Hvala ti, domovino, što je Bjeloglavi Sup na tvome čelu.
Hvala što uzimaš tati 6% od plaće.
Hvala što je tvoj porez sada 23%
Hvala što će mi odvratna hrana u SC-u poskupit.
Hvala što su sve tvoje firme privatizirane.
Hvala što se tvoj inozemni dug mjeri u milijardama.
Hvala što se zavlačiš EU i Sloveniji sve do hipotalamusa, ali s krive strane.
Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti!
A sada...
Ako postoji išta ljepše od čitanja svojih starih postova, gdje jasno možeš vidjeti koliko si se kao osoba mijenjao, onda je to čitanje TUĐIH starih postova. Još ako se ti postovi nalaze na blogovima koji su riknuli, raspali se i od njih je ostalo samo bolno sjećanje na divne stare dane, onda je stvar još bolja.
Danas sam, niti sam znam zašto, okrenuo thaumantis.blog.hr, blog svoje frendice Boleslave iz srednje. Jedno dvadeset minuta umirao sam u Gospodu od grčevitog smijeha, a potom sam zaključio da moram Boleslavi poslati poruku i otpravit je u neku stvar zato što je prestala pisat. I nju i Surlabu. Ne mogu vjerovati da sam jedini od nas nekoliko koji je nastavio s piskaranjem dubokoumnih baljezgarija toliko dugo. Sram da ih može biti.
Uglavnom, nakon te predivne šetnje kroz ne tako davnu povijest (radi se samo o dvije godine), vraćam se u sadašnjost i rezimiram.
Miško i Myrtus bijahu tu jedno četiri dana. Četiri veoma intenzivna dana. Tempo koji me je dotukao. Smoždio. Raščerečio. No, bilo mi je veoma interesantno i poučno, iako sam se ponašao kao complete jackass.
Kad kažem poučno pri tom mislim na novu razbibrigu na koju sam se navukao, a to je laundžanje. Za vas neupućene, dotična radnja se provodi u najbližem lounge baru s neopisivo iritirajuće-opuštajućom muzikom. Jedan takav pronašli smo M, M et moi u Uvali Lapad u petak. Poviše mora nataknuli smo se, guzice u neudobne, niske fotelje zavalili i pričekali konobarčića koji je neopisivo zaudarao na polusvježi znojček, obučen u zatvorske pruge ali okrenute horizontalno pa se mogao prodati ko kakav kuhar na gusarskom brodu. Svi smo naručili bezalkoholne koktele (ah, jesmo li čedni ili što) i pričekali dok konobar nije izvalio nekoliko, za divno čudo uspjelih, šala, pošalica i viceva te se prepustili oceanu. Uskoro su stigli naši „kokteli“. Ugodno sam se iznenadio kada sam probao svoj, popularno nazvan „Dubrovnik Zing“. Sok od brusnice i bogtepitajčega s lišćem metvice unutra. Pravim pravcatim lišćem. Savršeno. Baš je zanimljiv, moram to pokušati rekreirati kod kuće. A ako vas slučajno zanima, bezalkoholna varijanta popularnog „Sex on the beach“ koktela zove se „SAFE sex on the beach“.
Laundžanje. Veoma jednostavno ako pratite pravila igre, kojih nema puno. Sve što trebate napraviti jest uvaliti guzicu što dublje u neudobnu, nisku fotelju tako da se poslije iz nje ne možete izvaditi nego trebate zvat lučku kapetaniju da vas remorkerom iščupa van, prepustiti se new age relaxing zvukovima i uživati u dreci koja dopire iz obližnjeg hotela. Polagano pijuckajući vaš bezalkohoktel, ne obazirite se ni na što živo, osim ako vam to živo ne dahće za vrat i pokušava vas na licu mjesta proždrijet. A ako vas tko pokuša omest u postizanju posvemašnjeg zena, otpilite ga izjavom: „Laundžam, izvoli nestati!“. U tim rijetkim trenutcima kada vas ništa ne može dotaknuti trebate se samo opustiti i ponašati kao da ste doručkovali trideset i jedan joint (not that I know how that feels). Vjerujte mi, laundžanje je zakon.
I tako smo laundžali, subotu proveli pržeći se na ravnih stijenama Lokruma, a u nedjelju proslavili đedov rođendan ubivši nekoliko kilograma mesine na gradelama. Bilo nas je 12, pa je stoga i bilo hrane. I bilo ju je čitav dan. I sutradan. Krasno.
