Stvari padaju polako natrag na svoje mjesto. Pod time prvenstveno mislim na hrpu robe koja je na policama i po krevetu u sobi čekala svoj red na razvrstavanje. Nikad u životu nisam imao tako urednu ladicu s donjom robom kao sada, sve je na crtu složeno i savršeno se međusobno podudara. Nije mi se dalo slagati majice po duginim bojama (ormar u Dubravi je bio upravo tako složen), previše se podsjećam na Monicu iz „Prijatelja“. Ali što mogu kad osjećam neopisivu radost pri pogledu na sređen i kromatski organiziran ormar! Također, nakon što sam spomenuo kako volim obilaziti izloge i gledati što sve neću kupiti, Surlabin dečko je izjavio kako bi bio izvrsna „žena“... Slažem se...
Nova Tefalka testirana, pegla skoro pa sama! Ne podlijeva, ne sikće na mene, ne prska me i ne ispušta tonu pare osim ako to zbilja ne želim. Btw, danas su sve pegle na paru, nema više onih najobičnijih s grijačem i to je to! Točnije, ja ih nisam u Konzuma vidio (naime marke K Home su ono što meni treba, iako je pegla morala biti skuplja tako da ne dijeli sudbinu sa svojom prethodnicom koja je zahrđala čim je počela producirati paru)... Jedini problem je što ima apsurdno kratak kabel pa ću morat kupit kakav crnački (pod time mislim na duljinu) produžni jer tko još ima utičnice smještene TOČNO tamo gdje ih trebaš? Obično su sve negdje skrivene tako da ih ni dragi Bog ne bi našao, a kad ih konačno nađeš, moraš odmaknut ormar, pola susjedovog zida i leglo štakora da bi do njih došo. I onda se čudim što je kabel prekratak!
Dobro, samim tim činom pospremanja sobe otvorio sam si mogućnost da actually spavam na krevetu tamo jer sam sve ove dane provodio noći u dnevnom boravku na razvučenom kauču. To mi, doduše, nije smetalo jer sam se uspavljivao savršenim TV programom no bit će lijepo konačno i leći na krevet (koji je također razvučeni kauč, samo što je ovaj razvučen već toliko dugo da je zaboravio kako je to biti sklopljen) koji sada čak mogu i vidjeti. Do maloprije je stenjao pod dekama, hlačama i tonom bokserica... Kako li tek stenje poda mnom, pitam se...
Lutajući gradom danas nakon ručka (jer mi se nije dolazilo odmah natrag u ovu gloomy atmosferu), uspješno sam se spriječavao da trošim novce koje ionako nemam. Naime, Profil Megastore (točnije, podrum s multimedijom) je od sada No-No Zone. A ništa konkretno ne kupujem tamo osim onih CD-ova s klasičnom glazbom što dođu maksimalno 55 kuna! Kupim si jedan mjesečno i budem sretan ko malo prase! Ali ne mogu proći preko Cvjetnog, a da ne zavirim unutra. Naravno, nakon toga dođe na red i Algoritam gdje sada uzdišem nad „Brisingrom“ i mislim na Zličinu digitalnu verziju... A kad pročitam „Brisingr“, uzdisat ću nad nečim trećim...
Ja ne pušim, ne pijem, ne drogiram se niti trošim novac na lijepe, manje lijepe ili potpuno nelijepe žene ali zato bome trošim novac na CD-ove i knjige... Hvala Bogu, alternativa mi se veoma sviđa. Nitko sretniji od mene kad si kupim novu knjigu i onda je gledam tri dana kako savršeno pristaje praznini na polici. Već sam toliko stvari nakupio u ovaj stan da će mi trebati tri kamiona kada se budem konačno selio. Tko zna kad će to biti ali kad se samo sjetim da je na prvoj godini sva moja imovina stala u jednu jedinu minijaturnu sobu, a sada se prostire na 90 kvadrata i ni sam ne znam gdje su mi neke stvari... Freaky...
Dakle, šetao sam gradom, a budala ne uzeo svoje ušno tandrkalo (ilitiga mp3) pa sam bio prisiljen slušati tuđe razgovore preko svoje volje. Nevjerojatno koliko ljudi bezumnih sranja mogu izgovoriti u veoma malom vremenskom intervalu. A još je nevjerojatnije koliko samo mogu smrdit po ustajalom alkoholu! Pola sata sam bio zarobljen u 221 s tipom kojemu valjda etanol, a ne znoj, izbija na čelo kad se znoji. Jedna cura si je čak nekakav tanki šal navukla preko nosa jer nije mogla podnijeti eau de cognac-od-prije-tri-godine-na-majici-opranoj-prije-kneza-Držislava. Ja sam samo nabrao nosek i čekao kad će stvor ispuzati vani... Nažalost, izašao je stanicu prije mene no zato je ostavio prijatelja Konjaka da zaudara i dalje, valjda za uspomenu i dugo sjećanje... Strava. Da ja kojim slučajem imam svoju državu, uokolo bi kružila sanitarna policija koja bi takve ljude vodila na pranje. I naplatila im. Beskućnici su druga stvar, no čovjek koji OČITO ima za alkohol i poprilično dobar mobitel te se ide naći s prijateljem u drugi dio grada bogme ima i za sapun! Zato bi beskućnici u mojoj državi (ako bi ih bilo jer bi se Medo za to pokušao pobrinuti) imali i gdje jesti i gdje se fino otuširati te oprati si robu...
No dobro... Da vas ne davim više ovim umnim poluostvarajem, idem... Igram sada Warhammer: Dawn of War, malo mindless killinga da mi ispusti tračak akumulirane pare uzrokovane štakorskom politikom na faksu. Ništa bolje od kokanja tone orkova s mašinerijom iz nekog drugog svemira, zamišljajući da svaki nosi dekanovu gnjusnu facu. Pogotovo mi je drag onaj Whirlwind tenk koji kosi sve pred sobom... Jedino mi malo Force Commander ide na nerve, ponaša se kao da je pola galaksije njegovo. K tome su još i nekakvi vjerski fanatici, ali TOTALNI i svoga Cara doživljavaju kao božanstvo... Moto im je: fight or die running. Kapetani kokaju svoje ljude koji se usude napustiti battlefield. Strava. Ali zato lome orkske kosti kao šibice! :)))
Eto takon... Lijepo mi budite dobri, molite da Medo ne ispali na živce sljedeći semestar jer ako želi upisati ljetni, MORA se riješiti osam predmeta, tri stara, pet novih. I to sve do kraja veljače! Dakle, pune ruke posla, mozak treba overclockirati i nadati se da ga neću nepovratno spržiti. A sad idem, grafička mi je umorna i jedva gledam na oči! :)
PMF nastavlja sijati svoje anarhističko sjeme gdje god dospije. Danas je na faksu bila tako nevjerojatna koncentracija gluposti i sranja da se jedva disalo, a semiinteligentne kolegice nisu ni najmanje pomagale.
Studenti su podijeljeni u tri kategorije. Prvi su oni koji su SVE dali i koji upisuju SVE preko Studomata i tu je priča završena, blago njima. Drugi su oni koji su faks upisali PRIJE 2007./2008., a nisu sve dali i semestar upisuju preko jednog formulara gdje upisuju položene predmete i nove predmete koje žele slušati, te eventualo neki predmet koji su pali 4. put pa ga moraju slušati opet. A tu je i treća kategorija ljudi koji također nisu dali sve ali su se UPISALI 2007./2008. i oni moraju ponovo upisati (i platiti) NEPOLOŽENI kolegij (čak ako nisu niti jednom na taj ispit izašli) uz sve ostalo što mogu.
To je stvorilo ogromnu zbunjozu među potlačenom masom i svi su, naravno, pohrlili u referadu, nadajući se da će im tete tamo rasvijetliti situaciju. Naime, ljudi su uvjereni da SVI moraju plaćati i ponovo upisivati nepoložene kolegije koje NISU pali. Btw, ta odluka o takvom upisu je nastala preko noći. No, kao što možete pretpostaviti, referada je svakih deset minuta dijelila nove, oprečne informacije koje prkose i samom zdravom razumu, samo ne znam odakle su izvlačile gotovo pa važeće argumente za svoje nebuloze! Hrpa ljudi koja je danas upisivala godinu (tj. zimski semestar) je ostala totalno PAF kad su im rekli da moraju ponovo upisivati kolegije koje nisu dali, makar niti jednom ne izašli do sada na taj ispit.
B.essa, Ulfuz i ja smo obilazili ljude s naše godine i uporno im pokušavali ukazati da spadaju u onu drugu kategoriju na koje se ta odluka o ponovnom upisivanju NE ODNOSI no uvjeriti ljude da smo u pravu je bilo skoro pa nemoguće. Osim što sam morao jednoj kolegici tristo puta ponavljati jednu te istu stvar (što me samo po sebi potpuno izbacilo iz takta), oni su se još počeli svađati s nama da MI nismo u pravu jer su „njima rekli“. Pokušati objasniti jednom takvom umu bez imalo kralježnice situaciju je jednako kao i pokušati naučiti gujavicu latinski! Navodno je njima referada rekla da se ta odluka odnosi na SVE, a samo deset metara od vrata referade stoji izvješena obavijest o odluci gdje lijepo piše da samo ljudi koji SADA UPISUJU DRUGU GODINU moraju ponovo upisivati nepoložene kolegije.
Prijeći ću preko činjenice da me nitko nije htio slušati što mu govorim i da ih je većina svejedno upisala te kolegije iako nije morala (a samo sam htio pomoći ljudima) no ne mogu ignorirati tu NESPOSOBNOST da slijede upute i popune najobičniji formular. Cura je zgrabila moj formular i moj statistički list da vidi kako sam ja to popunio, trebalo joj je pola sata (meni je trebalo pet minuta) i još ga je dvaput krivo ispunila!! I onda ona MENE ide ispravljat i govorit da ja ništa ne znam jer je njoj referada rekla tako i tako... A ja joj govorim da je meni ta ista referada prije samo dvadeset minuta rekla suprotnu stvar... A kolegici prije mene treću stvar. Pokušavam objasniti ljudima da NE SLUŠAJU TE NESPOSOBNE IDIOTE nego da upišu vođeni svojim zdravim razumom i kakvom-takvom logikom pa ako prođe, prođe. Ako ne prođe onda se tek ideš s njima svađat...
Pitali smo dragog zamjenika pročelnice da nam pojasni situaciju. Prva njegova je bila da to više nije njegov posao, a jadan je bio i bolestan. Također nam je dao i komad potpuno nove i nadasve oprečne informacije u vezi ECTS bodova, nešto što se kosilo totalno s onim što mi je žena rekla u referadi prije pola sata.
