Marketing
Just another day . . .
boomp3.com
Iz filma "Alvin i vjeverice"...
Vidite... U nekoj ludosti, možda uzrokovanoj recentnim događajima u mom životu koji se počeo odmotavati brzinom koju jedva mogu pratiti, usudio sam se dopustiti si pomisao kako će ova godina početi puno bolje... To sam si dopustio pomisliti negdje tamo krajem ljeta. Jedna od stvari u koje sam bio uvjeren, za koju sam vjerovao da ću konačno promijeniti, je ta da još jedno Valentinovo neću dočekati sam.
Molim, prije nego što počnete kolutati očima i psovati, uz rečenice tipa „evo njega opet“ i „zar mu nismo prije dva posta dali do znanja da se ponaša kao idiot“, dopustite ipak malo...
No dakle, na istoku ništa novo. Just another day... Pričao sam maloprije s Ulfuz o nekim stvarima i ponovo sam čuo onu staru „doći će vrijeme i zato“ koju čak i moj otac voli pjevati, samo u malo drukčijoj izvedbi orkestra koji je izvodio „nakon što diplomiraš...“... Znam ja da se Ulfuz šalila i sve to ali mislim da me ne razumijete.... Uporno promašujete poantu mojih tirada... Pa da vam pomognem i pojasnim neke stvari...
Kada ja počnem kukati oko toga da sam sam, usamljen, kako nikada nikog nisam imao i sve ine kukljave stvari kojih se mogu sjetiti, ja ih pišem ne zato što mislim da nekoga u ovoj fazi života MORAM imati jer je to just natural... Ne... Shvatite, molim vas, da ja to ŽELIM!
I ne, ne hodam uokolo čitave dane ili tjedne s jednom jedinom mišlju na pameti stoga mi nemojte govoriti „kada se najmanje budeš nadao...“ jer se nikad neću najmanje nadati... S takvim tipom iščekivanja se jednostavno živi i na njega se nikada ne zaboravlja! Možete li vi ignorirati zubobolju? Ne možete, jel da? E pa zamislite ono što ja osjećam kao nekakvu vrstu emocionalne zubobolje.
Kako da vam pojasnim da se osjećam u nekoj mjeri zakinuto i nadasve usamljeno? Koliko je do sada bilo trenutaka u mom životu koje sam tako htio podijeliti s tom posebnom osobom ali nikad nikoga nije bilo? Zar vas to ne bi frustriralo? Milijun lijepih, tužnih i ružnih trenutaka koje nisam imao s kime dijeliti. Intimno...
Ja jednostavno nisam tip osobe koju se voli na takav način... Jer da jesam, onda bi se valjda tokom 5 i po godina mog života pojavila barem JEDNA jedina žena kojoj bi bio nešto više od prijatelja, zar ne? Počevši sa srednjom školom pa sve do maloprije, takva cura nije ušla u moj život. Jer svaka koja je ušla malo dublje postala mi je i ostala (samo) prijateljica. Niti sam ja ulazio u tuđe živote na sličan način jer nije bilo poziva...
Tako mi i treba kada sam prokleti vanserijski izdelak kojemu je hereza „američki tip“ upoznavanja... Tipa: „Haj, my name is... Hoćeš izać sa mnom?“ I nakon tri tjedna: veza i otkrivanje da nismo jedno za drugo... Vrlo vjerojatno čekam nekakav filmski trenutak, upoznavanje u neobičnim okolnostima, istovremenu i uzajamnu zaljubljenost... Ne ljubav na prvi pogled, zaljubljenost da... A sve mi je više i više jasno da toga neće biti...
I zato što čekam nešto posebno, zato ću ovo Valentinovo provesti učeći organsku kemiju i radeći večernju smjenu u CineStaru. Bolje i to nego da sjedim sam doma, ovako ću barem biti okružen sa stotinama ljudi kojima Valentinovo znači nešto lijepo, možda se malo te sreće i okrzne o mene... A vjerojatno će se okrznuti samo smeće koje iza sebe ostave na ljubavnom sjedalu u dvorani.
Dakle, nisam očajan niti želim nekoga samo „imanja nekoga“ radi. Jednostavno trebam nekoga. Trebam nekog tko će mi reći da me voli ali ne u Ulfuzinom (prijateljskom) ili roditeljskom smislu. Znate na što mislim... Ubijte me što nisam kao i veliki postotak muškog roda koji je s emocijama na „vi“!! Želim se osjećati voljenim i u tom smislu izvan prijateljstva i obitelji... Pogotovo zato što više nemam deset godina i nije mi svejedno... A dosad nisam bio voljen na takav način, sasvim je prirodno da želim biti, zar ne?
Nemojte misliti da je ovo depresivan post, da se opet bediram i da mi trebate dizati moral ili mi napominjati „da se ponavljam“... Naprotiv, uopće nisam depresivan, niti najmanje bediran! Veselim se Miškovu rođendanu jer imam(o) dar za koji mislim da će mu se svidjeti, hepi sam što je Ulfuz konačno pristala raditi u CineStaru... Sretan sam što će Miško i Myrtus danas imati svoje prvo Valentinovo i zbog njih dvoje mi je drago što takav dan postoji. Reći da im ne zavidim bila bi laž, tako da neću reći :)) Ali što ću, „jednoga dana“, kako vi volite reći, možda i ja budem s nekim obilježio Valentinovo na poseban način... Ovako će ostati samo „just another day“. Možda se taj dan dogodi sutra, možda za pet godina... Da vam pravo kažem, bojim se samo jedne stvari (i to ponovo pišem), a to je da mi ono „nadam se“ ne postane „svejedno mi je“... Sudeći po ovom postu, to se neće tako skoro dogoditi :))
Žao mi je ako vam idem na živce s ovim svim piljenjem po jednoj te istoj stvari... Onoga dana kada budem s nekim, svaki će mi dan biti Novo Valentinovo, do tada svaki dan će mi biti isti kao i današnji...
Puseki i sretno vam Valentinovo, ako imate razloga da budete danas sretni :)
P.S. Ovo je jubilarni, 180. post (ne brojeći one na exile blogu, skupa s njim ih je okruglo 200)...
Post je objavljen 14.02.2008. u 00:03 sati.
