I hate the heat… Prokleta vrućina, čovjek ne zna što bi prvo skinuo sa sebe… I što kad skineš sve što se za tebe ne drži tkivom, što ćeš onda? Gulit si kožu? Kad bih znao da to pomaže, prvi bih je odro… Mrzim vrućine, ljeto i konstantno znojenje; svugdje moram potezati hrpu majica za presvlačenje, trošim ih deset na sat vremena, čitavu garderobu potrošim za dva dana.
Jutros sam imao genijalnu zamisao izvaditi stol vani na balkon i tamo pisati referat iz kemije. Pothvat je trajao pola sata, zajedno s prebacivanjem produžnog kabela za kompjuter i printer (da, i njega sam izbacio van jer mi je trebao za printanje grafova). Kad sam sve izvadio vani, trebalo je još složiti odgovarajući playlist da me zabavlja dok pišam krv kroz svaku poru svoga tijela. Nakon svega toga još samo organizacija nečega da mi kvasi grlo dok se znojim i težak umni rad je mogao započeti.
Odmah sam uvidio svoju pogrešku kada mi je orkanski nalet vjetra razbacao papire po balkonu. Baš sam morao odabrati najvjetrovitiji dan u zadnjih tri mjeseca za sjedanje na balkonu! I ne samo to, bilo je i hladnjikavo. Prvo sam ustao i obukao se (Bogu hvala, živim dovoljno visoko i dovoljno sam da si mogu udovoljiti želji za malo slobode ;)) ), potom sam ustao i obukao se malo bolje… Svejedno… Nakon nekog vremena zaključio sam da bih se ipak mogao vratiti unutra jer niti vidim što na ekranu piše, zbog svjetla, niti mi je ugodno sjetiti na vjetrometini. Laptopu je bio razočaran, godilo mu je što ga vjetar mlati po procesoru jer se jadničak nešto grije u zadnje vrijeme, opet. Zadnji put kad je imao febru, otkazala mu je pržilica pa su mu je morali amputirati i ugraditi protezu. Doduše, tada je još imao dopunsko zdravstveno (čitaj: garanciju), sada nema pa ne bi bilo zgodno da ostanem bez njega kada mi najviše treba.
Dobro, i relokacija je potrajala… Grafovi me standardno nisu slušali, podaci ispadali navrat nanos. A kada sam izračunao potrebne parametre, sagledao sam magnitudu svoga neuspjeha! Naime, maksimalna brzina reakcije mi je ispala negativna! Negativna brzina! Prometni broj enzima (ono što govori koliko je molekula supstrata pretvoreno u produkt PO MOLEKULI enzima i to onda kada je on maksimalno zasićen) je isto ispao negativan!!! Madre de Dios! Da ne govorim da će i asistentici oči ispast kada vidi kakav sam referat predao! A što ću sad, ispalo je tako kako je ispalo. Ako sam biolog ne znači da sam čarobnjak, pa ne mogu natjerati podatke da se sami od sebe poprave, tako sam izmjerio i tako sam i ostavio. Nadam se da me to neće stajati dodatnih neurona, i ovako sam na rezervi…
Došavši doma, popodne sam proveo u izmaglici dosade i nepovezanih aktivnosti od kojih niti jedna nije rezultirala ničim dobrim, osim toga da sam se riješio Windowsa 7 s E particije. Zaključio sam da ne volim promjene i da ih sve teže i teže probavljam, stoga sam vratio kompjuter natrag u stanje s kakvim sam najzadovoljniji. Sad smo obojica sretni i veselo vrtimo svojim glavama u potrazi za podacima. A kad smo već kod glava, mene je moja nešto rasturala popodne, ne znam zašto…Vjerojatno vrijeme, kako bi rekla moja mati.
Mrzim vrućine. Sjedio sam na kauču u gray modu i znojio se. Gray mode djelomično zato što mi u stanu vlada mrtvo sivilo jer ne smijem dignuti roletne kako me Sunce ne bi ujedalo svojim vrućim zubovljem, a djelomično zato što sam sve svoje nepotrebne pokrete sveo na minimum kako bih smanjio zagrijavanje materijala. Ništa. Sjedim u (čekaj, nije stav… hmmm.. aha!) „sijedu“ mirno i osjetim kako mi kaplje znoj ispod ruke prema nozi. WTF??? Vidite sad? Tako se znojim kada SJEDIM skoro pa gol doma. Odjeven sam tek toliko da ne ostavljam „ballprints“ all over the flat surfaces i svejedno se preznojavam kao kobila pred okot. Možete onda zamisliti kako sam savršeno „suh“ kada po nemogućem zvizdanu hodam prema faksu! Nakon samo nekoliko minuta pod rukama imam poplavu pred kojom bi se ona Noina samo po ušima pokrit mogla! Bez veze…
I još me alergija ubija. Proklete topole se baš moraju razmnožavati pomoću onih odvratnih pahuljica kojih je grad pun puncijat, kad god udahnem, progutam ih jedno kilo i po i onda kišem petnaest minuta. Taman kada se smirim, stigne nova porcija. Odvratno.
BLJAH… Idem se onesvijestit na kauč jer sam otkrio da se jedino u ležećem položaju ne znojim. How convenient. :)
Post je objavljen 11.05.2009. u 21:18 sati.