Danas je dan bio... zanimljiv.
KONAČNO sam doživio predavanje iz geologije. Prva dva sam propustio čisto zato jer su Geološki i Biološki odsjeci SVJETLOSTNIM GODINAMA udaljeni jedan od drugog pa obavijest o početku predavanja nije niti stigla. Vjerojatno će stići tamo negdje 2077. kada budem uspavljivao petnaestog praunuka svog prvog retrivera. Kao da putuje is Andromede, a ne s Horvatovca, kvragu i oni...
No, kao što rekoh, „prvo“ predavanje iz geologije. Prvo što mi je roknulo u oko jest činjenica da profesor očito obožava „prinčevsku gestu“ jer ne vadi ruku iz džepa. Iskreno, ne znam kako može hodat i vitlat trskom držeći jednu ruku u špagu no eto ga tamo. Ja bih se vjerojatno prevrnuo na mjestu ili bih se osjećao kao hendikepirani morž. Ne znam, gestikulacija mi je veoma važna kada pokušavam nekome nešto prenijeti usmeno.
Ali pustimo mi neobične manire (po bontonu držanje JEDNE ruke u džepu se ne smatra nepristojnim), nije to jedina. Nagledao sam ih se kroz ove tri godine na ovom Sve(m)učilištu i previše. Općenito gledajući, čovjek ni sam ne zna što bi htio reći, pa se polovica predavanja sadrži od iskrzanih rečenica bez glave i repa, nastojanja da se odjednom izgovore tri različite stvari te opetovanih pokušaja da nam se da do znanja kako su geologija i biologija dvije toliko odvojene znanosti i da je između nas jaz veći od četiri Grand Canyona. Predivno, uzevši u obzir da su mi to isto ponovili i matematičari i fizičari i kemičari. Stvarno, biologija kao da nema pojma o životu! ;)
A onda sam svršio na kavi s Neko-chan. Neko-chan je, naime, moja kolegica i prijateljica s druge godine i gluha je, tako da joj treba prevoditelj na predavanjima. Igrom slučaja ima kolegu (i.e. mene :))) ) koji je tečaj znakovnog jezika završio i može uskočiti kada njeni prevoditelji ne mogu. U roku od nekoliko minuta ugovorio sam već tri gaže za sutra i prekosutra pa ćemo vidjeti kako će to teći. Uz malo sreće, preklopit ću nastojanja da pomognem curki s činjenicom da bih u „Dodiru“ trebao odvolontirati 60 sati... Još samo prstohvat il' dva hokus-pokusa i primaknut ću se korak bliže dobivanju drugog stupnja u „Dodiru“ :))) Nakon toga, samo su sudnice i HRT granica! :))
To sve potaknulo me je na razmišljanje o budućnosti i poslu. Naravno, uvijek u rezervi imam prevođenje gluhima i gluhoslijepima te rad u „Dodiru“ no ipak me malo više zanimaju biologija i teren od znakovnog jezika. Just a little bit :)) Imam nekoliko opcija za kasnije proganjanje event. zaposlenja.
Na primjer, mogao bih se vratiti doma i zaposliti u Nacionalnom parku „Mljet“. Zašto ne? Bio bih blizu doma, a opet ne toliko blizu da živim sa svojima. Život na otoku gdje je civilizacija dovoljno razvijena da mogu imati internet i signal od mobitela, a opet stravično nazadna pa nema vodovoda ni normalne opskrbe i povezanosti s kopnom predstavlja savršeno radno mjesto za nekoga poput mene. Mogao bih po čitave dane obilaziti Nacionalni park i ostatak otoka, uživati u prirodi, maziti mungose, čavrljati s jelenima, utrkivati se s divljim svinjama i hraniti cipole veličine omanjeg psa. Mogao bih i doktorat tamo napraviti. Dovoljno bi bilo da nađem pristojno opičenog i ludog profesora na svom faksu (a takvih, Providnosti hvala, ne nedostaje u ovoj ludari gdje studiram) i uvjerim ga kako je upravo to njegov životni san: imati doktoranta negdje usred najzelenijeg otoka Mediterana. Možda bih mogao ići dražiti one prastare meduze u Malom jezeru. :)) Ili nešto treće. No to bi bilo zanimljivo radno mjesto, pogotovo zato što nikad nisam vidio Mljet zimi (inače smo tamo skoro svako ljeto) i vjerujem da je prekrasan kada ga šibaju orkansko jugo i stravična kiša! :)) Zamislite kakvi bi tek postovi TAMO nastajali! :)
Naravno, nije mi to jedina ideja koja mi je naumpala u posljednje vrijeme. Ne znam koliko je vas čulo za otok Lokrum ispred Grada no on postoji (već dosta dugo :p) i proglašen je rezervatom. U posljednje vrijeme se intenzivno uređuje i već se pretvorio u pravi mali raj gdje hrle tisuće stranaca u potrazi za malo divljine nadomak centra i gradskih mira. Dotični otok ima i botanički vrt koji je, istina Bog, užasno zapušten i vidi se da nema tko ni otpalu koru eukaliptusa pograbljat. Sve što trebam napraviti jest izabrati botaniku na diplomskom i nakon dvije godine samo suptilno upitati bih li mogao raditi tamo! :) Zamislite tu mogućnost! Bio bih još bliže obitelji, radio bih na otoku i imao ogroman vrt pun egzotičnog bilja (mahom sukulenata) koji VAPE za malo pažnje. Vrt je stvarno u očajnom stanju, što je žalostno jer bi lijepo upotpunio turističke „sadržaje“ Grada. Da ne govorim tek o fantastičnim mogućnostima suradnje s Arboretumom u Trstenom, nabavkom određenih biljnih vrsta iz zagrebačkog Botaničkog vrta te poticanjem obnove botanike te vrtne arhitekture u Dubrovniku. Sve bi se to dalo napraviti kada bi bilo financija. Za početak bi bilo dovoljno dohvatiti grablje te ponekad i zaliti pokoju biljku.
