Have mercy! Osjećam se kao vampir, jedino što ne cuclam krv nego kockice leda... Stan je okovan neprobojnim štitom roletna koje uspješno spriječavaju The Sunce da pustoši dnevnim boravkom no zato djeluju poprilično „greenhouseovski“ i dodatno zagrijavaju već uskuhalu atmosferu u stanu. Pokušao sam otvoriti balkonska vrata ne bi li provjerio kakvo je vani stanje. Nakon što sam preživio bolno zasljepljivanje, ispustio sam poprilično hollywoodski siktaj tipa“kssssssssssajooj!! i povukao se u tamu. Sada sjedim, bolno opečen i pokunjen, lickam si opekline i razmišljam o Noći. Jedva čekam kada će stići i donijeti malo slobode i omogućiti izmjenu zraka; ovaj nagomilani co2 mi pomalo već udara u CNS.
Mrzim ovo stanje. Sve što dotaknem zaspem litrom znoja, sjedim na kauču i mokrim svud uokolo iz svake pore na tijelu. Gdje god se preselim, zagrijem taj komad namještaja do točke taljenja u roku od dvije milisekunde. Ventilator mantra uokolo ali vidim da je i njemu teško: dahće, škljoca, stenje, usporava... Samo čekam kada će mi objaviti da me napušta zauvijek...
Moram li napominjati koliko je ugroženo moje učenje u ovakvim uvjetima? Ja sam jedan od onih koje paralizira vrućina, a ne hladnoća... Da je sada -20 ja bi bio sretan ko malo prase. Ovako mi je 90% mišića umrtvljeno i izgubilo je tonus tako da sjedim ko amorfna masa i zagrijavam podlogu. Svako nepotrebno mrdanje uzrokuje nove kapi znoja. Mrzim vrućine. Osjećam se onesposobljenim.
Kaže mi Miško (nakon što mi je sto godina preko telefona vadio mast pričama o sladoledu kojeg jede, klimi koja mu radi i punom frižideru iz kojeg samo vadi i ždere) da još imam vremena doletit do njega... Da izlazim po solar alertu vani? A-a, no way, no chance, no how! Dva predivna sata u starim ZET-ovim busevima s hrpom neopranih bakica? Pa što si on misli, nisam baš toliki mazohist! Zato smo se dogovorili za sutra ujutro. To još mogu podnijet, prije nego The Sunce dosegne all its might!
O Kriste! Pa ako se ovo nastavi, bit će mrtvih! Barem jedan. Ako mi skok s 18. kata može donijeti tri sekunde predivnog propuha, why the hell not? Treba to iskoristiti!! A idem sad smišljati taktiku kako odlijepiti prkno s kauča (postali smo jedno) i presaditi se na neku od stolica blizu predavanja iz kemije...
Btw, na YouTubeu sam našao epizode serije „The Girl From Tomorrow“? Sjećate se? P.J., transduktor, vremenska kapsula, Alana, Jenny Kelly i Silverthorne? Anyhow, savršeno. Kada sam to otkrio, skoro sam pao u nesvjest od sreće! Kako sam samo obožavao tu seriju! Gee... A ove epizode na netu su me odvele daaaaleko kad smo svi trčali po dvorištima s rajfovima na čelima i s maminim zlatnim, debelim narukvicama koje su glumile P.J.-eve. Doduše, samo jednom, nakon što sam bio busted, ostao sam bez svog P.J.-a pa je to bila jedna tužna epizoda u kojoj on pogiba :))) Predivno. Tada mi nisu smetale vrućine jer ih nisam provodio u prokletom ZAGREBU!!!!
Well, nije li ovo najgori dan u novijoj povijesti? Iako sam pošao leć dosta kasno sinoć, a opet se probudio dovoljno rano, svejedno čitav dan zujim ko roj muha bez iti jedne glave i ne znam što bi od sebe. Ova prokleta vrućina me je usporila do bezobrazno jadnih granica i ležim onesposobljen za ikakvo djelovanje. Izvadio sam led (onaj željeni, za kojeg sad ima mjesta nakon što sam raskrčio frižider) iz dubinskog i pustio ventilator da dere preko njega. Efekt sličan klima uređaju, iako je zbog luciferskih vrućina ipak kratko trajao. Pokušao sam se vlažit tom otopljenom vodom koja je bila predivno niske temperature ali sve bi isparilo i prije nego bi me dotaklo...
Ne znam kako da se skontroliram i ozbiljno napadnem kemiju. Zbilja se ne mogu koncetrirati kad mi znoj klizi iz svake puči na tijelu. Imam plan otići do Gradske knjižnice tu prekoputa i zamoliti ih da sjedim za jednim dječjim stolićem i rješavam stehiometriju (pod uvjetom da imaju klimu, naravno). Dakako, i NSB je u igri ali iskreno, ja tamo bivam samo frustriran. Prvo, zbog ogromne tišine se svaki, pa i najtiši, zvuk čuje kao da je netko opalio iz topa i to me više dekoncetrira od žamora. Zatim, ukoliko mahnito učim, dižu mi tlak svi oni prekoputa mene koji odsutno bleje kroz prozor, spavaju, slušaju muziku, gledaju porniće na internetu, rokću, kašljucaju, leže izvaljeni u stolici i gledaju u plafon satima... A ukoliko sam ja jedan od njih, onda me grize savjest kad vidim kako drugi mahnito uče dok ja beskorisno ležim... A definitinvno najgori su mi oni koji si zauzmu mjesto jednom jedinom olovčicom i onda nestanu u restoranu na sljedećih dvjesto godina i tri sekunde.
Dakle, NSB i nije dobar izbor u mom slučaju. Nadam se da će tetama prekoputa zgrade biti simpatična moja zamolbica. A mogu i gore na kemiji učiti, iako mi se ne prelazi Zagreb uzduž i poprijeko da dođem do slobodnog stola i klime.
