Nice, jednu stvar sam ustanovio, a to je da nije problem u Zagrebu. Problem je u meni. No dobro, dosta o mom autu, pričajmo malo o meni!!
Danas sam išao darovati krv. Lijepa gesta. Poslije podne sam bio sa svojima u azilu za pse, išli smo ih maziti i odnijeti im staroga kruha kojeg oni tako slatko papaju... Nakon toga svega, došao sam doma i ne učinio ništa konkretno, niti ću sve do sutra. A sutra nemam pojma što da radim od sebe. Vrijeme je bezveze, ne mogu na more jer je hladno i puše glupi vjetar, osim toga i nije mi neka fora.
Otkrio sam da sam nezanimljiva osoba. Ne volim sve što vole mladi, većinom volim sjediti, ne raditi ništa ili se pak baviti umnom problematikom. A ako se dogodi da radim nešto fizički zahtijevno, onda to volim raditi sam. NE sjećam se kada sam postao tako asocijalno biće, nisam bio takav. Točnije, ne želim biti takav jer ako sam sebi idem na živce, mogu mislit kako ostalima idem na živce. Mislim, sam sam sebi nezanimljiv i da mogu, ne bih se družio sa sobom tako da veliko hvala svima onima koji se, eto, druže sa mnom.
Da, znam da govorim hrpu gluposti ali ja jednostavno imam nekakav bolno individualizirani pojam „zabavnog“ i „ispunjenog“ vremena koji odudara od većine tuđih pojmova. Ne volim ići vani, strahovito me nerviraju klubovi, glasna muzika, alkohol, hrpetina ljudi. Moja alternativa je sjedanje doma i gledanje filma s prijateljima ili pak odlazak u kino. Može i odlazak u neki klub gdje se većinom sjedi, tipa „Jazz Club“ (u kojem doduše navečer nikad bio nisam, iako smo rekli da ćemo ići bezbroj puta ali eto, nekako se uvijek smetne s uma). Na mjestima poput KSET-a, gdje odem, kao, s prijateljima da se družimo cijelu večer uopće ne čujemo jedni druge i nismo u mogućnosti razgovarati, sve se svodi na nekako neritmično truskanje po podiju u kojem ne vidim ništa zabavno jer traje predugo, pa ne mogu cijelu večer raditi jedno te isto! Budući da ne nalazim užitak u naskakivanju uokolo, stojim po strani i smišljam raznorazne isprike zašto ne plešem. Ljudima je onda bed u mome društvu jer imaju feeling da se ne zabavljam, da mi je loše... Zapravo, zabavljam se ja, stojeći tako postrani, pogotovo ako je muzika po mom ukusu, ne osjećam se „left out“. Ja sam više tip „sjedi, slušaj i divi se kvaliteti uratka“.
Mislim da je moj najveći problem u tome što se osjećam ugroženo pred svom tom svojom generacijom ljudi... Osjećam veliku dozu nepripadnosti ostatku mladeži koja sa mnom dijeli istih trideset kvadrata kluba i iste dvije molekule kisika oko kojih se svi borimo. Iako mi je savršeno dobro jasno da nikome nije ni najmanje stalo do moje prisutnosti, niti me tko primjećuje u tom glasnom mraku, ja sam uvjeren da sve oči bulje prema meni, da svi primjećuju moje radnje i pokrete i da samo čekaju priliku za kakvo sočno izrugivanje... Vjerojatno ostaci djetinjstva.... Znam da to nije tako, ali moja podsvijest to još uvijek ne želi pojmiti.
I nema smisla ispravljati krive Drine jer se nikada neću osjećati opušteno i „zabavljeno“ u takvim situacijama. Moj vid zabave se svodi na prežderavanje u Taj Mahala s kokošima iz srednje koje actually mogu čuti što govore, u trenucima kada Katija nešto provali i onda je Mica gleda kao da joj želi j**** sve po spisku, kada Lele upadne s nekim komentarom kao s Marsa ili kad Draška popizdi na pola muškog roda... Da ne spominjem Ficulu s kojom sam nekidan pretreso sve moguće tračeve do kojih sam stigao, te Đinu koja uspije i kamen nasmijati.... Surlaba i Boleslava su tandem koji samo najperverzniji umovi mogu probaviti... A s druge strane, tu su posjeti Zaprešiću i pastoralnom koji su mi u većini slučajeva kao duhovna obnova....
Eto, ali toga ima vrlo rijetko... Mi kada se nađemo, nađemo se na jednom od dva dobro poznata mjesta: ili u već spomenutom Mahalu ili u Talira. Bit će toga ovo ljeto, Bogu hvala.... Ali to je sve u nekakvim rudimentarnim pokušajima, većinu godine sam nezanimljiva osoba kojoj svi prigovaraju što se „ne zna zabaviti“. Znam se ja zabaviti, samo što moj vid zabave odudara od stereotipa za 180 i to ništa neće promijeniti jer ja ne želim da se promijeni...
Ljudi mi onda kažu da nemam pravo kukati što nikoga nisam upoznao kad nigdje ne izlazim... Ja takvima odgovaram da ja i ne želim naći svoju buduću ženu u KSET-u ili Močvari. Nalazim se ja na dovoljno mjesta gdje „gledam i mogu biti viđen“, prema tome, nema potrebe ići „vani“ i maltretirati se nečim što mi nimalo ne odgovara samo zato da bi nekoga našao.
Na koncu se ljudi na mene naljute. „Ne želim izaći s njima“, „baš sam neki“, „partibrejker“ i slične opaske. A kad pristanem negdje otići, samo da me prestanu ubijati s induciranim osjećajem krivnje, ne progovorim s njima niti jedne jedine riječi i cijelu večer provedem sa šumom u ušima.
Stoga, ako želite moje društvo, ajmo sjesti kod mene doma, uz kokice i neki racku i pogledat kakav glupi film kojeg svi možemo sočno popljuvat, ajmo neđe na pizzu gdje možemo fino papat i napričat se ko ljudi. Imao sam dovoljno takvih večeri da mogu s pravom reći kako je to DEFINITIVNO vid zabave koji mi odgovara u potpunosti...A najviše ćete me zabaviti ako odete sa mnom u šetnju i pravite mi društvo tako da imam s kime porazgovarati i da nisam sam jer su mi solističke šetnje na vrh glave. I gledajte, svi oni sati iza ponoći su generalno namijenjeni da se čovjek odmori i naspava. Nema ništa ljepše od popodnevne šetnje i večernjeg druženja, uz lijepi razlaz negdje oko ponoći, pola jedan, u trijeznom stanju... Tada sam najsretnije biće, kada se to dogodi. Ništa ljepše kada si zajedno s ostalima trijezan a bilo vam je super, ništa GORE kada si jedini trijezan u moru ljudi sa smanjenim kognitivnim i lokomotornim sposobnostima.
Čemu sve ovo? Zato što znam da ću i ovo ljeto morati izbjegavati ponude od kojih mi se diže kosa na glavi, smišljati tone laži i uvjerljivih isprika samo da nekoga ne uvrijedim jer na takve pozive ljudi ne prihvaćaju „ne“ kao odgovor. Umorio sam se od udovoljavanja svijetu, neka malo svijet udovoljava meni za promjenu.... Vama to možda ne izgleda bitno ili važno ali meni jest, ja sam penzić u tijelu „ne-više-tinejdžera“ to ne namjeravam mijenjati... Oni koji me poznaju in vivo znaju da imam drukčiji stav prema svijetu „out there“ i end of story....
Post je objavljen 24.07.2008. u 22:23 sati.