Nakon što su M&M otišli, bacio sam se na sređivanje herbarija. Tog neopisivog i nadasve uzbudljivog posla ću vas poštedjeti opisa; jedino uzbudljivije je promatrati ljubavnu igru dvaju vrtnih puževa. Otprilike jednako toliko i traje da deset biljaka presvučem, imenujem i spremim za daljnju obradu. Ma prekokrasno.
Teta Bjeloglavi Sup koja vlada ovom mašala državom želi ući u „kondominij“ sa Slovenijom. Kao prvo, ne bi li se taj oblik čegaveć trebao zvati „kodominij“, a ne KONDOMINIJ? Mislim, neka se ona fino lijepo slika, ja se ni u kakav kondom ne zavlačim, pogotovo ne s Pahorčekom! Očito nije dobro slušala tatu Sanadera kad je onomad vrištao s pozornice i prskajući sve oko sebe slinom izjavljivao kako slovenska đubrad neće dobit niti jedan centimetar našeg teritorija. Tehnički, niti neće, samo ćemo zajedno vladati nad njime. Dogodi li se to, jedini logični slijed događaja je da se javi Srbija i kaže kako i ona želi u kondom skupa s nama jer je ionako „pucala“ na naš/svoj teritorij prije nekih 20 godina. Nakon toga bi se mogla javiti i Italija i tražiti da se uvuče u Durex zajedno s Istrom. Vjerujem kako bi onda i Mađarska mogla reći da želi „sigurno“ orgijati, o Austriji da i ne govorim. Kvragu, ma vjerojatno i Etiopija puca na barem komadićak velebne nam i neoskvrnjene države Hrvatske. Jad i bijeda. 666999 (u prijevodu, zlo i naopako).
I tako, mili moji ljudi, pripremite se na žestoka uvlačenja. Uvlačit ćemo se u kondome, dugove, probleme… Jedva čekam listopad da vidim čime će nas još iznenaditi. I ovako su em podigli PDV na 23% i k tome dodali trošarine na SMS i razgovore i sl. O najnovijoj ideji da oporezuju POVRAT POREZA niti neću! Mislim, povrat poreza je ono kada ti država vrati što ti je ukrala (uvjetno rečeno, u određenoj mjeri). E, a sad bi oni to oporezivali. Dakle, oporezuju ti ono što ti vraćaju JER SU OPOREZIVALI. Pitam se može li se porez na povrat poreza odbiti od poreza? Točnije, hoće li sljedeće godine u povratu poreza vraćati porez koji su dignuli na povratu poreza, također oporezujući to što vraćaju? Hmmmmm…
No, meni je baš zanimljivo postalo u ovoj Šupi đubretarskoj. Parking u garaži (koja je dvadeset i tri lunarna ophoda udaljena od Grada) dođe 10 kuna. Na starom parkingu pod žičarom parking je sada 20 kuna. Na Pilama je 30 kuna jedna ura. Više nema niti jednog slobodnog mjesta za parkiranje u čitavom Dubrovniku koje se ne plaća barem 10 kuna. Imajte na umu da je prošle godine onaj parking od 20 kuna stajao 7. Nije li to povećanje cijene za gotovo 200%? Mašala na entu potenciju.
Također, svašta se događa u susjedstvu. AFŽ je jutro počeo ugodnom kafičicom nasred puta, pretresajući lokalne novitate, ne znajući da će navečer mjesna uglednica (čitaj: noblesica bez muža, s djetetom) najebat tako što će je neko balavo dijete ošinut svojom maloljetničkom nogom posred rila. Ima materijala za nekoliko sastanaka. A budući da jedan ogranak AFŽ-a svakodnevno kupi informacije od profesorice fizike iz lokalne osnovne škole, o svakome djetetu se zna sve, i dobro i loše. Tko je su kijem, kakav je tko, što je uradio, koliko puta prnuo pod satom, đe su se ljubakali i ko je kome đecu načinio.