Zašto je ovako prokleto vruće? Rekoše da je danas bio najtopliji dan. Ne znam, meni je svaki dan jednako nepodnošljiv. Budući da su mi balkoni i prozori okrenuti istok-zapad, cijeli dan mogu nesmetano uživati u čitavom spektru Sunčevih poslastica. Roletne su spuštene jer bi u protivnom izgorio pod navalom vrelih zraka. Vrata obaju balkona su također tijekom dana zatvorena jer kroz njih ulazi saharski vreo zrak. Ukoliko se dogodi da moram izaći na balkon dok traje solarna uzbuna, osjećam se ko čangrizavi Drakula na odmoru u tropima. Doslovno se čuje „ksssssssssssssssss“ kad zakoračim na proključale pločice terase.
No zato prikveče, kad zađe Sunčeko, Medo rastvori balkone i napravi minitajfun kroz stan. Prethodno moram privezati sve lagane pomične predmete jer će u protivnom biti otpuhani. Ponekad ova taktika ima efekta jer se tajfun čak i stvori. Ja mu kažem "tajfun" da se ne uvrijedi, no zapravo se radi o jednom malo jačem prdcu. Većinu vremena nema niti toga jer je zrak vani jednako mrtav kao i ovaj unutra, s razlikom što ovaj vani nije ustajao, samo je vreo. Prokletstvo.
Imam ventilator. No nažalost, ako koristim njega, onda ne mogu na kompjuter.... I ne, nije problem u nedostatku utičnica nego u činjenici da se u zadnje vrijeme moj jadni Fujitsu grije kao da se bućka u ognju paklenom pa je njemu ventilator potrebniji nego meni. JA ipak neću crknut od 35 u stanu, on hoće. Ozbiljno, ne šalim se, hladim ventilatorom kompjuter je se stvarno previše grije. Ne znam zašto ali ne želim da mi crkne. Eto, žrtvujem se za njegovo dobro. Jer ako mi crkne, mogu se slobodno objesit. Ostavimo po strani što mi je pola predavanja i sranja s faksa na njemu kojima neću moći pristupiti ako nešto rikne, bitnije je to što mi je komp jedini pozor u kakav-takav život kojeg vodim online. Jer moj offline život je zamro (opet), nešto zahvaljujući „ugodnoj“ temperaturi vani, a nešto činjenici da svi oko mene jure svojim poslima, vode svoje živote i zadovoljavaju se onim što im je pri ruci 24/7. A Medo je izvan svake rute, da ne spominjem prazan frižider i vatrenu atmosferu što nikoga ne privlači... Al ne zamjeram, imam prilike ponovo porazgovarati s unutarnjim „ja“, nismo se dugo čuli...
BTW, dobih 3 iz genetike. Jesam li zadovoljan? Recimo. Jel moglo bolje? Definitivno... Ali kao što već jednom svijetu rekoh, nema veze, jedan ispit manje... A sad idemo dalje jer kako kaže naš premijer: „Nemamo vremena za gubiti vrijeme!“.
BBTW, onaj tko miksa reklame na TV-u bi trebao dobiti sve pohvale.... Evo otprilike:
„... Wartner! Od sada i za uklanjanje bradavica na stopalima! Novi Wartner za stopala! A Dukatela se izvrsno slaže s kruhom!!! Duuuukaaaatela!“
Čovječe! Sad znam gdje svjetski ledenjaci nestaju! U mom frižideru!!! Isključio sam ga iz struje negdje oko osam sati. Tek SAD (22.47), nakon lupkanja, stavljanja tople vode, FENIRANJA, uspio sam iščupati zadnje ostatke leda iz ledare. Bogme je opravdala svoje ime, I`ll say! Nikad u životu nisam vidio da tako sićušna ledena komora u običnom, sitnom frižideru može stvoriti toliko leda! Ajme... Preznojio sam se čupajući ga van, da ne govorim na što sliči kuhinja. Ali morao sam, od leda više nije bilo mjesta ni za bocu od pola litre...
Đeee, sad me čeka i pranje dotičnog objekta iako nije nečist. A ako ću ga uspoređivati s onim iz Dubrave, izgleda naprosto carski. No svejedno ću mu priuštiti temeljito ribanje, nek se navikne... Hm... A i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio količinu mrtve, bivše hrane koja je izašla iz njegovih dubina. Najgori su oni sitni zamotuljci aluminijske folije, ono kada nešto jedete i ostane vam tek toliko da ne možete progutat pa to spremite... Nešto što je inače dugotrajno... E pa nije ovoliko dugotrajno... Nisam se ni zamarao odmatanjem sadržaja, možda je bolje da se, kao budući biolog, ne šokiram otkrićem jer bi sigurno prepoznao napasnike...
I sada se ovaj opaki vjetar digao nad Zagrebom i uneređuje mi balkon. SHIT!! Stolnjak mi se suši na drugom kraju!! Ah, vjerojatno je sada negdje na Črnomercu... Koga briga, nekome će dobro poslužiti.
Danas je bio ispit iz genetike.... Bilo je prelagano i to me brine. Nadam se da neću dobiti kakvu dvojčicu, zbilja sam učio i zbilja volim genetiku. No poznajući sebe, moglo bi biti svašta. Miško se opet, po xilijunti put, šokirao yilijuntom verzijom testa iz molekularne. Nadam se da će mu se ovaj put posrećiti već sam dosadio svakom svecu i Njemu samome potezanjima za skute i moljakanjem. Bože, ako želiš da Te prestanem gnjavit, daj mu da prođe, will you? Ajde pliz... Ugl. Vidjet ćemo rezultate u četvrtak (i nadam se ostat na životu), a jadni Dragi će morati čekati do 30. Šest dana za dva testa, nevjerojatno, pa što si ti ljudi misle. Ujedno, ovo je bio prvi prijavljeni ispit preko studomata i sve moje sumnje bile su neosnovane.. Hvala Bogu....
