Osam ujutro...
Naprasno su me dignuli iz kreveta i naredili da budem spreman za manje od minute jer kad se mati vrati iz butige, ide se... Dok je moj još uvijek usnuli mozak prerađivao ove sirove informacije, mati se već bila vratila i izdala zapovijed za opći pokret. Pater familias se vrtio na mjestu, pokušavajući što je prije poslušati, a ja sam, pak, natenane ustao, potrpao u ruksak laptop, blok, pisalne drvčeke, skripte, uzeo pod ruku Pinea i zaputio se u transportno vozilo.
Osam i dvadeset četiri ujutro...
Stigli smo na mjesto zločina. Krivac je već odavno uhvaćen, radi se o vodovodnoj cijevi koja je prije nekoliko dana otkazala babi i đedu poslušnost i prosula svoj sadržaj u milu zemljicu majku u dužini od tri metra. Sada treba obaviti oče-vid. Otac, koji je po samoj naravi riječi prije ove točke, najbolje kvalificiran za taj posao, zavukao je svoju ruku u nutrinu i napipao štetu. Đede je već sredio pristup crime sceneu prije nekoliko dana pa nije bilo teško pateru da ustanovi kako i zašto je došlo do revolta. Danas će početi s kopanjem kako bi ugradili bypass.
Osam i trideset sedam ujutro...
Dok proždirem prvi hranjivi obrok u ovome danu, razmišljam kako organizirati današnji dan i naučiti ono što sam si zacrtao. U međuvremenu, đede i pater familias pokušavaju pronaći zajedničku valnu duljinu te što je najvažnije, da budu u fazi jer inače neće obaviti ništa od NJIHOVA zacrtanog posla. Naravno, dok se muški članovi tima prepiru oko stvari za koje ne vrijedi potrošiti niti jedan jedini neuron, ženski članovi se živiraju i prevrću očima jer se muški živciraju. Točnije, muški inerviraju jedan drugoga, a po jedan akson su pružili prema svakom ženskom članu i inerviraju njih nadaljinu. Saltatorički....
Moja malenkost sjedi u dnevnom boravku i promatra tragikomediju, predviđajući da će na kraju dana vjerojatno biti mrtvih. Evo, iste sekunde nakon što su muški članovi napustili prostorije dnevnog odmora, ženski dio tima je popizdio, pogotovo starija članica. Pretpostavljam da nećemo živi dočekati ručak.
Devet i šest ujutro...
Baba je prišla, valjda pod utjecajem nekog izvanzemaljskog entiteta, i gurnula mi u ruku banknotu s brojem 50. Domaću. Gleda moja malenkost u nevjerici jer istjerati novac iz TE kese je ravno pokušaju da popijete čajek s bikom u Pamploni. Pitam zašto. Reče ona da je to zato jer sam se najeo... Pa odgovorih da moju ja i još jesti ako treba (ta poruka se izgubila u međuzvjezdanom prostoru) i da joj hvala. No ipak znam da je to iz čistog prkosa prema đedu :) Stay tuned...
Devet i dvadeset dva ujutro...
Đede traži neki broj telefona... Naravno, navikao je, svaki put kad dođe kod nas i kada traži neki telefon, da mu netko od nas pogleda online u telefonskom imeniku. E. Sada je vidio da imam laptop sa sobom.
-Pogledat će on u kompjuteru!
-Đede, ne mogu jer nisam spojen na net...
-???
-Rekoh, treba mi internet da to vidim, nemam u kompjuteru imenik...
-Čekaj, čekaj, stani malo. Kompjuter ne može, internet može?
-Ah. Vidi. Treba mi POSEBAN kabel i POSEBAN broj telefona da NAZOVEM internet s ovog kompjutera pa da onda potražim...
-Jes... U Zagrebu možeš, ovdje, kao, ne možeš.
-Pa kad se u Zg spojim na svoj (faking) internet, normalno da mogu (jbmu)!!!
