Danas me baš obradovala jedna minijaturna sitnica, a to je informacija da će Within Temptation u ožujku iduće godine izdati novi album. Ne mogu vam opisati koliko željno ga iščekujem… Toliko željno da ću si za Božić kupiti „The Heart of Everything“, iako imam već taj DVD… No nemam CD :) Da bih smirio malo nestrpljenje koje me drži, slušam njihov latest uradak, „An Acoustic Night at the Theatre“ i, po tko zna koji put, uživam. Iskreno se nadam da će novi album biti mirniji i akustičniji, jer glas tete Sharon ostvaruje svoj puni potencijal tek u akustičnim verzijama pjesama…
No dobro, dosta hvalospjeva WT-u. Sa zadovoljstvom mogu ustanoviti da se moji limfociti uspješno bore s ovom odurnom najezdom virusa i da će me prehlada pustiti, nadam se, već sutra. Danas sam si napravio tako prokleto kiseo čaj ali uopće nisam osjetio tu kiselinu (koja je, ako ste se već zapitali i zabrinuli, potjecala od limuna, ne od klorovodične kiseline)… Radilo se o nekom biljnom čaju u koji sam iscijedio pola limuna. Za divno čudo, moj zablokirani nos je, u suradnji s ofurenim jezikom (jer sam po valjda xilijunti put potegnuo dobar gutljaj, zaboravljajući da je voda upravo prestala ključati), ustanovio da se radi o okusu meda, iako je med kategorički odbijao biti stavljen u čaj i ostao je sjediti u rastopljenom stanju u teglici… Zabavljen okusno/mirisnom distorzijom, dao sam Alenichu da proba (tj. sam je zgrabio) i gotovo sam ga ubio napadom niskog pH koji ja, kao što rekoh, nisam osjetio… A inače i volim kisele stvari i pojave (sve osim kiselih faca na ljudima, jer su mi smiješne, a ljudima obično nije do smijeha kada imaju kiselu facu). Dok se on sveudilj iščuđavao kako pobogu mogu piti nešto takvo odurno što, uzgred, UOPĆE nije imalo okus po medu, ja sam planirao svoj sljedeći potez…
… koji se sastojao od desetkovanja sadržaja po policama i prašinocida. Naime, police su se opet razbahatile prostorom pa ga je počelo ponestajati, a količina entropije na njima se eksponencijalno povećavala. Stoga, da bih spriječio neke malkice katastrofalnije posljedice, odlučih uvesti policijski sat i raščistiti bagru.
Fascinira me koliko papira i papirnog otpada mogu producirati tj. skupiti u samo jednoj akademskoj godini. Puna puncijata vreća (papirnata) iz Lidla. Digresija, kada sam u Lidlu i kada imam dovoljno stvari (čitaj: više od jedne ili dvije, koje ne stanu u ruksak) za saket, uzmem onaj papirnati koji cijeli svijet izbjegava jer dođe kunu skuplje od plastičnog. Onda ga, kada lijepo dođem doma, iskoristim za skupljanje papira koji poslije ide u plavi kontejner…
No, da se vratim na otpad. Hrpetina nekakvih isprintanih predavanja koja ni bogu ni narodu više ne trebaju, stare bilježnice koje su uništene črčkarijama po rubovima, sredinama, koricama, zaglavljima i inim pisljivim površinama (da ne napišem „pišljivim“, je li), potom raznorazne kuverte i nekakvi pojedinačni papiri enigmatičnog sadržaja i još enigmatičnije namjene… Uglavnom, sve je to svršilo u saketu za reciklažu…
Nakon uklanjanja nepoželjnika s police, uslijedilo je „poravnavanje“, tako da ništa nigdje ne strši i da dobijem na vizualnom dojmu. Mrzim kada mi knjiga ili bilježnica svojim oblikom kvari simetriju hrpe… Stoga je sve moralo biti tamo gdje mu je mjesto. Uradivši to, ubio sam prašinu. Naravno, puno bih bolje prošao da svu tu hrpu mrtvih epitelnih stanica kože, dlaka, meteorskih ostataka i ine gamadi nisam sebi ravno u nazalnu šupljinu sasuo, što je samo rezultiralo obilnim kihotom i suzom u oku (nisam opizdio glavom o policu i smatram da je ona reklama za Pronto veoma pretjerana).
No… I onda sam dobio svoju kremicu za ruke… Naime, Ulfuz je išla do Oriflamea da iskoristi nekakav popust koji je skupila i pitala me što ću. Osim što sam uzeo veoma praktičan shaker (iako još uvijek nisam smislio što bih u njemu mogao šejkati, no hoću, eventually), rekao sam joj da mi uzme i kremu za ruke dizajniranu POSEBNO za muškarce, molit ću lijepo. Nije bila skupa, lijepo miriše (to sam otkrio aposteriori, jelte) a i sam Višnu zna da sada ide zima i da će mi ruke, kao i uvijek, biti ispucane ujutro tako da eto… I uopće se ne sramim ;)
Dakle… Kao što vidite, nemam o čemu pametnome pisati, ali hvala Irudu, to me nikad prije nije sprječavalo da svejedno pišem. Čekam, zapravo, na određenu osobu da se materijalizira na MSN-u, pa da možemo nastaviti tamo gdje smo stali… Teta Sharon mi i dalje pjevuši u uho, a ja pišem ovaj post na Acerichu, iako mi Fujitsu ljubomorno pokušava ukazati da je njegov ekran veći, kao i njegove tipke. Da, možda, ali Acerich je slatkiji… Gle, Word mi podcrta tu riječ! Svašta. A meni se baš sviđa… „Slatkiji“…
Anyway. Moram pod hitno oplemeniti svoju glazbenu kolekciju jer sve što trenutno imam, izuzev Within Temptationa, mi dosta često više digne tlak nego što me opusti. A to me nervira (hence the pozitivna povratna petlja u dizanju tlaka, što rezultira astronomski visokim vrijednostima dotičnoga). Uglavnom, opet ću se morati baciti u potragu za novim bendovima, da mi mozak ne iscuri.
Sutra se nadam da ću se probuditi zdrav(iji) toliko da mi micanje neće podizati temperaturu, kao danas. Danas, tj. jutros na praktikumu, svako pomicanje na stolici bi mi dignulo temp. za još 0,4 stupnja. O fenomenalnoj radnoj disciplini kolegica koje mi to nisu (upao sam na tuđi praktikum, nadoknade radi) niti neću… Recimo samo da sam manje buke čuo u kokošinjcima… A kako mene svaka nepotrebna buka dok sam bolestan nervira, je li, možete zaključiti kako mi je predivno bilo izlijevati agar pomiješan s protutijelima dok mi iza leđa roje i drobe o cipelama, torbama, jbnoj šminki i šalovima… Ah… No… Eto, napisah post… Mašala, još da je čemu… Ali kad je to ikoga spriječilo da piše, a druge da komentiraju, oui? :D
|