Idem sad dokrajčiti frižider da se mogu na miru povući i vidati rane. Btw, na tv-u je „Coyote Ugly“. Meni super film... A to ne treba čuditi one koji me poznaju, znaju da sam mala ljepotica koju je progutala zvijer... :)
Dobro, budući da su mravi već odavno pocrkali, vrijeme je da ih maknem s menija. Kuhinjom se trenutno širi samoća jer niti jedna zvijer više ne trčkara...
Trenutno mi je prevruće da i o čemu razmišljam, jedva čekam PROSINAC!!! Glupo ljeto, ne znam kako itko u njemu može uživati ako živi milijardu kilometara u unutrašnjosti, hvala Bogu na Mediteranu.
I tako, dok čekam da nebo prestane biti samo spržena pustara bez ijednog oblačka, slušam hrpu nove muzike koju imam zahvaljujući Miškovoj ideji... Također sam uspio skinuti i film koji mi je spomenuo (ovaj put NIJE na českom, kao onaj jadni Golden Compass)... No dobro, to je sve nebitno jer mi je VRUĆE!!!
Sinoć, dok sam pokušavao pronaći optimalnu kombinaciju malog i velikog jastuka, na kraju se odlučivši da spavam na svojoj ruci jer me nije dodatno grijala, vani je bila poratna zona. Rakete su zviždale, petarde rokale, a glasni povici „p**** vam materina, što ste stali, jesmo li Hrvati???“ te „idemo dalje, nema predaje, j***** se, idemo da Pleso dočekati naše!!!“ uz pokoji „i dalje se pije Žuja, j**** vas reklame!!!“, nadao sam se da me neće strefiti kakav zalutali projektil. Sve zbog glupe utakmice koja je trajala dulje od pojma vječnosti, samo da bi na kraju zatitrala živcima milijuna Hrvata i pokojeg Turka. „Suze, tuga i bijes“, rekoše na RTL-u. Kod mene samo bijes što od stanovitog Igora koji je parao noćnu tišinu svojim milozvučnim revanjem nisam mogao oka sklopiti dulje vrijeme. A i nedostajao mi je Miško u krevetu, moram reći da fakat pristaje mizansceni ovoga stana. Zbilja nam je bilo tijesno na tom krevetu ali nije da se bunim :)))
No dobro... Valjam gluposti. Nadam se da je ovo naše gubljenje u Beču prouzrokovalo smanjenje euforije pa će se moći vratiti normalnom životu, tvornice će opet proraditi, doktori nastaviti operirati, ljudi započeti ponovo disati... Poplavila nam država koliko su svi držali dah sinoć... Preko dva sata... Heheheheitd.
Idem napravit nešto korisno od sebe. Mogao bi započeti s gašenjem kompa, čitavu noć je probdio skidajući „Queen of the Damned“, jadničak je toliko vreo da bi mogao zakuhati džezvu vode. Idem mu olakašati muke...
Već nekoliko dana oni haraju... Potajno nose, odnose, vraćaju se... Penju se i zavlače, bauljaju i skupljaju...
Danas je kap prelila tisućlitarsku bačvu. Cijela kuhinjska južna radna ploha osvojena falangom upornih ratnika-skupljača. Zauzeli su stratešku poziciju na mikrovalnoj, ponosno se kočeći na čokoladnom žoharu kojeg mi je prije dvjesto deset godina poklonila Myrtus. Trebalo mi je nešto vremena da skontam što se zapravo događa, a za to vrijeme oni su marljivo radili meni iza leđa. Možete li zamisliti moj šok kada sam vidio da sam izgubio veliku bitku za posudu sa šećerom? Unutra ih na desetke, žderu i opijaju se ugljikohidratima.
Brojne kohorte izviru iz fuge u parketu i okomljuju se na mikroskopske količine mrvica pod mikrovalnom i u tosteru. U TOSTERU! Brzinom svjetlosti formiraju svoje zloglasne autoceste i odnose pobjedu u svoj stožer.
Više se to nije moglo trpjeti. Još sam nekako mogao i ignorirati jednog-dva scouta koji su panično trčkarali dnevnim boravkom ali ovaj desant morao je prestati. Maknuvši sve s već spomenute plohe, gledao sam kako zbijaju redove i oštre helebarde, spremajući se na sve ili ništa. Pokrenuo sam vojnu!! Ploha dezinficirana... Redovi se raspadoše, panika zavladala. Čuju se borbeni rogovi, zove se upomoć sve rezerviste iz vražjih dubina. Dok nespremni novaci muku muče s logistikom, okomljujem se na drugu, sjevernu, plohu i tamo unosim kaos u savršeno društvo...
Gledam krah civilizacije. Pomislivši da sam sredio invaziju, okrenuh se nakupljenom suđu i udarih po spužvi... Dok je sos od pomadore i nekakvog kvazisira curio u odvod, gadovi se pregrupiraše! Ponosno se osvrnuvši posljednji put po kuhinji kako bih još jednom proslavio svoju pobjedu, ugledao sam nešto od čega mi je uzavrela krv! Civilizacija se uzdigla iz prašine u roku pranja jednog jedinog tanjura! Nove i nove legije usrdno su marširale prema starim nalazištima obilja i iako ništa ne nađoše, svejedno su dizale tabore i proučavale daljni napad na dozu s medom...
Ne dolazi u obzir! Okrenuo sam se svom zadnjem izboru. The Doomsday Device... Odlučio sam se za dobro iskušanu i uspješnu metodu: Trojanskog konja! Jednog sam postavio točno na ulaz u podzemne labirinte, a drugog na alternativni pravac autoceste. Gledao sam koliko će im trebati da progutaju mamac. Lakomi kakvi jesu, nasjeli su na savršenu varku u roku od dvije minute... Polako su ulazili kroz vratašca, skupljali gorki med i nosili ga kraljici. Neka. Prva dva dana uživat će u obilnim obrocima, žene će misliti da je konačno nastupilo vrijeme napretka i blagostanja, ratnici će zadovoljno dolaziti suprugama doma i sjedati za bogat stol, dječica će cičati od radosti pri pogledu na sve te slastice....
