Za početak, draga Ulfuz, onaj mali iritantni glasić je vrišteći umirao u agoniji dok sam ga zatucao svakim novim zalogajem kasne večere… Jbga, znam da će se to sutra odraziti na moju liniju (točnije, krivulju) u obliku deset centimetara visokokvalitetnog sala ali trenutno mi je tako svejedno. Još jednom sam se uvjerio u činjenicu da pun želudac znači i blaženo katatonično stanje u kojem me ni za što na ovom svijetu nije briga.
Da, Župa je veoma pitoreskna u ovo doba godine. Ljudi hodaju uokolo obučeni u nevjerojatne ljetne kreacije kao da namjerno prkose nadolazećoj hladnoći. Evo, upravo danas sam na svoje oči vidio (poslije toga su bile neupotrebljive jedno dva sata dok dotična slika nije izblijedjela s mrežnice) ženu tatina rođaka kako hoda vani u dominđosu toliko kratkom da joj je skoro kovrčava vaginalna punđa ispadala vani, gore pokrivena valjda muževom majicom koja ne bi zagrijala ni kap vode. Budući da dotičnu ženku krasi ljepota s kojom se može mjeriti samo odavno sprešana i lijepo povijena žena Ramzesa II., prizor je bio hororističan. Za ne falit, TO me htjelo i izljubit za dobrodošlicu… Toj prijetnji sam vješto izbjegao uputivši joj ubojit pogled koji je govorio: „Dotakneš li me, počupat ću ti nokte i nahraniti te njima!“ Shvatila.
Inače, uživam u činjenici da sam more vidio samo onda kada me je vozač autobusa naprasno probudio, govoreći kako se spuštamo prema Gradu. Mašala… I to je to. Od trenutka kada sam stigao pa sve do jučer, kiša i vjetar šibali su ubavim krajolikom Župe, hladeći slanu vodenu masu do poprilično zanimljivih temperatura. A ionako me ne privlači kupanje nešto posebno, pa ja sam već veliki…
Sve u svemu, ljudi su sveudilj znatiželjniji nego što bi trebali biti i to mi neopisivo diže turgor. Mislim, što jednu babetinu od petsto godina koja niti ne zna što je fakultet zanima kako mi ide… Ide mi spektakularno, crawl somewhere and die, ono! Jedini razlog zbog kojeg uopće otvara svoju gubavu gubicu je potencijalna mogućnost da dozna pokoji sočni trač i onda ga širi uokolo kao sifilis, nadajući se da će nanijeti štetu meni ili mojima. Neš ti razbibrige…. Sreća moja pa se meni živo jbe za te i tima slične priče. Što se mene tiče, mogu pričati i da sam pomahnitali serijski ubojica koji pedofilira bogate dečkiće i njima hrani njihove mrtve majke… Baš me briga. Još samo kad bih mogao istrenirati i ostatak moje familije da se prema raznoraznim glasinama (koje se mogu ticati apsolutno bilo koga) ne obazire…
Sjedim u sobi i osluškujem kako Pixie dobiva još jednu bitku protiv Patera. Nevjerojatno kako mu svaki put dopusti da ga nadmudri i pobijedi mačka čiji moždani kapacitet ni u najboljem slučaju ne može prijeći inteligenciju dvogodišnjeg djeteta. Pixie, budući da zna više o nama nego što se mi usuđujemo priznati, uvijek pronađe načina kako Pateru triput dnevno dignuti tlak. Mene može iznervirati samo ako me uspije iznenaditi, ali ne padam na njegove sačekuše više tako olako. Naime, obožavam kada mi skoči na leđa kada se sagnem po nešto. Nigdje ga nema na vidiku, no čim se sagnem eto mi ga na leđima i junački se drži svim raspoloživim čaporcima kako ne bi spuznuo. Trenutno operira po balkonu, pružajući Lady posljednji trk po kući prije spavanja…
Da… Spava mi se… Mrtvi iritantni glasić se pretvorio u interesantnu bol u predjelu dvanaesnika i čini mi se da ću veoma skoro morati do Karla. Sinoć sam išao kod Karla pet puta. Činjenica da smo danas za objed imali zapečeni grah niti malo ne pomaže… Jao, idem, Pixie je upravo skočio na ormar i namjerava odozgo pobacati probrane tomove enciklopedije drevnih civilizacija… Zajedno s umjetnim božićnim borom… I mojim modelom Lufthanse… AH, DAMN, i registratorom punim kartica sa savjetima za njegu računala… I stiropornom stropnom oblogom…
|