Znate što me neopisivo nervira? Da, znam, it's a trick question jer svatko tko me iole poznaje će odgovoriti da me nervira SVE što postoji i što ne postoji i što je postojalo u određenom trenutku u vremenu, ali ne, ovaj put imam nešto specifično na pameti.
Nervira me prokletstvo novčanice od 100 kuna!
Lijepo se ustanem ujutro, rastegnem, proležim još dva sata u krevetu slušajući glazbu ili čitajući, sve dok se želudac ne oglasi izrazito glasno i izrazito neugodno. Shvatim da bi trebalo nešto i pojesti da ga smirim (jer zadnji put je jeo negdje prije 12h), lijepo se obučem, nađem novčanik, otvorim ga… Unutra, naravno, ništa. Ništa strašno, imam bankomat odmah u prizemlju zgrade…
Krenem vani, vratim se po mobitel, opet krenem vani, vratim se po onu krpenu vrećicu koju mi je dala „Dubravica“ (srce me boli od svih tih silnih plastičnih), opet krenem vani, sjetim se da bih mogao usput bacit i smeće, vratim se po smeće, uzmem smeće, smeće se raspe po podu, psujem deset minuta dok tražim krpu i vodu i novu vreću, pokupim sve i počistim na brzinu, želudac još jače ronga… Opet izađem vani, naletim na susjedu (tako mi i treba kada sam izlazio i ulazio pola sata) koja me davi politikom (žena u nekoj zelenoj stranci, ne znam kojoj niti me zanima) i imunologijom (pročitala je jedan doktorski rad na tu temu pa valjda misli da je naučila sve što se ima naučiti)… Naravno, izlazi na platou gdje i ja. Zamisli, ide u istom smjeru kud i ja… Dok ona drobi, a ja polako smišljam kako udaviti ili sebe ili nju i riješiti se muka, netko joj kaže „dobro jutro“ i ja iskoristim priliku i trenutak nepažnje da šmugnem…
Konačno došavši do bankomata, dignem tih 100kn i rasplačem se ko kišna godina kada mi pljune listić potvrde. Ali dobro, naučio sam već na mizerno male cifre na svom računu u bilo koje doba dana i noći ili dana u mjesecu. Bankomat sjedi na „Dioni“, stoga uđem unutra jer je mlijeko malo jeftinije i namaz sirni i slične stvari (nekoliko lipa, ali čovjek svejedno ima dojam da je postigao milijunsku uštedu).
Dok stavljam stvari u košaricu te ih u drugom naletu kroz isti red opet i vraćam natrag (jer mi ne trebaju, jer su luksuz od 10kn koji si ne mogu ni priuštiti jer nije od egzistencijalne važnosti), polako skupim siromašni doručak i dođem na kasu. Tamo, naravno, red… No biggie, strpim se, usput ubacim u košaricu Bananka ili Torticu ili onu malu Čoksu… Dođem na red, žena lijepo sve blokira… Cifra nekih 23,45kn… Dam onih 100kn s bankomata…
Žena padne u nesvijest… Otvori blagajnu, unutra tri pauka, deset lipa i jedan pop (onaj s deset kuna, je li, Dobrila). Počne kukat kako joj svi dolaze sa 100kn, kako nema ništa za vratit, kako ona tako ne može radit… Prije nego napuni shotgun i opali se u grlo, izvadim karticu i ona procvjeta, sve one prijetnje kako će si povadit crijeva i napravit kobase zaboravljene…
Ajde, isti mi je đavo, kontam, s istog računa ide novac, ko je jbe… Izađem iz Dione i krenem put doma, kadli se sjetim da mi treba neki x qrc koji imaju samo u Konzumu… Pa svratim u Konzum, uzmem x qrc, na kasi, dok čekam, opet uzmem neku malu Čoksu (za popodne, je li)… Na kasi vadim onih prokletih 100kn…
I ova pada u nesvijest. Ona u kasi čak ni ona tri pauka nema. Kuka, prijeti, pjeni… Ajde, na ti jebena kartica, nu! Izađem i iz Konzuma i što se sjetim? Da sam kreten jer sve sam si uzeo, ali kruh nisam! Pa svratim u Mlinara… Jbga, ETO ZAŠTO sam htio dignuti 100 kn in the first place, platiti račun u Dioni i dobiti ostatak natrag („izvratak“, kako se to stručno hrvatski kaže)… Zato što u Mlinaru, Dubravici, na kioscima i sličnim mjestima NE MOGU platiti vražjom plastikom!
E jbga, teta u Mlinara je morala prebrati sve kutke kase, izvaditi iz vlastitog poprsja te opljačkati tri babe na platou da bi mi vratila 92 kune i 40 lipa… Što ću joj ja. Ako ima nešto protiv svega toga, neka se obrati šefovima Dione i Konzuma…
Mrzim imati novčanicu od 100kn jer ti nitko nema za vratiti! A ja NEĆU nakupovati stvari u iznosu od 80kn samo zato da bi mi ova mogla vratiti ostatak! Neću iz principa, neću! Navikao sam se da si kupujem za tekući dan, nikad ne kupujem unaprijed ništa što je jestivo jer to onda generalno i pojedem isti dan, pa mi nema smisla. Zato sam se istrenirao da svako jutro odem po namirnice za taj dan i mirna Bosna. E. Ali imati 100 kn u novčaniku je ravno zločinu protiv čovječnosti! Mrš!
Zašto? Zato što gazde vole živu lovu. Čim se u kasi skupi dovoljno keša, to se odmah pokupi i šalje dalje. A ona ostaje raditi na kasi s tri novčanice od 20, tri od 10 i šakom lipa. I normalno kada dođe troje, četvero ljudi s velikim novčanicama da će žena čupati kosu od jada.
Nekidan troje ljudi ispred mene. Baba napravila račun od 30kn i nešto slično, plaća s 200kn. Sljedeća napravila račun od nekih 60kn i nešto, plaća s PETSTO! I dođem ja na red, izvadim 100kn, a blagajnica ode u ventrikularnu fibrilaciju.
E. Ma stoka…
I ono što me dodatno nervira, gledaju MENE kao da sam ja kriv za sve skupa! Jer sam kupio komadić salame i nekakav siroti namaz i torticu i to se usuđujem platiti sa 100kn! Da, naravno, evo kenjam pare pa mogu zaokružiti račun tako da mi ne moraš ništa ni vratiti, mrš! Ah… Ali no, zato ćemo mi lijepo u EU pa nećemo imati problema s time… :P
|