Dakle, Biološki odsjek je u rasulu. Treća godina tj. budući četvrtaši bojkotiraju upis sve dok se ovo ne raščisti. Ja sam danas upis obavio jer SREĆOM, srećom su moji nepoloženi kolegiji iz ljetnog semestra, a sad se upisuje samo zimski... Ali sve i da nisu NE BIH IH STAVIO TAMO jer N E M O R A M ! ! ! ! ! A glupi kolege koji dopuštaju da ih administracija tlači jer su nesposobni pročitati tri zavisno složene rečenice i zaslužuju da plate svaki jbni bod!!
No dobro... Idemo dalje... Od posla kod Hitlera ništa!! Jako sam sretan jer sam upisao (nadam se da sam upisao, točnije, jer ova trenutna politika na faksu još stigne podrignuti i baciti mi upisnicu u lice) čak pet predmeta i zatrpao si satnicu do vrha. To je ono za čim sam čeznuo cijeli prošli semestar... Imam sada puno posla. Trebam obaviti beskralježnjake i biološku do jedanaestog, kemiju i sve ostalo u drugom i onda uživati u ljetnom semestru bez ITI JEDNOG NEPOLOŽENOG ZAOSTATKA!!! Uz malo sreće, moja prva godina će biti očišćena u veljači... Žalosno što tek tad ali bolje ikad nego nikad....
update:
Ok, that`s it... Nakon što je B.essa popravila sve netočne navode koje sam iznio u svojoj tiradi, pozivajući se na najnovije odluke, smatram da je vrijeme... Vrijeme da se iščupam. To je to, hektolitar koji je prelio vodospremište! Objavljujem da službeno povlačim sve svoje aksone iz politike PMF-a, ne želim više čuti za pravilnike, odredbe, prava, neprava, tlačenja i ine stvari koje mogu zadesiti jednog studenta. Želudac mi je dragocjen i ne želim dodatne čireve na njemu.
Tolika suma gluposti u veoma kratkoj jedinici vremena je nešto što ne mogu procesuirati. Taman kada mi jedna trzavica oko faksa prestane, taman kada afinamente prestanem biti paranoičan oko mog daljnjeg opstajanja na PMF-u, pojavi se nova idiotska trzavica koja me drži budnim stotinu noći. To je nešto što moj mali mozak ne može više podnositi. Zbilja se čudim sam sebi kako dopuštam tom govnu od faksa da me nastavlja periodički iznenađivati, čovjek bi pomislio da sam se već naučio.
Dakle, dižem ruke od pokušaja da shvatim mehanizam koji pokreće faks, odustajem od namjere da prokljuvim u njihove motive... Zavaljujem se udobno u rupu u kauču i promatram tragikomediju s elementima farse. Od sada pa nadalje sam isključivo promatrač. Publika. Jesus.... Ne, oni fakat nisu normalni...
You may win a thousand battles, old man, but I SHALL WIN THIS WAR IN THE END!
Opća ispaljotka!!!!!! Sedam jbnih posto me dijelilo od prolaza na kemiji! FAK! DAMN! KVRAGU! SHIT! AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA....
Uglavnom... Moram opet učiti sve ispočetka. I što je najtragičnije, mislim da ne mogu na ove rokove u jedanestom izać jer će mi ovo, naravno, biti 4. put da idem na kemiju. No zato imam i više nego dovoljno posla s beskičmenjacima i biološkom oceanografijom...
Razgovor s pater et mater je upravo finuo. Prošao je dobro, točnije, prošao je iznenađujuće mirno i ležerno, što je veoma sumnjivo. I trajao je ispod 20 minuta, što je još sumnjivije. Nadam se da pater sada ne uzgaja kakav ekspres čir na dvanaesniku zbog nerviranja. Ja se ne nerviram više oko faksa. Mislim, moje tirade oko upisa i politike koju referada vodi su tako brzogoruće i ne zadržavaju se previše u korteksu, nema od njih trajnije štete. A ovi padovi svi... Well, treba učiti iz pogrešaka, zar ne? Moja pogreška je bila u tome što sam bio stoposto uvjeren da ja to znam. E pa ne znam. Sljedeći put će učenje teći drukčije, krenut ću od početka, kao da organsku kemiju nisam nikad vidio!
No, osim te tako nevažne činjenice oko još jednog spektakularnog pada, ništa ekstra se danas nije dogodilo. Dobro, bila je Ulfuz i konačno me natjerala da pogledam „Love Gurua“, a potom smo morali pogledat i „Spiderwick“ jer da ona nije gledala. I ovim putem joj čestitam jer mi je tokom filma uputila svega DVA PITANJA!!!! Inače me obasipa pitanjima tipa „tko je ovo“, „zašto je on to napravio“ i sl., tako da joj čovjek mora pola filma ispričati unaprijed da bi bila mirna. Zvala je i Nessa da se raspita o mom psihosomatskom stanju, zvao je i Miško koji je poprilično dugo pizdio i bio ljut (ne na mene, srećom, mi se ne možemo ljutit jedan na drugoga *awww) i tako... Simonica je došla pokupiti Ulfuz, ja sam pokušao odsvirati „Viva La Vida“ by Coldplay ali ne ide... Mislim, samo su četiri akorda u igri: Em, C, D, G i tim se redom izmjenjuju kroz cijelu pjesmu ali upravo u IZMJENJIVANJU leži esencija problematike jer kod mene prebacivanje prstiju traje jedno eon i po do dva... I usput, hvala Dragome što me zarazio tom pjesmom, u zadnja dva dana poslušao sam je valjda tristoosam puta.
„Dodir“ još uvijek ne objavljuje kada počinje tečaj znakovnog, faks i dalje ne daje znakove života što se tiče satnice... Imam second thoughts about T-HiTlera (kako to Nessa stručno zove), mislim da mi to ne treba. Ne pare, njih uvijek treba, ali imam osjećaj da neću uspjet dobro skombinirat. Zbilja bi želio živjeti uzornim studentskim životom, ići ujutro na predavanja, popodne učiti i ostaviti si malo vremena za druženja i sl. Treba li mi posao? Prava trilema: a) uzeti posao i ne imati slobodnog vremena ni kapi, b) ne uzeti posao, promijeniti način života i učiti kontinuirano, posjećivati NSB i biti dobar ili c) ne uzeti posao, zajebati se, opet imati previše vremena jer će svi ostali biti vječito zauzeti...
Hm... Neam pojma... Radio bi jer mi je fora radit ali isto tako ne volim biti tako ograničen s nečim što MORAM napraviti... Zbilja ne znam... JAKO BI VOLIO da se odlučim za opciju broj a. :) Vidjet ćemo kad dobijem satnicu. Ne smijem zaboraviti jedno popodne ostaviti za znakovni i aktivnosti u „Dodiru“... I volontiranje je zakon...
Jesam li napomenuo da Suzy vjerojatno stiže za kojih tjedan dana? Vjerojatno jesam... Baš se veselim maloj gaduri, nedostaje mi njezin hladni, metalni dodir. Ulfuz je danas krstila svoju klasičarku imenom August. Ustvari, mislim da je Simonica dala to ime. Meni je bilo blago bed jer će sada August i Suzy živjeti zajedno, a Suzy je metalka, August klasičar... Nekako mislim da se neće slagati baš najbolje. No, ako uspiju biti barem cimeri, to će biti dobar početak :))) E, moja Suzana, jedva čekam kad ćemo zajedno remetiti zagrebački mir tvojim out of rhythm brenčanjem i mojim zanosnim revanjem...
Dotad ću vježbati izmjene na Augustu... A sada idem uliti u sebe još litru vode jer sam poprilično žedan i idem gledati Kosti koje će za kojih deset minuta. I uveo sam jednu novost u svoje blogovanje: od sada više ne sejvam postove u posebni folderić na hardiću... Nema potrebe... Ne da mi se...
Sic transit gloria mundi... Iskreno se nadam da je moja gloria bila dovoljno jaka da napiše ispit iz organske za zadovoljavajuću ocjenu. Treba trpjeti do srijede kada će biti rezultati i usmeni (ukoliko do njega dođem). Ali ako ništa drugo, sada barem mogu bez imalo grižnje savjesti čačkati po ovoj bezimenoj gitari koju je Ulfuz ostavila tu ili pak pokušavati udahnuti tigru kapac života. Danas je bio Miško kod mene pa smo proveli poprilično dugo vremena pognuti nad stolom, tražeći komadiće koji savršeno pristaju tigru između očiju... I nismo ih našli al smo zato složili pola trupine i komad dupeta. Baš me zanima na što će to sličit kad bude gotovo....
Zbilja ne znam što bi radio. Sutra volontiram u „Dodiru“, treba otpratiti jednog gluhoslijepog dunda do Saveza slijepih te ga poslije dovesti doma. Malo me je trta i nadam se da neće poginuti pod tramvajem (no nije mu prvi put, valjda je već navikao mijenjati volontere). Ostatak dana ću vjerojatno provesti čučeći u stanu jer mi je ipak malo prehladno da se uokolo vozam na biciklu... Nofca nemam da ga idem trošit (not yet, anyway), a vidio sam već par stvari koje ću si morat nekako priskrbiti :))
Trakavice, neodlučne oko upisa, još uvijek se potežu po faksu i nitko ne zna kako, kuda, zašto, koliko, s kim, protiv koga i oko čega. Meni je tako svejedno dok mi netko ne počne kenjat oko BILO ČEGA jer tolerancija za takve stvari mi je u zadnje vrijeme opasno nisko. Točnije, prešla je u minus. Ali kako to kod mene obično biva, zatomim sve u sebi i onda to eruptira nakon nekog vremena (a puetm se nakupi svega i svačega)...
Gle, još jedan „post“ koji do u detalje razrađuje ništa pomoću svega pomalo... Da, potpuno mi je poznat feeling kad se probudiš usred noći i sluša ti se XY stvar ili album... Nekad sam znao pola noći provesti sa slušalicama u ušima i ljuljati krevet seizmičkom aktivnošću koju je uzrokovala moja uzburkana masa. Jednom sam čak i bio primjećen dok sam imao silent karaoke šhouw i dugo se poslije toga nisam ni usuđivao pisnuti... Well, bitno je da se krevet ljulja, nije bitan uzrok ljuljavosti...
Znate što mi se opet čita? „His Dark Materials“. Ako se odlučim za to, bit će mi 4. put da je iščitavam i vjerujem da će biti još i bolja. To kao da idem posjetiti stare prijatelje; ne shvaćam ljude koji knjigu za koju kažu da im je najdraža, pročitaju samo jednom... Ja knjige toga ranga čitam jedno desetak puta, pauziram, onda opet... I nikad mi ne dosade, nema šanse...
Idem sada odmoriti mozak s malo glasbe, a onda ću vidjet hoću li se baviti akordima ili spavanjem. Najgore će mi biti preživjeti vječno roditeljsko pitanje „a kako TI misliš da si napisao ispit“... Usrano? Nedobro? Pisao takve reakcije koje bi vjerojatno ubile čovjeka da mu se događaju u utrobi? „Ma savršeno, vidjet ćemo za dva dana!“....
