Marketing
Teren...
Dan prvi, jutro
Ustao sam se užasno rano, oko pet. Po dobrom starom običaju, proveo sam većinu vremena u pranju suđa, tako da ne ostane pet dana sjediti u sudoperu. Također, trpao sam zadnje sitnice u ruksak, ne znajući što će mi sve trebati. Deset minuta sam u rukama vagao „Brisingr“ kojeg sam napokon kupio i koji je težak tri tone, da ne spominjem da zauzima trećinu ruksaka. Pošao je sa mnom…
Dogovor je bio da se skupimo ispred Mimare kvarat do sedam. Ja došao točno u šest. I guess what? Nisam bio prvi! :) Uglavnom… Pomalo su stizali ljudi i uskoro je došao autobus. Promet Makarska. Odmah sam znao da stvar neće dobro završiti… Nisam bio daleko od istine.
Dok sam gledao kako se moji kolege muče noseći svu moguću opremu s faksa u autobus, stajao sam i čavrljao sa ženskim dijelom publike. Jbga, neki su rođeni za rad, neki za nadgledanje. :)
Krenuli smo s dvadeset minuta zakašnjenja jer su svi bili nevjerojatno ležerni.
Dan prvi, iznenađenje
U Karlovcu smo sišli s autoceste. Nevjerojatno. Čovjek bi pomislio da ćemo se voziti sve do Knina autocestom, tj. do njegove okolice, i tek tada sići i odvesti se do Ježevića, kamo smo krenuli. Ali ne. Sišli smo s autoceste u Karlovcu i vozili se milijun godina prvo prema Plitvicama i potom stali negdje da bismo obavili prvi botanički dio terena. Lokalitet: negdje. Vegetacija: obilna. Asistentić nas je vodao uokolo i govorio što je što, a mi smo ko mazge trčali i pokušavali istovremeno ubrati, zapisati, čuti i spoznati. Nemoguća misija. Na kraju smo se Semmy, Ulfuz i ja dogovorili da ćemo raditi u grupi i da ćemo si podijeliti posao. Uglavnom, agonija pronalaženja komadića biljke kojeg kolege već nisu tristo puta pregazili je potrajala nekih pola sata i opet smo se potrpali u bus i krenuli dalje.
Dan prvi, šok
Cijelim putem Sunce je pržilo kao da je odlučilo Zemlju u pakao pretvoriti, a moja malenkost je, naravno, izabrala mjestu u busu koje je taman bilo okrenuto prema paklenom gadu. Slabašne modre zavjesice autobusa nisu bile u stanju kompenzirati ekstraterestrijalno zagrijavanje tako da sam se preznojavao kao vol koji ore već čitav dan. Katastrofa. Svi smo se znojili ko mamuti. A tada su kolegice dva reda iza mene primijetile. Promjenu. Naime, autobusu je proradilo grijanje. Kvar. Prekrasno. Kada smo stigli u stanicu, svatko od nas je bio triput rastopljen i ponovo sastavljen da bi se opet mogao rastopiti… Potpomognuto grijanjem iznutra, Sunce nas je dokrajčilo. Nisam više znao kako se zovem. Jedina misao koja je dominirala mojom svijesti je bila ta da pobjegnem negdje u brda i ne siđem dok ne zavlada novo ledeno doba.
Nažalost, ništa od toga. Istog trena kada smo stali pred kuću, iscurili smo vani, pokupili stvari i krenuli si tražiti ležaj. Završio sam u sobi s još 27 ljudi, od kojih je 87,46% bilo ženskog spola. Krš koji je vladao sobom je bio neopisiv: torbe i kuferi na sve strane, tone i tone novina potrebne za herbarij okupirale su čitav pod, znojna tjelesa tiskala su se u prolazila između kreveta ne bi li ugrabila što bolje pozicije. Smjestio sam se uza zid, skoro pa ispod prozora. Ulfuzica je spavala poviše mene, Semmy lijevo od mene. Da čovjek ne povjeruje, kut u koji sam odložio stvari je postao žarište sveukupnog prometa lijevog krila sobe. Morao sam doslovno čekati u redu da dođem do svojih stvari.
