Učahurena stvarnost
23.02.2008., subota
Što ćete kupiti mom blogu za 2. rođendan? Imate još mjesec dana, smislite nešto! + update... + update...
|
Kupio sam si još jedan čaj... I`ve become an addict. Mislim da ni engleska kraljica nema toliko čajeva u svojoj kuhinji kao ja. Njezin problem... Danas je prvi vikend početka moga kraja. Točnije, početka kraja mojih neurona, jer opet me čeka maltretiranje s tom PROKLETOM matematikom koja ima više života od čitave mačje populacije Europe, koliko god je ubijam, gniječim i mučim ona iskače, sva sretna i pleše tango u svježe iskopanom grobu. A kad uskoro legnem u njega, imat ću Riverdance na svojoj ploči... Koja će biti od nepostojećeg crnog mramora. Sreća Medova pa on zna sasjeći svaku nenadanu potrebu za naglim učenjem već u korijenu. Tako ću se danas posvetiti sebi i ovom stanu u kojem živim. Obojica smo overdue for maintenance... Moja pojava je počela plašiti ne samo malu djecu u lifovima nego i njihove mame, bake i pse. Dakle, danas se družim s britvom. To će odnijeti barem dva sata posla. Zatim the stan... Sve horizontalne površine ima da se sjaje kad završim s njima. Kuhinja će blistati, prašina vrištati u agoniji, zamotana u feather dusteru, a brlog će mi mirisati na vaniliju, cimet i neki od čajeva koji će se u tom trenutku namakati u šalici... A wc-školjka? Postat ćemo najbolji prijatelji nakon što je oslobodim iz stiska njenih osvajača... Više ne čistim Domestosom... Barem ne u početku... Ne... sada čistim 96%-tnim etanolom. Ne može sterilnije. Možda je i flambiram na kraju, kao finishing touch. A možda i ne. Sjećam se kako je moja mama, bez rukavica, prala etanolom nešto tvrdokorno i nakon toga požurila dignuti teću sa šporeta. Plinskog... Neugašenog... Poslije je imala veoma glatke ruke.... Uglavnom. Jučer smo pisali kemiju, Miško the Darling i ja. Tri sata pokušavanja hvatanja onih par zjaka što su letale po predavaonici, tri sata natjerivanja formula po papiru i TRI SATA padanja u sve dublji i dublji očaj dok je mozak obrađivao pojam „padanja“ po treći put. A s druge strane, možda i ne bude tako strašno! Možda teta Bisserkka odluči opet spustiti prag na -34% kako bi barem netko od nas prošao... U to ću vjerovati jer sam nam svima obećao kako postajem optimist. A sve i da ne bude tako... ma bit će boooolje :))) Znate, mrzim kada učim, UČIM, za nešto i onda ne prođem. Kao matematiku nekidan. Jer se onda zapitam gdje li sam pobogu izgubio iq. Pa ja sam nekoć mogao samo slušajući zapamtiti sve lekcije koje smo u srednjoj radili... Znate ono kad nerdovi u srednjoj kažu kako „nisu ništa učili“, a u biti provode eone, noseva zakopanih u plijesnjive knjige? E pa ja NISAM NIŠTA UČIO doma i vječito sam imao 4 ili 5. Osim matematike. A kad me pukla letargija u trećem srednje, onda sam i likovni morao učiti iz knjige. What was I trying to say...? Aha... Dakle, učim, a nema rezultata... To je to. The moment. The it. I have to regenerate now... Idem kao Sedma Od Devet sjest u svoju „ostavnicu“ i ne izlazit dok mi se ne obnovi vis vitalis. Strava... Ako sada pobijem sve neurone, čime ću se živcirat kada budem sam, dekrepit i šepav starac? :)) Dakle, idem sredit sebe, sredit svoj habitat pa možda otvorit derivacije, pretrpjet kap i infarkt u duetu, izderivirat ono malo svinjetine u frižideru, integrirat to u svoj probavni trakt te možda, MOŽDA počet radit nešto korisno :))) UPDATE: Je suis fatigué . . . Ali drago mi je jer je to fizički umor. Odavno nisam bio fizički umoran (što se može primjetiti na vagi, ukoliko ne potone deset centimetara u parket), zato mi je u zadnje vrijeme mozak na overloadu. No, isplatilo se... Soba nikad ljepše nije izgledala, prašine nikad manje nije bilo, a kuhinja je sretna jer je dobila još dva čaja na svojim prostorima. Znam... Ali što ću... Kada se osjećam usamljeno, kupujem čajeve. Imam ih 18. Hence = u zadnje vrijeme sam prilično usamljen :)) No... Podove sam oribo, desetkovo sav kamenac (što ga neće spriječiti da se ponovo nakoti), posložio robu... Pokušao oprat onaj prozor u sredini ali odustao sam. Naime, malo mi je teško deset minuta lebdjet na 50 metara visine i još DRŽAT novine u ruci