Agresija na depresiju... (sounds pretty good, don`t you think?)
Aaaaa, ovo je da čovjek poludi! Ništa mi nije jasno u vezi upisa sljedeće godine, onaj idiotski naputak što nam staviše na net je koristan koliko i dentijera mrtvacu, a da ne govorim koliko je red predavanja pun nebuloza... Kad sam pitao referadu koji im je *enis, rekoše mi da je to tamo vrlo vjerojatno ostalo zabunom... Mišku se nisu ni udostojili odgovorit na njegov upit, vjerojatno zato što NEMAJU pojma što bi rekli, što je opet bolje nego da govore gluposti. Kad ne znaš što bi reko, šuti!
Nadalje... Iskreno se nadam da ću proći ovu organsku sutra je mi je DOSTA učenja te proklete stvari više... Ako budem morao još jednom sve ovo prolaziti, nekome ću zavrnut vratom ali ne sebi! K tome dodajem da ovaj CD klasične glazbe koji nosi naziv „Studying“ nema apsolutno nikakvog pozitivnog efekta na mene... Sve što sam uspio postići je da mi se strahovito spava... Mislim da ću si morati kupiti onaj na kojem piše „Fitness“. tamo su vjerojatno neke malo veselije stvari...
Predivnog li vremena... Jedino što bi me dodatno usrećilo je prolom oblaka, bez toga sve ovo nema smisla... Ne šalim se, obožavam ovakvo vrijeme: olovnosivi oblaci u hrpama, nigdje Sunca, hladno... Pravo vrijeme za sjediti na kauču, zamotan u dekicu, pijuckati novi čaj (uzeh kamilicu/med/vaniliju, zakon je) i buljiti u kakav umjereno zanimljiv programčić na televiziji. A može se i slušati kakav lijepi piece u kojem dominira oboa, naprimjer... Blažen onaj tko je izmislio taj instrument...
Jesam li vam rekao da sam si kupio puzzle? Da, jesam, 1500 komada, slikom dominira bengalski tigar koji zamišljeno bludi pogledom nekud mimo fotoaparata. Ne moram vam niti opisivati koliko će čupavo biti složiti sliku koja se sastoji od tako malo različitih boja. Tigrusina je bijeli, naravno (dobro, prljavo bijeli do oker), a pozadina je tamnosmeđa i na mahove crna, te s pomalo taaaamnozelene mahovine... Ali namjerno sam uzeo takav motiv jer je to veći izazov za složiti. Mogao sam si uzeti i neki njemački dvorčić na jezercetu ali to mi je djelovalo previše lagano... Napominjem, također, da sam bio izuzeto discipliniran i složio sam samo okvir slagalice jer moram učiti. Da ne moram, vjerojatno bi probdio noć i složio pola tigra. Ipak, ostavljam tu razonodu za kišne, zimske dane. :))) Btw, slagalica mi jedva stane na stol, dimenzije su joj cca. 85*55 cm.
Eto tako... Ništa više nemam za prijaviti. E, da... Ako vam trebaju super zimske jakne, odite do Getroa, ne da imaju sto vrsta nego su čak i lijepe i jeftine. Ja sam si našao jednu baš lijepu i toplu (ne, nije plastična) za 160 kuna, a ima i muških kratkih kaputa do 370kn... Naravno, to ukoliko vas ne zabrinjava noname brand :))
I taaakooo.... Idem se nastaviti baviti organskom ali prije toga moram maknut ovaj CD dok me nije ukomirao do kraja. Usput, naučio sam svirati wedding march na gitari :) a akordi jedostavno ostaju u pamćenju kao da su tamo oduvijek. Jedini je problem prebaciti se s jednog na drugi.. No, repetitio mater studiorum est, nakon što ih ponovim dvjesto milijuna puta bit će to ok. :))
Moram reć bratu blizancu da prestane pisat postove u moje ime... :)
Dakle... Oprostite zbog još jedne epizode, ufatilo me...
Danas sam, pak, puno skuliraniji. Kao prvo, nasmijala su me pitanja u testu koji smo trebali riješiti za posao u T-HT-u. Ona karakterna pitanja tipa „jeste li depresivni“, "imate li suicidalne sklonosti", „želite li da već jednom sve prestane“, „koliko često kakite i koje vam je boje govance“... Bilo ih je par tako bezveze da sam se odvalio od smijeha! A onda su nas pilali s onim testovima inteligencije tipa „koji pravokutnik, koji sadržava točkicu, kružić, vibrator i krepanu kokoš pristaje u sljedeću kućicu“... Pola toga nisam riješio jer je baba dala premalo vremena.
A tek intervju... Zbilja moram poraditi na tome da si „ne pomažem“ rečenicama tipa „Uuuu, znate koliko sam ja ADSL-ova poinstaliravao po susjedstvu!!“. Uglavnom, dogovor je da nazovem glavnog i odgovornog čim saznam svoju satnicu i dogovorim se s njime za smjene. Radi se u Buzinu i oni su naprosto ODUŠEVLJENI činjenicom što živim u Travnom, iako je glavnoj babi trebalo podosta vremena da odgonetne gdje je istok, gdje zapad, a gdje sam ja. No dobro, recimo da ću tamo raditi, pod uvjetom da sam točno zapisao broj telefona „glavnog i dogovornog“. I nadam se da moj „karakter“ neće bitno utjecati na dobivanje posla, hehehehe... Kažem vam, neka pitanja su toliko isključivo brutalno DA NE orjentirana da jednostavno nisam imao kud.... A trebala mi je sredina :))
Nakon toga, kada sam se pomirio s činjenicom da odjavljujem beskralježnjake, svratih do „Dodira“ da ih pitam kada počinje tečaj. Kolegica sa znakovnog koja je tamo i tajnica nije znala ali smo se zato dobro napričali, toliko dobro da sam popunio listu za volontere u Dodiru i već bi u utorak trebao imati prvu „gažu“ :) Ne, ovaj puz se ne pjeva, radi se o „eskort“ službi za gluhoslijepe :) Nekih pola sata ujutro i pola sata popodne, nije tako strašno! :))))
I sada sam na faksu. Sjedim i čekam da završi sjednica koja je počela točno u 12. Gary Cooper :) A sada je 12.12. kako znakovito. Na ovoj se sjednici odlučuje hoće li beskralj biti uvjet za kralj. Nadam se da će moji kolege biti dovoljno glasni... A budući da sjednica navodno traje 3 sata, imam vremena za učenje kemije, ionako nema nikoga tko bi mi mogao smetati :) ato me sad skužajte, idem nešto korisno radit i talky talky later (sorry, nisam mogao odoljeti :) )
I naravno... Pola sata nakon što sam počeo zamarati oči glupom skriptom, morale su se naselit dvije kokoši prekoputa mene i počet KVOCAT o nekakvom ispitu iz engleskog, da ne spominjem intimne probleme tipa boja dlake na mandolini... I sada im se pridružila treća koka ali nju nekako ne interesiraju ovi razgovori... Pričekat ću da vidim o čemu će ona sada počet blabrat.... Kako nevjerojatno... Evo, prepričavaju staaare priče „ja kod ovog profesora doživila ovo, ja kod onoga ono... A kak ti je dobra zurkaaaa, curkaaaaa, a ja čula da ga danas nema (??), guess what, nemam pojma...“ Koji intelektulani razgovori! Nevjerojatno... Uglavnom, čini mi se da imam sreće, odlaze :) Pitam se što stiže sljedeće...
Da, ma naravno... Eto, sada znam da neka trebica ima novog dečka... Kak slatkoooo, baš me zanima koji joj je to po redu.. Drugi, peti, stopedeset osmi... I ovo je već druga skupina kokoši koja spominje Irsku, what the fuck is going on with Ireland? Imao sam i dva posjeta kolega... Zasad „samo“ toliko... A sjednica treba trajat još jako dugo... Osim ako se ne pokolju unutra, no sudeći po Ulfuz koja je unutra i služi kao relej informacija prema meni, dosadno je... A dekan nije prisutan, naravno...
I ja već odavno doma :) Ovaj put sam izostavio vremenske ubačaje, nekako mi se nije dalo... Uglavnom, Ulfuz mi kaže da na sjednici ništa pametno ne bijaše, da je bilo poprilično dosadno i da su beskralježnjaci još ove godine uvjet, a za dogodine će vidjet... Krasno, mislim, naprosto su idioti... Ne zato što ja sad neću moć upisat kralježnjake, neš ti, nego što oni to tako nonšalantno „ove godine još neka stoji, dogodine ćemo viđet“, kao da pričaju o novim tapetama!!
Sviđa mi se opet ovaj režim prehrane... Jučer sam bio na Savi u menzi i baš je bilo lijepo. Shvatio sam da mi treba manje od po ure od doma do Save i zbilja sam bio lijen čitavu prošlu godinu. Odsad svaki dan idem tamo, barem jednom dnevno. Doma jedem samo doručke i event. večere ali one će biti oskudne jer je i moj novčanik oskudan. Morat će biti, jednostavno hoće. Od ove godine idemo OPET pokušati s hranjenjem na redukcijsku slamčicu, a ona obuhvaća i sve bez čega ne mogu (tipa wc papir... dobro, sve da HOĆU, mogao bih i bez njega ;))) Ali neka, i treba, ovo ljeto me ubilo... Roštilji vamo tamo, sve da i neću večerat moram jer čitava familija sjedi za stolom (i to ŠIRA!!) i proždire kile ćevapa, a ja da sjedim postrani i grickam mrkvu?? Ne, moja snaga volje nije toliko „snažna“.
Dobro, Medo sada ide... Ide pospremit sobu, otvorit balkon da uđe malo predivnog, hladnog zraka (joj, al će opet biti vruće ovu zimu kad nalože grijanje...) I sad mu je nekako uspjelo da usred teksta u Wordu zalijepi jednadžbu dobivanja sapuna (iz skripte iz organske), kako, ne pitajte me... I to tri puta! Hehehehe, aaaaaah...
Usput, mislim da bi mogao prestat mijenjat raspoloženja kao Ciganović umetke za bradu, fakat sam sebi idem na živce... I „Luks“, imaš pravo... Mislim, UVIJEK ti, Drugi Dragi, imaš pravo (navikao sam to govorit Prvom Dragom, s tobom još ne znam na čemu sam) i I`m gonna take it slow, one at the time... :)))
Jes... Ma nek sve ide fino lijepo u tri čiste. Ja sebe mrzim zbog ovoga, ne da mi se ovako i odustajem. Treba mi profesionalna pomoć. I znate što? Odjavljujem beskralježnjake, ne znam ih i neću se mučit zadnja dva dana naučit 300 životinja i čitav praktikum i još za profesoricu. Ne znam kako. Trebao sam doći u Zagreb prije mjesec dana, ne prekjučer. Doma nisam ni *enisom mrdnuo, ništa nisam radio. Znao sam da će tako biti i bilo je. Moram dati organsku. To ću sada učiti. Ostalo, neka čeka. Završit ću ovaj preddiplomski kad tad i onda idem radit. Bilo što. Ne mogu više ovako, ovaj stres mi ne treba. Konstantno s nečim zaostajem i to mi ide na živce. I neću vam dopustit da komentirate. Neka mi nitko ništa ne govori, nit ne pokušavajte s onim „tebe nije briga“, ili „pizdiš bez veze“........... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.... Ne, fakat. Mrzim se zbog toga kakav sam. Glupi idiot, eto što. Ne kužim, ništa ne kužim i boli me *urac!