A za dva dana... Tuga, jad i čemer širit će se Nevidljivim gradom... Kraljica će proglasiti izvanredno stanje i narediti da se svi resursi preusmjere na očuvanje mladih. Nitko neće znati što je uzrok masovnim epidemijama i bolestima s užasnim posljedicama! Mrtvih tjelesa bit će na svakom koraku, zadah truleći širit će se kraljevstvom i kraljica će uvidjeti da nema spasa... Naredit će hitno povlačenje svih bataljuna i evakuaciju. No, i ona sama oboljeva. Trudi se to ne pokazati ali znaci su tu. Njezine dvorkinje će primjetiti da kraljica sve više i više zastajkuje, gubi dah i grči se nekontrolirano... Iskoristit će priliku za državni udar...
U sumrak velike civilizacije rijetki će ostati na nogama... Probijajući se kroz milijune svojih mrtvih drugova, poći će u potragu za novim mjestom... Obećanom zemljom... I neće znati koji ih je to tihi neprijatelj pokosio, tko je bio toliko drzak da se usudi smaknuti najjaču vojsku ikad okupljenu. Bojat će se izlaziti iz svojih hodnika jer više neće znati kome vjerovati. Sumnjat će jedni u druge, u svakom svome sunarodnjaku vidjet će izdajnika...
I dok velika civilizacija udiše svoje posljednje molekule kisika kroz uzdušnički sustav, Medo će pobjedonosno maknuti Raidove klopke za mrave i uživati u kruhu bez PROKLETIH MRAVA!!!!
Krajst, ne znam što bi od sebe... Započeo sam pisanje posta valjda tristo puta i svaki put obrisao... Ne da mi se. I sad me ova glupa emisija na RTL-u o zmajevima skoro rasplakala kad je mama zmajica otkrila da su joj ljudi izmasakrirali dijete! :(((( Idioti, dobro je napravila što ih je sve spalila do kosti.
No dobro... Možda je i jedan od razloga zbog kojeg ništa ne pišem i taj što znam da bi sve ionako ispalo the way I don`t want it to. Znate ono: kukaj amo, kukaj tamo, deprimiraj se vamo, pizdi tamo... Jen, dva, tri...
I zato Medo ništa ne piše. Bio je kod Miška nekidan, čak je i morao gledati utakmicu. Dobro, nije bilo toliko strašno, meni se utakmice sviđaju jedino kad su brutalne, krvave i nepredvidljive. Zato mi je Austrija-Poljska bila puno zanimljivija kad je sudac dodijelio jedanaesterac dvije i po milisekunde prije kraja! Ili pak Nizozemska-Francuska gdje su se počeli klat već od prve minute! E! Ali bez brige, neću pisati o nogometu, znam da i ovako svima izlazi već na uši.
No... Bio sam kod Miška. Rezultat tog posjeta je bilo konačno rješavanje dvogodišnjeg maltretiranja tjelesnim na faksu. O detaljima neću preko masovnog medija, ne želim Interpol na svom vratu.
Ma, uopće ne znam što želim napisati. Bzvz... Danas nisam učio, proveo sam više od pola dana spavajući jer su me dragi Miško i jučerašnji petak iscrpili, a ostatak sam utrošio na sređivanje dnevnog boravka... Kada sam došao doma u petak ujutro, šokirao me prizor kojeg je moja kržljava mrežnica percipirala! Stan je izgledao kao da je krdo pomahnitalih tapira imalo opijat-party. Ne znam kako sam si to dopustio... Stoga sam danas sredio dio štete, pobacao pedeset posto nepotrebnih krnjetaka bilježnica i papira (u reciklažu, naravno), ulaštio sve postojeće drvene površine, čak i pod oribao! Pity I`m the only one koji uživa u tom čistom raju. Stoljećima mi nema nikoga i onda kad se konačno netko pojavi, dođe u najneurednijem mogućem trenutku kad je suđe u sudoperu, roba razbacana po sobi, a prašina udomljuje koloniju oduševljenih grinja. I naravno, stekne dojam da Medo non stop živi tako... A Medo živčenjak teški kad nered vidi, samo posljednjih dana ga hvata nekakava depresivno-euforična faza pa je pospremanje nisko na listi prioriteta. Jbga...
Da. Pišem čisto zato da maknem prethodni post i zato da i sam ne poprimim negativan trend koji prati većinu mojih linkova tu lijevo. I don`t want to end up R.I.P.-ed in someone`s links.
Fly on the wings of love... Fly, baby, fly... Pala mi je na pamet ta pobjednica Eurosonga, nemam pojma zašto. Troje ljudi u dva dana me pitalo imam li curu. Rekao sam da ih imam deset. Moja rodica je đedu (namjerno) prevela da imam dečka. Možda je i bliže istini. Nemam, puče kršćanski, načekat ćete se...
U srijedu sam bio bukiran. Tri izvedbe „The One And Only“ i vježba za „Hajdemo u planine“, sve na znakovnom. Navečer instruktoričina izložba fotografija i slika. Dan prije lokalno natjecanje za prolaz na državno (što sam uspio, prvi na listi) te ispit za kraj semestra. Rezultate čekam...
Nije li neobično kako prijatelji uvijek znaju reći točno ono što je istinito ali u biti ne želite čuti? Ne mora to biti u negativnom tonu ili prigovaranje. Može biti kroz najnormalniji razgovor ali pogađaju upravo tamo gdje vi ne biste htjeli da je nacrtana meta. To je valjda rezultat dubokog poznanstva, tko će ga znat...
Ili pak djela. Općenito volim kada ljudima toliko legnem da se u mom društvu ponašaju prirodno s natruhama intimno-blesavog. Svašta se tada može naučiti, a pogotovo možeš dobiti uvid koliko ti stvari možda i nedostaje u životu... Ili koliko ti te stvari nedostaju, depends on the point of view.
Hehehe, sada sipam nepovezane odlomke, valjda pratim struju svijesti... No poučen prijašnjim iskustvima, vrijeme je da tu struju skrenem u mirnije vode jer bi se još svega moglo iskotiti što se neće dati potamaniti.