i prat prozor... Mislim, ono... Pričekat ću koji mjesec dok ne evoluiram i uzgojim instant-krilca... Dobro... Gluposti valjam jer ne želim otići... U svijet zvan derivacija. Znate što sam jeo? Dvije svinjske kostolete (kako li se to ovdje u Kajlandu zove, ne znam...) sam utopio u limunu, crvenoj paprici, soli i papru te hrpi kima (hrpa je slučajno bila tamo, trebalo je biti svega nekoliko zrna) i bacio to u tavu. Dok se to fino lagano prigalo, skuhao sam njoke i lovački umak... I odmah nakon ručkovečere proždro jabuku. I odmah oprao suđe. To me je čak i najviše iznenadilo, inače me treba sačmaricom tjerat da suđe odma operem... DOBRO, idem, maršte tamo i ne zanovijetajte ;) UPDATE UPDATEA: Ok, it`s official: I have no life whatsoever! Znate u čemu sam se uhvatio danas? Maloprije? Upravo sad? Pronašao sam se u sobi kako gledam u zgradu prekoputa... Tri tipa u dva različita stana su se presvlačila... Potpuno... Moram nabaviti dalekozor :)) Neka žena na 17. katu je izjurila na balkon da priča na mobitel... It is going critical... I AM GOING critical! Počeo sam se ponašati kao oni Ameri u neboderima koji nemaju život nego sjede za teleskopom i gledaju tuđe živote... No priznajem da ima i to svojih čari... Bili to tipovi ili tipice, moram nabaviti dalekozor... :))) Uskoro će lijepo vrijeme, bit će vruće... Roletne će biti podignute :))) Da, imam novu zanimaciju... :))) Spying!! Mislim da sam upravo otkrio svoju novu Muzu za postove ;) |
- 12:22 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (14) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
20.02.2008., srijeda
Inter arma enim silent leges . . .
|
Hvala, Sushi! To je jedan od najboljih savjeta koje sam u zadnje vrijeme čuo, bez zajebancije.. Sviđa mi se stav :)) Zato sam i morao ostaviti ebulioskopsku konstantu na miru i napisati par riječi, da ne ispalim glavom do kraja i onkraj kraja... HAHA! Od danas imam net... Ne, nije deja vu nego mi je tek danas stigla sva ona silna oprema od T-Coma koja stane u paketić veličine kutije za Durexxx. Tip me uljudno zamolio da se strovalim liftom dolje do ulaza jer se njemu nije dalo penjat gore... Kao da mora lift na ramenima nosit... No dobro, ionako čekam tu „opremu“ kao žedan beduin usred Sahare kišu, odlučio sam da nema smisla prepirati se (U biti nisam ništa rekao nego sam spremno skočio dolje... U figurativnom smislu, ne doslovno jer let s 18. kata još nisam diplomirao.) pa sam zgrabio ključe i otputio se... Sada moram čekati trenutak kada ću svoj buntovni laptop razveseliti posjetom doktoru koji će pročačkati malo DVD-pržilicu koja već punih mjesec dana leži mrtva i čeka na ukop. Bez toga ne mogu instalirati drajvere, a ne provodi mi se pola dana prčkajući po netu, nemam toliko vremena... Samo želim da sve funkcionira kako ja to volim, a to ne uključuje afunkcionalnu pržilicu i divlje drajvere... Otkrivam novi smisao svoga života u eksesivnom čišćenju svih horizontalnih i inih površina koje se čistiti daju. Trebam alkohol! Ako ste već pomislili da sam „konačno“ postao stereotipni tinejdžer, mahnito se se zajebli jer meni treba za uklanjanje nečistoća i ostalih gadnih premaza s određenih stvarca. A alkohola, Bogu fala, imam... Tako Na radiju preskače CD. Koja smiješna situacija, i to je neko klasično sakralno djelo te trenutno zvuči kao arija iz Pakla! Evo, izgleda da je ton-majstor preskočio nekoliko tisućljeća naprijed jer je prestalo preskakat. Kako se to jednom radiju može dogodit?? Sramota, pa ja sam mislio da tamo u studiju sjedi čitav orkestar i zbor, a sad znam da je to laž i da actually puštaju CD-ove. Sad ćete mi još reć da nema malih ljudi u TV-u i da je ovaj Brad Pitt samo njegova SLIKA???? Isuse, čitav svijet mi se srušio! Mda... Vjetar danas puše u orkanskim naletima tu gore na mojoj nadmorskoj visini. Osjećam se kao Dorothy prije nego što je bila frknuta u Oz. Ne zatvor nego lijepu, čarobnu zemljicu... S tom razlikom što umjesto Tota na balkonu imam sparušenu biljčicu koja si je iz same sebe posisala zadnje molekule života jer je nisam zalio od zadnjeg ledenog doba. Ali to je ne sprječava da mi sporadično dobaci uvelo lišće kroz vrata i zasere dnevni