Maloprije sam, u grozničavim nastojanjima da pronađem nešto čime ću zabaviti svoj prokleti mozak kako ne bi ponovo zapao u ono nedobro stanje iz kojeg ga u zadnje vrijeme sve češće moram vaditi, naletio na svoje stare postove, još iz razdoblja kada sam svakog pojedinog sejvao na hard, zajedno s njegovim imenom, prezimenom i vremenom nastanka. Odavno to više ne radim jer sam shvatio da nema smisla trošiti megabajte na gluposti. No, naletjevši na njih sve onako zgužvane u jedan folder, Bogu iza 1456. linije koda u programu, počeo sam čitati.
Pročitao sam neke koji su nastali još dok sam bio u srednjoj. Jesus, koliko gluposti sam tada pisao, o čemu razmišljao i što sam problemima smatrao! Hehehehe, kada sada gledam na to razdoblje (prije nekih 4 – 5 godina), uhvati me neopisiv smijeh! Zatim postovi koji su pratili prijelaz iz srednjeg u visoko obrazovanje, strahove oko upisa, sreću nakon upisa te prve dojmove iz metropole. Dao bi sve na svijetu da se mogu ponovo vratiti na početak prvog semestra i ispraviti najveće kikseve sjemena svoje karijere.
Onda sam naletio na sve one silne postove koje sam stvarao zatvoren u zmajevu šupku od Dubrave s ona tri mandrila. Sada su mi smiješna sva moja razmišljanja iz tog vremena. Kao prvo, ne mogu vjerovati da sam sve to actually i objavljivao! A zatim još kada vidim čime sam se sve zamarao... Hehehe, naletio sam na one gomile postova posvećene Njoj i Njoj. Da, bile su dvije. Ha! Zbog jedne mi je veoma žao što nije uspjelo (tko zna kakav bi me sad osjećaj obuzimao umjesto ovog pseudoflegmatičnog nagovještaja depresije), zbog druge mi je žao što sam uopće trošio neurone na nju. Sreća moja što je sve s njom svršilo kako je svršilo, čovjek ponekad najbolje shvati u kakvoj je zabludi ako uspije iskočiti na tren iz samoga sebe i sagledati stvari iz druge perspektive.
Da, nakon Nje i Nje, stagnacija... Status quo. Istini za volju, bilo bi savršeno probati i taj aspekt života, sada kada probavam sve što nikad prije nisam i što mi je novo (francuski, gitara, ne mislim na sex, drugs and everything else that goes with that!) no jbš ga ako mu se ne da. Više ne trčim. Draška je to savršeno rekla, neka stvar dođe k meni, ako joj se dolazi. Ja tu sjedim, bavim se svojim poslima i lijepo mi je. Istina, ima kriza, ima dana kada najradije ne bih niti oči otvorio, kada bih poslao sve u krasni qrac, okrenuo se u krevetu i prespavao koju godinu. No ima dana kada jedva čekam kada će dan početi jer me čeka puno posla, puno ljudi i puno zanimljivih stvari. Kada se svi plusovi i minusi međusobno ponište, preostane dovoljno plusova za lagodan život. Čemu onda forsirat nešto što samo po sebi neće?
Da... Nego, nova je godina, kao, i trebalo bi odrediti što promijeniti, s čime krenuti, što prekinuti. Ne radim takve stvari jer se sve na kraju izjalovi i onda budem u bedu. Ako se što ima dogoditi, dogodit će se odlučio ja to ili ne. Volio bih samo da prestanem biti toliko nonšalantan što se faksa tiče, da uzmem nekoliko mjeseci besanih noći i riješim sve moguće dugove koji su preostali. Nikako da shvatim da će mi nakon toga ostati sto dana uživancije, ovako će mi ostati tri godine jala i muke. Valjda ću shvatiti...
Čime sam ja ono počeo? Aha, svojim starim postovima... Uglavnom, previše ih se nagomilalo i dobro ovako dođu za proputovati malo vlastitom prošlošću, barem što se razmišljanja i stavova tiče.
