Uh, što se ne volim pakirati! Vidi se da ne putujem često. Uvijek imam osjećaj da sam ponio premalo stvari, a bliže je istini da sam ponio tri tone stvari viška. Pa što ću kada volim biti spreman na sve i onda mislim da će mi baš sve zatrebati usred ničega gdje konkretno sutra idemo.
Ovu terensku nije trebalo platiti. Iako svi misle da se Ministarstvo ovaj put isprsilo, zapravo nije jer je jedini razlog zašto ništa ne plaćamo činjenica da ne odsjedamo u hotelu nego u PMF-ovoj istraživačkoj stanici na Cetini, tako da ne moramo plaćati smještaj. Da nije toga, trebalo bi platiti jednako kao i prošli put.
No, idemo mi sutra na teren. Podijelili su nas u dvije grupe jer nas je 100, a stanica prima ni više ni manje nego 50 ljudi. Isprva sam se bunio što idem s prvom grupom jer to znači da putujem zajedno s dvadeset i pet PBK-ovaca, što mi se nije svidjelo. No kad sam malo bolje razmislio, to znači da ću morati razgovarati s 25 ljudi manje, što me odmah razveselilo! K tome, pola biologa koji idu sa mnom nisu niti remotely moje društvo, što znači da će se moja socijalna interakcija protezati na svega nekoliko ljudi i asistenata, što me neopisivo veseli. Kao što znate, Medo nije baš društvena životinja i pogotovo ne voli jako veliku koncentraciju hominida na jednom mjestu, stoga su mu ovakvi događaji poput terenske prava noćna mora. He, a nije da mi nije stalo do njih svih, upravo sam potrošio 70 kuna na flastere protiv hrkanja za koje uopće ne znam djeluju li. Naime, spavat će nas jedno 30 u istoj prostoriji, što će već samo po sebi predstavljati dovoljan stres za moj CNS. Babe mi, bude li fora s kalodontom ili ruževima, padat će glave. To mi nije bilo smiješno ni na ekskurziji niti će mi biti smiješno sada. A uvijek ima dežurnih klaunova. Srećom pa nosimo vreće za spavanje, uvijek mogu kampirati ispred kuće.
Nego, počeo sam bio jedan odlomak s informacijom da ovu terensku nije trebalo platiti ali kada zbrojim koliko sam love dao za popratni sadržaj, ispadne da sam platio jedno 400 kuna. Samo „Domac“ me je došao 100 kuna, a ako ga upotrijebim idi jednom, bit će to festa. I krema za sunčanje. Koliko god se ja protivio tome (čisto zlo), svi me, od matere pa do asistenata, proglašavaju luđakom jer to ne koristim. Znam da ću dobiti rak, znam da je nezdravo, znam čak i zašto je nezdravo i što mi TOČNO UV svjetlo radi ali jednostavno ne mogu podnijeti tu odvratnu, sluzavu bijelu tekućinu po sebi. Bljak. Nisam je koristio sve do nazad dvije godine kada su mi počeli prijetiti sjekirama ako je ne stavim. Jednostavno je ne volim i točka. No, da umirim duhove, kupio sam si je. I sprej protiv gamadi. Bit će komaraca veličine vrapca, ako ne i većih, i ne namjeravam im ponuditi švedski stol za doručak.
Uglavnom, kada se zbroje svi računi, ima tu i preko 400 kuna. Sa sobom ću, stoga, ponijeti jedva 40 kuna jer mi više nije ostalo. Budući da idemo u kraj za koji je i pripizdina velegrad, mislim da mi pare neće ni trebati. A ako mi zatreba, uvalit će ćaća na račun. Doduše, gdje ću usred kamenjara pronać bankomat PBZ-a, to je već druga priča. Vjerujem da će biti veoma zanimljiva, ukoliko se dogodi.
E, i sad mi ostaje samo spakirati se. Ništa lakše, mogli biste pomisliti i prevariti se. Pakiranje je za mene prava logistička noćna mora. Budući da me podbada manična preokupiranost simetrijom i organiziranošću, složiti sve u kufer tako da zadovolji kako moje, kako fizikalne uvjete je mašala izazov. Pola ljudi će samo nositi one velike planinarske ruksake. Ne ja. Nema šanse da ja sve naguram u ruksak i da budem zadovoljan ishodom. Nosit ću kufer taman ga morao u zubima potezati po kršu. I dok sve naguram u njega bojim se da se neće moći zatvoriti…
NO, dosta od terenskoj, već sam svaki drugi odlomak započeo s „no“ i ne želim opet :))) Jučer sam imao nastavak one vježbe u kojoj smo mjerili apsorbanciju, samo smo ovaj put imali 12 kiveta umjesto 6. Ništa nisam prolio. Doduše, asistentica me je lijepo izribala jer sam skinuo kutu. Ne onu koja se za mene drži vezivnim tkivom nego onu platnenu. Naime, u laboratoriju je valjda bilo milijun Kelvina, a samo srednji prolaz ima taj privilegij da mu klima prducka. Mi smo stajali skroz desno pokraj spektrofotometra, popularno zvanog „spektrić“ i znojili litre tekućine. Budući da je najopasniji spoj s kojim smo radili bio etanol, moja malenkost se izvukla iz kute. Nisam više mogao izdržati, počelo mi se spavati, znoj mi je izbijao iz svake pore i maglio mi vid… TE vražje kute su užasno debele i baš lijepo izoliraju. Uglavnom, odnekud se pojavila asistentica i počela me prat. Verbalno. Prvo je mislila da je uopće nisam donio. Toliko o tome, mislio sam si, pa vidila me tristo puta kako prolazim kraj nje, baš ima oko za detalje. Onda kada sam joj pokazao da imam kutu samo da nije na meni, počela je pizdit kako je svima vruće, bla bla bla… Uglavnom, obukao sam jebenu kutu, dovršio mjerenja i graf, turio joj to pod nos i otišao, sve s tri riječi. Ko je jebe. Vjerojatno nitko. Kao ni mene.
E. A nekidan sam se impregnirao sapunom. Miško dragi, naime, imao usmeni iz stanične i molekularne. Da, vjerujem da ne vidite poveznicu ali pričekajte trenutak. Čovjek imao u 10 usmeni, a ja se krenuo tuširati. I izmazao se ja sapunom ko sretan, natrackao toliko da sam sav bijel postao kadli zvoni mobitel. Znajući da je Miško i da mi javlja je li prošao (jest) ili nije, ja se vadim ispod tuša, brišem ruke i javljam se. Počela je tirada o tome kako je profesorica najveće đubre na svijetu… Sapun na meni kopni. Miško još uvijek pizdi. Ja stojim jednom nogom u kadi, drugom vani na pločicama i slušam, sapun se sve više upija. Kada sam konačno poklopio, sav sapun s mene je otišao negdje dublje prema mom masnom tkivu. Stavio sam ga bio toliko da sam se sav bijelio, a nije ga ostalo ništa. Uglavnom, isprao sam to malo što nije uspjelo uteć dublje u mene i spremio se za ići na faks. Ostatak dana sam znojio sapun… Čudno iskustvo, moram priznati, bio sam jako žedan… :)))
Uglavnom, ode ja sutra na teren pa se vidimo za kojih tjedan dana ;)))
Post je objavljen 21.05.2009. u 15:18 sati.