Zbilja je jadno, znam, koliko dugo ostavljam post, puštam da se usiri i iskreno, baš me briga. Kad je bal, nek je na sklizavom, navoštenom podu punom razasutih kuglica.
Strašno... Entropija u svim aspektima mog života i rada eksponencijalno raste i neam pojma kako je zaustaviti. Spavaća soba izgleda kao da je kasetna bomba u nju pala, obveze koje čekaju da im se smilujem, bile one minijaturne ili groteskno velike, se talože jedna na drugu i ako ne budem pazio, uskoro ću imati sedimentnu stijenu nasred svog uma. Da ne govorim o činjenici da sam do prije dva tjedna uživao u spoznaji kako ništa ne moram raditi i kako je stvar na faksu i sa životom konačno dovedena blizu energije aktivacije i sada je sama sposobna preskočiti tih nekoliko stepenica i krenuti nizbrdo, a sada je reakcija opet prokleto endergona i nikad se neće pokrenuti. Jučer je sve bilo ležerno, danas shvaćam koliko posla zapravo imam i koliko me borbe sa snom čeka u sljedećih mjesec dana...
Dobro, nakon te, naoko beznačajne, sitnice, dolazi na red moj problem da se opet upustim u kolotečinu. Da nije bilo božićnih praznika (vjerojatno bih pizdio kako to nije fer i proklinjao bih budalu koja se sjetila otkazati Božić), ostao bih u tempu koji sam taman bio razvio i tako me je lijepo išlo. Osobna skripta iz animalne je bila gotova navrijeme, kolokvij sam prošao, izučio i položio geološki dio geologije s paleontologijom... Bio sam budan i sposoban otići na predavanje iz anatomije koje je prekasno za moj ukus, odijeljeno od jutarnjeg praktikuma sedmosatnom pauzom u obliku Kerberove slinave njuške... Bio sam oduševljen praktikumom iz animalne i tako prokleto aktivan na njemu dok su svi umirali u gospodu i zijevali, izgledali neopisivo zaposleno samo da ih nitko ništa ne pita...
A onda je došao Božić i proveo sam 18 dana ne radeći apsolutno ništa. Momentum that I've gathered just evaporated, leaving me with nothing. Sad, umjesto da si dižem radnu temperaturu s nekih 30 na 37, ja moram zagrijati čitavu stvar s apsolutne nule... A vi koji ste se nekoliko puta prošetali po Mjesecu znate kako je to hladno. A ako niste išli po Mjesecu, odite na Glavni kolodvor u Zagrebu jer tamo je čitavih -173°C. Dobro, nije baš apsolutna nula, fali još kojih stotinjak stupnjeva, no you'll get the picture.
I tako... Mislim, ono... Znam da je pižđenje na sve i svašta jedino što mi u životu najbolje ide ali da vam pravo kažem, dosadio sam sam sebi. Jbte, samo pizdim na nešto i nikad mi ništa ne odgovara i sad, evo, pizdim kako samo pizdim... It is a magic circle... Once you get in, you can't get out. Najžalosnije je, ako izbacim pižđenje iz svojih postova, ništa mi ne preostaje. Ono malo inspiracije, zaslužno za neke od onih blistavih momenata moje karijere kao nadripisca, kada ste padali na guzice (sustav negativne povratne sprege koja vraća „modesty“ natrag na normalnu razinu je očito zakazao) od divljenja i pitali se „što on radi na biologiji“, je nestalo netragom i nema je nigdje. U posljednje vrijeme, quidquid temptabam scribere, versus erat.
P.S. Yeah, kratko je... Glupo je... Nepotrebno je... No preselio sam se... Ondje gdje je lijepo... Nedodirljivo, a lijepo. Look but don't touch. Boli, a lijepo...