Evo, iako nisam mislio da ću, nije mi bilo teško staviti ponovo cvike na nos, upaliti svijetlo, upaliti komp i početi pisati...
Ne, moj plan nije ostati do 40. sa svojim roditeljima u stanu od 40,7 kvadrata, ne namjeravam kukati cijeli život kako se nešto moglo, a nije se, kako se nešto dogodilo, a nije se trebalo...
Ispričavam se svima čija očekivanja nisam ispunio kao čovjek, prijatelj, kolega ili nešto ino... Žao mi je što sam takav kakav jesam i što nisam dao sve svoje ispite preko kolokvija, što ne nižem petice u indeksu i što neću biti budući mozak visokoobrazovane hrvatske populacije. Prvenstveno mi je žao zbog sebe.
Ne znam zašto sam toliko lijen za učenje. Ne znam zašto buljim u desktop laptopa čitavo popodne umjesto da učim, zbilja ne znam. Kada bi znao odgovor na to pitanje, onda pitanja više ne bi niti bilo jer bi to popravio.
Ljute me dvije stvari. Prva je to što određeni ljudi koji bi me trebali dobro poznavati i dalje smatraju da sam opće nezainteresiran za svoju budućnost, da sam totalno hladan po tom pitanju i da se uopće time ne opterećujem. Mrzim slušati o sebi takve stvari jer nisam takav. Mislite da je meni drago što trošim očev novac, bez obzira imao ja trojke ili petice u indeksu? Zar zbilja vjerujete da uživam u tome što ne mogu položiti iti jedan ispit navrijeme?
Druga stvar koja me ljuti je ta što živim u svijetu u kojem se sve svodi na novac. Da, znam, tako je i gotovo. „A što ćeš“, najčešći su odgovori. Živcira me to što se čitav moj život treba svoditi na to da zaradim za hranu, režije i odjeću. Živcira me i to što na svaku kunu treba paziti kao na oči u glavi.
Ne moram ja ići na faks, istina. Mogu se zaposliti bilo gdje i primati određenu svotu novaca, pokušati osnovati familiju i preživljavati. Da, baš to, preživljavati. Zaradi pare, potroši pare, zaradi, potroši, pare, pare, pare i samo pare. Poanta je u tome da ja želim znati procese u stanici, želim znati što više o DNA, čak želim znati i zašto se atomi prokletog kisika drže zajedno! Jedini je problem u tome što ja to ne želim znati da bi sutra mogao zaraditi tri kune više od nekog čovjeka nego zato što to jednostavno želim znati!
Za mene je faks mjesto gdje se ja obrazujem o nekim stvarima koje ne zanimaju široku narodnu masu nego manji broj ljudi. Učim o stvarima o kojima želim, ne o kojima moram. NE idem na faks da bi se osjećao više vrijednim od tete s osnovnom školom koja čisti zahode ili da bi sutra mogao vrištati „Ja imam magisterij iz biologije, a moram raditi u Konzuma na kasi!!!“
Ali eto, imam problem. Problem s tjeranjem samog sebe da učim koliko treba za ispite. Moram biti bolji do Frana, Mata, Pera, Ivane, Anice ako želim ostati na faksu jer nikoga nije briga što ja želim znati staničnu i molekularnu biologiju, njih je briga da opravdam njihovo utrošeno vrijeme. Dakle, ako sam prosječan, na mene se ne isplati trošiti vrijeme. Moja trojka i Ivanina petica su udaljeni miljama, ja sam gad koji troši profesorovo vrijeme, Ivana je pametna koja zaslužuje da joj se prenesu „tajne“ toga predmeta.
Još jedan dio problema je to što imam averziju prema učenju samo da bi bio bolji od nekog drugog. Oprostite, ali sve ocjene osim „nedovoljan“ su prolazne. Ako mi je profesor dao 2 iz fizike, to onda znači da sam savladao osnove njegovog predmeta ali da nisam znao (iz ovog ili onog razloga) naprednije stvari ili pak finese. DOVOLJNO sam znao. Nisam znao dobro ili odlično, znao sam DOVOLJNO.
Dovoljno za što? Dovoljno da bi mi netko za tri godine rekao kako to ipak nije dovoljno? Čemu onda tolike ocjene? Neka prag prolaznosti na ispitima bude 95% i onda će svi studenti jednog fakulteta biti ujedno i najbolji! Neka postoje dva stanja: prošao, pao i gotovo!
Ne razumijem zašto student koji ima prosjek 3,1 mora bit promatran na potpuno drukčiji način od onoga koji ima 5,0? Ok, bravo ti, imaš sve petice, svaka ti čast! Evo ti džabe dom, evo ti mogućnost da, recimo, budeš oslobođen ovoga ili onoga. Evo ti džabe knjige (kad bi ih i imali), na ti besplatna članstva u knjižnicama... Razumijete? A ti koji imaš 3,1. Gle, ovaj tip prije tebe se fakat trudio (možda sam se i ja trudio za svoje trojke), ima sve petice i sl. Slobodno ti studiraj dalje ali ne možeš očekivati da uživaš njegove povlastice... Ali ne... Pitanje je hoću li smjeti upisati diplomski studij jer se nisam dovoljno iskazao...
Mislim da ću ovaj semestar poći u savjetovalište za studente, tražiti psihologa, reći da imam problema i nek mi izvoli pomoći. Neka mi otkrije tajnu kako prestati biti lijen za sjediti pred knjigom. Nek me obraćuje, cijepa, analizira, propituje najintimnije podatke, baš me briga. Ajde da vidimo što ne valja s Medom...
Ponekad bi fakat odjebo sve, okrenuo se i pošao živjeti u šumsku kolibu sa životinjama. Pio bi vodu iz potoka, imao vrt u kojem bi raslo voće i povrće, a kad bi skupio dovoljno emocionalne hrabrosti, ubio bi kakvog zeca i pojeo gulaš. Ali ni to ne smijem. Uopće mi se ne da mučiti s ovim faksom na ovakav način... Znate što? Neka ja nekako završim ovaj preddiplomski, vidjet ćemo kuda struja nosi... Ponekad mi je jako žao što nisam završio kakvu srednju stručnu spremu i počeo još prije dvije godine raditi. Negdje. Nešto... Pa i milijuni ljudi bez fakulteta rade raznorazne poslove. Treba početi, jel tako?
Užasno mi smeta kada mi netko dodatno nabija na nos moje osobne probleme. Ok, imam problem, lijen sam za učenje beskralježnjaka ili kemije, jesam! Nisam lijen za pročitati praktikum iz beskralježnjaka, lijen sam kada sve te informacije treba pospremiti u mozak i znati ih ponoviti pred profom. Nisam lijen za ići na predavanje koje me zanima, nije mi bilo problem učiti tjedan dana genetiku, UŽIVAO SAM. Ali neka već jednom prestane to konstantno mišljenje da sam lijen za prdnuti, da mi se živo jebe za svoj život!!!
Još bi puno toga ja napričao ali mi se ne da... Samo sam htio razuvjeriti one ljude (ako ih ima, a ima ih) da sam toliko frigidan prema općenitom pojmu življenja... Nisam uopće. Toliko sam noći neprospavao, razmišljajući o tome zašto sam zajebao stvar s faksom, mogu li se ikako vratiti natrag, promijeniti prošlost. Objasniti onom mlađem sebi da zbilja nauči za taj prvi kolokvij iz anorganske jer će je inače položiti tek za godinu i po dana i zajebati se... Ne ide... Vjerujte, da mogu, bi već nekako! Stalo mi je, veoma mi je stalo do svega oko mene, shvatite već jednom!
|