Dan prvi, razočaranje
Razočarao sam se u svoje kolege. Naime, nas je tamo bilo pedeset. Došli smo na terensku nastavu RADITI, skupljati biljke i hvatati gmazove. No, kako to obično biva, ljudima mojih godina je jedino bitno kako se što bolje opiti i napraviti što više buke tako da su cjelonoćne pijanke postale praksa. Ne bih ništa rekao da su to radili daleko gdje nikome ne smetaju ali sjedili su podno prozora, ulazili u sobu u dva ujutro, palili svjetlo i pričali toliko glasno da su i kosturi na lokalnom groblju protestirali… I tako svaku noć… Predivno…
Dan drugi…
Doručak je protekao relativno bez incidenata. Dvanaest ljudi koji su bili zaduženi za pripravljanje nekakve hrane da nas održi živima do pauze za ručak je ustalo ranije i sredilo stvar. Krenuli smo na minijaturni most preko Cetine gdje je pola nas pošlo loviti gmazove. Prvi put u mom životu da sam hodao poljem i molio Boga da sretnem zmiju. No, taj dan ih nismo sreli. Doduše, uhvatili smo nekoliko guštera i dvije žabe. Naravno, budući da smo krenuli u lov na njih usred podneva, uhvatili smo blago rečeno, ništa, jer su se sve pametne živine posakrivale od masakrirajućeg sunca, samo smo mi nadobudni biolozi šetali po zvizdanu i prevrtali kamenje.
Smjena… Počelo je dosadno čupanje biljaka, njihovo spremanje u herbarij i zapisivanje imena. Nakon veoma kratkog vremena svi smo počeli buncati jer smo hodali preko polja gdje je najveći hlad dolazio od grmića koji mi je jedva dopirao do gležnja, a sunce je neumorno peklo sa svih svojih 6 milijuna Celzijevih.
Pauza
Otišli smo na izvor rijeke Cetine. Predivan prizor. Najuzbudljiviji dio je bio kada je Semmy vrisnula da vidi zmiju. Ludi asistent se bacio za njom no skliznula je u nekakvu rupu u koju je on radosno zabio nos i ustanovio da se vjerojatno radi o poskoku. Petnaest minuta su ga nagovarali da izađe (poskoka, ne asistenta), no nije se dao. Ožalošćeni, krenuli smo dalje i jedva uhvatili još jednog guštera. Nije mi jasno kako profesoru nije bilo očito da nećemo uhvatiti ništa po toliko jakom suncu kada sve pametne živine traže hlad svojih rupa, samo mi bauljamo u potrazi za fantomima. Mislim da smo tog guštera uhvatili samo zato što je bilo dovoljno lud da izađe vani i dopusti si da ga sunce pregrije pa se nije mogao ni maknuti kada su mu namakli omču oko vrata.
Opet smjena i botanički dio. Trčali smo za profesorom dok je on čupkao biljke i govorio nam kako se što zove. Budući da ih moramo imati 150 novih u herbariju, svaka vlat trave na koji naletimo je potencijalno dobro došla tako da smo mu svašta gurali pod nos i zapitkivali ga.
Nakon popodnevne rabote, čitav autobus je bio katatoničan. Sunce nas je dotuklo do same srži naše biti. Odvezli su nas na večeru i trebalo nam je jedno sto godina da dođemo sebi i počnemo jesti.
Kada smo stigli doma, nekolicina nas (kažem nekolicina jer se radilo o fakultativnom dijelu terenske) je krenula s asistentom kodnog imena Mačić u postavljanje klopki za male sisavce. Obične mišolovke koje vidite u svakom crtiću s Tomom i Jerryjem. Putem je profesor zapeo na bari gdje je pokušavao izmamiti van veliku smeđu krastaču ali mu nije išlo za rukom pa je pozvao asistenta koji je upravo u tom trenutku dobio svoje kodno ime. Naime, prezime mu zvuči veoma slično kao „mačić“ i dosta nas je čulo profesora da ga upravo tako dozivapa smo skoro crkli od smijeha. Pomislio sam si kako su si on i profesor baš lijepo bliski kad mu ovaj tako slatko tepa. :))) Uglavnom, Mačić je sišao u baru i gnjavio krastaču ali kuja se nije dala pa smo odustali. Postavivši klopke (jedno pedeset), krenuli smo doma. Došavi doma, stao sam u red za tuš, kojih je bilo četiri, i dočekao ga negdje oko ponoća i po. Opravši se, zalijepio sam na nos flaster protiv hrkanja i pokušavao zaspati dok su kolege bančili pod prozorom….