Jučer ja tako surfam stranicama faksa, tražim nekakav znak života s kemijskog odsjeka, nešto što će mi rasvijetlit misteriju početka ispita iz organske... I umjesto da pronađem clue, pronađem a fist in the face!
Buljim u obavijest koja mi je nekako promakla dan ranije, dan prije toga i dan prije toga (vrlo vjerojatno zato što je tamo NIJE BILO ali neka im) i mozak polako prerađuje informaciju... Prvo scjecka... Pušta na ulju da poprimi zlaćanu boju... Prevrće... Dodaje sitno narezan stručak nevjerice... Sve dobro zaspe bijesnim krikom shvaćanja te mi servira gorko... S blagom notom sveopće euforije, like the aftertaste...
Piše da se svi ispiti Zavoda za organsku kemiju održavaju, as planned, 15. rujna OSIM organske kemije MOJEGA profesora koja se IZNIMNO odgađa do 22. rujna. Prva reakcija, nakon što sam prošao kroz čitavu paletu raznoraznih osjećaja, je bila da nazovem Miška. Tada se sjetih da je on u Mariji Bistrici pa mu pošaljem poruku. Iako je bio u svetištu, vraća mi SMS sadržaja „wtf“. Objašnjavam malo detaljnije...
Znate, ne bi se ja toliko ljutio zbog svega toga (dobro mi dođe dodatno vrijeme za učenje) da mi točno 22. rujna, točno u devet sati nije trebala biti biološka oceanografija!!!! Da, sada sam taj ispit, zbog organske koju jednostavno MORAM, bio prisiljen ostaviti za dekanski rok u jedanaestom mjesecu... Ali opet, to je mora krivica, mogao sam srediti biološku i u šestom mjesecu... Ipak, ne moraju me tako okrutno kažnjavati...
Kako bi ublažio svoj nadraženi mozak koji je, kako napisah, morao raditi punim kapacitetom da izračuna najbolju kombinaciju za nastavak planiranja učenja, otišao sam u spending spree, kupio sušilo za robu, novu, predivnu, VEEELIKU teflonsku tavu koju je Myrtus danas isprobala (btw, tnx again na ručku :)) ), a sutra idem po novu utiju (stara je crkla od nekorištenja). Kupio sam si i one nove Duck Diskove, samo je moja idiotarska malenkost poprilično posvađana sa svojim intelektom pa si je disk, umjesto na školjku od zahoda, zalijepila sebi na dlan. Ne pitajte kako mi je to uspjelo, niti sam ne znam...
Jučer sam već imao u posjeti Ulfuz i njenu/svoju Simonicu koji su me zasuli presentima tako da mi sada dva mačora s veoma viiisoko uzdignutim repovljem čuvaju pulski slavoluk na polici, a mravac u kapi plastike rezignirano i pomalo posramljeno visi s moba... Šahovska ploča čeka da naučim igrati šah... BTW, Ulfuzin kralj je jučer morao abdicirati... Hahahahaha....
Naravno, i mali gad je svratio, dovukavši svoju umnogome bolju polovicu i naravno, bio je gladan pa je Medo, NARAVNO morao nahraniti cvilikrme (da, danas smo gledali Spiderwick...). I opet su danas njih dvoje došli... Nakon što je Myrtus skuhala veoma dobar ručak i nakon što me Dragi opet iskoristio na kauču, pogledali smo film... Btw, Ulfuze, imat ću ga, nadam se, u arhivi, tako nemoj pizdit....
Idem sad nazvat svoje (ćaća još nije kupio kameru :)) ) i onda idem spat... Umoran sam. Kako obožavam ovo vrijeme :)) Sveta hladnoća!
Prvo, išao sam kod tetke na „posljednji objed“ i „posljednje kupanje“. Naravno, jeli smo već u podne i to iz dva razloga. Kao prvo, tetak je trebao ići radit pa da ne jede sam, eto, nama teško palo i pridružili mu se. A drugo, baba je već oko deset do podne toliko nervozna i iskoristila je priliku kada tetka nije bila u kuhinji da prošnjuha po loncima... Dizala je poklopac after poklopac i poluglasno komentirala, a ja sjedah tamo malo dalje i blaženo umirah od smijeha.
-Đuveč, vidi, a đe joj je riža............ Aha, evo je tu. MAJKO, gle koliko je ima...... A što je tu..... Juha.... Pitam se je li ju zakuhala (grabi ožicu i probava).... KURAC, nije! A kad li će to stić, gle, već je podne, treba JEST! Uvijek isto...
I tako je baba rogoborila i svađala se sama sa sobom dok je ostatak familije polako postavljao stol. Ovaj put nisu svi navalili kao prošli, uporno želeći nešto nosit dolje tako da je puno toga nedovršenog ili nezačinjenog završilo na stolu, nego su sjedili dolje i pametovali... To prvenstveno muški dio familije, dok sam ja, psihološki hermafrodit, ipak pomagao, naravno...
Dobro, nakon „posljednjeg objeda“ trebalo je obavit i „posljednje kupanje“. Mater et pater su se već spustili na mulić i srčano se borili sa stometarskim valovima, a u međuvremenu je i počela kiša... Grmilo je već odavno... Meni se isprva nije dalo ulaziti u more ali su me zvali pa sam ipak morao, jelte, sačuvaj Bože da odem u Zagreb bez mrve soli na sebi... Inače volim umjereno adrenalinske avanture ali ovo mi je ipak bilo malo jezovito. Nebo toliko olovno sivo da se savršeno slagalo s bojom američkog razarača koji je bio usidren koji kilometar dalje, tamo malo iza njega depaju munjetine, kiša lagano pada, a nemirni valovi šamaraju čim te uhvate. Nisu to bili onako lijepi valovi da idete gore-dolje. Ne, to su pravi živčani gadovi koji doslovno šamaraju sa svih strana! I za ne falit, jbni „Seahorse/Costa Jebalina/MSC Bogati Pizduni/Kako-li-se-već-zove“ kruzer je morao proći tako blizu da je razljutio već čangrizavo more i nadigao mamutske valove. Stoka.
No dobro... Prođe ta havarija bez posljedica. Mene su najviše zabrinjavale munje jer tamo kod tetke zna pošteno opizdit i to jako blizu. Sreća Božja pa ništa od tog silnog velikog nevremena...
Druga stvara koja se dogodila je nenadana ponuda za posao! Naime, jučer ili prekjučer sam konačno popunio svoj životopis na MojPosao.net, usput tražeći ima li što konkretno za mene (prokleti komercijalisti i njihove niže nadtajnice). Brzo sam odustao jer nit sam komercijalist, nit mi se čuvaju tuđa djeca. No danas, taman kada sam babi stavljao nož pored pjata, zazvoni meni mobitel. Gledam, zagrebački broj. Kontam, zovu me opet iz CineStara... Mislim si, idioti nikako da shvate da ne znači NE! Javim se ja... S druge strane cvrkutavi, umilni ženski glasić proziva moje ime...
-Dobar daaaan! Ovdje XYZ iz T-HT-a! Jesam li dobila *******?
-Jeste? (kontam si, koji đavo SAD nisam platio)
-Vi ste na portalu MojPosao u životopisu naveli da želite zaposlenje preko studentskog ugovoraaaaaa (uzlazna intonacija)?
-Jeeesaaam (sumnjičavi, otežući odgovor)...
-Recite, jeste li zainteresirani za rad u T-HT-u, u službi za korisnike (detaljni opis radnog mjesta....).
-Naravno da jesam ali vam ništa sa sigurnošću ne mogu reći jer moja DRAGA referada nije izbacila NIKAKAV plan, program, satnicu ili nešto treće, tako da moram čekati sve do listopada...
-Hehehehehe, ma nema PROBLEMA, gospodine (uh, to „gospodine“ me ježi... kao da sam Isus), nama je bitno da vas imamo u bazi, vi si poslije možete sami krojiti radno vrijeme kako VAMA odgovara, početi sada, kasnije....
-Divno! Što trebam napraviti?
-Pa, ukoliko ste i dalje zainteresirani, dođite tad i tad u HoTo na testiranje i obavezno pođite na www.ht.hr i popunite obrazac na „Ljudskim potencijalima“...
-Naravno da hoću. I samo da vas pitam, ukoliko smijem biti toliko bezobrazan, kolika je „tarifa“...
-Oh, hehehe, satnica vam je 20kn/h i ne, niste bezobrazni, bez brige... :)))
-Hvala što me nazvaste...
-Doviđenja (sva perky...)!!
I tako, Medo ide na testiranje... Dvaes kuna po uri i nije loše, s obzirom da je to sesilni posao, za razliku od 16 kuna po uri u kinu gdje sam znao raditi deset ura u polunaklonu, čisteći tuđe smeće... Otići ću na testiranje pa ću vidjeti... Jedino što me trenutno hebe je prijava na njihovoj stranici jer im moram uploadat CV na hrvatskom i engleskom, a ja ga nemam sastavljenog, niti mi se sad sastavlja... Mogao bih to sutra kad se skrasim u stanu...
Eto, sad me pardonajte, idem se do kraja spakisat... Avion iđe u šes ujutro, treba se ustat oko 4 i po... Sreće da se ne pita moju babu, kampirali bi na terminalu!
Evo, iako nisam mislio da ću, nije mi bilo teško staviti ponovo cvike na nos, upaliti svijetlo, upaliti komp i početi pisati...
Ne, moj plan nije ostati do 40. sa svojim roditeljima u stanu od 40,7 kvadrata, ne namjeravam kukati cijeli život kako se nešto moglo, a nije se, kako se nešto dogodilo, a nije se trebalo...
Ispričavam se svima čija očekivanja nisam ispunio kao čovjek, prijatelj, kolega ili nešto ino... Žao mi je što sam takav kakav jesam i što nisam dao sve svoje ispite preko kolokvija, što ne nižem petice u indeksu i što neću biti budući mozak visokoobrazovane hrvatske populacije. Prvenstveno mi je žao zbog sebe.
Ne znam zašto sam toliko lijen za učenje. Ne znam zašto buljim u desktop laptopa čitavo popodne umjesto da učim, zbilja ne znam. Kada bi znao odgovor na to pitanje, onda pitanja više ne bi niti bilo jer bi to popravio.
