Danas je na HRTu, u sklopu emisije „Trenutak spoznaje“ bila fantastična emisija o nanotehnologiji. Ponukan njome, došlo mi je da napišem nekoliko redaka na tu temu.
Moja prva reakcija je bila da se rasplačem kao kišna godina. Naime, budućnost ne dolazi, budućnost je već ovdje samo je svi ignoriraju, neki iz neznanja, neki iz pohlepe.
Nanotehnologija. U emisiji je prvenstveno bilo riječi o primjenama nanotehnologije, pri tom ne misleći na male robote koji trčkaraju našim tijelom i obavljaju popravke. Naglasak je bio na kemiji i gdje se sve nanotehnologija primjenjuje.
Fascinirala me i ujedno ražalostila činjenica da bi čitavo čovječanstvo sutra moglo prestati koristiti deterdžente i svu ostalu silu štetne, abrazivne kemije za čišćenja i održavanja kada bi htjelo. Nanotehnologija omogućuje tkaninama da postanu otporne na vodu i prljavštinu. Nikad više ne bismo trebali potrošiti 80 litara vode i trideset dekagrama deterdženta u jednom ciklusu pranja u perilici. Ni smrad, ni fleke, ni voda, ni kava, ni čaj, ni vino, ni zemlja, ni boja, ma ništa se ne bi hvatalo za takvu odjeću. Nije ju potrebno ni peglati.
Umivaonici, kade, podovi, stolnjaci, zidovi, namještaj… Sve to može biti presvučeno slojem molekula koje odbijaju prljavštinu i vodu. Zamislite umivaonik na koji se ne hvata ona odvratna odvratnoća od skorenog sapuna… Ili WC školjku uz koju ne treba ići i četka jer se ništa ne lijepi. Niti kamenac… Niti bakterije…
Zamislite štednjake koji odbijaju masnoću… Posuđe u kojem ništa ne zagara (toga barem ima, hehehe)… Niti jedan od trenutnih proizvoda za čišćenje vam ne bi trebao jer se ništa ne bi prljalo… Pribor za jelo i tanjure biste mogli oprati samo mlazom vode ili čak vlažnom krpom…
Zašto se to ne događa, pitate se? Zato jer nekome odgovara da se planet zatrpava fosfatima i ostalim kemijskim smećem iz sredstava za pranje i čišćenje jer velika većina populacije njih troši, a to donosi zaradu... Sve dok je prisutna pohlepa, Zemlja neće odahnuti…
Nanotehnologija… Znam da vas ima koji ste kao i ja, pobornici čistog, divnog papira, knjiga u papirnatom izdanju, ne onih digitalnih, beživotnih. No zamislite sljedeće… Imate jedan jedini papir na polici. Papir koji vam u svakom trenu može postati bilo koja knjiga iz vaše osobne ili pak svjetske knjižnice :))) Nanotehnologija… Ne bi bilo potrebe za sječom milijuna stabala dnevno kako bismo mi nešto isprintali, pročitali i u 99% slučajeva, bacili u obični otpad, ne u reciklažu. Kad smo već kod reciklaže, gotovo pa sam uvjeren da sve ono što ja ubacim u plavi kontejner za papir završi zajedno s konzervama paštete, korama patata i ostalim smećem…
Ja bih prvi žrtvovao svoju strast za knjigama u tradicionalnom izdanju i zamijenio ih OLED tehnologijom kada bih znao da se šume više ne bi uništavale zbog papira… Znam, postoje šume koje se uzgajaju u tu svrhu no i njih bih htio vidjeti kako žive normalnim životom, umjesto da ih se siječe…
Krenimo malo dalje od nanotehnologije… Pogledajmo malo proizvodnju energije. U posljednjih 20ak dana Dubrovnik je mogao iskusiti kako je bilo živjeti prije nekih 150 godina kada nije bilo električne energije… Tri dana nije bilo struje i grad je doživio potpunit kolaps. Malo nakon što je nestalo struje, počelo je nestajati i vode jer većina pumpi radi na električnu energiju. Mjesta koja su visoko na brdima ostala su bez vode. Odašiljači mobilnih mreža uskoro su potrošili svoje baterije i pala je mobilna komunikacija. Internet, naravno, nije funkcionirao jer sve više i više domaćinstava ima ADSL routere koji ne mogu funkcionirati bez struje. Većina domaćinstava više niti nema obične telefone, nego bežične, koji također nisu funkcionirali. Benzinske pumpe nisu mogle prodavati plin ili gorivo jer i njihove „pumpe“ rade na električnu energiju, pa građani nisu mogli doći ni do goriva za svoje agregate, oni koji su ih imali.