Dan treći…
U šest ujutro, Mačić nas je odveo da provjerimo klopke. Ništa nismo uhvatili, što je navodno bilo za očekivati jer u ovo doba godine nema tako puno miševa i rovki. Doduše, u jednu klopku smo uhvatili puža. Vau…. Famozno…
Odmah poslije toga, dok je većina kolega spavala, oporavljajući se od bančenja, krenuli smo s profesorima i asistentima u promatranje ptica. Sreli smo pupavca (Upupa epops), vugu (Oriolus oriolus), rusog svračka (Lanius collurio), lastavicu (Hirundo rustica), piljka (Delichon urbica), sveprisutnog vrapca (Passer domesticus), sjenicu (Parus maior), velikog svračka (Lanius excubitor), poljsku ševu (Alauda arvensis), pčelaricu (Merops apiaster), zebu (Fringilla coelebs), češljugara (Carduelis carduelis)… Sve u svemu, veoma zanimljivo…
Nakon doručka, krenuli smo put mora. Stigli smo u neku uvalu gdje su nas izbacili van opet na najjače sunce i opet smo se dali u potragu za živinama. Ovaj put je Semmy uhvatila kapitalca zelembaća (Lacerta viridis… ili je bila L. trilineata?), a Mačić je istjerivao ispod kamena šaru poljaricu (Coluber gemonensis). Na koncu je i uspio. Osim toga, ništa novo, samo sunce, sunce i sunce….
Smjena… Čupanje biljka… Ništa posebno, sunce, sunce i još malo sunca…
Ručak smo imali u Vodicama. O vlastitom trošku, naravno… Pojedoh miješanu pizzu za četrdeset kuna. Ajde, bila je jestiva, ne žalim se. Uslijedila je vožnja prema Vrlici na večeru. Opet smo se topili u autobusu. Da, zaboravio sam napomenuti da smo dobili drugi bus (prvi je otišao na popravak) koji nije imao zavjesice nego neke rolete koje nisu NIŠTA sprječavale tako da smo se znojili kao mahniti.
Opet red za tuš i pokušaj spavanja…
Dan četvrti…
Nakon doručka, potrpali smo se u u bus i krenuli prema izvoru rijeke Krke, točnije prema slapu Krčiću koji je bio toliko divan da sam se zaljubio već na prvi pogled i točno znam kamo ću se vratiti čim prije! Botanički dio je bio dijelom u hladu, a dijelom pravi avanturistički pothvat kada nas je profesor odveo na vrh slapa (doslovno na desetak metara od mjesta gdje se voda strovaljivala u ne baš tako duboki ponor…). Odmorili smo se kratko i potom počeli spuštati niz strmu padinu do dna slapa gdje smo uživali u prskanju vode i maglici koju je nadizao padajući Krčić. Ne bi čovjek rekao da botanika može biti tako opasna, skoro smo se ubili dok smo se spuštali niz kamenjar prema dnu…
Ovaj put nismo hvatali gmazove nego su asistenti elektrošokirali ribe u Krki i demonstrirali nam kako se na taj način hvata riba. Sve su preživjele, don't worry, elektrošokovi ih ne ubijaju, samo ošamute. Zato je nas ubilo tegljenje agregata, koji je proizvodio struju za šokiranje ribe, natrag do busa.
Krenuli smo prema Kninu na pauzu gdje smo, gle čuda, dobili TREĆI autobus. Ovaj je bio dug kao omanji jumbo jet i BEZ IKAKVIH ŠTITNIKA PROTIV SUNCA whatsoever! Ne moram vam ni opisati koliko je bilo vruće.