Sutra je nedjelja. Bogu hvala. Sutra nastavljam sa svime što je trenutno prestalo u protekla dva-tri dana zbog raznoraznih obveza. Počevši od jutarnje mise pa sve do kasnovečernje genetike, bit ću sretan. Hvala Bogu i na kiši jer ne moram trpit nesnosne vrućine. Čini mi se da atmosfera posljednjih tjedan i po gotovo savršeno odražava moje raspoložene... Zašto ne postoje kvalitetna i zadovoljavajuća instant rješenja?
Osjećam se kao da sam se jutros probudio rastavljen na sastavne dijelove. A po izgledu plahti, čovjek bi mogao zaključiti da se noćas puno više od običnog spavanja tu odvijalo... Naravno, bio bi u krivu ali bi definitivno uspio zbuniti ekipu iz CSI-jaja.
Vjerojatno se i ne bih dignuo iz kreveta sve do jedan popodne da me grčevi nisu alternirajuće stali pucati u listove. Ne znam zašto sam tako dugo spavao, čak sam i roletne podigao da me zora probudi ali ništa... Kao da sam bez očiju.
Opet oblaci, izgledaju kao da im nema kraja. Danas moram ići vježbati s ostatkom grupice „Hajdemo u planine“ jer ćemo to otpjevati na znakovnom krajem lipnja. Sutra imam ispit iz znakovnog i kvalifikacije za prvo državno natjecanje iz HZJ. A u srijedu PONOVO moram pjevati „The One And Only“, ovaj put na Glavnom kolodvoru jer je dan/tjedan/mjesec predstavljanja udruga pa se „Dodir“ odlučio predstaviti izvedbom pjesme na internacionalnom znakovnom jeziku. Naravno, sve bi bilo dobro kad u to isto vrijeme na faksu ne bi bilo predavanje iz beskralježnjaka... Njega ću, naravno, propustiti jer sam jedini čovjek iz cijele grupe koji zna otpjevati drugu kiticu.
A JOŠ BOLJE je to što nakon nastupa odmah treba juriti natrag na faks jer pišemo treći kolokvij iz beskralježnjaka koji je toliko malen jer obuhvaća svega jednu i po skupinu životinja i sve nas je strah. Što očekivati?
No dobro... Četvrtak? Ako me pamćenje dobro služi, mislim da nemam ništa. No zato u petak imam dobri stari praktikum iz beskralježnjaka. Vjerujem da smo mi jedini faks, točnije jedini odsjek, koji gotovo do kraja lipnja ima predavanja i vježbe. Nevjerojatno. Da ne spominjem kako nam opet guraju kolokvij u ispitne rokove ali to je već presitna riba postala za buniti se... Što ako se dogodi nekome (a znam nekoga kome hoće) da mu kolokvij s druge i ispit s prve budu isti dan? Srećom neće biti u isti sat jer beskraljženjaci imaju tendenciju provjeravati naše znanje u popodnevnim satima. Zar je tako teško organizirati se malo?
Ali jedan PREDIVAN događaj koji je odagnao malo tmurne atmosfere na faksu: konačno, KONAČNO smo dobili studomat! Jeeeej! Kako je lijepo prijaviti ispit iz udubine svog kauča, dok na televiziji gledaš Dadilju kako vriskom lomi svoje i tvoje čaše! Samo.... Poznajući svoj faks anatomskom preciznošću, imam feeling da će sve to skupa traljavo funkcionirati. No živi bili pa vidili!
Idem sad nešto raditi... Trošim minute i udahe u prazno... Aha, još to. Ovim putem želim čestitati svom dragom Mišku i njegovoj blijedoj polovici Myrtus što su uspjeli izdržati zajedno punih godinu dana! :)))) Dok vi, dragi moji, uživate jedno u drugom već 366 dana, nekima ostaju samo snovi o takvoj sreći. Zato dajte već jednom, meni se jede svadbena torta i čuvaju mali Golubići, ima im dundo Medo štošta ispričati o njihovom tatici!!! :)))
Moram na trenutak zastati... Trebali biste sada biti ovdje kod mene, na 18. katu. Kiša je afinamente prestala i po prvi put u tjedan dana nebesko plavetnilo je sramežljivo provirilo kroz olovni veo. Bog je očito zaključio da su se zagrebačke biljčice napile dovoljno vode. Nadam se samo da se gujavice nisu sve utopile, tko će nam u protivnom rahliti zemlju?! Rastvorio sam širom vrata obaju balkona i dopustio visokooksigeniziranom, prohladnom uragančiću da prostruji carstvom vreline što se zove moj stan. Ne uključujući balkonska, troja vrata stoje na putu svježine i vjetra i cvile u negodovanju, pritisnuta obućom, ruksakom i kuferom, svim silama nastojeći pokleknuti pod nasrtajima navirućeg zraka i zatvoriti se. Ne dopuštam im...
Maloprije, dok sam vješao konačno opranu robu na zaštićeniji balkon, požalio sam što nemam kitova pluća da mogu udahnuti 3500 litara predivnog zraka. Padajući pet dana gotovo bez prestanka, kiša je uspjela oprati smogoviti zrak ponad Zagreba, tako nam dopustivši da udahnemo malo čistoće. Jedino što nedostaje u zraku je izvjesna doza soli ali nema veze, uvijek je mogu ušmrkati (NAIME, imam aerosol tamo u banji, s Mn i morem)...
Inače, danas sam vrlo vrijedan. A vrijedan sam počeo biti još jutros kad sam s Ulfuz krenuo put Sljemena. Sreća ili Božja providnost nas je, pak, spriječila u daljnjem napredovanju tako što je zapalila neku trošnu zgradu na Ribnjaku pa je promet prema Mihaljevcu bio obustavljen. Točnije, upravo se obustavio kad je naš tramvaj trebao krenuti put gore. Dok smo gledali kako četrnaestica zamiče prema Kvatriću, uputili smo se nadobudno pješke prema Mihaljevcu no odustali nakon 100m. Ne bismo stigli na vrijeme do tunela, nije bilo šanse. Hvala Bogu...
