Zahvaljujući Madovom postu koji je uzburkao moju usirenu sivu masu, sjetio sam se jedne knjige iz svoga djetinjstva, „Sto najzanimanja“ s podnaslovom „Što ću biti kad odrastem“. Napisao ju je Banimir Zvolog, kako bi rekao Mad. :)
Sjećam se, a bilo je to daaavno, još mi je pokojni đed bio živ, dobio sam tu knjigu i naravno, kao i svaku do tada, progutao u jedno veče. Naravno, radilo se o manjim knjigama jer ipak sam bio u nižim razredima osnovne ;) No svejedno sam ih gutao, kao što sada gutam knjige od 800 str. u nekoliko kratkih i slatkih dana (nije li frustrirajuće koliko malo vam treba da progutate neku dobru knjigu, a s neke pokušavate probaviti mjesecima i na kraju ih, poluprožvakane, pljucnete van). Nakon prvog čitanja ništa mi nije bilo jasno, vidio sam samo hrpetinu „glupih“ pjesama i čudne konstrukcije (tada to nisam zvao konstrukcijama nego... well, nikako to nisam zvao jer nisam niti znao definirati „to“) koje je bilo teško razumjeti. Zato sam čitao opet... I opet... I opet...
Nakon nekog vremena, te pjesme su mi se toliko urezale u pamćenje da sam i nehotice, po školi, citirao dijelove i, naravno, zbunjivao sve oko sebe (a i nisu bili nešto pretjerano pametni, točnije, nikad ih nije zanimalo apstraktno i maštovito, samo ono što ti taj trenutak bode oči; nedostajalo im je kapaciteta da pojme nešto neobično i novo, recimo). Ali na mene su utjecale.... Hehehe, danas vidim odakle dolazi dio mojih neobičnih konstrukcija u tekstovima (nadam se da ne mislite kako sam polupismen jer savršeno dobro znam što pišem, čak i ako nije gramatički ili stilski točno; jedino me interpunkcije ponekad ševe). No, da ne duljim, evo nekoliko pjesama o nekoliko zanimanja koje su meni najdraže:
Frizer
Ako kosac kosom kosi,
Je li nosac nosom nosi,
Je li se onda srpom srpa,
Je li se trpom trpa?
Ako se metlom mete,
Je li se lopatom lopata?
Ako se brusom brusi,
Je li se onda trusom trusi.
Je li se listom lista,
Je li se kistom kista?
Ako se na slona može nasloniti,
Onda se na konja može nakonjiti,
Na mrava namraviti,
Na travu natraviti.
Onda se na Savu može nasaviti,
Na riječ nariječiti.
Onda se na meč može namečiti,
Na stol nastoliti,
Na krevet nakrevetiti,
Na devet nadevetiti,
Kao što se pčela može na cvijet nacvijetiti,
Kao što se ptica na let može naletiti,
Kao što se s Mirom može namiriti,
Sirom nasiriti,
Žurom nažuriti,
Kurom nakuriti,
Kao što se frizer na frizuru može nafrizuriti,
Češljom češljatati,
Škarama škaratati.
Vidite? Neobične konstrukcije, toliko neobične da sam ja, onda, sa svojih 10 godina bio uvjeren da ovaj dundo Balog ne zna hrvatski! Pa zaboga, tko se ikad „nasavio“ na Savu? Ali to mi je bilo zanimljivo, pogotovo zato što su mi jezik, stvaranje riječi te njihovi međuodnosi oduvijek bili privlačni. Ja sam valjda jedini u razredu uživao u „gramatičkim“ dijelovima hrvatskog, dok su svi ostali klicali kada bismo radili književnost. Ah, Krleža, Dostojevski, Neruda, Ujević... Vječito se moralo pogađati što je koji od njih htio reći ovom ili onom pjesničkom slikom, kakav je međuodnos oblika pjesme i njena značenja (kao u slučaju onoga Maka i pjesme o Bosni). Boring! Ali kada je trebalo pogoditi padež, stvoriti kakav glagolski prilog prošli ili pokušati napraviti od neke imenice pridjev! E tu sam bio svoj na svome. Ali nisam bio zadovoljan pravilima tipa: ovo je apozicija, koja je ovo zavisna rečenica... To me opet podsjećalo na analize vražjih pjesama.