Ubrzo nakon što smo krenuli, bus je naglo stao na benzinskoj i asistenti su istrčali van kao ludi. Popizdili smo jer smo opet morali čekati na polazak, psovali smo jer smo mislili da su gospoda zaboravili kupiti svoje pivice i sl., a sunčeka od asistenata su se vratila noseći pedeset i nešto sladoleda za svakoga!! :))))) Inače smo vječito morali čekati nekoga na polazak, nikad nismo krenuli u dogovoreno vrijeme jer su svi konstantno kasnili, bilo ujutro, bilo nakon večere… A mucice, oni mislili na nas :)))
Uglavnom, otišli smo u NP Krka. Nisam mogao vjerovati kako je to predivno mjesto. Milijun slapova i slapića, svaki ljepši od prethodnog… Uživali smo do krajnjih granica, što u ljepoti prirode, što u spoznaju da ništa ne smijemo brati i loviti tako da smo išli čisto turistički i KROZ HLAD!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Prvi pravi hlad u četiri dana. Fenomenalno.
Povratak doma. Prvo smo se zaustavili u Vrlici na večeru gdje smo se utrpali u onaj bus kojeg smo ostavili u Kninu jer ovaj veliki nije mogao ući u selo gdje nam je kuća. Došavi doma, shvatili smo (nekolicina nas koji smo svake noći actually pokušali zaspati) da nećemo tako lako uhvatiti san jer je ovo zadnja večer. Ah, ma kakav san!!! Kolege uopće nisu ni išli spavati. Čim smo prestali s osluškivanjem šišmiša, počelo je bančenje koje je potrajalo ni više ni manje nego do pet ujutro.
Dan peti, bijes…
Semmy, Ulfuz i ja smo bili među ljudima koji su zadnji dan trebali napraviti doručak i sve počistiti. PROBUDILI SU NAS DESET DO PET svojim urlanjem, pjevanjem, riganjem, hihotanjem i paljenjem svjetla. Popizdio sam, počeo psovat, prijetio da ću im servirat k**** od ovce za doručak ako me ne puste da spavam.
Nisu. Digao sam se deset do pet i pridružio se Ulfuz u kuhinji. Izgledala je odvratno (kuhinja, ne Ulfuz). Tone boca vina, pive, opušci, milijun čaša… Skoro mi je došlo da sve to tako ostavim da profesori vide ali nije bilo smisla kad su i oni djelomično bančili sa studentima. Krenuli smo sve to čistiti iako se svaka stanica moga bića bunila protiv toga i najradije bih da smo sve tako ostavili ali jbga, i ja sam bio gladan pa sam čisto zbog sebe i nekolicine ljudi koji su bili normalni, sudjelovao u čišćenju i pripravljanju doručka.
Kada su se svi bezobraznici nažderali i kada smo završili s čišćenjem, krenuli smo doma, i to onim PRVIM busom kojemu je klima bila popravljena. Nažalost, nešto i nije djelovala tako da smo se opet znojili kao manijaci pri povratku u Zagreb, ovaj put najviše do sada… Nevjerojatno. I guess what? Opet nismo išli autocestom! Kada smo krenuli na terensku, često smo skretali s ceste kako bismo pogledali nešto ili ubrali nešto pa bi bilo teško to raditi da smo bili na autocesti ali povratak je bio ravno u Zg i ne vidim zašto smo se satima morali karocat po lokalnim cestama i ubijat u zavojima kada smo se mogli popet na autocestu i opičit ravno za Zagreb. Firma ne da, rekao je vozač. Krasne li firme…
I tako je svršila terenska. Bilo mi je stvarno lijepo, Ježević je predivo selo u kojem nema ništa osim nekoliko stambenih kuća, jedne butige koja radi po potrebi te prirode koja te očarava. Jedno jutro, ono kada smo gledali ptice, smo se bili spustili do Peručkog jezera, akumulacije na Cetini koja služi, naravno, za hidroelektranu. Profesor nam je objašnjavao koliko takve akumulacije uništavaju prirodna staništa živoga svijeta i koliko su nezdrave za samu rijeku. Čak nam je i rekao da su ljudi u HEP-u svjesni činjenice da su silovali rijeku do maksimuma ali da nam svejedno treba struja i da se tu ništa ne može. Moglo bi se kada bi htjeli potrošiti koji milijun na vjetar i sunce. Ima područja u Hrvatskoj gdje vjetar gotovo konstantno puše, ima krajeva koji imaju preko 300 sunčanih dana u godini… Ali lobiji su nevjerojatni.
