Total mental overload... Dosta! Ne mogu i neću više... Želim se vratiti na početak prve godine. Želim, želim, želim... Ako uspijem trčati brže od svjetlosti, vratit ću se u prošlost... Ako budem trčao dovoljno dugo i dovoljno brzo, ciljat ću da se zaustavim prije prvog kolokvija iz anorganske. Znam da sam je već riješio ali svejedno, tu su problemi počeli. Naći ću sam sebe i ozbiljno si zaprijetiti da shvatim kolokvije ozbiljno. Onda ću morati usporiti, toliko usporiti da će svijet juriti pored mene, juriti, juriti dok se ne vratim u danas. Onda ću moći uživati u plodovima ležernog studiranja jer ću biti savjestan student. Baš me briga koliko ću promijeniti svijet, vrijeme je da jednom nešto napravim zbog osobne koristi!
Pogađate već, osjećam se polomljeno. Psihički. Ma katastrofa... Ujedno počinjem shvaćati da, osim faksa kojim pokušavam svoj život nekamo natjerati, ne činim ništa da se negdje dovedem. Što ću kad završim s faksom? Kada se svi raziđemo na sve strane i kada ostanem opet sam? Dok Ulfuz brine kako će sa Slumpyjem započeti zajednički život bez kredita, mene živo zanima koliko će mi trebati da razbijem status quo, na koji način i gdje.
Planovi... Zašto uopće postoji taj koncept planiranja, nije mi jasno? Nemam ništa u planu, nemam. Mislim, za poslije. Sad imam. Sad moram nekako završiti ove tri godine koje ću završavati četiri godine (ne daj Bože pet, pater familias će ostati na dijalizi i umjetnom srcu ako se to dogodi). Ukoliko budem dovoljno dugo tužno stajao pred faksom i potezao pročelnika za rukav, možda se ubacim na diplomski. Istini za volju, ne znam kako ću ga platiti, osim ako ne povadim sve organe bez kojih nekako mogu, prokurvam se i postanem hitman. No dobro, uvijek se može pronaći neki pristojan postao, parazitirati još neko vrijeme na roditeljima, skupljati novce i onda se vratiti na faks. No to „neko vrijeme“ me brine.
Dobro i recimo da završim i diplomski. Pitaju me ljudi što imam u planu, gdje ću živjeti, s kime i što ću raditi. Kažem im da ne znam, ni za prvo, pogotovo ne za drugo, a za treće znam što bi htio samo u ovakvom šupku od države to je prilično nategnuto.
Idealna situacija, a to sam vam već petnaest puta ponovio, bi bila da živim u kakvoj teškoj, zabačenoj šumetini, out of sight, out of mind, imam ludo pseto za životnog pratioca, tri opičene vjeverice koje bi šopao, mačku koja bi me mazila i potočić pored kolibe koji bi tekao kroz vrt gdje bi raslo sve što mi treba za žderat. Možda bi navikao loviti životinje, čisto zbog psa, mačka bi si već sama uhitila nešto. No to se ne može jer morate raditi kako biste imali čime platiti poreze, prireze, zareze, životarinu, kisikarinu, srcekuckarinu i sve moguće –reze, -arine i ine namete. Mislim da je čovjeku najbolje samome. A ako već moram biti socijalna životinja, onda ću se radije vezati za pseto i mačku nego za nešto ljudsko, ovo dvoje se nikad neće derat na tebe zato jer si ih krivo pogledao, ne shvatio o čemu su možebitno razmišljali dok su govorili da je sve u redu i slično...
Bezveze.... Uglavnom, the feeling is shitty in all it`s might. Nakon puno vremena slušam Cranberriese. Ne zato što su depresivni, nisu, to ljudima uporno objašnjavam. Sve da i jest, to je njihova pjesma koju je netko od njih napisao kad se osjećao jadno. Ja ne pišem pjesme, pišem isprazne postove i pričice koje samo posuđuju ideje od drugih, ništa inovativno i ništa novo, kao i the rest of my life. Just using the same material, never something different.
„Sacrifice“... Jea... U imperativu, ne kao imenica. Totalno... Najbolje je odbiti svoje težnje, čežnje, želje i htijenja i staviti se na raspolaganje drugima. Ako nekoga uveseliš, gdje ćeš veće radosti! Ozbiljno, ovo nije sarkazam... Niti je to bio sarkazam (to da nije sarkazam). Jednostavno je tako... To je neka vrsta autolijenosti ali baš me briga, dok ima onih koji na tome mogu profitirati (ako ja želim da tako bude), neka ih. Ako nekoga mogu usrećiti na ovom svijetu na bilo kakav način, hoću. Nek je ljudima lijepo. Usreće onda i ljudi tebe natrag (ponekad), a to ti spada pod čisti profit jer nisi ništa očekivao zauzvrat.