Uglavnom… No ja sam stao i razmislio. Vjetar je puhao… Sunce je sjalo… Niti jedna kuća ili zgrada nema vjetrogenerator… Niti solarne panele… Naš stan bio je jedan od rijetkih u kojemu se mogla gledati televizija ili pišati u miru jer je moj otac, elektroničar po struci, pola stana opskrbio pomoćnim svjetlima (LED svjetlima koja troše milijun puta manje struje od običnih žarulja… dobro, hiperboliziram ali troše puno manje)… Spojio je ADSL router i bežični telefon tako da smo mogli komunicirati sa svijetom i preko telefona i preko interneta (usput, imamo i obični telefon koji struju vuče iz tel. linije)…
No ja sam razmišljao i dalje… Sunce nas svake minute zasipa ogromnog količinom energije koja je dostatna da napaja čitavu Hrvatsku godinama… Svake MINUTE! Zašto se to masovno ne iskorištava??? Da je čovječanstvo pametno, svaki krov svake kuće bio bi pokriven solarnim panelima koji bi proizvodili struju, a sav višak slali u veliku mrežu, internet energetskog sustava :), i proslijeđivali onima kojima je trenutno mračno :))) Sav višak bi se spremao u baterije i ta struja bi se koristila u hitnim slučajevima kada bi bila potrebna.
Postoje mjesta na Zemlji gdje vjetar gotovo pa nikad ne prestaje puhati. Postoje mjesta gdje su oscilacije između plime i oseke tolike da bi bez problema mogle pogoniti nekakvu lokalnu elektranu… Hidroelektrane su dobre utoliko što koriste obnovljivi izvor energije ali nanose velike štete ekosustavu u kojem se nalaze i zato bi ih trebalo zamijeniti nečim manje napadnim.
Čovječanstvo je razvilo tehnologiju koja bi mogla ovaj planet učiniti oazom ljepote, zelenila, raskoši, bioraznolikosti, sklada i mira… Samo kada bismo htjeli. Ne želimo. Ne želimo jer velike korporacije uživaju u nafti i bogatstvu koje im pruža… Dok ne iscrpe i zadnje molekule te odvratne tekućine, neće prestati…
To me žalosti. Naša Zemljica bi mogla prekosutra početi disati punim plućima. Zamislite mirisni, čisti i svježi London, New York, Tokio, Zagreb :)) Zamislite zelenilo, čistu vodu, cvijeće na svakom koraku… Zamislite kako bi nam moglo biti lijepo… Nanotehnologija nas može spasiti od nas samih. Njene primjene su beskonačne. Od ovih koje sam naveo, pa preko medicine, farmacije, gospodarstva, ekonomije, rudarstva, postoji čitava paleta primjena, a sve u svrhu čišćeg, zelenijeg, jefinijeg, zadovoljnijeg, zdravijeg i veselijeg planeta…
Da… Utopija… Ain't gonna happen. No jednog dana, dok se čovječanstvo bude grčilo u posljednjih minutama svoje egzistencije, na rubu kakve planetarne katastrofe do koje će dovesti naša potreba za pohlepom, nadam se da će nam svima sinuti koliki smo moroni bili…
Možda vam je lijepo, u vašem kutku grada, gdje se sade drveća i gdje ptičice pjevaju no out there… Out there svakim danom čovjek iskrči toliko šume, ne mareći za kisik.. Zagadi toliko vode, ne razmišljajući hoće li sutra imati što piti… Razvaljuje i mrvi, ne misleći hoće li njegova djeca sutra imati na čemu stajati…
Baš smo zli… Hoćemo li ikada doći pameti?
Volume 2
Semmy je napisala dirljiv post... Rasplakao me... Zbilja...