boravak taman kada ga pometem. To je valjda njen način privlačenja pozornosti... Uspijeva je... Imam 16 vrsta čajeva u kuhinji. I prazan frižider... Prosječno prazan, s tendencijom punjenja u zadnje vrijeme jer mi je dragi prekjučer napravio tako božanstven ručak da mu čak nisam stigao niti zahvaliti na svoj uobičajen način, uživao sam u njemu... Ručku, jelte? A poslije sam, doduše, uživao i u njemu :)) Oooo, da... Dragi, dođi ti meni češće kuhati :)) Nemam ništa više pametno za prdoklačit... A ovo do sad puca po šavovima od pametnoće... I pravopisnogramatičkih izraza od kojih bi se mojoj staroj profi iz hrv. digle sve tlake na tijelu. NE mislim da bi otišla na elektrolizu (uopće ne znam zašto se to zove tako, pa nisu tlake otopina!!) nego bi pala u nesvjest od jeze koja bi je spopala dok bi čitala moje postove. Ali ja to radim namjerno... Inače znam gramatiku mnogo dobro jer sam bio na raznoraznim natjecanjima s puno dobrim rezultatima... Ali ćini mi se da mi nije zanjimlivo pišat gramatićki, mogo bi odsada malo i grjesit... =? Ugl, idem se natjerat da sredim tu termo i elektrokemiju i da mogu pripremiti stan za sutrašnji dolazak Dragog u moju rezidenciju... Otkad mi se digo, ne mogu dočekat da dođe! Optimizam, da ne bude nekakvih neopravdanih dvomišlja... :) Trebali bismo vježbat još jednu kemiju koju čak i NE NAMJERAVAMO odjavit pola minute prije ispita... For the record, sada kada sam dobre volje: jučer smo odjavili organsku i nećemo moći upisati biokemiju, što znači da na trećoj godini ne možemo slušati po jedan kolegij iz svakog semestra, što znači da imam „Kaznenu Godinu“ za nadoknadit sve zaostatke... Et lupus in fabula! Dok pišem o Dragom, on me zove... Provjerava učim li... Bahato stvorenje... Jedan drugoga provjeravamo, a obojica ništa ne radimo... S tom iznimkom da sada RADIMO jer ne samo da nam gori pod petama nego njemu je već zahvatilo vrh nosa i osmudilo predivnu kosu koju nosi na glavi... Mene još golica po nezgodnim djelovima tijela... Dobro, eto vas, marš radit nešto korisno, prestanite slinit po blogovima, dođe mi da onda i ja to isto radim, a nemam kad... P.S. naslov se odnosi na rat između PMF-a i nas sirotih, malih, prevarenih primata... Uskoro će glavna bitka... Yeah! P.P.S. Sushi, čokolada je zadnjih par dana jedino što jedem jer je jedino što mi može oslobodit dovoljne količine serotonina... Budući da se ne seksam, moram jest tri tone čokolade dnevno da održavam ovaj optimizam... |
- 19:45 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (17) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
19.02.2008., utorak
Ne treba mi naslov...
|
Nema boljeg osjećaja nego kada si u prvih nekoliko sati predivnog sunčanog jutra sjbte život za narednih dvije godine! Da sam mogao birati kako započeti 19. veljače 2008., garant bi izabro ovakav i nikakav drugi početak. Meni treba čestitati na minimalnom naporu s kojim donosim kolosalno zasrane odluke! I na sveopćoj lijenosti, zahvaljujući kojoj čak niti ne učim na vlastitim pogreškama, kao što ostatak ljudske populacije to uža činit... Sinoć (noćas), nakon što sam isfrustrirano i demonstrativno odbacio skriptu iz organske, složivši se sam sa sobom po petstoti put kako nema smisla pokušati nagurati milijun informacija u moj rastopljeni mozak do jutra, odlučio sam se obratiti doktoru Googleu za pomoć... Upisao sam „usamljenost, samoća, depresija“ te ine pojmove koji bi trenutno ocrtavali unutranje stanje moje disproporcionalne pojave, tražeći psihološku pomoć. „Niste jedini! 25% populacije se osjeća baš kao i vi!“ (Moram li pisati koliko mi ova informacija actually pomaže? Kao što Dragi kaže, nalazim se među četvrtinom jadnika koji si ne znaju srediti život. I trebo bi me utješit podatak da nas toliko ima i da maltretiramo druge svojim problemima?) „Učinite nešto za sebe!“ (Evo jesam, upravo sam si dodatno usro faks i svoje preživljavanje na njemu!) „Budite optimist!“ (How deep... Isto kao da mazohista pokušavaš natjerat da postane sadist!) „Recite si da će biti bolje!“ (Bit će bolje... ... ... ... Naaah, still feel the same.) „Nađite si hobi!