Da... Nije mi meni konkretno jasno u glavi, kako bi tek bilo da nekome idem objasniti što sam mislio reći... „Live to give“, ukratko. Živi, davaj, pripremi se na jedno veliko ništa, budi sretan ako ti se što vrati... Ako se dobro pripremiš, nema prevelike tuge kad fakat ništa i ne dobiješ. You bounce right back up. Well, the only problem is in the bouncing :)
Na znakovnom jeziku nazvaše me kamenim srcem... Oh, I beg to differ! Ali nije bilo vremena za rasprave. Trebali smo za domaći rad opisati svoju prvu ljubav. Taj dan nas je došlo samo petero, a kako sam ja i generalno najmlađi među svima njima, morao sam prvi. Bio sam kratak.
(„Nije je bilo“), rekao sam kratko. („Kako misliš, nije je bilo? A simpatija? Osnovna škola? SREDNJA?“), razmahala se instruktorica sva u čudu, upirući snažno palac desne ruke u okomito položeni dlan lijeve. („Ne.“) („Ništa?“), opet je ispucala savijene srednjake, svaki sa svog palca. („Još uvijek čekam“), odvratio sam, bockajući se palcem po desnoj strani ključne kosti dok je kažiprst pokazivao negdje u zrak, a ostali prsti bili skupljeni u dlan. („Kameno srce“), rekla je kolegica meni s desna, gurkajući svoje voljeno srce desnim srednjakom dok su ostali prsti iste ruke stršali na sve strane.
Slegnuo sam ramenima. Instruktorica me pogledala ispod oka, bila je uvjerena da me samo sram pričati o tome.
(„Nije me sram“), odvratio sam na nepostavljeno pitanje, odmahnuvši prstom i prelazeći savinutim prstima desne ruke uz obraz. („Jednostavno nemam što reći.“)
Što da im kažem? Ostali su u uvjerenju da me čisto bilo sram pričati o svojim tzv. simpatijama.
(„Daj neku imaginarnu, onda“), rekla je instruktorica, završavajući rečenicu kružnim pokretima pandžaste desne ruke uz desnu hemisferu mozga. („To je jadno“), rekoh, lupkajući se desnom rukom po lijevoj koja je bila vertikalno uzdignuta tako da prsti dodiruju lijevo rame. („Neka ti bude“), odustala je instruktorica i krenula dalje, gledajući kako joj pričaju o nekakvom Marku iz vrtića ili o Antoniu s kojim je neka bila od trećeg do sedmog osnovne, pa su prekinuli, pa opet bili zajedno u srednjoj, pa opet prekinuli i ostali super prijatelji...
Kameno srce... Stoneheart. Zašto onda kucka i proizvodi čudan koktel emocija ako je kameno? Ne bi li trebalo sjediti tamo i biti ga briga za sve što se događa, pa tako i za samoga sebe? Kamen... Baš je lijepo kad te netko usporedi s najmrtvijom stvari u prirodi. Obično sam ubojice, i to one hladnokrvne, zamišljao s takvim srcima, ne jadničke poput sebe.
(„Da, frigidan.“), pristao sam na kraju na njihovu zezanciju, spuštajući naglo „victory“ znak niz obje strane tijela, paralelno s njime. Valjda će već jednom prestat s tim...
Jedva sam dočekao kraj sata i odjurio doma gdje su me čekali Slumpy i Ulfuz. Pitam se što oni misle, imam li fakat kameno srce?
Meritas - Sve što želim
Ako ova ljubav nestane,
Ako riječi šutnja ubije,
Koliko smo bili iskreni?
Da l` ću ikad saznati?
Ako dođu sivi oblaci,
Hoćemo li ostati?
Sve što noćas želim
Od tamnih misli sakrij me!
Sve što noćas želim
Od tamnih misli sakrij me!
Ako vječnost ipak postoji,
Ti ćeš biti jedini.
Kada kiše snove dotaknu,
Ja ću znati istinu.
Ako dođu sivi oblaci,
Hoćemo li ostati?
Sve što noćas želim,
Od tamnih misli sakrij me!
Ne daj mi da vidim kraj!