Nema boljeg osjećaja nego kada si u prvih nekoliko sati predivnog sunčanog jutra sjbte život za narednih dvije godine! Da sam mogao birati kako započeti 19. veljače 2008., garant bi izabro ovakav i nikakav drugi početak. Meni treba čestitati na minimalnom naporu s kojim donosim kolosalno zasrane odluke! I na sveopćoj lijenosti, zahvaljujući kojoj čak niti ne učim na vlastitim pogreškama, kao što ostatak ljudske populacije to uža činit...
Sinoć (noćas), nakon što sam isfrustrirano i demonstrativno odbacio skriptu iz organske, složivši se sam sa sobom po petstoti put kako nema smisla pokušati nagurati milijun informacija u moj rastopljeni mozak do jutra, odlučio sam se obratiti doktoru Googleu za pomoć... Upisao sam „usamljenost, samoća, depresija“ te ine pojmove koji bi trenutno ocrtavali unutranje stanje moje disproporcionalne pojave, tražeći psihološku pomoć.
„Niste jedini! 25% populacije se osjeća baš kao i vi!“
(Moram li pisati koliko mi ova informacija actually pomaže? Kao što Dragi kaže, nalazim se među četvrtinom jadnika koji si ne znaju srediti život. I trebo bi me utješit podatak da nas toliko ima i da maltretiramo druge svojim problemima?)
„Učinite nešto za sebe!“
(Evo jesam, upravo sam si dodatno usro faks i svoje preživljavanje na njemu!)
„Budite optimist!“
(How deep... Isto kao da mazohista pokušavaš natjerat da postane sadist!)
„Recite si da će biti bolje!“
(Bit će bolje... ... ... ...
Naaah, still feel the same.)
„Nađite si hobi!“
(Što je s tim psiholozima i hobijima? Đizs, kao da pronalaženje hobija liječi apsolutno svaki psihički problem! UVIJEK to napišu... Našao sam si hobij... Ma bavio bi se ja sa stotinama stvari ali ovaj faks, kojeg sam toliko zapustio da više i ne znam gdje mi je indeks, mi ne da da imam slobodno vrijeme...)
„Palo vam je samopouzdanje (o, shit, nadam se da se nije razbilo!), podignite ga (ma radije ću ga ostaviti da kupi prašinu pod kaučem, tamo barem nikome ne smeta... Usisat ću ga kad kupim usisivač)!“
„Otkrijte što bi vas uveselilo i napravite to!“
(Ukratko, ovaj savjet nije dobar za one malo labilnije psihički... Što ako nekoga uveseljava komadanje nevinih djevojaka u Novom Zagrebu? No, znam ja što bi mene uveselilo ali recimo samo da mi je lijeno sagnut se i otprašit samopouzdanje.).
„Usamljenost vodi k pasivnošću, pasivnost gubitku samopouzdanja, a gubitak toga k još većoj usamljenosti!“
(Jel ovo neka mantra ili savjet? Meni ne pomaže... Zaključujem: nema mi povratka :)) )
I lista braindead savjeta se nastavlja u nedogled, ja sam pak sretan što sam si u Firefox instalirao kewl dodatak za 3D pregledavanje slika i baš zanosno izgleda! Odlučio sam, čim završi veljača, kako god završila (ne interesira me uopće), postati optimist. Da, dobro ste čuli, ukoliko se niste strmeknuli sa stolice od vriskavog smijeha... Medo će postat klasa optimist. Čim počne ožujak neće me biti doma nikad, osim kad spavam (a i to ću još vidjeti :) ). Prigrlit ću svoju samoću (moram li spominjat da je to još jedan u nizu moronskih savjeta), postat će mi najbolja prijateljica, izvodit ću je vani na fensi večere, ići s njom u šetnju, pronaći si neki dodatni hobi (neke savjete je i pametno poslušati)... Pa gdje god me put odnese... Radit ću ono što me uveseljava (i nešto što ne uključuje komadanje butri u Novom Zagrebu), neću štedjeti niti vrijeme niti snagu niti novac (dobro, njega moram štedit)... Ako tko želi sa mnom, neka ide, samo neka ne postavlja uvjete jer ću dalje sam...
I tako.... Ovo je jedan od life altering trenutaka kada mi puca film, a nigdje blizu foto studio da mi film popravi. Jer meni je dosta... Ne mogu više sjediti doma, ne raditi ništa, gledati kako mi NIŠTA ne polazi za rukom i kako se sve čega se dotaknem razloži na sastavne dijelove... Dosta mi je samosažalijevanja i gledanja života kao da pratim blago dosadnu seriju na RTL-u. Idem tamo vani i zgrabit ću prvi život koji naiđe... Nadam se samo da se ne vidimo u kakvoj strogo nadziranoj ustanovi gdje ću glumiti tratinčicu u drami o kopačima nosa... Eto. Mazohist postaje sadist...
Post je objavljen 19.02.2008. u 12:01 sati.