“ (Što je s tim psiholozima i hobijima? Đizs, kao da pronalaženje hobija liječi apsolutno svaki psihički problem! UVIJEK to napišu... Našao sam si hobij... Ma bavio bi se ja sa stotinama stvari ali ovaj faks, kojeg sam toliko zapustio da više i ne znam gdje mi je indeks, mi ne da da imam slobodno vrijeme...) „Palo vam je samopouzdanje (o, shit, nadam se da se nije razbilo!), podignite ga (ma radije ću ga ostaviti da kupi prašinu pod kaučem, tamo barem nikome ne smeta... Usisat ću ga kad kupim usisivač)!“ „Otkrijte što bi vas uveselilo i napravite to!“ (Ukratko, ovaj savjet nije dobar za one malo labilnije psihički... Što ako nekoga uveseljava komadanje nevinih djevojaka u Novom Zagrebu? No, znam ja što bi mene uveselilo ali recimo samo da mi je lijeno sagnut se i otprašit samopouzdanje.). „Usamljenost vodi k pasivnošću, pasivnost gubitku samopouzdanja, a gubitak toga k još većoj usamljenosti!“ (Jel ovo neka mantra ili savjet? Meni ne pomaže... Zaključujem: nema mi povratka :)) ) I lista braindead savjeta se nastavlja u nedogled, ja sam pak sretan što sam si u Firefox instalirao kewl dodatak za 3D pregledavanje slika i baš zanosno izgleda! Odlučio sam, čim završi veljača, kako god završila (ne interesira me uopće), postati optimist. Da, dobro ste čuli, ukoliko se niste strmeknuli sa stolice od vriskavog smijeha... Medo će postat klasa optimist. Čim počne ožujak neće me biti doma nikad, osim kad spavam (a i to ću još vidjeti :) ). Prigrlit ću svoju samoću (moram li spominjat da je to još jedan u nizu moronskih savjeta), postat će mi najbolja prijateljica, izvodit ću je vani na fensi večere, ići s njom u šetnju, pronaći si neki dodatni hobi (neke savjete je i pametno poslušati)... Pa gdje god me put odnese... Radit ću ono što me uveseljava (i nešto što ne uključuje komadanje butri u Novom Zagrebu), neću štedjeti niti vrijeme niti snagu niti novac (dobro, njega moram štedit)... Ako tko želi sa mnom, neka ide, samo neka ne postavlja uvjete jer ću dalje sam... I tako.... Ovo je jedan od life altering trenutaka kada mi puca film, a nigdje blizu foto studio da mi film popravi. Jer meni je dosta... Ne mogu više sjediti doma, ne raditi ništa, gledati kako mi NIŠTA ne polazi za rukom i kako se sve čega se dotaknem razloži na sastavne dijelove... Dosta mi je samosažalijevanja i gledanja života kao da pratim blago dosadnu seriju na RTL-u. Idem tamo vani i zgrabit ću prvi život koji naiđe... Nadam se samo da se ne vidimo u kakvoj strogo nadziranoj ustanovi gdje ću glumiti tratinčicu u drami o kopačima nosa... Eto. Mazohist postaje sadist... |
- 12:01 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
18.02.2008., ponedjeljak
|
¨ |
- 21:58 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (1) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
15.02.2008., petak
Tirada, The Sequel... + worried update
|
Aaaaaghh. JOJ! Kako mi ova matematika diže tlak.... Ta kuja od žene koja ne bi popustila ni da joj kožu s leđa dereš, stoka pompozna, ne znam što si umišlja, da je Bogom dana i da joj se cijeli PMF treba klanjat kao kakvom zlatnom mošusnom govedu! NEĆU, e pa neću, nek si zna, mamlaz jedan bezobrazni... AGH! Ok, ja nemam život, po cijele dane sjedim doma i pričam sam sa sobom ali ona FAKAT nema život. Jer da ga ima ne bi provodila stotinu sati sama u svojem uredu i smišljala kako rasporediti nas 80 tako da nemamo od koga prepisati, čak niti da nas u napast ne uvede... Ignorirat ću činjenicu da joj je valjda sam Hitler bio djed, nekako ću predvidjet potencijalno terminalne situacije koje mogu dovesti do gubitka i ovo malo kose što mi je ostalo na glavi. Ali jednostavno ne mogu shvatiti ljude koji su toliko kivni na ono što rade i onda zbog toga moraju zajebavat čitav svijet... Ženo! Nije matematika jedina stvar na ovom planetu! Da ponekad izađeš iz svoje male čahure možda bi i shvatila da biolozima matematika znači jednako kao što i šumskoj vjeverici informacija da nikad neće putovati brzinom svjetlosti! Eto u tom rangu. BAŠ ME BRIGA za matrice i derivacije i sve ine maltretiracije kojima nas opsjedaš ti zlotvore neslućenih razmjera! Pa daj stvarno! I onda još deset puta ponovi kako „NEMA NAVLAČENJA BODOVA za prolaz“! ZA prolaz!!!! Da