Susjeda poviše mene, ona ista koja mi je prošlo ljeto zagorčavala život puštajući Cecetinu i ostale štiklasto-prsate izrode na nekom pokvarenom kazetofonu koji je zavijao kao krdo mačaka koje netko dere na živo, sada je mirna. A mirna je zato što joj kći spi na rukama. Mladi tata, srednjoškolac u drugom razredu neke trogodišnje srednje, već je nervozan. Naravno da jest kad mora pazit na kćer umjesto da ide vani sa svojim balavim prijateljima iz razreda opijat se u kakav „night club“ gdje je Ceca mala beba prema onom što se pušta. A mlada mamica se smirila. Nema više Cece, ni Olje, ni Brene ni Mile Kitića. Nema, a-a. Sada se puštaju psovke iz probrane kolekcije hercegovačko-hercegovačkog stila koje svojom sočnošću odzvanjaju prednjom stranom zgrade, viseći u zraku dugo nakon što je mamica zatvorila svoju gubavu labrnju. Iskreno, radije bih slušao Cecu nego ono što će ta jadna njihova kći pričati nekom psihijatru za 20 i kusur godina. Mislim, dijete jedva godinu dana ima, a već je upoznavaju sa svim blagodatima maloljetničkog roditeljstva. 666999 na stotu potenciju.
Nije li meni zanimljivo? Također, na zadnja dva balkona zgrade koja susjeduje s mojom, tako da ih vidim drito iz sobe, živi jedna poveća obitelj. U jednom stanu mama i tata s kćeri koja ima kćer, bez muža, u stanu ispod otac i majka čovjeka koji je oženio sestru ove poviše, koja ima kćer bez muža. Uglavnom, radi se o četvero djece, srednjo-osnovnoškolske dobi.
Nije bilo dana, otkad ja znam za sebe, da jedna od četiri kćeri ili jedna od njihovih jebenih mametina nije „zamamakala“ ispod balkona, tražeći da joj se baci odozgo voda, sendvič, pare za sladoled, lopta, šlape, sjekira, uzi, nekikurac.
-MAMAAAAAAAAA! MAMAAAAAAAA! Baci mi sendvič!
-BABAAAAAAAAAA! Baci mi bocu vode!
-MAREEE! Đe mi je kći? E, IMAŠ KILO JETRICE U FRIŽIDERU PA SI ISPRIGAJ TO DA NE PROPADNE! A JESI LI VIĐELA JE LI MOJA XY KAKILA?
-MIRAAAAAAAAAA! ZOVI MARUUUUUUUU!
-MAREEEEEEEEEEE! ĐE JE XXXY? JE LI POJELA? KOJE JE BOJE BILO GOVNOOOO? EVO IDEM DO BUTIGE, TREBA LI TI ŠTOOOOO? AAAA?
-KILO CUKRA I TRI PAŠTETEE!
-DOBROOOO!
-AAAA?
-REKLA SAM DOBRO!!!!!
-E, MOŽE I SALATE, REKO JE PERO DA MU JE GOVNO TVRDO PA MU TREBA NEŠTO DA GA UZELENI!!!
-NEKA, NEKA, MORA!
-MAMAAAAAAA! IDEM DO MORA!
-AJDE!!!!
-BABAAAAAA!
-JEBLA TE BABA, ŠTO SAD HOĆEŠ???
-PROBUDI MAMU I RECI JOJ DA MI NAPRAVI SENDVIČ OD PARIZERA I EMENTALERA! I NEKA MI GA BACI DOLJEEEE!
-MATI TI NE SPAVA, JEBE SE SA ĆAĆOOOOM!
-BAŠ ME BRIGA, NEKA MI GA BACI!!!
-MRŠ, BACIT ĆU TI SJEKIRU PA TO ŽDERIIII!!!
Uglavnom, cijelo susjedstvo zna čitavu obiteljsku anamnezu, da ne spominjem tko s kime, gdje, kako i zašto. Mene to nervira. Taman kad se usredotočim na predivan trenutak padanja u popodnevno kunjanje, počne kakofonija želja ispod prozora. Uvijek nađu trenutak. Kako i neće kad ih ima ko kusijeh pasa. Mahnito.
I eto. Ispizdio sam sve što se dalo, postalo je kasno i vrijeme je za pišat pa leć. Sutra obavezno idem u Mercator, vidio sam u njihovom katalogu da prodaju Kiki bombone s okusom ćevapa i pomfrita. HOW COOL IS THAT? :))))
Post je objavljen 06.08.2009. u 01:09 sati.