Vrativši se doma, oko 11 i po sam se uhvatio genetike i otada napravio jednu pauzu za ručak, zatim jednu prisilnu kad je kućepazitelj došao popizditi zbog kiše koja šiklja iz odvodne cijevi balkona (kao da ja imam kakve veze s tim, ako mu smeta nek se Njemu obrati, On je kišu poslao, ne ja), te jednu da prostrem robu. Sveskupa nekih sat i 15 minuta pauza... Možda vam se ne čini taj moj današnji trud nešto značajnim no za mene je to velik napredak u udaljavanju od rutine (čitaj: krevet – kauč – krevet). I što je najgore (ili najbolje, depends on view), uživam u mrcvarenju genetikom!
Čini mi se da kiša neće zadugo ostati zauzdana u visinama, iako moj osobni Vakula najavljuje razvedravanje u sljedećih 12 do 24 sata. Ovi oblaci na zapadu mi djeluju poprilično mokro i otežalo, nadam se da nisu na Urosalu. Uostalom, neka pada, ionako sjedim doma i učim. UČIM!! Nevjerojatno!! Prvi put u mnogo vremena mogu to reći bez potihe grižnje savjesti! UČIM, ljudi, UČIM!!!! Hahahahahahahaha, yeeah!
Nadam se samo da će biti plodonosno!
Čovjek je stvarno zbunio klimu worldwide... Prvo se tjedan dana kuhamo kao masni jastozi, tražimo komad hlada pod kakvim sparušenim stabalcem, a sada se namačemo kao kruti bakalar prije Badnjaka. Već četvrti dan neumorno daždi, roba mi čeka ljepše vrijeme za pranje, prozor mi pušta u stan obilate količine padalina, na balkonu sam nekidan imao bazenčić do gležnja koji je prijetio da iscuri u stan... Obožavam kišu! :))))
Ipak, volio bih da barem na časak prestane. Moram na glupi tjelesni kojeg ću ionako „past“ jer smo milijun petaka spojili s ostatkom vikenda, a moja malenkost je previše trula da se odvuče u 8 ujutro u dvoranu na nadoknadu. A poslije šepavog plesa beskralježnjaci... Juhu... Niži rakovi (ne njihovu juhu, samo kažem „juhuuuu“).
Borim se s odlukama kada prijaviti koji ispit. Pronaći optimalni solution je malo teže nego što sam mislio. Što god napravim, nešto će patiti... Niti ponavljati ne moram tko ili što su prioriteti... Ah, o tempora, o mores, kada je sve bilo nagužvano, kada nije bilo potrebe za odlukama jer su se one donosile same. Divnog li vremena prve godine kad smo svi bili zeleni, nadobudni i cheerful; očaj, „dosta mi je faksa“ i frustriranost je jedino što se PMF-om sada širi...
A ja optimističan do bola! Baš znam izabrat vrijeme, do nekidan su svi bili sretni i s pinky pogledom na budućnost, a ja grintavo staro gunđalo koje se ne nada niti Sunčevu sutrašnjem izlasku... A sada obrnuto: dok svi na faksu pizde kako im je dosta života, meni tako lijepo, sav sam uzbuđen oko planiranja učenja, organiziranja bilješki i hrpe papira... Predivno!
Medo je sad toliko LJUT da bi bio u stanju nekome zavrnut vratom, i to s guštom!!!!
Sjedim ja tako na svom osamnaestom katu, vrata obaju balkona rastvorena, pravim propuh jer je nepodnošljivo vruće... Bavim se svojim poslom, razmišljam o tisuću stvari kadli odjednom postanem svjestan čudnog zvuka. Ponavljajućeg... Isprva sam pomislio da je ZET-ov bus jer oni znaju proizvoditi takve zvukove kada im sliježu amortizeri... NO onda sam skužio da taj zvuk traje već dobrih dvije minute i nije mi jasno što taj vozač izvodi!!
Izađem ja tako na balkon koji gleda na zapad i tražim taj vražji bus.. Ima ih nekoliko, no svi stoje. I tada kutkom oka spazim nešto od čega sam se gotovo bacio s balkona!
Pas. Maleni, smeđi pas. Visi s drveta i batrga se. Kraj njega stoje dva KRETENA koja treba ZADAVIT golim rukama i mlate ga. Jadničak se njiše amo-tamo i cvili ko mahnit! Nakon što sam povratio dah, što zbog prizora kojeg gledam, što zbog činjenice da sam skoro ljosnuo s 18. kata, otrčim u stan i zgrabim telefon.
92. Dok čekam da mi se krava javi, MONSTRUM dolje otpusti kopču i pas ljosne na zemlju. Primjetio sam da je htio bježat ali čim je ovaj GAD viknuo, pas je stao kao ukopan. Zatim su se njih dvojica nonšalantno došetala do ostatka svoje ekipe koji je sve to promatrao. U međuvremenu mi se javi dispečerica. Kažem u čemu je stvar. Kažem adresu. Ona reče da odma šalje patrolu.
Šetam po stanu, šake stisnute toliko da su mi se nokti zabili u dlanove, gužvam novine pred sobom, proklinjem KRETENA i glas mi se spustio za deset oktava. Stojim na balkonu i gledam cestu, Bogu hvala pa imam pogled na pola Zagreba. Vrištim potiho: „Kretenčino jedna, ne idi nikud, sad ćeš vidjet koga ćeš mlatit!!!“... Tipovi i dalje sjede dolje...
Patrole nigdje. Nakon 15 minuta, tip se ustane, vikne na psa koji smjesta dotrči ali ostane na 5 koraka od STVORA koji je njegov vlasnik i ode. SA svojom dragom/sestrom/materom, nije važno. Patrole nigdje. Onaj drugi tip još uvijek sjedi na klupi s ostalima... Patrole nigdje.