Treća opcija mi se malo manje sviđa jer uključuje dvije stvari kojima baš nisam oduševljen. Prva podrazumijeva potezanje bivših profesora za rukav, a druga more. Ne biste vjerovali ali STVARNO nisam fasciniran morem, ribama i ostalim monstruoznim stvarima koje dolje žive. More mi ide na živce, ribe su mi dosadne, a proučavanje njih oboje mi se stvarno ne da. No zlu ne trebalo, uvijek se mogu pokušati uguziti u Institut. No ne da mi se ići studirati ekologiju mora ili zoologiju samo zbog „mogućnosti“ kojom čak ni nisam zadovoljan! Ozbiljno.
Četvrta i posljednja opcija koja se tiče struke mi je ujedno i najmanje draga. Naime, uvijek je moguće položiti razliku i preko noći postati profesor. Sad, koliko god da me privlačila mogućnost davljenja mladih i neskvarenih duša pojmovima koji im znače otprilike jednako kao i vrtnom patuljku informacija da je Crobex pao ispod 11, preuranjena demijelinizacija aksona i gubitak samokontrole su mi ipak mali preveliki turn off. U Vrapču namjeravam završiti tek nakon 60. godine, molim lijepo. Naravno, prvo moram preživjeti dva infarkta (jedan u 38. te potom drugi u 42.), jednu aneurizmu (u razdoblju zatišja između dva infarkta) i četiri čira na želucu (koji će mi izgledati kao cjedilo za pastu nakon kure u školstvu). Sve to pod uvjetom da ne bacim i sebe i nekog bezobraznog srednjoškolca kroz prozor, zajedno sa stolicom na koju su me zalijepili. Ozbiljno, jebakanje sa školarcima mi je zadnje na listi. POGOTOVO zato što sam mišljenja da bi se biologija u osnovnim i srednjim školama trebala malo revidirati i poboljšati, obraćajući pažnju na učenje te jadne djece da je ovaj planet JEDINI kojeg imamo i da bi bilo čisto PRISTOJNO odnositi se prema njemu kao prema nečemu živome i vrijednome poštovanja. Osim toga, elementarno znanje iz biologije je sve gore i gore svake godine. Mislim, ipak si živo biće i bilo bi lijepo da znaš kako funkcioniraš, zar ne? Ako se informacija da je XY mlatimudan u polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu xxxx godine u mn minuti zabio x-ti gol i pri tom pokazao lijevo jaje smatra OPĆOM KULTUROM, onda bi se valjda i informacija da čovjek ima 46 kromosoma trebala takvom smatrati. Jer, oprostite svi nogometni fanovi, ipak nas malkice više definira naših 46 kromosoma nego ime mužjaka vrste Homo sapiens koji je uspio nadmudriti drugog istog takvog i protjerati mu loptu kroz noge.
Da ne spominjem kako kod mene djeca NE BI prolazila jer su im tate „netko“ ili samo zato „da ih više ne gledam“... Ne, nema dvojke ako ništa ne znaš, sorry. Vidimo se na popravnom, vidimo se dogodine ako ništa drugo. Nikome ne činim uslugu ako nerad nagradim (ma vidi ti mene, kako li sam dvoličan, toliko da boli!), ponajmanje djetetu. Oprostite, ali za 2 svatko može naučiti, osim ako imaš kromosom manjka ili viška pa si razvio tešku mentalnu retardaciju. Stoga, jbga. Takav „živac-tretman“ ne želim ni sebi ni drugima pa se iskreno nadam, for children's sake, da to mog profesorovanja nikad neće ni doći :))
No da kojim slučajem završim u školi, na prvom mjestu bi ipak trebala biti dječurlija, zar ne? Nije poanta koliko ću zaraditi (dobro, mislim, jest jer ipak OD NEČEGA treba živjeti no...) nego koliko ću dobro prenijeti svoje znanje drugome. Ako barem jedno derište usvoji moje oduševljenje transkripcijom i translacijom ili osjeti ushićenje pri pogledu na skriveni svijet u objektivu mikroskopa, onda moj posao profesora ima smisla. U biti, jedan mali dio mene zapravo i želi "vrbovati" barem jednu neiskvarenu dušicu i potaknuti je da u pojavi zvanoj život vidi, kao u mutnom zrcalu, nešto više. Nešto više od puke sume dijelova. Da shvati i da ostane zaprepašten strahopoštovanjem koje pruža kompleksnost života, pa makar i obične amebe. Da se zapita. Da pokuša zavoljeti sve što puže, raste, leti, papa, rađa i umire. Da osjeti želju za istraživanjem neistraženog. Da uvidi kako je biologija, zapravo, najvažnija :)))))))))))))))))))))))))))))))))))
Eto, imam ja opcija, nu viđ' kol'ko! A sad oprostite no ukoliko ne odem spavati i obnoviti izmoždeni mozak, sutra ću pasti prvi kolokvijić ove akademske godine, a tako STVARNO ne želim započeti semestar... :)) Ostajte mi čili i obli.
|