Yaaaawn… Po izostanku ikakvih dubokoumnih izljeva ovuda mogli ste pomisliti tri stvari: da me netko zatuko, da nisam doma ili da nemam što pametno za reć. Da me je netko koknuo to me ne bi spriječilo da u obličju poltergajsta na smrt isprepadam neku kućanicu, mrknem joj komp i napišem par riječi, čisto zato da moj blog i dalje živi, kad već ne mogu ja. A budući da me izostanak ičega pametnog za reć do sada nikad nije uspješno spriječio u pisanju, vjerojatno sam negdje bio :)
I jesam. Doduše, 80% vas (što će reći troje) zna da sam bio na Mljetu gdje sam se borio za opstanak u nemilosrdnom svijetu buba svih veličina i stupnjeva otrovnosti. Probajte vi pišat pored pauka koji vas komotno može isisat za večeru pa ću vas pitat! U šest dana koliko sam bio tamo, samo tri puta su me crijeva natjerala na znate-već-što. U dvije trećine slučajeva dotičnu potrebu sam uspio riješiti iza kakve stijene, daleko od plaže, u dubokom plavom, a to sam postigo tako što sam ciljano jeo tunu i pio mlijeko prije odlaska na more, kako bih bio siguran da će me ufatit točno onda kada sam i računao. Nažalost, treći put nije bilo mora blizu pa sam, na svoje veliko nezadovoljstvo i strahujući za goli život, morao spustiti svoju presvijetlu u poljski zahod ispod kuće. Sreća moja pa je pater već prije mene morao ići tim putem pa je prokrčio put kroz paučinu, gnijezda kojekakvih opakih stvorova i slična sranja. Ovaj put nisam koristio zapaljenu rolu wc papira da bih istjerao možebitne uživače prostora za sranje (kao onomad kada je moja mati vidjela škorpiona kako je nedužno promatra sa suprotnog zida dok se ona natezala poviše rupe u kamenoj klupi) nego sam ponio veliku metlu od pruća kojom sam mahao pred sobom i govorio sam sebi kako se moram čeličiti sada kada postajem biolog. Naime, ovo mi je prvi Mljet nakon upisa na faks i ne smijem ispast slabić pred toliko umiljatih, smrtonosnih člankonožaca.
Nisu člankonošci jedino što me pokušavalo dokrajčit dok sam tamo „ljetovao“. Stara kuća u kojoj držimo stvari dok smo tamo ove godine je nadmašila samu sebe u nastojanjima da nam zagorča boravak najviše što može. Ne znam jeste li znali no sve stare kuće na Mljetu obično su građene po principu potpod-prizemlje-eventualni kat. Potpod je verzija podruma ali nad drumom :) tj. zemljom. Budući da je ova kuća starija od mene jedno deset puta (ima joj najmanje 200 godina), a zadnjih 10 godina u nju nitko ni prstom nije taknuo, očiti su znakovi propadanja. Debele grede koje čine kostur poda samo što nisu popustile. Čudi me kako sve one kredence, špaher na drva i ogromna vitrina još uvijek stoje u kuhinji! Daske koje čine ostatak poda su veoma tanke, veoma stare i veoma pojedene. U saloči smo otkrili rupu popriličnih dimenzija kroz koju je u potpod otputovala neka krajnje šokirana stolica. Tim dijelom kuće se nismo kretali.
U sobi nismo spavali iz veoma jednostavnog razloga: stjenice koje trče preko kreveta su dovoljno velike da proizvode BUKU dok se kreću, a kako se ni meni ni pateru nije postajalo ničijom večerom, svih šest dana spavali smo na boti (aka taraci aka terasi) pred kućom. U šatoru čija je samo unutarnja kupola bila podignuta, tek toliko da nas brani od komaraca (unutarnja kupola se, naime, sastoji od fine sitne mrežice).
Koristili smo samo kuhinju (da je vidite vjerojatno biste ostali doživotno bez teka) i to đusto za sjedanje jer je vani bilo milijun kelvina, a nije bilo hlada. Paučina i muhe vladali su prostorom. Ose i obadi vodili su veoma uspješne bojne protiv naših mesnih narezaka.
No… Da nije svako zlo za zlo, poprimio sam tako zanosno brončani ten da jedva čekam kada ću usporediti svoju ruku s rukom kolegice Ulfuz koja je bijela da bjelja ne može biti. U usporedbi s njom izgledam kao mulat. Šteta što će sve to nestati do sljedećeg ljeta. :((
I tako. Vratio sam se. Srećom pa sam 79,56% herbara odradio prije Mljeta pa ne moram sad. Doduše, skoro sam se propucao heftalicom kada sam, u nastojanju da popravim sićušan problem na kompu koji nikome nije smetao (osim meni, očito), skoro spržio hard i ostao bez nekoliko VEOMA važnih dokumenata, uključujući i trenutni popis bilja u herbaru. Da ne govorim koliku bih štetu počinio svome akademskom prosjeku kada bih ga lišio zbirke iz beskralježnjaka i još nekih veoma bitnih dijelova moje buduće karijere. NE. Srećom, ispravio sam problem.
Ah. Sada, nakon tri dana beskorisnog prelijevanja preko rubova kreveta i čitanja Harryja Pottera po milijunti put (u veoma kratkom roku progutao sam sedmu, prvu, drugu, treću, četvrtu i pola pete knjige) krenuo sam u osvajanje zbirke iz beskralježnjaka. Živim u ludom uvjerenju da ću sve dati na početku rujna i vratiti se doma na još tjedan-dva prije upisa. Hahahaha. Kao da ne poznam sam sebe! Ajde, barem je lijepo što se i dalje sam sebe znam zabavljati. :)) Hmmm… Kad smo već kod zabave, 1. rujna se opasno približio. Još malo pa nabijam 22. Spektakularno. Vjerojatno će se morat ić žderat kod đeda. A meni će tako teško past.
Idem, ne mogu više, vruće mi je. Slike (a ima nekoliko veoma lijepih snimaka morske zvjezdurine te nekih ribetina) će vjerojatno ovijeh dana. Čim mi se gospođa Lady makne sa stola. Leži na njemu već danima, ne mogu ni herbar sređivat nit išta radit dok se ona prostire preko svega toga. :)
Usput budi rečeno, pročitali ste jubilarni 342. post na ovom blogu :))))
Post je objavljen 20.08.2009. u 18:35 sati.