Ljute me dvije stvari. Prva je to što određeni ljudi koji bi me trebali dobro poznavati i dalje smatraju da sam opće nezainteresiran za svoju budućnost, da sam totalno hladan po tom pitanju i da se uopće time ne opterećujem. Mrzim slušati o sebi takve stvari jer nisam takav. Mislite da je meni drago što trošim očev novac, bez obzira imao ja trojke ili petice u indeksu? Zar zbilja vjerujete da uživam u tome što ne mogu položiti iti jedan ispit navrijeme?
Druga stvar koja me ljuti je ta što živim u svijetu u kojem se sve svodi na novac. Da, znam, tako je i gotovo. „A što ćeš“, najčešći su odgovori. Živcira me to što se čitav moj život treba svoditi na to da zaradim za hranu, režije i odjeću. Živcira me i to što na svaku kunu treba paziti kao na oči u glavi.
Ne moram ja ići na faks, istina. Mogu se zaposliti bilo gdje i primati određenu svotu novaca, pokušati osnovati familiju i preživljavati. Da, baš to, preživljavati. Zaradi pare, potroši pare, zaradi, potroši, pare, pare, pare i samo pare. Poanta je u tome da ja želim znati procese u stanici, želim znati što više o DNA, čak želim znati i zašto se atomi prokletog kisika drže zajedno! Jedini je problem u tome što ja to ne želim znati da bi sutra mogao zaraditi tri kune više od nekog čovjeka nego zato što to jednostavno želim znati!
Za mene je faks mjesto gdje se ja obrazujem o nekim stvarima koje ne zanimaju široku narodnu masu nego manji broj ljudi. Učim o stvarima o kojima želim, ne o kojima moram. NE idem na faks da bi se osjećao više vrijednim od tete s osnovnom školom koja čisti zahode ili da bi sutra mogao vrištati „Ja imam magisterij iz biologije, a moram raditi u Konzuma na kasi!!!“
Ali eto, imam problem. Problem s tjeranjem samog sebe da učim koliko treba za ispite. Moram biti bolji do Frana, Mata, Pera, Ivane, Anice ako želim ostati na faksu jer nikoga nije briga što ja želim znati staničnu i molekularnu biologiju, njih je briga da opravdam njihovo utrošeno vrijeme. Dakle, ako sam prosječan, na mene se ne isplati trošiti vrijeme. Moja trojka i Ivanina petica su udaljeni miljama, ja sam gad koji troši profesorovo vrijeme, Ivana je pametna koja zaslužuje da joj se prenesu „tajne“ toga predmeta.
Još jedan dio problema je to što imam averziju prema učenju samo da bi bio bolji od nekog drugog. Oprostite, ali sve ocjene osim „nedovoljan“ su prolazne. Ako mi je profesor dao 2 iz fizike, to onda znači da sam savladao osnove njegovog predmeta ali da nisam znao (iz ovog ili onog razloga) naprednije stvari ili pak finese. DOVOLJNO sam znao. Nisam znao dobro ili odlično, znao sam DOVOLJNO.
Dovoljno za što? Dovoljno da bi mi netko za tri godine rekao kako to ipak nije dovoljno? Čemu onda tolike ocjene? Neka prag prolaznosti na ispitima bude 95% i onda će svi studenti jednog fakulteta biti ujedno i najbolji! Neka postoje dva stanja: prošao, pao i gotovo!
Ne razumijem zašto student koji ima prosjek 3,1 mora bit promatran na potpuno drukčiji način od onoga koji ima 5,0? Ok, bravo ti, imaš sve petice, svaka ti čast! Evo ti džabe dom, evo ti mogućnost da, recimo, budeš oslobođen ovoga ili onoga. Evo ti džabe knjige (kad bi ih i imali), na ti besplatna članstva u knjižnicama... Razumijete? A ti koji imaš 3,1. Gle, ovaj tip prije tebe se fakat trudio (možda sam se i ja trudio za svoje trojke), ima sve petice i sl. Slobodno ti studiraj dalje ali ne možeš očekivati da uživaš njegove povlastice... Ali ne... Pitanje je hoću li smjeti upisati diplomski studij jer se nisam dovoljno iskazao...
Mislim da ću ovaj semestar poći u savjetovalište za studente, tražiti psihologa, reći da imam problema i nek mi izvoli pomoći. Neka mi otkrije tajnu kako prestati biti lijen za sjediti pred knjigom. Nek me obraćuje, cijepa, analizira, propituje najintimnije podatke, baš me briga. Ajde da vidimo što ne valja s Medom...
Ponekad bi fakat odjebo sve, okrenuo se i pošao živjeti u šumsku kolibu sa životinjama. Pio bi vodu iz potoka, imao vrt u kojem bi raslo voće i povrće, a kad bi skupio dovoljno emocionalne hrabrosti, ubio bi kakvog zeca i pojeo gulaš. Ali ni to ne smijem. Uopće mi se ne da mučiti s ovim faksom na ovakav način... Znate što? Neka ja nekako završim ovaj preddiplomski, vidjet ćemo kuda struja nosi... Ponekad mi je jako žao što nisam završio kakvu srednju stručnu spremu i počeo još prije dvije godine raditi. Negdje. Nešto... Pa i milijuni ljudi bez fakulteta rade raznorazne poslove. Treba početi, jel tako?
Užasno mi smeta kada mi netko dodatno nabija na nos moje osobne probleme. Ok, imam problem, lijen sam za učenje beskralježnjaka ili kemije, jesam! Nisam lijen za pročitati praktikum iz beskralježnjaka, lijen sam kada sve te informacije treba pospremiti u mozak i znati ih ponoviti pred profom. Nisam lijen za ići na predavanje koje me zanima, nije mi bilo problem učiti tjedan dana genetiku, UŽIVAO SAM. Ali neka već jednom prestane to konstantno mišljenje da sam lijen za prdnuti, da mi se živo jebe za svoj život!!!
Još bi puno toga ja napričao ali mi se ne da... Samo sam htio razuvjeriti one ljude (ako ih ima, a ima ih) da sam toliko frigidan prema općenitom pojmu življenja... Nisam uopće. Toliko sam noći neprospavao, razmišljajući o tome zašto sam zajebao stvar s faksom, mogu li se ikako vratiti natrag, promijeniti prošlost. Objasniti onom mlađem sebi da zbilja nauči za taj prvi kolokvij iz anorganske jer će je inače položiti tek za godinu i po dana i zajebati se... Ne ide... Vjerujte, da mogu, bi već nekako! Stalo mi je, veoma mi je stalo do svega oko mene, shvatite već jednom!
Naprasno su me dignuli iz kreveta i naredili da budem spreman za manje od minute jer kad se mati vrati iz butige, ide se... Dok je moj još uvijek usnuli mozak prerađivao ove sirove informacije, mati se već bila vratila i izdala zapovijed za opći pokret. Pater familias se vrtio na mjestu, pokušavajući što je prije poslušati, a ja sam, pak, natenane ustao, potrpao u ruksak laptop, blok, pisalne drvčeke, skripte, uzeo pod ruku Pinea i zaputio se u transportno vozilo.
Osam i dvadeset četiri ujutro...
Stigli smo na mjesto zločina. Krivac je već odavno uhvaćen, radi se o vodovodnoj cijevi koja je prije nekoliko dana otkazala babi i đedu poslušnost i prosula svoj sadržaj u milu zemljicu majku u dužini od tri metra. Sada treba obaviti oče-vid. Otac, koji je po samoj naravi riječi prije ove točke, najbolje kvalificiran za taj posao, zavukao je svoju ruku u nutrinu i napipao štetu. Đede je već sredio pristup crime sceneu prije nekoliko dana pa nije bilo teško pateru da ustanovi kako i zašto je došlo do revolta. Danas će početi s kopanjem kako bi ugradili bypass.
Osam i trideset sedam ujutro...
Dok proždirem prvi hranjivi obrok u ovome danu, razmišljam kako organizirati današnji dan i naučiti ono što sam si zacrtao. U međuvremenu, đede i pater familias pokušavaju pronaći zajedničku valnu duljinu te što je najvažnije, da budu u fazi jer inače neće obaviti ništa od NJIHOVA zacrtanog posla. Naravno, dok se muški članovi tima prepiru oko stvari za koje ne vrijedi potrošiti niti jedan jedini neuron, ženski članovi se živiraju i prevrću očima jer se muški živciraju. Točnije, muški inerviraju jedan drugoga, a po jedan akson su pružili prema svakom ženskom članu i inerviraju njih nadaljinu. Saltatorički....
Moja malenkost sjedi u dnevnom boravku i promatra tragikomediju, predviđajući da će na kraju dana vjerojatno biti mrtvih. Evo, iste sekunde nakon što su muški članovi napustili prostorije dnevnog odmora, ženski dio tima je popizdio, pogotovo starija članica. Pretpostavljam da nećemo živi dočekati ručak.
Devet i šest ujutro...
Baba je prišla, valjda pod utjecajem nekog izvanzemaljskog entiteta, i gurnula mi u ruku banknotu s brojem 50. Domaću. Gleda moja malenkost u nevjerici jer istjerati novac iz TE kese je ravno pokušaju da popijete čajek s bikom u Pamploni. Pitam zašto. Reče ona da je to zato jer sam se najeo... Pa odgovorih da moju ja i još jesti ako treba (ta poruka se izgubila u međuzvjezdanom prostoru) i da joj hvala. No ipak znam da je to iz čistog prkosa prema đedu :) Stay tuned...
Devet i dvadeset dva ujutro...
Đede traži neki broj telefona... Naravno, navikao je, svaki put kad dođe kod nas i kada traži neki telefon, da mu netko od nas pogleda online u telefonskom imeniku. E. Sada je vidio da imam laptop sa sobom.
-Pogledat će on u kompjuteru!
-Đede, ne mogu jer nisam spojen na net...
-???
-Rekoh, treba mi internet da to vidim, nemam u kompjuteru imenik...
-Čekaj, čekaj, stani malo. Kompjuter ne može, internet može?
-Ah. Vidi. Treba mi POSEBAN kabel i POSEBAN broj telefona da NAZOVEM internet s ovog kompjutera pa da onda potražim...
-Jes... U Zagrebu možeš, ovdje, kao, ne možeš.
-Pa kad se u Zg spojim na svoj (faking) internet, normalno da mogu (jbmu)!!!
Devet i četrdeset i četiri ujutro...
-Mrtvi se dijele s kostima...
Nakon što je probila petnaestominutnu šutnju, ova je babina izjava određeni vremenski period lebdjela između mene i nje dok nisam pojmio što mi govori. Pogleda odlijepljenog od reakcije dobivanja ketona, zagledao sam se u nju, očekujući kakvu najavu skorašnjeg Sudnjeg dana. Ne. Ispričala mi je neku anegdotu s lokalnim zvonarom i orasima... Uglavnom... Moja familija me često zna poprilično iznenaditi ovakvim naglim izjavama.