Devet i četrdeset i četiri ujutro...
-Mrtvi se dijele s kostima...
Nakon što je probila petnaestominutnu šutnju, ova je babina izjava određeni vremenski period lebdjela između mene i nje dok nisam pojmio što mi govori. Pogleda odlijepljenog od reakcije dobivanja ketona, zagledao sam se u nju, očekujući kakvu najavu skorašnjeg Sudnjeg dana. Ne. Ispričala mi je neku anegdotu s lokalnim zvonarom i orasima... Uglavnom... Moja familija me često zna poprilično iznenaditi ovakvim naglim izjavama.
Učenje kemije ovdje nije jedna od mojih brilijantnijih ideja. Đede već dosta dugo navaljuje da idem na repeticije kod neke žene koju on odnekle pozna... Ne mogu reć da je obiteljska prijateljica jer nije ali navodno se poznaju negdje iz Njemačke, nisu čuli jedno za drugo eonima i odjednom je se, prije godinu dana, sjetio i počeo gnjaviti. Inače predaje u Zg u ekonomskoj, biologiju i kemiju. Kao prvo, meni se ne ide kod žene jer i ona i ja imamo svoj tempo, ona ako predava nema kada pored svojih barbara u ekonomskoj još i mene tetošit. Zatim mi se ne da objašnjavati đedu da ja organsku kemiju savršeno razumijem ali mi se ne da učiti. A kad bi postojale kakve repeticije ili pak hipnoze za odvikavanje od lijenosti, bio bi prvi u redu! Tako da moram nekako izbjeći tu ženu ali kako je krenulo, đede će to ugovoriti bez mog znanja. Stoput sam mu rekao da mi ne treba, da učim kemiju i da ću je položiti sad kad odem gore ali on ne želi čuti . Onda se uvrijedi kada ne pristanem jer „nitko nikad njega ne sluša“. A ja, pak, NE VOLIM kad mi se famlija miješa u moj režim rada. Pustite meeeeeeeeeee!
Jedanaest i dvadeset jedan prijepodne...
Baba je zadužena za mesni dio ručka, mater familias mea radi salate i sl. Mislim da ćemo jesti veoma sirove stvari. Naime, kada nekome na moru daš kotlovinu da u njoj nešto spravi, onda se to pretvori u jako veliku tavu s puno ulja, a ako tome dodaš još i moju babu, onda dobiješ napadno sirovo meso iz jako velike tave. Poredala je po rubu „šešira“ sve ono što ona smatra gotovim. Nekako nemam srca reći joj da to meso još uvijek veselo maše nepečenim mišićnim vlaknima i da bi ga trebalo vratiti na još jednu uljnu kupku. I to je bila babina ideja, da se pali kotlovina, mi smo svi zdušno navijali za gradele ili pak nešto ispod peke. Kao što možete vidjeti, izgubismo.
Moji ketoni i aldehidi napreduju veoma sporim korakom. Da ne pomislite kako mi se slučajno ne da, ne.... Da se meni, izrazito netipično za mene, ali svejedno... Osim što slušam brujanje brusilice koja rezignirano leži u otčevim rukama, shvativši da će je mučiti cio dan bez obzira što ona rekla, moram slušati i babu kako „pjeva“ stare česke napitnice dok prevrće sirovo meso, zatim dok kuka na familiju, dok pizdi na đeda... Mater familias periodički prođe preko balkona samo da prevrne očima te trči natrag u kuhinju kako joj patate ne bi iskipile...
Jedina prednost svega ovoga je što sam valjda jedini od svih svojih kolega koji uči tako da sjedi na taraci s pogledom na pet otoka, pola Cavtata i plažu gdje se brčkaju najuporniji Trebinjci. Sporadično mi proleti po obzorju kakav avion koji cilja Čilipe... U daljini plovi karaka... Vrapci se lijeno igraju i čekaju babu da im baci kruha. Susjedova kujica se dovukla, pojela svu Mašinu hranu (babina mačka) i sada leži pod stolom i čeka objed. Dakle, ako se izuzme brusilica i nervozna familija, prava idila! Ima li tog PMF-ovca koji mi ne bi zavidio? :))
Jedan i pedeset i dvije popodne...
