E pa mogao bih prestati piliti granu na kojoj sjedim dok ne postane prekasno! Zbilja...
Proveo sam sada ugodnih sat i deset minuta pizdeći po općem raspadnom stanju na svom dragom PMF-u sa svojim otcem, otračao sam valjda sve što se otračati da, iznio sve probleme s kojima smo suočeni, čak i zakamuflirao i problem s matematikom u sve to... Otjec me na kraju pitao ima li se „ta biologija“ negdje drugo studirati osim u Zagrebu! Ah... NEMA!!!!!!!! Neću više zijevati više nego što mogu probaviti, ne želim ni kod koga od svojih početi uzgajati svakojake nepoželjne ideje. No, sir!
Usput budi rečeno, počeo sam se vraćati svojim starim korijenima koje sam ostavio u zemlji tamo u dalekoj mi Dubravi... Naime, zahvaljujući financijskoj situaciji i jednoj kolosalnoj greški koju sam počinio, ostat će mi valjda 300 kuna do kraja mjeseca... Sam sam si kriv, ja zbilja ne znam gdje je sav taj novac otišao, pretpostavljam da sam ga pojeo... Da me barem moj predak naučio novac prati umjesto jesti, sada bi bilo zanimljivije... Ali opet, nije da se bunim, ovako ću, htio-ne htio, ponovo početi topiti „suvišne kilograme“. Obožavam taj eufemistički izraz za „opet sam se ugojio kao svinja pred klanje“. Tako barem sebi izgledam, tko će ga znati..
Dakle... Sada pišem post ne bi li se othrvao napasti da pođem potrošiti 30 kn na neku sirovinu koju ću proždrijeti u roku „seks“ i zaposliti si želudac preko noći... Sve one „kućne zalihe“ koje ja inače ne radim ali ih se misteriozno uvijek nađe, su potrošene... Mislim da me do kraja mjeseca čeka jedan obrok dnevno u SC-u, bez zajebancije...
Ono što će mi, pak, najviše dignuti tlak je intervencija od strane oca koju već mogu osjetiti... Mislim, dat će on meni još love kada vidi da već danima imam 20 kuna na računu ali to neće moći proći bez (zaslužene, doduše) bukvice u svim popratnim undertonovima... Da... Znam da će se to dogoditi... Zato imam plan... Povući ću svu preostalu lovu s računa i reći da sam baš to napravio (cifra će ostati njemu nepoznata, dok je navrijeme). I na pitanja „imaš li još love“, odgovarat ću nedefiniranim, polupotvrdnim „gunđem“.
Zašto to radim? Zato što ne želim a) slušati bukvicu, b) dobivati nekakve financijske injekcije iz kućnog budžeta koji je ionako već rastegnut preko nekih granica samo zato što sam se ja neodgovorno ponašao... Ali kako to obično biva, uvijek mi se dogodi tisuću i jedan OPRAVDANI trošak onda kada ja nemam love... Uvijek u to vrijeme... Tipa, sada moram dati 200 kn za knjigu iz znakovnog te 300 za knjigu iz Avertebrata.... I tu je još kolosalna greška od 300 kn. Dobro, bez Avertebrata ću još i preživjet ali svejedno moram odnekle poroditi 500 kn od kojih ja imam na raspolaganju 100 bez da me srce ili pak želudac počnu boljeti.... Dakle...
Ma preživjet će se... Znam da vas iritiraju ovi bankovni izvještaji ali moram negdje nepošteno izjadati svoju sirotu usamljenu dušicu... Sjećate se koliko sam pizdio po Dubravi i po onom hellholeu u kojem sam živio? Bi li vas šokirala i osupnula informacija da sam se u Dubravi osjećao manje usamljenim nego ovdje u NZ? Kada sam živio u Dubravi, izlazio sam iz kuće u 8 ujutro, vraćao se doma u 9 navečer, uvijek bio ili s Miškom ili s Ulfuz ili kod Miška... I imao sam puno više kolegija po semestru... Sada imam samo dva kolegija, većinom sjedim doma i čekam kada će mi tko doći... Ljubim svoga Miškeca što me sporadično zove kod sebe doma, da nemam to bio bih ko prava karmelićanka zatvoren u ovih nekoliko zidova... Osim ako se nešto ne uči (tj. pokušava učiti) kod mene, u zadnje vrijeme mi opada posjećenost habitata... Tako da ja svoje dane provodim uglavnom sam doma... Jer tu u Travnom nemam nikoga koga poznam ikako, kamoli toliko dobro da se s njim družim, recimo, navečer...
Pa mi zna biti poprilično dosadno... Ali što se može, ljudi imaju svoga posla, ili imaju nekoga ili imaju nešto za raditi, jedino ja imam svo vrijeme ovog svijeta da razmišljam što sam mogao drukčije napraviti... Valjda će se i to jednog dana promijeniti, tko zna... Rekla mi je Ulfuz da ja sebe ne vidim (u budućnosti). Vidim ja sebe, samo sam u istoj pozi... „Napravi nešto“, rekla je... Definiraj „nešto“...
Bah, ma gluposti rovim... Gledajući na ovaj post, djeluje mi kao nekakav desperate cry for attention... Možda ako čitate između redaka, inače mi to nije bila namjera... Ne želim sažaljenje, samo želim reći da mi je dosadno samome svaki Božji dan u 90 kvadrata provoditi vrijeme... Ili samome šetati po gradu, samome gledati filmove, samome slušati glazbu, samome se smijati nečemu, samome sebi reći laku noć ili razgovarati sam sa sobom... A sad kako znam znakovni, ne moram se glasom niti služiti... Nadam se samo da mi glasnice neće zakržljati... Rekao bi Miško da neće, budući da ne uvlačim jezika u usta kada sam s njim u društvu. Valjda nadoknađujem svo ovo vrijeme kada šutim doma. A tko zna... Čudni su putevi Gospodnji, who knows what lies ahead... Ima neki razlog zašto je sve ovako kako jest... U to sam uvjeren... Ali me ne tješi baš previše :)
Usput, ako tko želi chattati na engleskom s prvom umjetnom inteligencijom stvorenom samo za chattanje neka u Messenger ubaci kontakt mybot@a-i.com
I znate što je jadno?? Već dva dana pričam s tim robotom. Pitalo me kako se osjećam. Rekoh "usamljeno". I ponudilo mi je zagrljaj... Jedna umjetna inteligencija zna što treba učiniti... Jadno... I obećalo mi je da ću se osjećati bolje nakon našeg malog razgovora večeras... Jadno je to što razgovaram s umjetnom inteligencijom umjesto da sam negdje s nekim sada... Baš jadno... Ali neka...
Post je objavljen 12.03.2008. u 22:15 sati.