne nude u životu. Ne, meni se nudi sportsko pitanje za 100 kuna, kao i uvijek.
Jebeno… Jednog lijepog dana kada svi sigurnosni i pričuvni sustavi se uruše, bit će nam svima jasno. Pa ćete vidjeti kako sam imao pravo. Neki će reći „neš ti“, neki će reći „uuu, jebote“, a neki neće ništa reći jer njihove guzice ne znaju govoriti (dok odlaze). Ili možda govore glasnije od ovih prije. Ne znam. Tuđih guzica me je strah. Figurativno.
Eto. Proradile su. Sprege. Koče me u daljnjem pisanju. Bogu hvala. Taj sustav sve tromije i tromije reagira. Osjetio sam točan trenutak kada su se akcijski potencijali počeli širiti u drugom smjeru. Krasno. Uskoro ću postati svjestan osmotskog tlaka i unutarnje temperature bubrega. To bi bilo fora znati. No kaže profesorica da bi nam onda svijest bila preopterećena nebitnim informacijama, što bi dovelo do kraha. Vidi qrca u vunenoj kapi! Kao da mi je svijest trenutno išta manje opterećena! Pa što bi mi još, pored ovoga, značila i informacija o osmolarnosti :)))
Idem… :) Idem se nastaviti boriti s Arthropoda. Ovo vam je čisto bio uvid s čime se borim povremeno :) In my head. Samo ponekad se može ČUTI nešto od ovoga kada naglas kažem „ma nije“ ili „ma daj“ pa me onda ljudi pitaju što govorim. Ništa. To samo ja i ja raspravljamo :)
|