mi netko dođe molit da mu dignem ocjenu s 4 na 5 i ja bi ga gledo poprijeko, još pogotovo kada bi bio bezobrazan prema meni. Ali molim te lijepo... Za obični jebeni prolaz ne bi onda dala, ma nema šanse... Ne tražim da mi da diplomu iz matematike, daj mi faking dva da mogu nastavit studirat biologiju. Kužiš, znanost o životu? ŽIVOT, a ne matematika!!! AAAGH! Ja ću se objesit! Ovaj put sam učio 8 dana, svaki dan CIJELI DAN vježbao, znao riješiti valjda 85% stvari koje se nalaze u testu, ono malo teorije imo sam na raznoraznim „informativnim papirićima“... I onda opet skupim 12,5 bodova!!!!! To je za POLA boda više nego onda kada nisam ništa učio i došao na test neispavan i nervozan kao da sjedim na dikobrazu! Ako je razlika između neučenja i UBIJANJA od matematike toliko da mi mozak na nos iscuri samo POLA BODA onda ne postoji to vrijeme ovog svijeta koje bi mi bilo dostatno da ja tu nepotrebnu stvar od matematike naučim!! I gomila brucoša nije prošla nego moraju ispravljat neki od ili čak oba kolokvija... Zašto to gradivo nije prilagođeno nama koji smo GLUPI i koje NE INTERESIRA? Da sam htio biti lumen uz matematike, otišao bi na prokleti Matematički Odsjek!!! I sada moram, uz ove dvije kemije koje su se odužile kao sise oronule bakice u Africi (stvarno nisam niti sanjao da će mi priuštiti ovoliko dugo nerviranja), uz genetiku koju sam htio srediti sada da ne moram poslije, uz glupi drugi zadatak iz STATISTIKE, moram još i MATRICE PONOVO PISAT!!! Jooooooooj, sreća moja što sam pacifist jer da nisam poveo bi se za američkim primjerom i ponio bazuku na ispravak kolokvija! Jooooj, neki pervezni dio moga uma (dobro, čitav moj um) se tako potajno nada da neće proć na kolokviju popravnom, volio bi vidit tog primata koji će me maknut s ovog faksa! NE interesira me, ne mičem se dok nešto ne roknem 8. put... A matematiku (tehnički gledano) nisam pao niti jednom!!! Niti jednom, nema traga u indeksu, ispit nisam nikad vidio jer me profesor na njega nije pustio.... To što PMF radi po nekoj jebenoj Bologni gdje su profesori sami sebi svrha i gdje je svima u cilju da te ponovo vrate u srednju školu i da jednostavno ideš na faks i onda odma doma pisat domaći rad, bavit se projektima, pisati i objavljivati članke, dobijati rektorove nagrade, biti demos na praktikumima, živjeti i imat vremena za disat, to očito nikoga od ovih KRETENA u Vladi nije briga!!! AAGH! Jedva čekam taj faking prosvjed, jedva čekam da im saspemo u facu sve što nam rade i jedva čekam da izbiju masovni neredi! ZLICA! MYRTUS! Tko je još u Zagrebu, ne znam više! Ima da se nacrtate na prosvjedu i budete potpora jer ako vas ne bude tamo prekidamo bilateralne odnose!! Šalim se, naravno ali trenutno sam AAAAAAAAAAAAAAGH!!!!! Update: Why is everything so dead? Where are all the colours? Mislim, nije ovo depresivni izljev nego čista empirička zabrinutost! Maloprije kada sam ispao iz stana da pođem kupit nešto za hranit se skoro sam se šokirao... Everything so gray and faded, even the sky is lifeless and letargic... Strava, valjda je takvo vrijeme u zadnje ali nisam previše izlazio van da bi primjetio. Ali primjetio sam da su i ljudi napola mrtvi (istina, srećem samo gerijatriju, tu nema ništa čudno), čak i ljudi na faksu... Nit ima boja, nit ima života... Is it just me or everything is slowly going to hell as deep as possible? Dobro je rekla Helga, fakat se osjećam kao živi kadaver. Čitava mizanscena me podsjeća na radnju iz "Langolijera", sve se usporava i blijedi, polako prestaje... Samo čekam onaj odvratan, ODVRATAN zvuk i da dojure kreštave, zubate kugletine i požderu čitavu sadašnjost, bez obzira što nije postala prošlost... A jedan Langolijer bi bio namijenjen isključivo za Vijeće Biološkog odsjeka! Ha! Zbilja, tek sam danas primjetio koliko je sve mrtvo! Jedva čekam proljeće, Sunce... Ne sjećam se kada sam zadnji put vidio Sunce! Al ono pravo, ne ovo zubato koje isijava hladnoću. Uugh, damn, što mrzim kad je sve ovako motionless. Where did the life go? Gnje, ne sviđa mi se! I am profoundly concerned . . . |
- 11:45 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.02.2008., četvrtak
Just another day . . .
