Da, istina je, pošteni moj narode, da nisam već neko vrijeme ništa objavio, a kako ste se očito navikli na čitanje biločega, pa i isprdaka koji iz mene izlaze, vjerujem da vam je teško. Nego, znate, kako da pišem kada nemam pojma o čemu pisati? Nije to tako lako...
Sve knjige iz fantasy žanra koje doma imam sam pročitao. Svršio sam s trilogijom „Age of the Five“, spisateljice Trudi Canavan i moram reći da mi je baš lijepo sjela. Istina, prva knjiga je bila poprilično razvodnjena i gotovo sam odustao od čitanja ali jednom kada je na red došao rat, stvari su se popravile. :) Uglavnom, pročitao sam ih i sada sam ostao na suhom.
A na suhom nitko ne voli biti, pogotovo ja, pa sam danas nonšalantno otklizao do Profila i iščupao s police knjigu. I kupio je. E sad... Inače nikada ne uzimam knjige pisaca koji produciraju naslove brže nego tipična romska obitelj potomstvo, jer mi to nekako ukazuje na hiperprodukciju, a kada se nešto proizvodi na veliko i to u kratkom roku, najčešće gubi na kvaliteti. Ok, ne kažem da sam u pravu no samo mi se tako čini.
E, pa, ovaj put sam odlučio testirati svoju teoriju i zgrabio sam knjigu koja dolazi u jedanaest dijelova. „The Wheel of Time“, Roberta Jordana. Svidio mi se teaser na koricama... Imam naviku, u zadnje vrijeme, iščupati knjigu s police i riskirati. Osim toga, malo po malo, uskoro ću skupiti lijepu minijaturnu knjižnicu doma... Jedva čekam penziju da toj budućoj razmaženoj i tehnofreak djeci pokažem kako se dundo Medo nekad zabavljao. Sretno mi bilo, nadam se da se nisam zjbo.
Mda... Što sam još ono hotio rijet... Aha... Maloprije sam, u nedostatku pametnijeg posla, kopao malo po vlastitoj arhivi... Zgražanje, podsmijeh, grohotni smijeh, sažalni smijeh, sarkastični smijeh, čuđenje, nevjerovanje; sve se to smjenjivalo dok sam čitao svoje stare postove... Stvarno nisam mogao vjerovati da sam sve to ja pisao. Da se ne poznam ovako dobro, pomislio bih da mi je netko hakirao blog i pisao umjesto mene. Strašno! Pa vi me čitate i dalje, ne mogu vjerovati. Ah, pa naravno da mogu... :) Sa mnom uvijek neka kuknjava, aha-momenti i slično svaka tri posta... E, pa, jbga, što si ja mogu, tako je kako je.
Ne ide mi se spavati, a spava mi se. Ne uči mi se, a uči mi se. Imam posla, a ne radim ništa. Trebao bih, ali nisam. I tako... Da...
Od nekidan imam novopridošlicu u svoju brzorastuću obitelj imenovane tehnologije. Alecto je, naime, malena Toshiba, teška 500 GB i trenutno veselo zujka pokraj Drenky, the laptopa, i sva sretna mi nudi svoju utrobu u koju je spremljeno, za sada, nekoliko desetaka gigabajta glazbe. Ne znam odakle mi toliko, pogotovo kad zadnjih 6 mjeseci visim na 100 megabajta istih stvari. Vrijeme je da si opet ažuriram glazbovni ukus. Postaje monotono nakon nekog vremena. Za vas koji niste shvatili, Alecto je vanjski tvrdi disk i ime je dobila po jednoj od grčkih Furija i njeno ime znači otprilike „neprolazeći gnjev“. Uglavnom, trebala je biti Western Digital i biti u kožnoj, smeđoj „putovnici“ ali nije ih bilo pa je stoga morala biti Toshiba. Tipich u HgŠrotu me uvjerio da je kvaliteta odlična, no to bi vjerojatno rekao i da sam ga pitao mogu li i talijanske pločice spojiti na USB kao prostor za pohranu. Neka, zujala ona meni dabogda doživotno...
Ergo... Oprostite na pitanju, no kako vi vidite moj blog? Ne, nije to sada kriza identiteta niti me zanima kako me doživljavate, osim u onom vizualnom smislu. Da pojasnim... U Firefoxu je širina boxova dobra. U IE-u i Operi je katastrofalna, svi su uski i odvratni, osim onog koji sadrži email. Iskreno, nemam pojma kako to riješiti, niti mi se da. Ako tko ima prijedloga, otvoren sam...
Nemam više ništa za raportat. Idem vidjet što ću od sebe večeras... Certain someone se malo čudno ponaša i nisam baš razumio wtf pa ću još malo pričekati da vidim what's going on... Mora da je jako kišovito u Engleskoj. No generalno idem u krevet, spava mi se i conca mi se raspada... Dakle, eto vam, kerberi, štiva, štijte.
Post je objavljen 14.01.2010. u 23:11 sati.