Uglavnom... Dosada na kvadrat... Čekam još neko vrijeme da se aklimatiziram na ovdašnje stanje prije nego krenem po kavama i ćevapima kokama iz srednje. Čekam i da mi ganjcik nova osobna bude gotova, zatim čekam nove cvike koje imaju doć za koju setemanu... Primjetio sam da se sve svodi na nekakvo čekanje. Čekam i da se bura smiri i ponovo ugrije Sunce more jer je danas ubila i ono malo topline u njemu. Ah, čekam kada će me konačno puknuti želja za večernjim trčkaranjima po Goričini, do sada je sve u fazi snatrenja.
Kvragu i čekanje, kažem ja. Evo, čekam i 14. rujna jer je to dan kada ću natrag u Zagreb. Mislim, stvarno! Pa čovjek cijeli život nešto čeka! Ima li trenutka kada će nešto ili nešto čekati mene? Nema, jer se obično tada taj netko izdere da što kasnim, jesam li normalan, znam li se ja kulturno ophodit... E, al zato ti moj Medo čekaj do Sudnjeg dana.
Doktorica je ustanovila da sam ćorav. Matere ti, to sam joj mogo i sam reć. Kaže ona da želi prvo provjerit kako vidim đusto sa svojim očima. Skinuo ja cvike:
-Prvi red, ajmo!
-Koji prvi red?
-Išta iz prvog reda? Onog s najvećim slovima?
-Kojim slovima? Što ste upalili projektor?
-Baš ništa?
-??? Doktorice, gdje ste?
I tako je to dalje išlo. Rekla je da zbog svojih grandkanjonskih cilindara i studentskog statusa upadam u kategoriju osiguranika s očajničkom potrebom za lećama koje će mi socijalno platit. Ja joj rekoh da već imam leće koje mi ne odgovaraju. Ona odvrati da su ovo neke ultranove i ultraposebne koje će mi garant pristajat. Mislim si ja, i one prethodne su bile najnovija generacija i megaultragigahipersuper pa k**** od ovce. I na njemu zvonce. No dobro, tada sam je pitao za operaciju jer mi je to jedino davalo nadu da ću se jednog dana riješiti đezluka i konačno progledati. Ona mi je ubila tu nadu. Rekla je da nisam normalan, kakva operacija, tko je vidio rezati tako zdravu rožnicu!! Ona je oštro protiv tih operacija, to nije dobro, bolje je čeeeeeeeeeeeeeekati! Snuždila me odma. A ja sam se nadao da ću za koju godinu skinuti naočale zauvijek, a ona mi sad kaže kako to uopće nije pametna ideja, totalno grobarski ozbiljno..
Posve utučen, spustio sam se u optiku kat niže da si naručim nove naočale (dioptrija je ostala ista, samo uzimam nove cvike jer se stare raspadaju). Optičarka mi se sažalila nad dioptrijom i naručila ultratanke lente (dosadašnje su bile kao tri pepeljare). Nakon što mi je doktorica ubila san o skorom životu bez naočala, držalo me malo u veselju to što ću si konačno kupiti fotoosjetljive lente i riješiti problem sunca... NO! Zbog mojih predivnih mamutskih cilindara, fotoosjetljive lente ne dolaze u obzir, ne proizvode ih. Tj, proizvode ih do određene zakrivljenosti tako da bi mi onda samo jedna lenta tamnila, a druga ne bi... To me snuždilo do kraja....
Šteta, nadao sam se da ću uskoro vidjeti samostalno, bez dosadnih naočala i napornih leća, samo svojim očima. Ja sam poprilično ćorav kada skinem cvike, ne vidim doslovno ništa, na daleko vidim samo boje, čak ni oblike ne razaznajem... Totalno sucks...
Ma, ko jebe doktoricu, režem ja svoje prekrasne rožnice čim skupim lovu za to! Ako su milijuni ljudi zadovoljni operacijama i blagoslivljaju dan kada su se odlučili baciti pod nož, onda ne vidim u čemu je problem... Ako već ne mogu natjerati sam sebe da izgledam zamamno nego vučem tri tone zaliha za zimu kao lički međed, onda mogu maknuti barem jednu stvar sa sebe koja mi smeta, a to su cvike. Ne zbog izgleda nego zbog toga što sam bez naočala u sadašnjem stanju beskoristan. Ne bih mogao niti učiti, pisati jedino ako zalijepim glavu za papir, niti vidjeti tko me pozdravlja na ulici, televiziju i predavanja na faksu (slajdove) bi mogao zaboraviti...
Čekati.... Vječito nešto čekam. Vječito savjeti kako je najbolje čekati jer svi odgovori i sva uslišanja stižu kada ih najmanje očekuješ. Baš. Čekam puno toga i trudim se ne misliti na to sve što čekam ali ne funkcionira baš najbolje. Ma uostalom, kao da vas je briga što sve čekam, jel da? Čovjek je, na kraju krajeva, bez obzira koliko osoba u svom životu imao, usamljeno biće. Na kraju dana svi smo mi sami i sami tonemo u san. Samo su neki od nas „samiji“ od ostalih...
|