Još malo… Još samo sutra… Ako sve prođe kako je zamišljeno…
… sutra će biti zadnji dan u labosu (što se diplomskog tiče)! Oteglo se ko babina sisa, znam, ali jbga, takva je znanost. Doduše, znanost ovdje ima manju ulogu od činjenice da su svi neorganizirani, da je labos siromašan i da općenito ima previše posla, a previše lijenosti (fyi, nisam ja bio taj koji je lijen nego ostatak njih koji rade dolje).
Anyway, jučer je bio manji setback i da ga nije bilo, bili bismo gotovi još danas. Ali eto, kaos. Centrifugirasmo jučer uzorke, prije mjerenja. Velike epruvete, visoke, kapaciteta između 12 i 15 mililitara. Odmah da napomenem da je sve suđe dolje, kao i sav pribor, izrazito star i istrošen, opran i korišten stotinama milijuna puta…
Epruvete su dosta toga prošle. Kuhanja, centrifugiranja, lupkanja, tuckanja, pranja, ovo, ono… Stane ih 16 u centrifugu odjednom… Centrifugiramo mi tako treću turu (15 min) i centrifuga stane, zapišti kao i uvijek prodornim zvukom i mi lijepo otvorimo poklopac. Fali jedna epruveta. :S Ja osobno lično i personalno punio centrifugu i ZNAM da nisam zaboravio staviti šesnaestu jer bi to značilo da sam uključio centrifugu koja nije bila u balansu (epruvete se moraju rasporediti u ravnoteži, jer se centrifuga vrti ogromnom brzinom te je i najmanji disbalans u raspodjeli težine može oštetiti), a to nikad ne bih napravio niti ću ikada napraviti osim ako za to ne bude betonski krutog razloga… Branim se i govorim da sam ih stavio sve, ali „dokaz“ očito govori dovoljno glasno…
Kolegica vadi epruvete, povlačeći ih za vrh pokriven folijom, iz njihovih dubokih utora, kadli izvuče samo pola epruvete! Ostalo pola se zbilo u samo dno utora u finu staklenu prašinu… :O Odmah bacim oko u onaj „prazni“ utor i otkrijem u njemu isti takav smrvljeni sadržaj… Pukle… Prilikom centrifugiranja. Kako se ipak radilo o centrifugi, sadržaj se nije razletio nego se zbio u dno (hvala fizici!), usput se smrvivši u tako finu staklenu prašinu da smo jedva očistili utore…
Jbno… Epruvete su, kao što rekoh, stare. Dosta ih je i puklo pri vrhu tj. okrhnulo se (od dosta su čvrstog i debljeg stakla, posebnog, koji izdržava sve nedaće laboratorija, nagla zagrijavanja i hlađenja...) i pitali smo tehničare i rekli su da je to tako, jbga. Nema drugih epruveta. Te smo koristili stotinu puta i sve je bilo ok. Eto, stotinu i prvi put nije i popustile su.
Dobro, izgubili samo dva uzorka, ništa strašno…
Vozi se u centrifugi zadnja tura, vadimo van nakon petnaest minuta i kolegica izvlači baš zadnju i gleda u nju kao da je vidjela duha. Epruveta prazna, a trebala bi sadržavati ružičastonarančastu tekućinu, cca 3ml. Začepljena folijom uredno. Kune se kolegica da je stavila sve reagense i uzorak unutra, pa ne bi stavila praznu epruvetu kuhati sat vremena i potom centrifugirati! Pukla i ona (epruveta, ne kolegica :D) tijekom centrifugiranja, ali tako da je otpao komadić dna samo i sve iscurilo… Ah…
Tako smo ostali bez tri uzorka… Još ih nekoliko treba i ponoviti jer su ispali klimavo, tako da će sutra jedna treća kolegica ponoviti taj dotični pokus, dok se mi bavimo drugim mjerenjima…
I kad to sve sutra ujutro završi, GOTOVO JE!!! :D S labosom, naravno. Slijedi odmah prijava teme za diplomski u referadu i pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, pisanje, statistika, analiza, pisanje, pisanje, pisanje, živciranje, pisanje, suicidalne misli, pisanje, pisanje, pronalaženje literature, pisanje, pisanje, jebanje s Excelom, pisanje, pisanje, psovanje biologije i svih koji se njome bave, pisanje, pisanje, pisanje…
No, you get the point… Ali sretan sam. Ujedno i tužan. Koliko god da su ovi dolje u labosu smotani i neradnici, bilo mi je lijepo. Osjećao sam se kao da radim nešto (hell, RADILI smo kolegica i ja jedini dolje nešto i to nešto konkretno!), koristio sam teoretsko znanje za praksu, mozgali smo nad neuspjesima, dizajnirali sami protokol kad nam nitko nije imao pomoći… Naučio sam labos kako diše, znam gdje što stoji, znam čega brzo odlazi, što treba prvo početi da se može raditi više toga odjednom… I sad će sve završiti.
Don't get me wrong, pozdravljam činjenicu da ću imati malo odmora od svega prije pisanja diplomskog… Ali svejedno…
On a completely different and unrelated matter, zadnjih mjesec dana oči intenzivno ostavljam na ekranu svoga mobilnog telefona. Čitam… Kako sam non stop u nekakvom pokretu, lakše mi je čitati s mobitela nego s kompa. Jest da je zaslon puno manji (jedno 6 inča manji, ali opet je čitljivo). Već sam ubio tri knjige na mobitelu. Od kojih su dvije bile „Game of Thrones“ i „Clash of Kings“, poprilično „debele“, štono bi se reklo. U stvarnosti nekih 1500str… Pitam se koliko puta sam „flicknuo“ prstom da promijenim stranicu na ekranu, hmmm… Jedno sto milijuna puta. Čitam. Lakše je tako kada ne moraš kupovati ili posuđivati u knjižnici (ako ima uopće). Teško je papirnatu knjigu downloadati ili iščupati iz attachmenta. :P Ovako hodam uokolo s njih tonu. Aplikacija ima podršku za Dropbox, koji može pohraniti 2 Gb fajlova, ako se ne varam… I tako… Čitam… Sve i svašta. Jedini je drawback što cucla energiju iz baterije. Jbga, veliki zaslon je dvosjekli mač. Izvrstan je za čitanje, ali troši! Iako smanjim osvjetljenje i stavim crnu pozadinu (na AMOLED zaslonima, ako je pozadina potpuno crna, onda ti pikseli uopće ne „opaljuju“ tj ne troše struju ili troše jako malo)… Ali opet baterija curi kao luda…
No anyway… Sada vidim zašto su e-čitači potaknuli opet civilizaciju na čitanje. Tako barem tvrde neki. Valjda zato što je lakše potezati Kindle ili veći mob sa sobom, nego knjižurinu :D I netbook je ok. Dok iz knjige 1.0 možeš samo čitati slova koja su tamo napisana, s knjigom 2.0 možeš svašta, a današnji svijet voli „8u12“ rješenja. :P
|