Gledam kako tip i pas zamiču za ugao, otrčim na drugi balkon i vidim da nastavljaju dalje niz Ukrajinsku. Patrole nigdje. Nakon 25 minuta od mog poziva, PONOVO zovem policiju. Ovoga puta da im kažem kako se ne trebaju žuriti jer je tip sa psom već odavno otišao, a da njegov ODURNI prijatelj JOŠ UVIJEK SJEDI NA KLUPICI! Dao sam im opis odjeće, obojice. Ženska meni odgovara: „Neka, neka, ionako je popodne, neka se kolege malo prošetaju!“. Zamišljam blaženi osmjeh s njene strane telefonske centrale koji je popratio tu njenu rečenicu. U meni kipi i taman kad sam joj htio odbrusiti, ona mi kaže doviđenja i poklopi!!!
Ne znam na koga sam tada bio više bijesan: na nju ili na onu dvojicu PIZDUNA! Nakon POLA SATA od mog poziva, lijeno se dogega policijski auto. Došao je na pravo mjesto. Jedini ljudi koji sjede na klupici su ti isti koji su bili za vrijeme mučenja, kao i onaj tip koji je pridržavao psa dok ga je PROKLETINJA mlatila. Jedini ljudi su tamo, nigdje nikoga. Rekao sam kravi da sjede na klupici. Tip je skužio policiju, ustao sa svojim prijateljem i nestao preko parkinga dok je policijski auto prošetao gore dolje i odvezao se. Da su barem izišli i pitali te kretene na klupi nešto!!! Ne, jebe se njima. To je pas. Gledam kako se tamo na drvu još uvijek njiše uzica na kojoj je pas bio obješen. To sam zaboravio spomenuti kravi od dispečerke.
Otišli su. Za njih je to bila šetnjica. Jasno je meni da u vrijeme tolikih pljački i ubojstava, prometnih nesreća i svega ostaloga nedostaje ljudi. Ali ako je bio popodne, kao što je krava rekla, i ako nisu imali posla, zar je najbliža patrola bila udaljena POLA SATA od Travnog? Autobusom mi treba 18 minuta do Glavnog!! Da su htjeli, mogli su biti tu za pet minuta!!!! Ne pola sata. Možda se vama to čini smiješno, možda vam je glupo zvati policiju „samo zbog premlaćivanja jednog psića“ ali meni je to jednako kao da je dijete visilo s drveta i da ga je STOKA mlatila nogama po tijelu. Prokletnik. Znam da ne valja nikome zlo željeti ali učinit ću iznimku. Kako bi volio da mu ŽIVOT ovisi o tom svom psu i da mu on okrene leđa!! Joooj, kako bi ga to naučio lekciji. Prokletnik.
A ova naša policija. Jebe se njima. To je pas. Tko je vidio zbog psa trošiti vrijeme ili benzin! JOOOOOOOOOOOJ! Da sam sišao dolje i rekao nešto tipu vjerojatno bi sada bio na Rebru. Kukavice zato imaju telefon i 92. Ali zato 92 ima podsmijeh na ustima kad ih se pozove zbog mučenja životinja.
Čemu svjedoci, čemu i drakonske kazne za zlostavljanje životinja (još kad bi postojale!!!!) ako ti se glavni organi reda i mira ne odazivlju. Zašto nisu jednakom brzinom pojurili kao kad jure kad se netko pobije pred kakvim narodnjačkim klubom???
Ma... Prokletnici... Svi do zadnjeg! Nek se svi gone, žao mi je samo tih životinja koje tako slijepo i dalje prate tu BUDALU koja ih zlostavlja. No neka. Sudit će im se poslije, tamo Gore, ako već neće ovdje dolje...
Albinonijev koncert za obou u d-molu, drugi stavak, vizura Zagreba koju gledam dok sjedim na balkonu i ne baš toliko ugodnih 25 stupnjeva... Jedino što nedostaje je kakav ledeni sokić u ruci i zaborav na predstojeće krvarenje nad kemijama i beskralježnjacima. Miško mi je danas rekao da bi FAKAT trebali počet učit! „Zbilja?“, odvratih mu i potajce umrijeh od smijeha jer to govorimo već godinu i po dana. Ali čovjek je, in the bottom line, stvarno u pravu. Treba se počet učit.
Vratio sam se s terenske. U prethodnom postu sam napisao kako se ne nadam ničemu lijepom u toj Puli, čak sam negodovao što uopće moram ići! Ali sada mi je žao što je taj odmor tako kratko trajao.
Nećete vjerovati ali dok sam bio u Puli uspio sam zaboraviti na sve ispite koji me čekaju, na sve ljude koji mi dižu tlak (više-manje), na sve probleme i na sve stvarce koje me tlače svojim postojanjem. Rintali smo po cijele dane, osjećao sam se korisno i kao da činim ono što sam, ustvari, u Zagreb došao i činiti, a to je učiti i proučavati biologiju, in situ.
Profesorica P. me oduševila svojim pristupom, svojom energijom podučavanja i željom da kući odemo opremljeni čežnjom za još! Još učenja o životinjama i algama, željom da nešto proučavamo, istražujemo, radimo svojim rukama, uključimo mozak i donosimo logične zaključke. Po prvi put otkad sam na faksu, alge su mi bile zanimljive i bliske, uspio sam razumjeti sve što je žena govorila (nakon što nam je sve ponovila, NAKON što se oporavila od infarkta koju ju je strefio kad je otkrila da o algama ne znamo ništa, a položili smo ih!). Nakon pokojnog profesora Jelenića, ta žena je sljedeća po kvaliteti koju PMF ima. Nažalost, ta rang lista ne ide baš duboko.
No dobro, bitno je to da sam se na terenskoj nastavi toliko odmorio unatoč vojničkom drilu koji smo svaki dan imali. A zašto je to bilo tako? Prvenstveno zato što su moji cimeri bili odrasli i zreli ljudi (opet, jedan više, jedan manje), a ne dječurlija koja se došla opijati i sebi zagorčavati život. Čovjek bi rekao da će ljude od 20, 21 i 22 godine pomalo već početi prolaziti želja za svakonoćnim riganjem i opijanjem do besvijesti.