Zato sam dolazio na svoje sa zadaćnicama... :) Teta Ljubljana je padala na svaku moju i bila uvjerena da ću studirati novinarstvo! Čak me je čitavu jednu godinu pokušala vrbovati za to, tjerala me na govorničku školu... Onda sam joj u jednoj zadaćnici lijepo napisao da umirem od želje da bacim pogled na E.coli pod mikroskopom. Afinamente je umuknula :)))
No dobro... Banimir Zvolog. Povratak u daaavno djetinjstvo kada sam otkrio bezgraničnost jezika i da možeš pokoriti svaku riječ i natjerati je da poprimi baš onaj oblik koji tebi treba! Ima još jedna pjesma koja mi, kai men, nije bila toliko zanimljiva sa stilskog stajališta ali mi je onda bila urnebesna... I ja sam htio biti gruman po zanimanju!!
Gurman
Klopa mu je mrska
Ukoliko ne hrska.
Ukoliko ne pucka,
Ne voli da rucka.
Ako je bez šećera,
Ne može da večera.
Meso kao stabla
Odjednom pogabla.
Kruha ko tri glečera
U trenu povečera.
On ne jede do grla,
Ko gospoda vrla,
Već hrda do kose
Da ga poslije nose.
Što mu vide oči,
U se taj pretoči-
Od srijede do srijede
On cuga i jede.
Tamo gdje taj padne,
Pustinja nastadne.
Baš pravo zanimanje! Doduše, nisam daleko od toga, samo to ne radim profesionalno :) U knjizi ima još puno zanimljivih pjesmica o ostalim zanimanjima i zvanjima no nekako mislim da bi današnjoj djeci to bili izrazito nezanimljivo i krajnje naporno za čitati. Nema tuge, kuge, rata (oslobodi nas Gospodine :), fajta i sl. Pitam se ponekad što ta djeca rade? Ja sam uvijek više volio gutati knjige nego prašinu, igrajući se lopova i caja, rata, „na autića“ i sl. Pet prijatelja, Radost, Modre laste... Lektire... MA divota. A danas kad čujem da jedna MAMA čita svojoj KĆERI koja ide u šesti razred lektire, uhvati me muka. Ne u smislu da mama čita, a kći sluša, nego mama čita, sastavi i pojasni lektiru, a kći dobije ocjenu! Strava!
No dobro, da se Medo povrati natrag dok ne bude prekasno... Osim što me moji sadašnji umnogome dobri prijatelji Mollusca čekaju razvratno povaljeni preko kreveta, imam i drugih obveza... I drugih briga, točnije... Danas sam sneveselio Suzy zadavši joj frakturu E1 žice. Do sada sam dokrajčio jednu A, jednu D i jednu E. Ako ovako nastavim, imat ću cijeli set popucanih žica. A što je najgore, žice jučer kupljene! Jednostavno nemam osjećaj u prstima kada treba prestati navijati. Možda kada je in tune? Mda... Recite to mojim prstima koji tako blasfemično ignoriraju cvičanje žice i nagovještaje skore smrti. I k tome, ovo su metalne žice koje dobro ošinu u prolazu, dok pucaju, one plastične se fino rasfrču, polako, ne toliko ubojito.
No dobro, dok nekome ne omrkne, drugome ne osvane. Zato je danas moj maji japtopic, moja bebičica Fujitsu, dobio još gigabaj ram-a. Istini za volju, jedva smo ga pronašli u ovom urogenitalnom dijelu od države gdje živim ali barem ga imam! I Fuji sada radi ko mahnit! To je ujedno značilo i kraj vala nadogradnji jer više nema mjesta. Event. da se uvali veći hard ali čisto sumnjam. Dok ima dual layer DVD-ova, ne treba Medu hard :) Osim toga, da imam i 100TB i njih bi zapunio... Ima na netu dosta mp3-ca! :)) Idem, adio...
|