Čitam, valjda već po stoti put, svoje stare postove još iz vremena kada sam hladio stolicu u srednjoj i ne radio ništa pod milim Bogom. Nisam mogao ne primijetiti univerzalni uzorak „ma sutra ću“ koji me i dan danas prati.
No. Došavši upravo s kave gdje sam se s bivšim blogerašicama prisjećao kako nam je actually divno bilo u srednjoj školi, sjetio sam se one svoje mudre izjave da se ni pod prijetnjom velikim kalibrom ne bih više vratio u tu ludaru iz koje sam jedva živu glavu izvukao. Sada sam sebe šamaram i govorim si da sam budala. Shvatio sam danas koliko mi srednja zapravo nedostaje. Da mi se sada vratiti, ne u prošlost, nego u srednju, s ovim znanjem i s ovoliko godina koliko trenutno imam… Ne da bih dao sve od sebe nego bih uživao u činjenici da se svako prokleto jutro moram dignuti u 6 i po i sjesti na bus!
Srednja je, to tek sada vidim, predstavljala dijete tj. djetinjstvo. Činjenicu da si zaštićen, ko lički međed. Postojao je ritam i postojala je određena pravilnost u tom ritmu. Srednja škola predstavljala je i ustaljeno stanje, zasićenje gdje se parametri nisu mijenjali i tjedan je bio predvidljiv koliko i činjenica da će sutra Sunce ponovo izroniti iza brda.
Nedostaje mi ustaljeno stanje. Spoznaja da je svaki tjedan isti, a opet i različit. Nedostaje mi nevinost koju je predstavljala topčina iz matematike. Top iz matematike bio je kratkoročan. Nije bio kao top iz matematike na faksu, kojeg sam potezao tri duge godine, dok ga se konačno nisam riješio. Znao sam da je to škola. O faksu uopće ne razmišljam kao o školi (iako on to jest), zamišljam ga kao poligon u autoškoli kojeg nikad nisam polagao. Svi samo sjede i bacaju ti drvlje po cesti, a ti to sve moraš uspješno izbjeći i usput se savršeno parkirati, isprve.
Tjedan na faksu je iskrzan, rupičast, nepredvidljiv i gotovo proizvoljan. Hoću li na predavanje, neću li, kada ću pisati ispit i hoću li uopće ove godine… Kolege i ti niste u istoj kaši nego ste, nažalost, rivali u utrci do dobrih plaća. Dobrih? IKAKVIH! Zajedništvo „razreda“ više ne postoji, postoje ograničene male skupine, grupice ljudi koji su okupljeni oko proganjanja istih interesa. Zanimljivo mi je gledati te grupice kako se osipaju jer po zakonu ekološke niše, ne mogu dijeliti istu. Čim se pojave dvije jedinke s istim afinitetima, dogodi se lom negdje duž vrpce takozvanog prijateljstva. Faks ti ne dopušta taj luksuz. Faks te uči kako se natjecati s drugima.
Ne volim se natjecati s kolegama. Apsolutno mi je svejedno tko ima veći, a tko manji prosjek od moga. Ne osjećam potrebu da nadmašim čovjeka do sebe jer to nije cilj moga studiranja. Cilj moga studiranja jest naučiti nešto što će mi poslije koristiti u obavljanju posla za koji ću dobivati novac kako bih mogao živjeti. Nažalost, MORAM se natjecati jer inače posao neću dobiti ili ga neću dobiti na jednostavan način nego preko potezanja veza ili preko plavih kuverti. Faks me uči kako potkopati čovjeka pored sebe da bih dospio na njegovo mjesto. Prokleto natjecanje. Danas te nitko neće ni primiti na posao ako nemaš „natjecateljski duh“! Otkad su natjecateljski duh i želja za napretkom istoznačnice? Ma nisu ni bliskoznačnice! Nemaju veze jedno s drugim. Ako želim napredovati, radim to kako bih sebe unaprijedio, ne da bih tebe unazadio!
Nedostaje mi škola. Prijevodi. Kako mi je žao sada što se nisam više trudio oko grčkog i latinskog. Sada vidim koliko je to bilo lagano, naspram ovih prokletih beskralježnjaka. Koliko je bilo lakše učiti u srednjoj kada si MORAO više-manje raditi kontinuirano, iz tjedna u tjedan. Faks ti nudi mogućnost odgode. Kasnije, kasnije, sutra, kasnije, sljedeći tjedan, na kraju semestra, idući semestar, kasnije... Nema čovjeka koji ne poklekne pred tako jakom mogućnosti odgode. Pa što ako ne završim u roku, sasvim je normalno da studiram godinu ili dvije dulje, to je faks… Uči te kako odgađati.