|
boomp3.com Iz filma "Alvin i vjeverice"... Vidite... U nekoj ludosti, možda uzrokovanoj recentnim događajima u mom životu koji se počeo odmotavati brzinom koju jedva mogu pratiti, usudio sam se dopustiti si pomisao kako će ova godina početi puno bolje... To sam si dopustio pomisliti negdje tamo krajem ljeta. Jedna od stvari u koje sam bio uvjeren, za koju sam vjerovao da ću konačno promijeniti, je ta da još jedno Valentinovo neću dočekati sam. Molim, prije nego što počnete kolutati očima i psovati, uz rečenice tipa „evo njega opet“ i „zar mu nismo prije dva posta dali do znanja da se ponaša kao idiot“, dopustite ipak malo... No dakle, na istoku ništa novo. Just another day... Pričao sam maloprije s Ulfuz o nekim stvarima i ponovo sam čuo onu staru „doći će vrijeme i zato“ koju čak i moj otac voli pjevati, samo u malo drukčijoj izvedbi orkestra koji je izvodio „nakon što diplomiraš...“... Znam ja da se Ulfuz šalila i sve to ali mislim da me ne razumijete.... Uporno promašujete poantu mojih tirada... Pa da vam pomognem i pojasnim neke stvari... Kada ja počnem kukati oko toga da sam sam, usamljen, kako nikada nikog nisam imao i sve ine kukljave stvari kojih se mogu sjetiti, ja ih pišem ne zato što mislim da nekoga u ovoj fazi života MORAM imati jer je to just natural... Ne... Shvatite, molim vas, da ja to ŽELIM! I ne, ne hodam uokolo čitave dane ili tjedne s jednom jedinom mišlju na pameti stoga mi nemojte govoriti „kada se najmanje budeš nadao...“ jer se nikad neću najmanje nadati... S takvim tipom iščekivanja se jednostavno živi i na njega se nikada ne zaboravlja! Možete li vi ignorirati zubobolju? Ne možete, jel da? E pa zamislite ono što ja osjećam kao nekakvu vrstu emocionalne zubobolje. Kako da vam pojasnim da se osjećam u nekoj mjeri zakinuto i nadasve usamljeno? Koliko je do sada bilo trenutaka u mom životu koje sam tako htio podijeliti s tom posebnom osobom ali nikad nikoga nije bilo? Zar vas to ne bi frustriralo? Milijun lijepih, tužnih i ružnih trenutaka koje nisam imao s kime dijeliti. Intimno... Ja jednostavno nisam tip osobe koju se voli na takav način... Jer da jesam, onda bi se valjda tokom 5 i po godina mog života pojavila barem JEDNA jedina žena kojoj bi bio nešto više od prijatelja, zar ne? Počevši sa srednjom školom pa sve do maloprije, takva cura nije ušla u moj život. Jer svaka koja je ušla malo dublje postala mi je i ostala (samo) prijateljica. Niti sam ja ulazio u tuđe živote na sličan način jer nije bilo poziva... Tako mi i treba kada sam prokleti vanserijski izdelak kojemu je hereza „američki tip“ upoznavanja... Tipa: „Haj, my name is... Hoćeš izać sa mnom?“ I nakon tri tjedna: veza i otkrivanje da nismo jedno za drugo... Vrlo vjerojatno čekam nekakav filmski trenutak, upoznavanje u neobičnim okolnostima, istovremenu i uzajamnu zaljubljenost... Ne ljubav na prvi pogled, zaljubljenost da... A sve mi je više i više jasno da toga neće biti... I zato što čekam nešto posebno, zato ću ovo Valentinovo provesti učeći organsku kemiju i radeći večernju smjenu u CineStaru. Bolje i to nego da sjedim sam doma, ovako ću barem biti okružen sa stotinama ljudi kojima Valentinovo znači nešto lijepo, možda se malo te sreće i okrzne o mene... A vjerojatno će se okrznuti samo smeće koje iza sebe ostave na ljubavnom sjedalu u dvorani. Dakle, nisam očajan niti želim nekoga samo „imanja nekoga“ radi. Jednostavno trebam nekoga. Trebam nekog tko će mi reći da me voli ali ne u Ulfuzinom (prijateljskom) ili roditeljskom smislu. Znate na što mislim... Ubijte me što nisam kao i veliki postotak muškog roda koji je s emocijama na „vi“!! Želim se osjećati voljenim i u tom smislu izvan prijateljstva i obitelji... Pogotovo zato što više nemam deset godina i nije mi svejedno... A dosad nisam bio voljen na takav način, sasvim je prirodno da želim biti, zar ne? Nemojte misliti da je ovo depresivan post, da se opet bediram i da mi trebate dizati moral ili mi napominjati „da se ponavljam“... Naprotiv, uopće nisam depresivan, niti