Ručak je odavno završio jer je baba bila nervozna i gladna. Inače bi jeli tek oko jedan i po, dva ali jelo se, po dobrom starom običaju, u podne i kvarat. Baba je toliko nestrpljiva da je upalila vatru već u deset i nešto sitno i čekala da se razgori. Uvijek je tako, bez iznimke. Svaki put se dogovorimo da ćemo paliti vatru tek oko jedanes i po i ručati oko dva no planovi propadnu brzinom hrvatskih tvornica čim se baba počne nervirati.
Sinergijski, uspjeli smo postići mater familias i ja da meso ne bude sirovo nego lijepo i ukusno tako što smo predložili babi da ostavi sve to na rubu kotlovine (kako bi to inače i trebalo, jelte) jer tamo, kao, „ne grije jer je tako napravljeno“. I zato je bilo lijepo, inače bi svi postali agresivni od tolike količine sirova mesa. Naravno, sada su se svi poizvrtali po raznoraznim horizontalnim površinama, a mene je moj digestivni sustav obveselio porukom da je njemu dosta i da bi se on toga sve riješio.
Oba zahoda u kući su van stroja jer nema u njima vode, čekaju premosnicu. No moj pametni đede je već odavno ugradio u podrum (gdje mu je i radiona) još jedan zahod, tako da ne mora trčati iz podruma u kuću kad mu dođe, je li, nužda. I tako ja moradoh ići dolje. To je zahod kao i svaki drugi, s tim da graniči s prirodnim staništem.
Ja općenito volim (volim? Mislim, kako se uopće zahod može voljeti??) dvije vrste zahoda: ili onaj krajnje prirodni (čitaj: iza nekog grma usred šume) ili krajnje civilizirani (dakle, jedino živo što toleriram unutra su bakerije, ništa veće). Najgora kombinacija su oni koji su na granici. Poput ovoga.
Popnete se strmom stazicom do kuće moje babe. Zatim imate skale koje vode do ulaznih vrata. Na samom početku skala su dvoja vrata: podrum i zahod. Plafon (jer je poviše podruma taraca, tj. podrum je ispod tarace) je taman toliko visok da madežom na vrh glave jedva izbjegavam pauke koji napeto promatraju svaki moj korak, spremni da bježe ako ih odlučim pomesti dlakama na skalpu. Dakle, već me prije ulaza čeka prva paučna bojna. Uđem unutra (jesam li napomenuo da je zahod veličine omanjeg sarkofaga?) i shvatim da će me prilikom nuždenja gledati generalštab paučne bojne. General Okan se smjestio točno pored četke za feces, pukovnik Osmonogić čuči u stavu „mirno!“ pored wc papira, a bojnica Svilka nadgleda regrutiranje mladeži točno na vodokotliću.
Kada su me primjetili, stali su kao ukopani svatko na svome mjestu. I ja skupa s njima. Pauke ne podnosim. Jedva sam se suzdržavao dok smo gledili one formalizirane jadnike na praktikumu. Shvatio sam da vlada zakon „ubij ili budi ubijen“ i napredovao sam prema školjki (deset cm od ulaza) sporo, strogo proračunatim pokretima. Sjedoh, zažmirih i obavih svoje. Nisu se pomaknuli jer su najvjerojatnije ostali paralizirani mojim obrambenim mehanizmima... Izjurio sam iznutra još i prije nego li su doručak (jer ručak nisam stigao probaviti tako brzo, nisam galeb!) i jučerašnje „gradivo“ nestali na svom putu u podmorje!