Moj faks me uči tri stvar: kako sam sebe naučiti biologiju iz preporučene literature na engleskom, kako se natjecati i kako odgađati. U odgađanju briljiram, u self-podučavanju sam tu neđe, a iz kompeticije imam topčinu. Život se svodi na kompeticiju, bez obzira bio ja papučica, grenlandski kit ili Homo stultissimus. A ja ne volim kompeticiju, Izumrijet ću kao jedinka, i to veoma brzo.
Za dvadeset i jedan dan imat ću 22 godine. Ne volim svoje rođendane. Hrpa ceremonije, uskogrudni protokoli, pretvaranja i kuknjave. Dvadeset i dvije. Sjećam se trenutaka u srednjoj kada sam se ježio od pomisli da ću imati preko dvadeset. Sjećam se trenutaka kada sam imao 14 i mislio kako ću s dvadeset i dvije imati zaručnicu, posao i svoj stan. Stravilo me to. Monstruozno. Čovječe, sa četrnaest mislio sam da život prestaje kada napuniš dvadest. Mislio sam da prelaziš u više sfere. Ma ni ne znam što sam očekivao. Očekivao sam svašta, samo ne to da ću se osjećati kao djetešce (u glavi) i boriti se da upišem nekakav tamo diplomski. Da će mi pomisao na prolaznu ocjenu iz beskralježnjaka predstavljati serotoninski fiks.
Sa četrnaest bio sam uvjeren da ću s dvadeset i dvije biti financijski neovisan o svome ocu. Ne znam kako sam zamišljao to ostvariti no bio sam uvjeren da će tako biti. Sada mi je jasno da ću do svoje pedesete biti financijski ovisan o ocu ili njegovoj penziji koju će mati dobivati ako ćaća nenadano rikne, Bože sačuvaj. Ta brojka, 22, činila mi se tako nedostižnom. Mislio sam, kada sam imao četrnaest, da nikada neću napuniti 22.
Stvarno, bio sam uvjeren da će se od mene očekivati, kad pređem dvadesetu, da odnekud izvadim ženu, stan, diplomu, đecu, auto, kredite i da živim ko i sav ostali normalni svijet. Izgledalo mi je, sa četrnaest, da svi dvadestogodišnjaci imaju situirane živote, da ih ide i da žive odrasli život. Sada vidim da sam bio debelo u krivu.
Znate što? Ne uzbuđujem se previše oko toga. Pa što, nit imam ženu, nit đecu, ni stana, ni auta, ni diplome ni posla. Živim na očevoj grbači, zajedno s majkom, prolazim osrednje na faksu i nemam plan ni program za narednih deset godina. Nemam blage veze što me čeka na kraju iduće akademske godine. K vragu, nemam pojma ni što me čeka na kraju OVE akademske godine! Puštam da život prolazi ucrtanim fazama. Budući da se uopće ne vidim na desnom kraju jednadžbe, tamo gdje je familija, poći ću nalijevo i slijediti nekakvu karijeru. No to je tako daleko da se uopće ne isplati razmišljati o tome.
Trenutni ciljevi su beskralježnjaci, antropologija i zaštita prirode. Herbar ako stignem, a ako ne, imam sljedeći semestar. Odgađanje. Spektakularno. Pa što? To je ono u čemu sam najbolji, zar ne? U odgađanju.
Dvadeset i dvije. Interesantna brojka. Sljedeća interesantna je 33. Daleko, zar ne? Hmmm... Ako ovaj blog preživi toliko dugo, pitam se što ću tada reći :)))))
Idem spavat. Dijete u meni se veseli noćima jer ima dva scenarija u glavi koji se vrte kad se svjetla ugase. Jedan je startrekovski, drugi je vlastite produkcije iz žanra onoga što čeka nastavak na blogu s pričama. Nije li mašta divna stvar? Po meni puno zanimljivija pojava od emergencije svijesti. Omogućava ljudima poput mene (i.e. ljudima koji overfilozofiraju) da žive svoje filozofije, želje, nemoguće misije (kako god) u privatnosti svoje lubanje. Ili srca. Ili gdje se već mašta krije. Možda i u okovima malog prsta.
|