Učenje kemije ovdje nije jedna od mojih brilijantnijih ideja. Đede već dosta dugo navaljuje da idem na repeticije kod neke žene koju on odnekle pozna... Ne mogu reć da je obiteljska prijateljica jer nije ali navodno se poznaju negdje iz Njemačke, nisu čuli jedno za drugo eonima i odjednom je se, prije godinu dana, sjetio i počeo gnjaviti. Inače predaje u Zg u ekonomskoj, biologiju i kemiju. Kao prvo, meni se ne ide kod žene jer i ona i ja imamo svoj tempo, ona ako predava nema kada pored svojih barbara u ekonomskoj još i mene tetošit. Zatim mi se ne da objašnjavati đedu da ja organsku kemiju savršeno razumijem ali mi se ne da učiti. A kad bi postojale kakve repeticije ili pak hipnoze za odvikavanje od lijenosti, bio bi prvi u redu! Tako da moram nekako izbjeći tu ženu ali kako je krenulo, đede će to ugovoriti bez mog znanja. Stoput sam mu rekao da mi ne treba, da učim kemiju i da ću je položiti sad kad odem gore ali on ne želi čuti . Onda se uvrijedi kada ne pristanem jer „nitko nikad njega ne sluša“. A ja, pak, NE VOLIM kad mi se famlija miješa u moj režim rada. Pustite meeeeeeeeeee!
Jedanaest i dvadeset jedan prijepodne...
Baba je zadužena za mesni dio ručka, mater familias mea radi salate i sl. Mislim da ćemo jesti veoma sirove stvari. Naime, kada nekome na moru daš kotlovinu da u njoj nešto spravi, onda se to pretvori u jako veliku tavu s puno ulja, a ako tome dodaš još i moju babu, onda dobiješ napadno sirovo meso iz jako velike tave. Poredala je po rubu „šešira“ sve ono što ona smatra gotovim. Nekako nemam srca reći joj da to meso još uvijek veselo maše nepečenim mišićnim vlaknima i da bi ga trebalo vratiti na još jednu uljnu kupku. I to je bila babina ideja, da se pali kotlovina, mi smo svi zdušno navijali za gradele ili pak nešto ispod peke. Kao što možete vidjeti, izgubismo.
Moji ketoni i aldehidi napreduju veoma sporim korakom. Da ne pomislite kako mi se slučajno ne da, ne.... Da se meni, izrazito netipično za mene, ali svejedno... Osim što slušam brujanje brusilice koja rezignirano leži u otčevim rukama, shvativši da će je mučiti cio dan bez obzira što ona rekla, moram slušati i babu kako „pjeva“ stare česke napitnice dok prevrće sirovo meso, zatim dok kuka na familiju, dok pizdi na đeda... Mater familias periodički prođe preko balkona samo da prevrne očima te trči natrag u kuhinju kako joj patate ne bi iskipile...
Jedina prednost svega ovoga je što sam valjda jedini od svih svojih kolega koji uči tako da sjedi na taraci s pogledom na pet otoka, pola Cavtata i plažu gdje se brčkaju najuporniji Trebinjci. Sporadično mi proleti po obzorju kakav avion koji cilja Čilipe... U daljini plovi karaka... Vrapci se lijeno igraju i čekaju babu da im baci kruha. Susjedova kujica se dovukla, pojela svu Mašinu hranu (babina mačka) i sada leži pod stolom i čeka objed. Dakle, ako se izuzme brusilica i nervozna familija, prava idila! Ima li tog PMF-ovca koji mi ne bi zavidio? :))
Jedan i pedeset i dvije popodne...
Ručak je odavno završio jer je baba bila nervozna i gladna. Inače bi jeli tek oko jedan i po, dva ali jelo se, po dobrom starom običaju, u podne i kvarat. Baba je toliko nestrpljiva da je upalila vatru već u deset i nešto sitno i čekala da se razgori. Uvijek je tako, bez iznimke. Svaki put se dogovorimo da ćemo paliti vatru tek oko jedanes i po i ručati oko dva no planovi propadnu brzinom hrvatskih tvornica čim se baba počne nervirati.
Sinergijski, uspjeli smo postići mater familias i ja da meso ne bude sirovo nego lijepo i ukusno tako što smo predložili babi da ostavi sve to na rubu kotlovine (kako bi to inače i trebalo, jelte) jer tamo, kao, „ne grije jer je tako napravljeno“. I zato je bilo lijepo, inače bi svi postali agresivni od tolike količine sirova mesa. Naravno, sada su se svi poizvrtali po raznoraznim horizontalnim površinama, a mene je moj digestivni sustav obveselio porukom da je njemu dosta i da bi se on toga sve riješio.
Oba zahoda u kući su van stroja jer nema u njima vode, čekaju premosnicu. No moj pametni đede je već odavno ugradio u podrum (gdje mu je i radiona) još jedan zahod, tako da ne mora trčati iz podruma u kuću kad mu dođe, je li, nužda. I tako ja moradoh ići dolje. To je zahod kao i svaki drugi, s tim da graniči s prirodnim staništem.
Ja općenito volim (volim? Mislim, kako se uopće zahod može voljeti??) dvije vrste zahoda: ili onaj krajnje prirodni (čitaj: iza nekog grma usred šume) ili krajnje civilizirani (dakle, jedino živo što toleriram unutra su bakerije, ništa veće). Najgora kombinacija su oni koji su na granici. Poput ovoga.
Popnete se strmom stazicom do kuće moje babe. Zatim imate skale koje vode do ulaznih vrata. Na samom početku skala su dvoja vrata: podrum i zahod. Plafon (jer je poviše podruma taraca, tj. podrum je ispod tarace) je taman toliko visok da madežom na vrh glave jedva izbjegavam pauke koji napeto promatraju svaki moj korak, spremni da bježe ako ih odlučim pomesti dlakama na skalpu. Dakle, već me prije ulaza čeka prva paučna bojna. Uđem unutra (jesam li napomenuo da je zahod veličine omanjeg sarkofaga?) i shvatim da će me prilikom nuždenja gledati generalštab paučne bojne. General Okan se smjestio točno pored četke za feces, pukovnik Osmonogić čuči u stavu „mirno!“ pored wc papira, a bojnica Svilka nadgleda regrutiranje mladeži točno na vodokotliću.
Kada su me primjetili, stali su kao ukopani svatko na svome mjestu. I ja skupa s njima. Pauke ne podnosim. Jedva sam se suzdržavao dok smo gledili one formalizirane jadnike na praktikumu. Shvatio sam da vlada zakon „ubij ili budi ubijen“ i napredovao sam prema školjki (deset cm od ulaza) sporo, strogo proračunatim pokretima. Sjedoh, zažmirih i obavih svoje. Nisu se pomaknuli jer su najvjerojatnije ostali paralizirani mojim obrambenim mehanizmima... Izjurio sam iznutra još i prije nego li su doručak (jer ručak nisam stigao probaviti tako brzo, nisam galeb!) i jučerašnje „gradivo“ nestali na svom putu u podmorje!
No to je još i mila majka kada se usporedi s Mljetom. Tamo se do zahoda treba spuštati preko tri suhozida, pokraj stare, porušene mlinice, proći staru kupusinu s ogromnim listovima koja udomljuje čitavu falangu pauka, proći ispod raspucalog šipka (ne želim niti POGAĐATI što u njemu živi) i ući u kućicu ozidanu nasuho, s kamenom klupom u kojoj su dvije rupe te sjesti na dvije strateški raspoređene kupe kanalice (da vas odigne od kamena, jer nije zdravo na kamenu sjedit). Tamo vas ne čekaju regimenti pauka. Ne. Tamo imate malen ali ubojit broj komandosa škorpiona. Njihov zapovijednik, general Spikey, je jednoč buljio u moju mater dok se ona koncentrirala poviše rupe. Otad više nikad nije išla na Mljet.
Ja sam, pak, imao drukčiju taktiku. Dimno istjerivanje. Zapalio bih rolu wc papira i bacio je unutra, pričekao neko vrijeme, duboko udahnuo i požurio unutra. Čovjek niti ne zna koliko se brzo može posrat kad mu život visi o niti! Sreća moja što nisam spalio Mljet...
Šest popodne...
Moja hemiamorfna masa je istisnula određene kilograme morske vode kada se utoćala da se osvježi. Bilo je prohladno ali je godilo, nakon onog paklenog grotla od babine kuće. Naravno da đede ne da upalit klimu jer „to troši“. No dobro. Odjurili smo odozgo (nakon što sam ja opet, nakratko, posjetio zahod i preživio) kao mahniti, totalno slijepljeni od znoja i izjedeni od jbnih komaraca. Užitak su mi jedino blago pokvarili omotići od sto i jednog uloška koje sam pronašao u kabini za presvlačenje. Ja sam, inače, princeza po pitanju privatnosti pa mi treba jedno eon i po kada ili idem neđe vani pišat ili se namjeravam presvuć na plaži pod šugamanom... Dok se presvlačim, jedno sto puta se spotaknem o samoga sebe, izgazim robu, sve mi ispada, otkrijem si pola guzice... I tako. Nije mi lako. Zato volim kada naiđem na kabine, barem i one brzomontažne od nekoliko komada željeznih šipki i malo najlona, kao što je bila ova. I iako sam bio unutra, svejedno mi je trebalo sto godina. Ali vidite, bilo mi je tako svejedno što mi čitava guza viri vani, ako se kome sviđa nek gleda, jbe mi se više...
Osam i četiri navečer...
Svršio sam s večerom, svršio s Miškom i polako svršavam s ovim postom koji već broji preko 2000 riječi. Dao sam vam blagi pregled jednog tipičnog dana da vidite što ja to sve proživljavam sa svojom familijom. A ovo je još ništa, zna tu biti takvih provala, komentara i izjava da čovjek ne zna bi li se smijo ko manijak ili bi plako od jada. Ajmo samo reći da ću morat doživit još koji ovakav dan prije nego odem gore. Ne mogu reći da mi je dosadno, nije. Ali da mi polako dižu nerve, to da. :)) I samo da napomenem, odustao sam bio nakon ručka od kemije. Otvorio sam odgovore na pitanja iz beskralježnjaka u pdf-u, zarotirao stranicu za 90 stupnjeva, uzeo laptop kao knjigu u ruke i čitao... Prešao sam čak dvadeset stranica prije nego sam shvatio da sam ostavio pola leđa na kauču, koliko je bilo vruće...
