Čekajte, ništa me ne pitajte! Gledam Stevena Seagala. Po petstoti put. Nevjerojatno, Hollywood stvarno više nije što je nekoć bio.
Dakle, pitaju me ljudi zašto ne pišem ništa. Ni na jednom blogu. Odgovor je zato što ne znam što bih pisao. Istini za volju, skoro svaki dan ovoga tjedna proveo sam u zbirci, prikliješten između krepanih kralježnjaka s jedne, krepanih beskralježnjaka s druge i kolega koji također štrebaju zbirku s treće strane. Sve to je rezultiralo općim gubitkom volje za daljnjim štrebanjem negdje oko četvrtka pa sam stoga zapeo na leptirima i nikako da se maknem dalje. Ostali su mi još samo kukci, što čini malo manje od polovice zbirke i vjerujem da će to predstavljati problem. Praktikum više manje, više manje nego više ali ide. Recimo.
Aaaa... Eto, ne znam više što da vam kažem. Osjećam se prenapuhano, preteško i ošamućeno. Popisao sam si sve ispite za drugi mjesec na jedno mjesto i potom pokupio oči s papira, nakon što su od šoka i nevjerice iskočile i dale se u trk prema vratima. Još jednom sam ih natjeraju da uvide ozbiljnost situacije i potom ih obradovao knjigom iz praktikuma. Prvi put da su se veselile dječjoj glisti.
Upao sam u kolotečinu. Ništa novog se ne događa. Svaki dan, iako mi nije isti, isti je. Osjećam se kao narkić kojemu jedan šut više nije dovoljan pa očajnički traži još jedan. Užasno mi se vozi bicikla, a sad ne mogu. Kada dođe proljeće, neće mi se dat. Nekidan sam raspravljao s jednom frendicom sa znakovnog kako nam je oboma to postalo naporno. Do ovog semestra na znakovni smo bježali kako bismo se odmorili od tjedna. Sada i tamo treba naporno raditi, pamtiti hrpu stvari i već se primjećuje pad produktivnosti. Ponavljali smo lekcije ovu srijedu i svi smo pozaboravljali hrpu riječi i da je taj dan bio ispit, popadali bismo kao kruškice.
S istom tom frendicom sam upao u raspravu za koju sam bio uvjeren da je nikad neću voditi. Naime, sjedili smo na ručku u SC-u i mlatili praznu slamu jer nam se nije jelo ono „nazovijelo“ u pjatima. Kroz razgovor, požalio sam se kako je seminar iz evolucije potrajao jedno sat vremena previše. Frendica (po vjerskom opredjeljenju adventistkinja) se na to skoro zadavila svojim karfiolom! Nakon što je povratila dah, iskolačenih očiju me upitala vjerujem li ja zaista u to! Rekao sam joj da vjerujem. Uglavnom, rekla je da sam je neugodno iznenadio i da me smatrala pravim, istinskim vjernikom. Odgovorio sam joj da ja i jesam pravi vjernik i vjerujem Crkvi i Bogu i da je i sam papa priznao teoriju evolucije, rekavši da je Bog mogao iskoristiti osnovne evolucijske sile kako mu je milo jer je, na kraju krajeva, ipak svemoguć.
Adventisti, ako slučajno ne znate, tumače Bibliju doslovno od riječi do riječi tako da vjeruju kako su Zemlja, čovjek i sve ostalo nastali prije cca 6000 godina kroz 6 dana. Doslovno. Dakle, čisti kreacionizam. Odgovorio sam joj da i ja vjerujem u kreacionizam samo na puno višem nivou. Recimo, nitko ne zna objasniti zašto je došlo do Velikog praska ili što se zbivalo u nultom trenutku postojanja. Na te riječi ponovo se onesvijestila kada sam spomenuo Veliki prasak.
Nije prošlo puno vremena kada sam otkrio da zapravo gorljivo branim Darwina i to od istog onog Boga u kojeg oboje vjerujemo, samo svatko na svoj način. Pokušao sam joj objasniti da evolucija nije bajka, da je to istina jer postoje solidni, nedvojbeni dokazi i da to treba prihvatiti kao činjenicu. No ona to ne može prihvatiti kao činjenicu jer joj to njezina vjera zabranjuje. Kada bi prihvatila to kao činjenicu, to bi značilo da mora određeni dio Biblije tumačiti alegorijski, što bi značilo da su i ostali dijelovi Biblije alegorija, a to se kosi s njenim fundamentalnim uvjerenjima.
Na sve to rekao sam joj kako ja i dalje vjerujem u to da je Bog Stvoritelj samo i da sam duboko uvjeren da je On taj koji je pokrenuo Veliki prasak i onda pustio da vidi kako će se stvar razvijati dalje (iako je to već znao, naravno). Ne pitajte me zašto to vjerujem, zašto mi to ima smisla ili zašto bi to Netko uopće radio, samo znam da sam vjernik i da Njega negdje moram ugurati i eto, pronašao sam Mu mjesto. Nadam se da je zadovoljan. :)) A frendica je i dalje razočarana u meni, i dalje odbija prihvatiti činjenicu da smo malo stariji od 6000 godina. Neka. Mislim, nisam ja taj koji ima pravo određivati tko će u što vjerovati, samo se mogu ili ne moram složiti s nekim. A u ovom slučaju se s njom ne slažem.
Dakle, tko je u pravu glupo je pitati. Ona ili ja ili nitko od nas dvoje? Sreća Božja, ništa što smo do sada učili na faksu nije dovelo u pitanje moja uvjerenja i to mi je drago. Kao što je rekao jedan američki profesor, stavljanje stvari u korelaciju je iznimno opasna stvar! Stavljati biologiju i vjeru u IKAKVE međuodnose je opasno jer ćemo u 99% slučajeva naići na kontradikcije, ne na potvrde. Dakle, ne zamaram se time.
Eto, ništa mi više ne pada na pamet. Idem pročitati nešto o mekušcima, čisto zato da spriječim savjest da se glasa :)
|