Stao sam i razmislio... Opet... Ljudi negiraju globalno zatopljenje, moj otac je među njima, govoreći kako je to prirodan proces i kako ljudska djelatnost nema veze s time, da bi se to dogodilo tako i tako. Ja tim ljudima poručujem da su sebični. Da je njihovo razmišljanje ograničeno na danas do ponoći. Nikoga ne zanima što će biti sutra... Što će biti s djecom koja su danas rođena... Hoće li se imati gdje igrati? Hoće li postojati uopće livade, pašnjaci i zelene padine neke lijepe gore ili će sve biti u pijesku, sprženo i popucano, kao prastara bakica na samrti, sva sasušena i nepokretna...
Znanstvena činjenica je da je čovjek kriv za STOPU kojom globalno zatopljenje napreduje. Da je kriv za STOPU izumiranja vrsta. Ma znam, izumiranja su se događala i prije, zatopljenja su se događala i prije no nikada OVAKO BRZO! Nikada se prije led nije brže topio. Podaci o tome zabilježeni su upravo u tom ledu koji tako nemilice topimo... Je li Europa svjesna činjenice da svoju umjerenu klimu može zahvaliti postojanju leda na Grenlandu? Postojanju istog tog leda koji tako brzo nestaje...
Topimo led brzinom kojom bismo htjeli topiti salo na svome abdomenu... Polarni medvjedi se utapaju na Sjevenom polu jer su izmoreni. Plivaju uokolo satima, tražeći santu leda na koju bi se popeli i odmorili, a ne pronalaze je. Pronalaze samo svoj kraj u plavom crnilu ledenog mora. Mora koje je izgubilo svoj ledeni pokrivač...
Čovjek odlazi gore i zatuca djecu jadnih tuljana kako bi damice imale što nositi na svojim anoreksičnim tijelima. Oprostite, ne mogu ići na internet i tražiti podatke koliko ih se godišnje ubije jer mi se povraća od tih slika. Ubije ih se previše. I jedan je previše.
Čovjek tjera čitave grupe delfina u zaljeve, ograđuje ih mrežama i onda ih zatuca toljagama dok čitav se čitav zaljev ne počne presijavati grimiznim nijansama, a oni to zovu svojim "kolinjem".
Krčimo kilometre četvorne Amazone dnevno jer nas ima previše, i treba nam obradiva površina... Znamo li da krčimo vlastita pluća? Da je Amazona jedno od područja koje nas opskrbljuje kisikom i koje kontrolira klimu na planetu? Nije ni čudo što tako ekspresno topimo led kada uništavamo termostate... Pejsaži koji su nekada bili zeleni, sada su smeđi. Nestaje zelenilo, a zamjenjuje ga asfalt, gola zemlja, crnilo...
Spaljujemo, dimimo, ubijamo, siječemo, krvarimo, koljemo, rastavljamo, mrvimo, ignoriramo, pljujemo, okrećemo glavu...
Mislim da nismo dostojni ove planete. Rak smo. Imamo potencijala biti istinski vladari ovog čuda prirode. O da... Mogli bismo vladati samo kad bismo priznali prirodu i odali joj poštovanje koje zaslužuje. Priroda bi nam dopustila da njome vladamo kada bismo bili dobri vladari. Kada bismo mislili na prekosutra, ne samo na danas i djelomično na sutra.
"Multi sunt indigni luce et tamen dies oritur"
Ovakve teme me ostavljaju u stanju tako sjbnom i poremećenom da bih se mogao koknuti samo da više ne moram svjedočiti svakodnevnom ubijanju planeta. Sramim se što sam čovjek. Eto...
Iskreno se nadam da će svemu uskoro doći kraj. Znate što? Zemlja je puno starija od nas... Mi smo prolazni. Nema šanse da ostanemo stajati toliko dugo dok Sunce ne popizdi i razleti se, uništavajući sve oko sebe. Nećemo proživjeti milijarde i milijarde godina, to sam siguran. No zato će Zemlja nas preživjeti. Žao mi je što moram biti svjedokom tolikog uništenja iz pohlepe, zlobe i zabave no kada sve pobijemo, pa i sebe, život će se nastaviti. Narast će nova i ljepša Zemlja... A ti, moj čovječe, nadam se da se nikad nećeš ponoviti...
|