Izgleda da su mi počele ponovo nicati cilije na olfaktoreceptorima, jer osjećam mirise. Baš fino. Nikad ne cijeniš neko od svojih osjetila dok ne ostaneš bez njega. :D Na pitanje „Da se moraš odreći jednog osjetila, koje bi to bilo“ odgovaram različito svaki put.
Vid nam je najvažnije osjetilo i sve se zasniva na njemu. Ostati bez vida znači ostati bez pola života. Ok, nauči se čovjek s vremenom na taj nedostatak, ostala osjetila se prošire na dijelove mozga koji su bili zaduženi za gledanje i stvar se ekvilibrira ali svejedno... Dakle, ne bih volio ostati bez vida. Ne bih mogao uživati u licima drugih ljudi. Ne bih mogao gledati zanimljive filmove, niti se smijati jer se netko prosuo nasred trga na veoma komičan način, pa makar slomio i trticu. :D Ne bih bio u mogućnosti sigurno hodati gradom, znam da bih se bojao jer sam navikao opasnosti percipirati očima. Uvijek bi mi trebao netko da me vodi za rukicu. Bih li mogao vjerovati toj osobi? Sjećam se vježbe na znakovnom kada smo morali pokriti oči i prepustiti se vođenju svoga kolege. Moram li napominjati koliko sam povjerenja imao u tu osobu? Pustio sam je i rukama opipavao skale, izašao na ulicu i grčevito se držao zida, kao da mi život ovisi o njemu... Strašno... Ne bih mogao čitati bez tuđe pomoći. Morao bih nabaviti posebne programe i digitalne knjige i hrpu stvari koje su vjerojatno skupe ili čak ni ne postoje... Sve knjige bi mi bile nedostupne. Studiranje bi mi postalo noćna mora...
Sluh. Sluh je drugo po važnosti osjetilo kod ljudi. Sluhom osjetimo čitav niz opasnosti, upozorava nas na nadolazeće, nevidljive neprilike. Često sam govorio da bih radije ostao bez sluha nego bez vida... Ne znam... Kada bih ostao bez sluha, ne bih više bio u mogućnosti slušati glazbu. Ili glasove dragih mi ljudi. Glazba čini ogroman dio mog života. Ok, ne sviram ništa i pjevam kao istraumatizirani nosorog no svejedno, bez glazbe bi mi dan bio mrtav. Nema dana a da ne pustim barem jednom svoju trenutno najdražu stvar. Ne bih mogao više slušati glas tete Sharon iz Within Temptationa... Provesti ostatak života u tišini? Hmmm... U posljednjih dvije godine sam bio (i još sam uvijek) u kontaktu s gluhim osobama. Vidim da žive, da je moguće i sve ako im je teško, ne pokazuju to. Većina njih se rodila gluha pa ni ne pozna svijet zvukova. Ne znam, ne bih se volio odreći sluha, više nego jednom sam se morao uspavati nečijim tuđim glasom u ušima i da nije bilo toga, tko zna kako bi završilo...
Okus. Okusa postanem svjestan tek kada ostanem bez njega, kao što je, recimo, ovo razdoblje prehlade ili gripe. Sve ima okus papira, kartona i odvratno je. Trenutci prehlade su trenutci kada bih mogao pojesti i govno s gradela jer stvarno ne osjetim ništa. Bih li mogao živjet znajući da do kraja života neću osjetiti predivan, božanstven okus mamine pizze ili čokolade? Ili nekog finog čaja? Vjerojatno bih... Ne bi mi bilo lako jer bi mi nedostajali ti okusi ali navikao bih se... Možda bih čak uspio i skinuti koje kilo :D Ja volim papati, puno, ali ne zbog osjećaja pretrpanog želuca. Volim jesti jer je okus fini :D Kada bi bilo moguće nešto lijepo progutati, da fino klizne preko okusnih pupoljaka, prođe kroz grlo i onda samo ispadne van, prije želuca, u kakvu vrećetinu, bilo bi super :D No okus je važan. Uz miris, okusom razaznajemo pokvareno od svježeg. Zamislite kada biste s užitkom papali pljesnjivi toć iz frižidera, ne osjećajući ništa :D
Miris. Kao što rekoh, miris nam je tu da nas upozori da je nešto predugo stajalo u frižideru ili na pultu i razvilo svoju mikrobiosferu. :D No miris je puno više od toga. Meni je miris, recimo, jako važan pri prijateljstvima. Svi vi s kojima se često družim imate svoje mirise. Teško ih je definirati, nije da mogu reći „mirišeš na ružu“ ili nešto tako trivijalno, no jednostavno točno osjetim, kada vidim nekog od vas, i taj miris. Neobično mi je važno osjetiti ga...
Opip. Ah... Bez osjeta opipa vjerojatno bismo se izranjavali svaki dan jedno osamsto puta. Zamislite da ne osjetite da ste počeli rezati vlastiti prst, a ne mrkvu. I još se čudite kako glatko ide :D Dobro, osjet boli bi vjerojatno proradio jer ipak se radi od odvojenim receptorima, i osjeti za dodir su smješteni u tjelešcima (npr. Pacinijeva), dok bol percipiraju slobodni živčani završetci u koži. No dosta puta, u 99% slučajeva maknut ćete nož prije nego se ozlijedite jer ste ga osjetili dodirom. Dodir ne samo da nam može spasiti život, nego je i lijep :D Ja spadam u jedne od onih ljudi kojima neopisivo diže tlak kad ih se dodiruje nepotrebno, ali koji neopisivo vole kada ih dodiruje ili kada dodiruju osobu od značaja ;) Ne volim kada me se dira. Oni koji me redovito grle neka znaju da su veoma privilegirani jer im je to dopušteno. I mogli bi ujedno to raditi i malo češće, recimo jednom u minuti, hehehehe... Ne bih htio ostati bez dodira...
I tako... Veoma mi je teško odgovoriti na pitanje koje bih osjetilo odbacio da moram. „Da moram“... Hmmm... vjerojatno okus. Lakše mi bi bilo živjeti od sjećanja na okus čokolade nego od sjećanja na izgled nečijeg prelijepog lica, na zvuk nečijeg glasa ili neke pjesme, od sjećanja na nečiji heavenly miris ili pak od sjećanja kako je bilo lijepo kada me je xy zagrlio...
A sve ovo zbog činjenice da mi je nos ponovo u funkciji :D Baš puno toga uzmam(o) zdravo za gotovo... Sutra ću pokušati kuhati. Ništa too fancy, samo malo paste s pomadorom, maslinama i češnjakom, no vjerojatno ću to sve zaliti jajima i „ispeći“ u tavi tako da dobijem a nice „cake“ od svega toga... Ideju sam pokupio od Miss Ane Ugarković, nekidan je to radila na televiziji. Vidjet ćemo hoće li uspjeti. Nisam ODAVNO ništa kuhao (čitaj: ništa što ne izlazi iz vrećice). Ulfuz ima potpuno povjerenje u moje kulinarske sposobnosti. Ah, nadam se da nećemo ostati gladni. No, uvijek je tu pizzerija u prizemlju zgrade. Sad se otvorila neka nova... :D Nadam se da nam neće biti potrebna, though.
|