Idem sada polako obaviti neke stvarce prije pajkenja (ipak je mozak danas radio 50%-tnim kapacitetom pa se umorio) jer se sutra moram rano dići... Idem s dvje kokice na doručak negdje i usput idem do „Minčete“ (robna kuća) po paket žica (investirat ću onih babinih 50 kn, taman mi toliko treba). Na taj način imam još 5 za rezervu. I NEĆU ih natezat preko svake mjere, ne morate se bojat, sad znam što radim! :))
Zahvaljujući Madovom postu koji je uzburkao moju usirenu sivu masu, sjetio sam se jedne knjige iz svoga djetinjstva, „Sto najzanimanja“ s podnaslovom „Što ću biti kad odrastem“. Napisao ju je Banimir Zvolog, kako bi rekao Mad. :)
Sjećam se, a bilo je to daaavno, još mi je pokojni đed bio živ, dobio sam tu knjigu i naravno, kao i svaku do tada, progutao u jedno veče. Naravno, radilo se o manjim knjigama jer ipak sam bio u nižim razredima osnovne ;) No svejedno sam ih gutao, kao što sada gutam knjige od 800 str. u nekoliko kratkih i slatkih dana (nije li frustrirajuće koliko malo vam treba da progutate neku dobru knjigu, a s neke pokušavate probaviti mjesecima i na kraju ih, poluprožvakane, pljucnete van). Nakon prvog čitanja ništa mi nije bilo jasno, vidio sam samo hrpetinu „glupih“ pjesama i čudne konstrukcije (tada to nisam zvao konstrukcijama nego... well, nikako to nisam zvao jer nisam niti znao definirati „to“) koje je bilo teško razumjeti. Zato sam čitao opet... I opet... I opet...
Nakon nekog vremena, te pjesme su mi se toliko urezale u pamćenje da sam i nehotice, po školi, citirao dijelove i, naravno, zbunjivao sve oko sebe (a i nisu bili nešto pretjerano pametni, točnije, nikad ih nije zanimalo apstraktno i maštovito, samo ono što ti taj trenutak bode oči; nedostajalo im je kapaciteta da pojme nešto neobično i novo, recimo). Ali na mene su utjecale.... Hehehe, danas vidim odakle dolazi dio mojih neobičnih konstrukcija u tekstovima (nadam se da ne mislite kako sam polupismen jer savršeno dobro znam što pišem, čak i ako nije gramatički ili stilski točno; jedino me interpunkcije ponekad ševe). No, da ne duljim, evo nekoliko pjesama o nekoliko zanimanja koje su meni najdraže:
Frizer
Ako kosac kosom kosi,
Je li nosac nosom nosi,
Je li se onda srpom srpa,
Je li se trpom trpa?
Ako se metlom mete,
Je li se lopatom lopata?
Ako se brusom brusi,
Je li se onda trusom trusi.
Je li se listom lista,
Je li se kistom kista?
Ako se na slona može nasloniti,
Onda se na konja može nakonjiti,
Na mrava namraviti,
Na travu natraviti.
Onda se na Savu može nasaviti,
Na riječ nariječiti.
Onda se na meč može namečiti,
Na stol nastoliti,
Na krevet nakrevetiti,
Na devet nadevetiti,
Kao što se pčela može na cvijet nacvijetiti,
Kao što se ptica na let može naletiti,
Kao što se s Mirom može namiriti,
Sirom nasiriti,
Žurom nažuriti,
Kurom nakuriti,
Kao što se frizer na frizuru može nafrizuriti,
Češljom češljatati,
Škarama škaratati.
Vidite? Neobične konstrukcije, toliko neobične da sam ja, onda, sa svojih 10 godina bio uvjeren da ovaj dundo Balog ne zna hrvatski! Pa zaboga, tko se ikad „nasavio“ na Savu? Ali to mi je bilo zanimljivo, pogotovo zato što su mi jezik, stvaranje riječi te njihovi međuodnosi oduvijek bili privlačni. Ja sam valjda jedini u razredu uživao u „gramatičkim“ dijelovima hrvatskog, dok su svi ostali klicali kada bismo radili književnost. Ah, Krleža, Dostojevski, Neruda, Ujević... Vječito se moralo pogađati što je koji od njih htio reći ovom ili onom pjesničkom slikom, kakav je međuodnos oblika pjesme i njena značenja (kao u slučaju onoga Maka i pjesme o Bosni). Boring! Ali kada je trebalo pogoditi padež, stvoriti kakav glagolski prilog prošli ili pokušati napraviti od neke imenice pridjev! E tu sam bio svoj na svome. Ali nisam bio zadovoljan pravilima tipa: ovo je apozicija, koja je ovo zavisna rečenica... To me opet podsjećalo na analize vražjih pjesama.
Zato sam dolazio na svoje sa zadaćnicama... :) Teta Ljubljana je padala na svaku moju i bila uvjerena da ću studirati novinarstvo! Čak me je čitavu jednu godinu pokušala vrbovati za to, tjerala me na govorničku školu... Onda sam joj u jednoj zadaćnici lijepo napisao da umirem od želje da bacim pogled na E.coli pod mikroskopom. Afinamente je umuknula :)))
No dobro... Banimir Zvolog. Povratak u daaavno djetinjstvo kada sam otkrio bezgraničnost jezika i da možeš pokoriti svaku riječ i natjerati je da poprimi baš onaj oblik koji tebi treba! Ima još jedna pjesma koja mi, kai men, nije bila toliko zanimljiva sa stilskog stajališta ali mi je onda bila urnebesna... I ja sam htio biti gruman po zanimanju!!
Gurman
Klopa mu je mrska
Ukoliko ne hrska.
Ukoliko ne pucka,
Ne voli da rucka.
Ako je bez šećera,
Ne može da večera.
Meso kao stabla
Odjednom pogabla.
Kruha ko tri glečera
U trenu povečera. On ne jede do grla,
Ko gospoda vrla,
Već hrda do kose
Da ga poslije nose.
Što mu vide oči,
U se taj pretoči-
Od srijede do srijede
On cuga i jede. Tamo gdje taj padne,
Pustinja nastadne.
Baš pravo zanimanje! Doduše, nisam daleko od toga, samo to ne radim profesionalno :) U knjizi ima još puno zanimljivih pjesmica o ostalim zanimanjima i zvanjima no nekako mislim da bi današnjoj djeci to bili izrazito nezanimljivo i krajnje naporno za čitati. Nema tuge, kuge, rata (oslobodi nas Gospodine :), fajta i sl. Pitam se ponekad što ta djeca rade? Ja sam uvijek više volio gutati knjige nego prašinu, igrajući se lopova i caja, rata, „na autića“ i sl. Pet prijatelja, Radost, Modre laste... Lektire... MA divota. A danas kad čujem da jedna MAMA čita svojoj KĆERI koja ide u šesti razred lektire, uhvati me muka. Ne u smislu da mama čita, a kći sluša, nego mama čita, sastavi i pojasni lektiru, a kći dobije ocjenu! Strava!
No dobro, da se Medo povrati natrag dok ne bude prekasno... Osim što me moji sadašnji umnogome dobri prijatelji Mollusca čekaju razvratno povaljeni preko kreveta, imam i drugih obveza... I drugih briga, točnije... Danas sam sneveselio Suzy zadavši joj frakturu E1 žice. Do sada sam dokrajčio jednu A, jednu D i jednu E. Ako ovako nastavim, imat ću cijeli set popucanih žica. A što je najgore, žice jučer kupljene! Jednostavno nemam osjećaj u prstima kada treba prestati navijati. Možda kada je in tune? Mda... Recite to mojim prstima koji tako blasfemično ignoriraju cvičanje žice i nagovještaje skore smrti. I k tome, ovo su metalne žice koje dobro ošinu u prolazu, dok pucaju, one plastične se fino rasfrču, polako, ne toliko ubojito.
No dobro, dok nekome ne omrkne, drugome ne osvane. Zato je danas moj maji japtopic, moja bebičica Fujitsu, dobio još gigabaj ram-a. Istini za volju, jedva smo ga pronašli u ovom urogenitalnom dijelu od države gdje živim ali barem ga imam! I Fuji sada radi ko mahnit! To je ujedno značilo i kraj vala nadogradnji jer više nema mjesta. Event. da se uvali veći hard ali čisto sumnjam. Dok ima dual layer DVD-ova, ne treba Medu hard :) Osim toga, da imam i 100TB i njih bi zapunio... Ima na netu dosta mp3-ca! :)) Idem, adio...
Almost "Rest In Pieces".... Tragedija izbjegnuta zahvaljujući prisebnosti liječnika...
Tužna srca javljamo rodbini, prijateljima i znancima da je dana 3. rujna, u nešto malo iza 13h, nakon kratke, iznenadne i neizlječive bolesti gotovo preminuo naš dragi obiteljski PC. Dogodilo se to nakon što je otac pokušao resetirati BIOS.
Za vas malo manje upućene, kratak pregled i usporedba.... Procesor bismo mogli usporediti s gustim spletom neurona koji obavljaju svakodnevne poslove prerade informacija, RAM s muskulatorom, hard disk s onim dijelom mozga koji je zadužen za pamćenje, a grafičku karticu s vidnim centrom... BIOS, pak, bih ja usporedio s hipotalamusom... I ne znaš da je tamo ali kad crkne, ti si u banani...
I tako je jučer Medo primjetio da se hard disk, točnije njegova C particija, ne da checkirati i fixati možebitne greške. Pokušao Medo i nekoliko alternativnih metoda, uključujući i prokletu emulaciju MS-DOS-a... Nita... Kaže mi da mi je C raw... Nedovoljno pečen. Kontam ja, raw particije su neformatirane, sirove, drito iz celofana, kako mi onda rade Pendžersi ako je particija raw... Odlučio Medo napraviti fixboot preko Recovery Console, a da bi to napravio, trebao mu je BIOS na nekoliko sekundi... A hipotalamus zamrznut. Uđem tamo i kao da je netko bacio urok zaustavljanja, ne mogu mrdnuti... Naravno da tipkovnica radi, nisam toliki idiot. Ali nisam trebao ništa govoriti pretku...
Otac je sejvao sve važne podatke i odlučio se na formatiranje. Prije toga smo se obojica složili da bi trebalo flashati BIOS novim firmwareom... Budući da nije išlo na lijep način, pratili smo uputstva proizvođača i zbrisali ga hardwareski.....
„..... oh, no, we are losing him! Another 20 cee-cees of adrenaline, hurry! Straight to the heart, you stupid woman! BP 80 over 60, he is going into cardiac arrest! Pip piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii... We have a flat line, quickly, charge to 230! Tuuuuuiiiiiiiiiii pip! CLEAR! ŠPAAAAAH! Nothing! Again! Tuuuuuiiiiiiiiiii pip! CLEAR! ŠPAAAAAH! Shit! I do not understand. This has never happened before....“
Pokušavali, pokušavali....