Volio bih... Ah, volio bih puno toga promijeniti, nadoknaditi, oduzeti, preurediti, okrenuti, drukčije započeti ili zaboraviti ali neće ići. Barem ne još, iako se znanost intenzivno trudi natjerati nas da se krećemo brže od svjetlosti jer bi to značilo putovanje u prošlost. Kažu da je vrijeme samo jedna u nizu dimenzija i po kojoj bi se, kao i po x, y i z, moglo jednostavno kretati naprijed-nazad. Jedini problem je gdje pronaći beskonačno mnogo energije za ubrzanje na brzine veće od brzine svjetlosti? Ma, neka Rusija pusti plin, bit će energije za sve!
S druge pak strane, koliko god mi put u prošlost zamamno zvučao, ja bih radije odletio malo do budućnosti i vidio ima li sve ovo što danas radim smisla ili je najbolje da odmah prekinem i krenem s nečim drugim. Ali opet, budućnost ovisi o hrpi varijabli na koje nemam utjecaja pa je onda bolje ne razbijati time glavu.
Najbolje mi je ovako kako je, to sam nedavno zaključio. Sam svoga vremena gospodar, ne moram ni s kime kompromise činiti, ugađati ili podilaziti samo mira radi. Ne moram prešutati nešto samo zato da bih se spasio pola sata do dan svađe, ne moram žrtvovati puno da bi održao ekvilibrij. Nitko me ne pokušava abrazivno promijeniti, niti koga ja pokušavam prisilno. Promjene su uvijek dobrodošle, da nema njih, još uvijek bismo sjedili u lokvici na rubu oceana i promatrali svijet kroz osjetilnu pjegu svog jednostaničnog tijela. No ne onakve promjene koje dolaze naglo, na silu i zahtijevaju jako puno žrtve samo da bi netko drugi bio sretan. I am who I am and that is going to change if and when I want it to change, not somebody else. I you can live with that, then feel free to step into my life. Otherwise, step aside and let me pass.
Da, uglavnom, driftam. Nije kao da ovaj post ima smisla pa postoji tema kojoj se mogu vratiti. Pišem samo zato jer mi je dosadno, svi me ostaviše maloprije, suđe mi se prati ne da, kralježnjaci učiti još manje... Vjerojatno ću se parkirati u krevet za kojih par minuta i gristi se zato što je sutra kolokvij, a meni se čini da ne znam dovoljno. Jbga, uvijek ja pronađem način kako zajebati ispit, samo mi dajte priliku! :) Nema tog ispita kojeg ću riješiti preko kolokvija, da se na čičimak popnem! Neka, jednom kada budem stiskao tu diplomu u očajničkim nastojanjima da pronađem posao prije nego što „The Snatchersi“ ne odvedu sve koji posao nemaju u pogon za reciklažu (teret smo državi, mi nezaposleni, bez obzira bili mi studenti ili samo jadni), smijat ću se ovim trenutcima i ponosno držati taj precijenjeni komad papira koji će mi taman dobro poslužiti kada na birou za zapošljavanje otkrijem da sam se usro, a u zahodu nema papira.
Idem, dakle, spavati, da se što prije probudim i to ljosnem, onda mi samo ostaje čitav tjedan piždrenja u beskralježnjake jer nam je B.essa postavila veoma simpatičan cilj koji uključuje polaganje praktikuma i zbirke u petak. Živi bili pa vidili! Amen to that.
BTW. "svježesarme", samo ti pošalji tog klauna, imao bih ga pitati par stvari. Uostalom, gle čuda, već je prošlo zadano vrijeme, a klaun me još nije koknuo! Valjda ima previše posla na odjelu za psihijatriju pa ne stigne. Uglavnom, poštedi me ubuduće sličnih sranja, od njih mi se i ovo malo kose na glavi diže, da ne spominjem ostale stvari koje su dizabilne....
|