Kupio sam si još jedan čaj... I`ve become an addict. Mislim da ni engleska kraljica nema toliko čajeva u svojoj kuhinji kao ja. Njezin problem...
Danas je prvi vikend početka moga kraja. Točnije, početka kraja mojih neurona, jer opet me čeka maltretiranje s tom PROKLETOM matematikom koja ima više života od čitave mačje populacije Europe, koliko god je ubijam, gniječim i mučim ona iskače, sva sretna i pleše tango u svježe iskopanom grobu. A kad uskoro legnem u njega, imat ću Riverdance na svojoj ploči... Koja će biti od nepostojećeg crnog mramora.
Sreća Medova pa on zna sasjeći svaku nenadanu potrebu za naglim učenjem već u korijenu. Tako ću se danas posvetiti sebi i ovom stanu u kojem živim. Obojica smo overdue for maintenance... Moja pojava je počela plašiti ne samo malu djecu u lifovima nego i njihove mame, bake i pse. Dakle, danas se družim s britvom. To će odnijeti barem dva sata posla.
Zatim the stan... Sve horizontalne površine ima da se sjaje kad završim s njima. Kuhinja će blistati, prašina vrištati u agoniji, zamotana u feather dusteru, a brlog će mi mirisati na vaniliju, cimet i neki od čajeva koji će se u tom trenutku namakati u šalici... A wc-školjka? Postat ćemo najbolji prijatelji nakon što je oslobodim iz stiska njenih osvajača... Više ne čistim Domestosom... Barem ne u početku... Ne... sada čistim 96%-tnim etanolom. Ne može sterilnije. Možda je i flambiram na kraju, kao finishing touch. A možda i ne. Sjećam se kako je moja mama, bez rukavica, prala etanolom nešto tvrdokorno i nakon toga požurila dignuti teću sa šporeta. Plinskog... Neugašenog... Poslije je imala veoma glatke ruke....
Uglavnom. Jučer smo pisali kemiju, Miško the Darling i ja. Tri sata pokušavanja hvatanja onih par zjaka što su letale po predavaonici, tri sata natjerivanja formula po papiru i TRI SATA padanja u sve dublji i dublji očaj dok je mozak obrađivao pojam „padanja“ po treći put. A s druge strane, možda i ne bude tako strašno! Možda teta Bisserkka odluči opet spustiti prag na -34% kako bi barem netko od nas prošao... U to ću vjerovati jer sam nam svima obećao kako postajem optimist. A sve i da ne bude tako... ma bit će boooolje :)))
Znate, mrzim kada učim, UČIM, za nešto i onda ne prođem. Kao matematiku nekidan. Jer se onda zapitam gdje li sam pobogu izgubio iq. Pa ja sam nekoć mogao samo slušajući zapamtiti sve lekcije koje smo u srednjoj radili... Znate ono kad nerdovi u srednjoj kažu kako „nisu ništa učili“, a u biti provode eone, noseva zakopanih u plijesnjive knjige? E pa ja NISAM NIŠTA UČIO doma i vječito sam imao 4 ili 5. Osim matematike. A kad me pukla letargija u trećem srednje, onda sam i likovni morao učiti iz knjige.
What was I trying to say...? Aha... Dakle, učim, a nema rezultata... To je to. The moment. The it. I have to regenerate now... Idem kao Sedma Od Devet sjest u svoju „ostavnicu“ i ne izlazit dok mi se ne obnovi vis vitalis. Strava... Ako sada pobijem sve neurone, čime ću se živcirat kada budem sam, dekrepit i šepav starac? :))
Dakle, idem sredit sebe, sredit svoj habitat pa možda otvorit derivacije, pretrpjet kap i infarkt u duetu, izderivirat ono malo svinjetine u frižideru, integrirat to u svoj probavni trakt te možda, MOŽDA počet radit nešto korisno :)))
UPDATE:
Je suis fatigué . . . Ali drago mi je jer je to fizički umor. Odavno nisam bio fizički umoran (što se može primjetiti na vagi, ukoliko ne potone deset centimetara u parket), zato mi je u zadnje vrijeme mozak na overloadu. No, isplatilo se... Soba nikad ljepše nije izgledala, prašine nikad manje nije bilo, a kuhinja je sretna jer je dobila još dva čaja na svojim prostorima.
Znam... Ali što ću... Kada se osjećam usamljeno, kupujem čajeve. Imam ih 18. Hence = u zadnje vrijeme sam prilično usamljen :)) No... Podove sam oribo, desetkovo sav kamenac (što ga neće spriječiti da se ponovo nakoti), posložio robu... Pokušao oprat onaj prozor u sredini ali odustao sam. Naime, malo mi je teško deset minuta lebdjet na 50 metara visine i još DRŽAT novine u ruci i prat prozor... Mislim, ono... Pričekat ću koji mjesec dok ne evoluiram i uzgojim instant-krilca...
Dobro... Gluposti valjam jer ne želim otići... U svijet zvan derivacija. Znate što sam jeo? Dvije svinjske kostolete (kako li se to ovdje u Kajlandu zove, ne znam...) sam utopio u limunu, crvenoj paprici, soli i papru te hrpi kima (hrpa je slučajno bila tamo, trebalo je biti svega nekoliko zrna) i bacio to u tavu. Dok se to fino lagano prigalo, skuhao sam njoke i lovački umak... I odmah nakon ručkovečere proždro jabuku. I odmah oprao suđe. To me je čak i najviše iznenadilo, inače me treba sačmaricom tjerat da suđe odma operem...
DOBRO, idem, maršte tamo i ne zanovijetajte ;)
UPDATE UPDATEA:
Ok, it`s official: I have no life whatsoever! Znate u čemu sam se uhvatio danas? Maloprije? Upravo sad? Pronašao sam se u sobi kako gledam u zgradu prekoputa... Tri tipa u dva različita stana su se presvlačila... Potpuno... Moram nabaviti dalekozor :)) Neka žena na 17. katu je izjurila na balkon da priča na mobitel...
It is going critical... I AM GOING critical! Počeo sam se ponašati kao oni Ameri u neboderima koji nemaju život nego sjede za teleskopom i gledaju tuđe živote... No priznajem da ima i to svojih čari... Bili to tipovi ili tipice, moram nabaviti dalekozor... :))) Uskoro će lijepo vrijeme, bit će vruće... Roletne će biti podignute :))) Da, imam novu zanimaciju... :))) Spying!! Mislim da sam upravo otkrio svoju novu Muzu za postove ;)
|