najmanje bediran! Veselim se Miškovu rođendanu jer imam(o) dar za koji mislim da će mu se svidjeti, hepi sam što je Ulfuz konačno pristala raditi u CineStaru... Sretan sam što će Miško i Myrtus danas imati svoje prvo Valentinovo i zbog njih dvoje mi je drago što takav dan postoji. Reći da im ne zavidim bila bi laž, tako da neću reći :)) Ali što ću, „jednoga dana“, kako vi volite reći, možda i ja budem s nekim obilježio Valentinovo na poseban način... Ovako će ostati samo „just another day“. Možda se taj dan dogodi sutra, možda za pet godina... Da vam pravo kažem, bojim se samo jedne stvari (i to ponovo pišem), a to je da mi ono „nadam se“ ne postane „svejedno mi je“... Sudeći po ovom postu, to se neće tako skoro dogoditi :)) Žao mi je ako vam idem na živce s ovim svim piljenjem po jednoj te istoj stvari... Onoga dana kada budem s nekim, svaki će mi dan biti Novo Valentinovo, do tada svaki dan će mi biti isti kao i današnji... Puseki i sretno vam Valentinovo, ako imate razloga da budete danas sretni :) P.S. Ovo je jubilarni, 180. post (ne brojeći one na exile blogu, skupa s njim ih je okruglo 200)... |
- 00:03 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.02.2008., srijeda
Well, I`m back online . . .
|
Ne da mi se ništa pisati... Zato slušajte! Ovu pjesmu sam očekivao na koncertu Within Temptationa no nisu je izveli nažalost... Ovako Sharon Den Adel pjeva uživo... I sviđa mi se jer gotovo nema razlike između live i studio snimke! Ovo je snimka neke od akustičnih proba... Za usporedbu, stavljam i studijsku snimku (napomena: ovaj spot nije službeni nego nečiji homemade uradak...): Obožavam WT... A ova stvar mi je jednostavno... Ne znam, možda zbog njenog glasa ili zbog teksta... |
- 12:07 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.02.2008., nedjelja
Tirada . . .
|
Well, tomorrow is the day.... The D Day... The Drugi kolokvij iz matematike... Glupost zbog koje ne učim korisne i konkretne stvari tipa kemija organska ili anorganska nego se već sedam dana za redom po cijele dane grbim nad limesima, derivacijama i kvrgavim, uzaludnim funkcijama. DOSTA mi je više matematike, ukoliko ovo sranje sutra prođem, ne želim više čuti za niti vidjeti formulu ili nešto što na formulu sliči sljedećih deset godina. Ne želim se baviti ničim kompliciranijim od zbrajanja ili oduzimanja dvaju prirodnih brojeva. Budem li morao nešto integrirati ili derivirati u sljedećih deset godina, KUNEM se netko će ostati bez glave i pokojeg vitalnog organa. Jer meni je DOSTA te GLUPE i NEPOTREBNE gadosti!!! Prokleto i odvratno, samo sebi svrha jer fakat ne vidim kako će mi parcijalna integracija ili pak odurna trigonometrijska kružnica pomoć da uspješno provedem PCR ili determiniram vrstu! A kako je naš dragi Odsjek krenuo s uvođenjem noviteta, oko toga se, čini se, neću morat niti brinut. Jer niti imam prosjek TRI CIJELA OSAM, niti imam love da si kešam magisterij. Tako da... Još godinu i po ili eventualno dvije i po i ja sam samo prvostupnik, bakalar, jebena ribetina odvratnog mirisa koja nema budućnosti jer je gadovima na pozicijama u cilju da proizvodimo pola semipametnog uma u pedeset godina; umjesto da daju narodu kruha oni nam prodaju Sacher torte po tristo kuna komadić! Stoka pokvarena i niškorisna. Da... Uglavnom... Dosta mi je matematike, dosta mi je matematike, dosta mi je matematike... Danas smo pokušali provježbati naučeno i svakim neriješenim zadatkom opadao mi je IQ, stoga smo prestali dok je prestati imalo smisla. Ali stvarno sam se trudio ovaj put, po cijele dane učio, rješavao zadatke (ovo je valjda prvi put u povijesti mog učenja i obrazovanja da „učim“ matematiku i radim zadatke), čak sam posudio knjigu u NSB-u i studirao KAKO se neke odvratne stvari izvode. Shvatio sam da matematičari nisu Houdiniji nego samo ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego podjebavat pošten svijet! Čast izuzecima i isprika svim matematičarima koji su mi prijatelji. Dakle, radim, rješavam, trudim se... Dogodilo se i čudo ovaj tjedan i Dragi je s nama svaki dan i rješavamo glupe, GLUPE zadatke cijelo vrijeme, učimo i učimo... Gnjavimo jednu Morsku Kravu s prve godine, pilamo je pitanjima tipa „daju li minus i minus plus...?