No to je još i mila majka kada se usporedi s Mljetom. Tamo se do zahoda treba spuštati preko tri suhozida, pokraj stare, porušene mlinice, proći staru kupusinu s ogromnim listovima koja udomljuje čitavu falangu pauka, proći ispod raspucalog šipka (ne želim niti POGAĐATI što u njemu živi) i ući u kućicu ozidanu nasuho, s kamenom klupom u kojoj su dvije rupe te sjesti na dvije strateški raspoređene kupe kanalice (da vas odigne od kamena, jer nije zdravo na kamenu sjedit). Tamo vas ne čekaju regimenti pauka. Ne. Tamo imate malen ali ubojit broj komandosa škorpiona. Njihov zapovijednik, general Spikey, je jednoč buljio u moju mater dok se ona koncentrirala poviše rupe. Otad više nikad nije išla na Mljet.
Ja sam, pak, imao drukčiju taktiku. Dimno istjerivanje. Zapalio bih rolu wc papira i bacio je unutra, pričekao neko vrijeme, duboko udahnuo i požurio unutra. Čovjek niti ne zna koliko se brzo može posrat kad mu život visi o niti! Sreća moja što nisam spalio Mljet...
Šest popodne...
Moja hemiamorfna masa je istisnula određene kilograme morske vode kada se utoćala da se osvježi. Bilo je prohladno ali je godilo, nakon onog paklenog grotla od babine kuće. Naravno da đede ne da upalit klimu jer „to troši“. No dobro. Odjurili smo odozgo (nakon što sam ja opet, nakratko, posjetio zahod i preživio) kao mahniti, totalno slijepljeni od znoja i izjedeni od jbnih komaraca. Užitak su mi jedino blago pokvarili omotići od sto i jednog uloška koje sam pronašao u kabini za presvlačenje. Ja sam, inače, princeza po pitanju privatnosti pa mi treba jedno eon i po kada ili idem neđe vani pišat ili se namjeravam presvuć na plaži pod šugamanom... Dok se presvlačim, jedno sto puta se spotaknem o samoga sebe, izgazim robu, sve mi ispada, otkrijem si pola guzice... I tako. Nije mi lako. Zato volim kada naiđem na kabine, barem i one brzomontažne od nekoliko komada željeznih šipki i malo najlona, kao što je bila ova. I iako sam bio unutra, svejedno mi je trebalo sto godina. Ali vidite, bilo mi je tako svejedno što mi čitava guza viri vani, ako se kome sviđa nek gleda, jbe mi se više...
Osam i četiri navečer...
Svršio sam s večerom, svršio s Miškom i polako svršavam s ovim postom koji već broji preko 2000 riječi. Dao sam vam blagi pregled jednog tipičnog dana da vidite što ja to sve proživljavam sa svojom familijom. A ovo je još ništa, zna tu biti takvih provala, komentara i izjava da čovjek ne zna bi li se smijo ko manijak ili bi plako od jada. Ajmo samo reći da ću morat doživit još koji ovakav dan prije nego odem gore. Ne mogu reći da mi je dosadno, nije. Ali da mi polako dižu nerve, to da. :)) I samo da napomenem, odustao sam bio nakon ručka od kemije. Otvorio sam odgovore na pitanja iz beskralježnjaka u pdf-u, zarotirao stranicu za 90 stupnjeva, uzeo laptop kao knjigu u ruke i čitao... Prešao sam čak dvadeset stranica prije nego sam shvatio da sam ostavio pola leđa na kauču, koliko je bilo vruće...
Idem sada polako obaviti neke stvarce prije pajkenja (ipak je mozak danas radio 50%-tnim kapacitetom pa se umorio) jer se sutra moram rano dići... Idem s dvje kokice na doručak negdje i usput idem do „Minčete“ (robna kuća) po paket žica (investirat ću onih babinih 50 kn, taman mi toliko treba). Na taj način imam još 5 za rezervu. I NEĆU ih natezat preko svake mjere, ne morate se bojat, sad znam što radim! :))
Post je objavljen 08.09.2008. u 20:12 sati.