Mene su moji cimeri pustili da zaspem u ponoća jer su i sami tada bili u krevetu. Čak i zadnju večer. Tko bi rekao! Ovo je prvi put da sam negdje u sobi s nekoliko „dečkiju“ i da je sve prošlo bez iti jednog jedinog incidenta. A vjerujte, imam i previše loših iskustava s „incidentima“, zato sam u početku i bio skeptičan.
Nije mi jasno kako si netko može dozvoliti da bude non stop pijan, poslije prepričavati što je, koliko i gdje povratio, koliko se sveukupno sekundi sjeća od prošle noći te koliko je samo litara XYZ stvari sasuo u sebe. I onda ona vječita obećanja „ovo mi je MAJKE MI zadnji put!“ Baš! Da mi je kuna kada sam svaki put čuo takvu izjavu, sad bi vozio Audija!!
Meni je drago što me nitko nije tlačio. Što mi nitko nije prilazio sa spikom da sam „truo“, da „kvarim mood“ i da sam „partibrejker“. Inače sam od tih istih ljudi znao trpjeti slična obraćanja. Zar se trulež jedino liječi alkoholom i travom? Partibrejker je onaj koji vodi računa o svom ponosu, principima i jetri? Takvi ljudi su bili, vjerujem, uvjereni (ako su se uopće sjetili da postojim jer me nisu viđali s bocom crnog na plaži) da je meni na terenskoj bilo strahovito dosadno. A meni bilo super!! Ma vidi ti to!
I tako... Meni bilo fantastično. Pulski akvarij je predivan, kula u kojoj je sagrađen datira još iz doba Austrougarske i ima ih 59 u okolici grada, rekla mi je voditeljica akvarija. Inače, tamo su „toplice“ za ozlijeđene morske kornjače, a uskoro se planira i otvaranje centra za akvakulturu kako bi se Jadran obogatio ribama koje su na rubu istrebljenja. Uz sve to, akvarij je prepun raznoraznih igraonica, svađaonica, i radionica za one najmanje, od „fix your own fish“ pa sve do gurkanja prstića u bazene s moruzgvama, ribicama i sićušnim rakovima. Ispred su postavljene igre iscrtane na asfaltu gdje djeca kroz pitanja o životinja mogu učiti o glavonošcima, echinodermata i ostalim skupinama.
Osoblje restorana gdje smo svakog dana večerali je bilo toliko susretljivo i raspoloženo da je svima bilo žao kada smo otišli. Kuharice su neumorno kuhale tisuće litara juhe ili graha, konobari i konobarice se razlijetali terasom kako bi svima po drugi pa i treći put donijeli repete! Kolača je uvijek bilo u izobilju, hrana ukusna preko svake mjere, porcije obilate (a ako si ostao zakinut za komad mesa, nadoknadili bi ti ubrzo s još tri komada veličine dubrovačke županije!)... Do restorana se dolazilo dugim, strmim i poprilično uskim hodnikom te vojničke utvrde, na ulazu je uvijek svirala jedna te ista pjesma u stilu Enye, a na vrhu tunela sjedila je ogromna Octopus vulgaris i sve nas pospano promatrala iz svog skučenog akvarijića dok smo mi letjeli na večeru, krepani jer smo čitav dan determinirali morske beskralježnjake...
Prekoputa Octopussyja bio je bazen s baby morskim psićima koji su do polovice svog tijela izvirivali iz mora i mahali glavicama, nadajući se komadu mesa. Rekli su nam zaposlenici da to uvijek rade jer znaju da je vrijeme hranjenja. Čak je i ogromna raža doplutala skroz na površinu, izvirujući s pola tijela preko, buljeći netremce u mene, sve dok nije skužila da joj ništa neću dati jesti. Tada je pljusnula tankim repom i namrgođeno otišla. Uspio sam dvaput pomaziti hrbat morskog psa. To mi je bio prvi susret s takvim opakim bićem, nadam se i posljednji (osim ponovo u kontroliranim uvjetima).
More je bilo odlično za kupanje, a naš kurikulum je čak i predviđao kupanje jer smo morali kartirati dio obale i označiti na kojoj smo poziciji našli koju algu i u kojoj brojnosti. Za takvo nešto trebalo se baciti u more, roniti i pretraživati stijene i morsko dno. Uhvatio sam poprilično boje, no s 90% nje sam već došao iz Zagreba...
Bilo mi je predivno. Jedino što je tamo nedostajalo da sve bude kao iz snova je moj Miško. :( Da je on bio tamo, to ne bi bila terenska nego odmor na Bahamima. Ovako je bilo samo fantastično...
I kao što obično sa stvarima biva, dođe kraj. Kraj jednog predivnog iskustva koje me je učvrstilo u mojim nastojanjima da opstanem na ovom faksu. Zbog ovakvih terena i ovakvih uspomena se isplati voljeti prirodu, voljeti i cijeniti život (jesam li spomenuo da smo gledali začeće morskog ježa i nastanak malog embrija, sweeeeeet!!!), voljeti biologiju, voljeti sve životinjice, sve male alge i sve velike borove i cedrove, pa čak i one odvratne komarce jer i oni su živa bića, bore se za sebe isto kao što se mi borimo za sebe... Zaboravio sam spomenuti noćni lov na kukce, zezanje i smijanje s asistentima i profesorima, shvaćanje da su izvan faksa to zanimljivi, poučni i otkačeni ljudi (pogotovo prof. P.)...
Jednom kad čovjek shvati koliko je priroda opuštajuća, koliko puno daje, a samo traži da je se ostavi na miru, točnije, da je se zamoli za suradnju, a ne da je se pokorava, svijet mu postane puno ljepše mjesto za živjeti... E, kad bi svi ljudi cijenili život u svoj njegovoj punini!