“... ISKRENO se nadam da ćemo svo četvero proć ovaj ispit JER AKO NE PROĐEMO, GORJET će Zagreb!!! MA najviše mi je stalo da Dragi prođe, lako ću se ja za sebe potrudit il nešto smislit ali Gad fakat ima stotinu ispita za vratom, NADAM SE i molim samo da prođe... Kvragu i ta PROKLETA nauka što se čak ni znanošću nazvat ne može, KRV mi je na TANKU SLAMČICU popila, podrignula i požderala nerve, ostavivši tek jedan da se mogu oko nje nervirat... Joooooooooooj, neka mi samo netko spomene ln ili arkuskosinus, joooooj kako ću ga objesit... Sutra od 14 i 45 molite se za mog Dragog, ja ću sam sebe već nekako izvadit iz sranja u koje sam se lijepo uvaljao. Pusek i do skorog javljanja, kada saznam koliko ljudi moram ubit da ostanem na faksu!! |
- 21:37 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
06.02.2008., srijeda
Post scriptum
|
Jer ako... tebe nema, uzalud meni Sunce. Tko će naći, bez tebe sve vrhunce...? O Gospode, srce podrhtava! Snage mu Bože daj da izdrži sve do dna... Sve do dna... Kao što rekoh... I mislio sam si... Ali ne da mi se. Hvala najljepša na komentarima, očekivao sam otprilike nešto tako.. Sviđa mi se kako ljudi generalno promaše "fine print" :)) U svakom slučaju, ja sebe sažaljevam jedino pred sobom i pred cijelim netom... Tu i tamo (s tendencijom blagog porasta u zadnje vrijeme). Nemojte mi samo reći da nikad u životu niste imali fazu sličnu ovoj. Ma dajte, pa onda niste čovjek!!! Znate i sami da će eventually proći zar ne?? :)))) Anyhow... Ovakvi postovi nastanu u deset minuta, objave se i to je to. Da mi je pukla veza prilikom spajanja i da je prošlo više od deset minuta, ne bih ga niti objavio. Dakle, nisam 24h u ovakvom raspoloženju, navečer mi samo popusti barijera pa svašta iz mene izađe... Eto tako... Stoga, peace! :))) Pustite me da vrištim, recite mi "da imam pravo", nahranite moj ego i sve u redu!! I naravno da se šalim, nemojte to govoriti nego ošamarite i pošaljite me psihiću! :)) Friends? :) |
- 18:20 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
05.02.2008., utorak
Otkrijte mi . . . . . . . .
|
Postoji li u vašem životu nešto u čemu ste zbilja dobri? Nešto što vas ide, u čemu uspijevate bez da se imalo ili sasvim malo trudite? Nešto što vam dođe prirodno? Što ako nikako ne uspijevate u nečemu što vam predstavlja sve na svijetu? I čemu onda truditi se i mučiti ako to uzrokuje samo tugu? Zašto u mom životu sve mora ići na kapaljku ili ne ići nikako? Zašto postoje dani i sati samoće te minute koje takve nisu? I zašto svakoj sreći mora uvijek doći nagli kraj pa onda moram čekati i čekati da se opet nešto zanimljivo dogodi? Te vječito pitanje, zašto baš ja? Zašto itko? Što toliko ne valja? I zašto uvijek „samo prijatelji“? U čemu je problem? Što radim krivo, kako da izgledam, što da govorim i kako da se ponašam da ne bude problem? Zašto su neki blagoslovljeni, a drugi prokleti? Ponovo pitam, što to ne valja kod mene? U čemu je problem? U čemu je problem? Zašto mi svi govore da nema problema kad ga ima? Zar nitko ne vidi? Ili ne žele reći istinu? Trebam li početi prositi? Hvatati milostinju? Ili odustati altogether? Možda prestati proganjati nešto neostvarivo? Pomiriti se sa stanjem stvari? Odustati? U čemu je problem? Pustiti sve i maknuti se od svijeta? Obustaviti potragu i iščekivanje i sve što bi me činilo sretnim, poslati sve kvragu? Ne vidim, u čemu je problem? Je li mi dosadilo? Je. Postajem li zabrinut i očajan? Da. Utječe li na mene? Neopisivo. Pa dakle, gdje je problem? Neću dalje dok mi netko ne kaže. Evo sad i odmah. Reci, gdje leži moj problem? Izgled? Težina? Jesam li dosadan? Nezanimljiv? Zamoran? Odbojan? Smrdim? To ne, tuširam se svaki dan i ne muče me žlijezde lojnice. Čisto me zanima, iz empirijske znatiželje. Dakle? Hm? U čemu je problem, pitam vas? |