„I`m calling it! Time of death: 1300hrs. Somebody turn off that bloody alarm...“
A zatim se dogodilo čudo... Nakon nekih pola sata, čuli smo povrh sveudiljnog pištanja iz kompa kako disketna jedinica uporno pokušava doći do izražaja. Predak je brže-bolje gurnuo unutra onu s novim BIOS-om koju ja BOGU HVALA nisam već zafrljačio u smeće i hipotalamus je oživio! Hehehe.... Nakon početne euforije, ustanovili smo da je ipak pretrpio znatna oštećenja i ne može micati ADVANCED ud, svaki put kad pokuša, aktivira se timefreeze spell. Treba odgonetnuti u čemu je problem. Također, detaljnim pregledom otkrivena su i manja oštećenja vidnog centra no vjerujemo da će ciljanim liječenjem vid biti vraćen u stanje prije incidenta... No jedno znam i to ću sada zapamtiti jednom zasvagda: dok radi, NE DIRAJ!!!!
Nema kruha u plijesni... Nema šanse da ja stignem naučiti beskralježnjake svojom starom, prokušanom metodom srednjovjekovnog popa (čitaj: prepisivanje, prepisivanje, prepisivanje...). Moram se okrenuti NE TAKO dobroj metodi (u mom slučaju, naravno) učenja drito iz knjige, bez posrednika u vidu bilježnice...
Nadalje... Hvala svima koji su mi putem bloga, Fejsa, SMS-a, pisama u boci i dimnih signala čestitali dan kada je moja mati urlala u bolovima (u stvari bi trebalo njoj čestitat, a ne meni, a mog tatu ošamarit što joj je to uzrokovao, zar ne?). Neki su bili toliko dragi pa su mi i po nekoliko puta čestitali :) No definitivno najjači mi je bio Miško koji me je nazvao i rekao: „Sretan rođendan, ajd bog“. Valjda mu se jako žurilo. No poslije me je nazvao opet. I opet...
Danas je u nas doma veliki remont kompjutera. Moj laptop je dobio svoju porciju Officea 2007 (thx to susjed). Svi oni koji kenjaju protiv Officea neka mi ne kenjaju ništa, ja obožavam ovaj šminkerski, buggovit program više nego iti jedan drugi! Ma predivan je, shiny, s hrpom nepotrebnih, ram-proždirućih, sitnica... Ali divan u srži :) Osim toga, doživio je moj komp i taj dan kada je prvi put progledao. Nakon dvije godine i nekoliko mjeseci, pretvorio se u kiklopa i pročkiljio na mene, pokazujući mi koliko široko izgledam. Zahvaljujći Jenny koja mi je web kameru poklonila i tatinoj ideju da i on kupi matching takvu, od ove akademske godine se sa svojima neću samo čuti na dnevno bazi, nego bogme i gledati :)) Khm...
Osim toga, susjed (onaj s Officeom) i žena mu su mi poklonili jedan veći i jedan sićušni paket. Za ovaj potonji mi rekoše da ga smijem otvoriti u Zagrebu, NE prije! Naravno da sam već znao što je unutra, pa je to opravdalo moj postupak polaganog skidanja selotejpa, ne bi li otkrio o kojem se okusu radi. Okus čokolade (aaah, šteta što nisam malo fleksibilniji :))), tri komada. Vrijede do 2012. Nadam se da im neće isteći rok trajanja .... :)))
Dobar dio „zarade“ će vjerojatno otići na večer kada ću ugojiti svoje koke negdje u Gradu, a dio ću si ostaviti da kupim Suzy lijepu haljinicu, tako da je mogu izvoditi u grad u šetnju. Ova u kojoj je došla je veoma stara i kožna, a koža je totalno out.... Hmmm... Razmišljam što još reći... Valjda ništa drugo, blokada...
Draga rodica, najstarija od one tri, je pronašla dom za ovo jadno mače koje drži moje roditelje budnima pola noći. Uzet će ga neka baba s Lapada, bogu hvala. Cvili kao da u njemu ima sto kila (mačak, ne baba), samo ždere i sere (dobro, ni ja nisam bio ništa bolji kad sam bio mali).
E, upravo sam nešto otkrio... Iako ne znam koristiti svih deset prstiju kao pravi daktilografi, brzina tipkanja mi je upravo zavidna... I što je najbitnije, nema toliko pogrešaka... A još bitnije je i to da uopće ne gledam tipkovnicu... Dakle, nije da se hvalim, ali stvarno mi idu na živce ljudi koji kreću u svetu misiju pronalaska slova „p“ ili sl. A i kako neću znati munjevito pisati kada sam ispisao već megabajte i megabajte postova :))))))))
Dobro, evo, prestajem sa samodopadnim smješkom, nek vam bude. Ionako nemam što pametno za reći... Ah, da, rekao sam da je remont kompjutea u điru... I veliki tatin je na održavanju, iako će ga to održavanje stajati života (kompjuter, ne tatu). Toliko je zablesio što se tiče interneta i sl. da jedva otvara stranice, dok pak moj mali Fujitsu preko istog tog routera šiba ko manijak. Sada kada završi remont, vidjet ćemo hoće li pretku puknut film pa mu napravi format. To je njegova metoda rješavanja problema. Ja se, pak, volim pozabaviti time i izgubiti tri dana čačkajući ovo ili ono, da bi na kraju također formatirao hard. Ali volim se boriti, nema ljepšeg osjećaja od osjećaja pobjede nad Microsoftovim operativnim sustavom!! Svatko može formatirati hard.... :)
Ah, odoh se baviti nečim konstruktivnim... Jedva čekam kad ću u Zg.... Da, now more then ever... :)
HAHAHAHAHAHAHAHA.... Skinuo sam novi IE8 (bez brige, Firefox rulz!)... I preko njega otišao u blogeditor! Hahaha, koji prizor... Prostor za unos posta mi je sveo na jedan stupić posred ekrana u kojem jedva da stane kursor koji začuđeno blinka... Ispod tog stupića su kategorije, ispod njih prostor za naslov posta, a ispod toga ikone za boju i veličinu teksta!! I to sve po sredini ekrana, kao da ste uzeli „center“ opciju u Wordu :))) Koja napredna tehnologija, matere ti!
Update:
Hehehe, ma vidi ti to! Ovaj fensi novi IE8 ima čarobnu tipkicu "Compatibility View" koja je pretvorila moj raspadnuti blogeditor u savršenu verziju blještave stare dame! Ma bravo, Microsoft, kako ste vi samo pametni... A je li i IE7 imao to, pita se Medo sad.... Hm...
Btw, draška, nema beda... A šteta fakat, prelijepi su... :)
Zbogom, dragi moj nesuđeni Žarče (jel to ispravan vokativ?) :)
Eh... Jadna, mila moja Petka, od danas je opet krezuba... Iščašila si je A žicu. Prošli put je pod mojim nasrtajima prva pala D-juša. Dobro, baš me briga. Za onu jednu jedinu pjesmu koju znam odsvirati note by note mi i ne treba, a akorde još nisam počeo učiti, jednostavno me boli zglob kada ih pokušavam držati dulje od sekunde. Uskoro bi Suzy trebala dobiti nove metalke, pa ćemo onda.... Petka ostaje pretku, kada se uželi da može svirati, no sve mi se nešto čini da će Petka još jako dugo šutjeti.
Svemu je kriv štimer koji mi je kum poklonio (onakav isti kakav sam od njega posudio). Kažu uputstva „dok se ne smiri plesanje svjetla“. Ja ih smirio, drndo po Petki po ure, ostavio je na krevetu... Nakon nekog vremena čujem iza leđa „prljoooooong!“ Farewell my dear A...
Danas je bio zadnji dan što sam gledao svoga Žarka. Evo, i sada mi je suza u oku jer se ne mogu pomiriti s time da je gotovo. A tako smo si prirasli srcu... :( Naručen sam bio u 8 ujutro, kako bi imo kad stići doma i zabavljati babu i đeda koji su trebali sići na objed. Ušao sam u ordinaciju i ugledao Žarkeca koji me već nestrpljivo pozivao da počnemo. Nježno me oborio, zaželio sretan rođendan i gurnuo ga. Da, još jednom umrtvljen, zijevnuo sam kao som i pružio mu pogled na do sada obavljen posao.
„A vidi kako smo pospani danaaas“, izjavio je moj zgođušni stomatolog.
„Nadam se da vi nisteeeee“, rekao sam, „ne želim da mi bušilica sama šeće po labrnji“.
„Hahahahahaha....“, odvratio je, skrivajući pogled iza naočala koje mu služe da drže mala povećala, „samo se ti lijepo opusti i nemoj mi zaspat“.
I tako je počeo bušiti, vaditi, gurati, špricati, kao i sto puta prije toga. Svaki put isto, a opet svaki put drukčije i sve nježnije. Jedino je malo pretjerao kad je svoju sisalicu gurnuo duboooko u grlo da sve ode kamo treba. Nakon što sam skoro povratio, pitao sam ga namjerava li mi ispumpati želudac time. Skrušeno se ispričao i nastavio me pipkati. Danas sam čak imao priliku licnuti mu prste jer mi ih je valjda osam nagurao u usta...
Nakon što je svršio, zamolio me da ponovo pređem jezikom preko njega da vidim je li sve u redu. Bilo je. Ništa grubo i hrapavo, savršeno gladak i čist. Poginuo je stolicu i namjerio me ispratiti van. No onda je kriknuo kao manijak, držeći se lijevom rukom za stolicu, a desnom upirući prstom u rentgensku sliku mojih čvalja. Otkrio je nešto! Brzo me povalio natrag u stolicu, nagnuo u horizontalu... Ništa, false alarm. Ponovo ustavši, krenuo sam van. Onda je opet kriknuo, ovaj put upirući prstom u donju vilicu na slici s koje mu se moje okošteno lice sveudilj cerekalo. I ponovo me povali Žarko, ponovo vožnja na stolici i ponovo false alarm. Ovaj put sam ustao malo žustrije, pitao ga jel mu se fakat toliko sviđam u koštanom izdanju pa ne može skinut pogled s moje slike te zamolio da ipak prestane gledat jer mi se ne da lijegati opet, tri puta je previše i za prave machose!
Nije me više povaljivao, trebat će čekati sve do Božića kada mi je zakazao ponovni spoj. Lijepo od njega što toliko brine za mene. A bubica mala, čitav tjedan je nosio na pameti kako mi je danas rođendan i nije zaboravio čestitati :)))) Srčeko, crne, kratke kose i pogleda vječito poluspuštenog kao da je uhvaćen u kakvoj nepodopštini dok se crne oke razigrano miču okolo i smješkao.... Ah, da... Sorry, Miško, I`m in love i ovaj put to nisi ti :))))
No dobro, idem sada, dosta o Žarku. Ipak je on pravi sponzorun i ne bi bio tako drag i nježan prema meni da ga redovito ne podmazujem lovom. Stoka prljava zavodnička. No svejedno nisam primjetio prsten :))))