Također, jedan profesor nam je ispričao zanimljivu priču. Ne znam koliko vas gleda Star Trek, pogotovo Voyager, ali oni se gore nisu tuširali vodom nego soničnim tj. ultrazvučnim tuševima. Profesor nam je rekao da ultrazvučne mašine za robu već postoje i da je sam oprao jednu majicu u njoj te da je to nevjerojatno koliko je čista bila, čistija nego što je mogao postići tradicionalnim mašinama na vodu i prašak. Čista, čista, čista, a bez kapi vode i bez grama praška. Naravno, takav patent otkupe oni koji drže svjetsku prodaju mašina koje se non stop kvare i koje treba popravljat, koje gutaju litre i litre vode i tone praška godišnje. Ultrazvučne mašine sjede u zaboravu dok se ne izmuze zadnja kap novca iz ovih mašina, da bi se poslije prodale po ogromnim cijenama kao „spas“ kada ne bude niti jedne kapljice vode na planeti.
I tako ima milijun primjera. U biti, ljudska tehnologija je napredovala toliko daleko ali se ti patenti ne puštaju van dok stari donose zaradu. Bog zna što sjedi po skladištima, pogotovo u Americi. Vjerojatno već odavno i postoje antigravitacijski uređaji, bežični prijenos energije… Ne bi me čudilo da skrivaju i perpetuum mobile. Baš smo jadna vrsta, odvratna, gadna, sebična, autodestruktivna, ne učimo na vlastitim pogreškama, stoka smo kakve nema i zaslužujemo da nas priroda izmasakrira tako da nas ostane svega 2 milijarde, onda bi bilo super… I da nam nekim mehanizmom ograniči razmnožavanje tako da nas više nikad ne bude ovoliko. Baš smo se proširili poput virusa u svaki kutak Zemlje i iskorištavamo do maksimuma, a uopće se ne obaziremo na očite posljedice.
Nego… Bilo mi je lijepo na terenskoj, ubrali smo mnogo biljaka, naučio sam imena svih onih travurina za koje me ljudi uvijek pitaju „a što je to“ i ona se čude kako ne znam, a biolog sam. Naučio sam poneke zanimljivosti o gušterima i pticama, šišmišima… Mjesto je predivno, škola tj. stanica u Ježeviću je PMF-ovo pravo malo blago i nadam se da će uskoro diljem Hrvatske početi nicati takve stanice gdje bi studenti mogli odlaziti i učiti in situ o onome što ih zanima.
Igrali smo i odbojku gotovo svake večeri, umirali od smijeha kada nam se pridružio asistentić oko kojeg padaju gotovo sve cure, a meni nije nešto posebno ali drži se onako metro, sav si je cakan pa ga valjda zato progone… Bilo mi je baš zabavno probuditi se u pet i po ujutro i ići gledati ptice, voziti se u stražnjem dijelu kombija s još hrpom ljudi i padali smo jedni preko drugih dok je profesor mučio zavoje ceste… Još samo da smo nakon veoma napornog dana mogli spavati kao ljudi bilo bi super. Valjda negdje treba postojati balans, kvragu, kad dođeš ozbiljno raditi, onda ozbiljno radiš, ne ponašaš se kao da si na maturalnom putovanju!! Nažalost, neki ljudi će do kraja života ostati u svojim glavama u srednjoj školi i praviti budale od sebe gdje god odu. Njihov problem…
Podsjetite me da ovih dana uploadam slike, ima jako lijepih :)
Post je objavljen 28.05.2009. u 11:35 sati.