Danas sam veoma sretan i smiren... Ovo mi je prvi obred Velikog četvrtka na kojem sam bio i presretan sam... Još uvijek sam pod dojmom jer sam valjda po prvi put pohvatao neke esencije svoje vjere. Pomalo mi je bilo i zastrašujuće gledati taj čin pranja nogu i „prve Prve Pričesti“ koji se dogodio prije 1975 godina, shvatiti da se to STVARNO dogodilo. I onda čuti kako svećenik tumači taj predivan čin govoreći kako je Bog spreman spustiti se i na razinu roba, sluge zbog svoje ljubavi prema čovjeku kojeg je stvorio. Zbog vas i zbog mene... Iako ga iz dana u dan maltretiramo i vrijeđamo, On sveudilj pada na koljena pred nama, a ne mi pred njim. Jedan Kralj kleči pred svojim slugom i ponižava se tako što mu pere noge... Iz ljubavi prema svome sluzi... Koji je kralj to ikada napravio i koji će to ikada napraviti? Nije ni čudo što apostoli nisu tada mogli razumjeti Njegov čin i zato im je On rekao: „Razumjet ćete poslije.“ I danas mi razumijemo... Oni koji hoće razumjeti.
Bilo mi je neizmjerno lijepo prisustvovati „prvoj“ misi na sam dan kada je ona ustanovljena. Kada je ustanovljen svećenički red i kada je ustanovljena Euharistija... Na svakoj misi svećenik pretvara kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu ali večeras sam to doživio po prvi put toliko intenzivno da se čudim svim onim ljudima koji su uspjeli ostati stajati na nogama u tom trenu... To je bila prva misa, tako je sve počelo... Taj je čovjek dao sebe na toj misi i onda je otišao umrijeti...
Zbor je predivno pjevao... Šteta što je trajalo samo dva sata i što su na kraju morali prestati, toliko sam se stopio s tim osjećajem pripadanja Crkvi da to ne mogu opisati... S osjećajem da se prepuna crkva i dvanaest apostola za oltarom, među kojima je bio i Miško, klanjaju tom svom Bogu koji nije došao spektakularno kao „neki drugi bogovi“. Nije napravio metež i kaos svojim dolaskom no zato je napravio „spektakl“ svojim odlaskom. Klanjaju se Bogu koji je na kraju ipak pokazao da je građen od krvi i mesa kao i svi mi i zavapio: „Eli, Eli, lama sabachthani?“ Bogu koji nije upotrijebio svoju „moć“ i spriječio ono što mu se trebalo dogoditi. Bogu koji je umro strašnom smrću iako je svemoguć. Umro, a svemoguć... Jer je htio... Zbog vas i mene... I hvala Mu... Da ostatak života provedem u govorenju „hvala“, ne bi bilo dovoljno. Da čitav život provedem služeći samo Njemu, opet bih se osjećao da nije dovoljno... Da umrem za Njega? Tada bih vjerovao da sam otplatio svoj dug...
Gledajući Miška kako sjedi za oltarom, gledajući ga kako zadnji pije Krv iz kaleža i kako zadnji dobiva Tijelo, pomislio sam da je u tom trenutku po prvi puta toga dana u svom domu.... Da je kući... Tako je pripadao tamo i izgledao kao da tamo baš tada mora i biti. :)) Sjećam se onda kada sam ga upoznao i kada mi je rekao da je bio u sjemeništu i da više nije... Kako je nakon toga razmišljao i dalje da postane svećenik... Hehehe, ja sam mu rekao da ću učiniti sve da ga spriječim u tom naumu! :)) Zato jer nisam htio da se opet zatvori u sjemenište i da ga više nikada ne vidim! Ne znam kakvi su, koliki i koliko duboki njegovi osjećaji prema samoj svećeničkoj službi, iako mogu relativno dobro ocijeniti. Ali danas sam ga razumio. I bio sam sretan ZA njega i ZBOG njega. I bio sam presretan jer je uzeo hostiju danas... Nisam ga do sada vidio da se pričešćuje i u glavi sam si složio nekakvu glupu sliku da ne ide pred oltar zbog toga što je odustao od službe... I zato sam danas bio sretan što se pričestio. I on, Myrtus, cijela crkva i ja u tom trenutku najpovezaniji u čitavo večer. Da me sada pita za savjet u vezi ponovnog odlaska u sjemenište, ovoga puta bi učinio sve da se tamo vrati. Ukoliko je to njegova i Njegova zajednička volja i zajednički plan.
Eto... Veoma sretan, veoma dirnut, ganut, rasplakan, nasmijan, oduševljen, ushićen, produhovljen i poprilično umoran, a moram se dignuti u 6 na glupi praktikum. No nema veze... Sutra idem doma... Idem doma, idem kod babe na roštilj na Uskrs, idem kupiti novi mobitel na Veliku subotu, idem na Uskrs na misu u svoju staru župu i opet ću biti sretan... Mislim da ću se od sada truditi da se pojavljujem nedjeljama u Marije kraljice apostola jer mi je tamo doživljaj mise puno intenzivniji nego bilo gdje do sada. Neovisno o tome zvao Miško mene kod sebe ili ne, postoje autobusi i vlakovi, neš ti problema... Ako me to usrećuje, zašto ne? Jel tako?
I ne, Ulfuz, još se ne namjeravam zarediti :))))
Post je objavljen 20.03.2008. u 23:59 sati.