Postoji li u vašem životu nešto u čemu ste zbilja dobri? Nešto što vas ide, u čemu uspijevate bez da se imalo ili sasvim malo trudite? Nešto što vam dođe prirodno?
Što ako nikako ne uspijevate u nečemu što vam predstavlja sve na svijetu? I čemu onda truditi se i mučiti ako to uzrokuje samo tugu? Zašto u mom životu sve mora ići na kapaljku ili ne ići nikako? Zašto postoje dani i sati samoće te minute koje takve nisu? I zašto svakoj sreći mora uvijek doći nagli kraj pa onda moram čekati i čekati da se opet nešto zanimljivo dogodi?
Te vječito pitanje, zašto baš ja? Zašto itko? Što toliko ne valja? I zašto uvijek „samo prijatelji“? U čemu je problem? Što radim krivo, kako da izgledam, što da govorim i kako da se ponašam da ne bude problem? Zašto su neki blagoslovljeni, a drugi prokleti? Ponovo pitam, što to ne valja kod mene? U čemu je problem? U čemu je problem?
Zašto mi svi govore da nema problema kad ga ima? Zar nitko ne vidi? Ili ne žele reći istinu? Trebam li početi prositi? Hvatati milostinju? Ili odustati altogether? Možda prestati proganjati nešto neostvarivo? Pomiriti se sa stanjem stvari? Odustati? U čemu je problem? Pustiti sve i maknuti se od svijeta? Obustaviti potragu i iščekivanje i sve što bi me činilo sretnim, poslati sve kvragu? Ne vidim, u čemu je problem?
Je li mi dosadilo? Je. Postajem li zabrinut i očajan? Da. Utječe li na mene? Neopisivo. Pa dakle, gdje je problem? Neću dalje dok mi netko ne kaže. Evo sad i odmah. Reci, gdje leži moj problem? Izgled? Težina? Jesam li dosadan? Nezanimljiv? Zamoran? Odbojan? Smrdim? To ne, tuširam se svaki dan i ne muče me žlijezde lojnice. Čisto me zanima, iz empirijske znatiželje. Dakle? Hm? U čemu je problem, pitam vas?
Post je objavljen 05.02.2008. u 21:58 sati.